22.

     Sledećeg dana gerilska grupa pošla je na putovanje sa njom ka jugu, duž šezdesetog meridijana. Savladavali su jedan po jedan mukotrpni kilometar. Za ovakvu pustu zemlju Arapi su imali naziv 'kala'. U jednom smislu, bila je divna, pustoš očuvana još iz noahijanskog doba, i zato su svima njima srca bila puna. S druge strane, ekoteri su se i ućutali, kao da su na ovo hodočašće krenuli u nekom neodređenom raspoloženju 'sahrane'. Zajedno dovezoše svoje rovere do jednog velikog kanjona zvanog Nilokeras Skopulus ili 'Nilokerove stene'. Siđoše u njega jednom širokom, ali grubom prirodnom kosinom. Istočno od njih ležala je Krize Planicija, sada prekrivena vodom i ledom: još jedan krak ledenog mora. Nisu od mora pobegli. Ispred njih, ka jugu, ležale su Nilokeras Fose, završni otvori jednog sistema kanjona koji je počinjao daleko na jugu, čak u ogromnoj jami zvanoj Hebes Kazma ili 'Provalija Hebes'. Iz Hebes Kazme nije postojao izlaz. Sada se znalo da je tu provaliju izdubila voda kuljajući u drevnim vremenima iz divovskog podzemnog izvora, koji se nalazio nešto zapadnije, na vrhu Ehus Kazme. Veoma velika količina vode kuljala je niz Ehus po tvrdoj zapadnoj strani Lune Planum - 'Mesečeve ravnice' - urezujući strme, visoke litice u Vidikovac Ehus; voda je nailazila na jedan prodor u tim divovskim liticama i navaljivala kroz njega i sručivala se dole, gde je izdubila Kasei Valis, kao i jedan duboki kanal kojim je oticala u nizije Krize. Bila je to jedna od najvećih provala vode u Marsovoj istoriji.
     A sad se vratilo severno more u dolinu Krize, voda je počela ispunjavati, još jednom, i niže delove Nilokerasa i Kaseija. Jedna planina sa ravnim vrhom, poznata kao krater Šaranov, stajala je kao divovski dvorac na uzvisini iznad ušća ovog novog fjorda. U sredini fjorda ležalo je dugačko, uzano ostrvo, jedno od takozvanih lemniskatnih, 'trakastih' ostrva koja su to bila u vreme one pradrevne poplave, a sad to postala još jednom, ostajući uporno crvena u moru belog leda. Jednog dana ovaj fjord biće luka, bolja čak i od Botani Beja: ima strme zidove, ali i mnogobrojne uvučene 'klupe' na kojima se zgodno mogu izgraditi lučki gradovi. Naravno da će zapadni vetar, koji silazi niz Kasei kao kroz neki levak i pri tom se pojačava, biti uvek razlog za brigu, to će biti katabatički naleti zbog kojih jedrenjaci neće moći da ulaze u Zaliv Krize...
     Čudne stvari. Ona povede grupu ućutanih Crvenih do jedne kosine kojom siđoše na široki usek zapadno od ledenog fjorda. Do tada se već spustilo veče, a ona ih izvede iz njihovih rovera i povede do obale, da se prošetaju dok sunce zalazi.
     Upravo dok je sunce zalazilo, našli su se, kao zbijena, tužna grupa, pred jednim usamljenim, ledenim blokom visokim oko četiri metra, čija su stopljena udubljenja bila glatka kao mišići. Stajali su tako da je sunce bilo iza bloka i sijalo kroz njega. Levo i desno od bloka brilijantno svetlo odsijavalo je sa staklastog, mokrog peska. Opomena svetlosti. Neosporne, blešteće; kako je shvatiti? Stajali su i zurili ćutke.
     Kad je sunce žmirnulo i nestalo za crni horizont, En se odmače od grupe i sama ode uz kosinu, do svog terenskog vozila. Osvrte se jednom da pogleda dole; Crveni su i sad stajali pored te sante nasukane na obalu. Santa je izgledala kao belo božanstvo među njima, prožeta narandžastim prelivima, baš kao i zgužvani, beli čaršav zaliva. Beli bog, medved, zaliv, dolmen od marsovskog leda: okean će za večnost ostati sa njima, stvaran kao i stene.

     Sledećeg dana ona se odveze uz Kasei Valis na zapad, prema Ehus Kazmi. Vozila je uzbrdo, stalno uzbrdo, i odmicala bez teškoća, sve do mesta gde Kasei zaokreće levo i dospeva na dno Ehusa. Ta krivina bila je jedna od najvećih, najnesumnjivijih vodom oblikovanih površina na celoj planeti. Ali En sad vide da je ravno arojo-dno ove isušene 'gudure' prekriveno patuljastim drvećem, tako malenim da se maltene moglo nazvati žbunjem: drvca crne kore, trnovita, lišće tamnozeleno, voštano sjajno i žiletski oštrih ivica, zimzeleno. Mahovina je poput ćilima prekrivala tlo u blizini tog crnog drveća, ali ništa drugo nije tu raslo; bila je to šuma sa samo jednom živom vrstom, koja je prekrila Kasei Valis od jednog do drugog kanjonskog zida i ispunila tu veliku krivinu kao neka krupna prljavština.
     Htela-ne htela, En je morala voziti preko šume, gazeći je posred sredine. Rover se klatio levo-desno zato što su se grane, tvrde kao manzanita, žestoko opirale pod naletom točkova, i opet uspravljale jako kao opruga čim bi se našle na slobodi. Kroz ovaj kanjon čovek više ne bi ni mogao da prođe pešice, razmišljala je En. Zidovi kanjona su strmi i visoki, primaknuti su, ovo je kao neka nova država Juta izmaštana nedavno - naime, bila je, a sad je više nalik na neku crnu šumu iz bajke, neizbežnu, kroz koju proleću neka crna stvorenja, a u sumrak se nasluti kako se, krišom, provlači i jedan beličasti oblik... Nigde ni traga od uporišta UNTA specijalaca koje je svojevremeno stajalo na zaokretu doline. Kuća ukleta sedam pokolenja unapred, i nedužna zemlja ukleta takođe. Saksa su podvrgli mučenju u toj stanici specijalaca, i zato je on zasadio plameno seme u zemlju, ono je isklijalo i izraslo u trnovu šumu koja je prekrila celu dolinu. Pa kaži sad da su naučnici racionalna stvorenja! Prokleta i njima bila kuća, pomisli En, stiskajući zube, prokleta u sedam sledećih pokolenja i u još sedam posle toga.
     Zašištala je i poterala vozilo dalje, uz Ehus, prema strmoj vulkanskoj kupi Tarsis Tolisa. Tamo postoji grad, zavučen u vulkansku kosinu na jednom mestu gde je ova zaravnjena. Onaj medved joj je rekao da je Piter krenuo tamo, zato se ona potrudila da taj grad zaobiđe. Piter, i zemlja potopljena; Saks i zemlja spaljena. Nekad je on bio njen. Na ovoj steni zidaću. Piter Tempe Tera, stena u Zemlji vremena. Novi čovek, homo marsianus. Koji ih je izdao. Pamtite.
     Vozila je sve dalje ka jugu, uz nagib izbočine Tarsis, sve dok se konus Askreusa nije izdigao na vidik. Planina - kontinent. Probušila horizont. Pavonis je zaražen i zarastao zato što se nalazi na polutaru, na mestu malčice povoljnijem za kabl svemirskog lifta. Ali Askreus, koji se nalazi samo pet stotina kilometara severoistočno od Pavonisa, niko nije dirao. Niko se nije tamo nastanio; vrlo je malo ljudi koji su se ikad i popeli na Askreus. Samo pokoji areolog, ponekad, rešen da proučava tamošnju lavu i retke piroklastične potoke pepela; a i ta lava i pepeo bejahu neke tamnocrvene boje vrlo bliske crnoj.
     Povezla se na prve bregove u podnožju Askreusa, blago zatalasane. Nekada je ta planina bila jedna od onih koje su se albedom toliko isticale da su mogle biti lako opažene sa Zemlje, pa, dabome, dobiti i ime. Askreus Lakus. Bilo je to u vreme kanalske manije, pa je nekom palo na um da bi to moglo biti, sred tolikih kanala - jezero. U toj eri Pavonisu nadenuše ime Fenikus Lakus - Feniksovo jezero. En je negde pročitala da je Askra mesto u kome se rodio Hesiod, 'na samoj planini Helikonu, na visini, u stenama neravnim'. Znači: mislili su da je jezero, a ipak su mu nadenuli ime po jednoj planini. Možda su negde u podsvesti ipak tačno protumačili ono što im je teleskop pokazivao. Ime 'Askreus' načelno je označavalo neko poetično ili pastoralno mesto; u sastavu Beotije, 'zemlje goveda', nalazila se i planina Helikon sveta Apolonu i muzama. Jednog dana Hesiod je digao pogled od svoga pluga i ugledao tu planinu, i shvatio da postoji jedna priča koju on mora ispričati. Čudno, kako se rađaju mitovi, čudno među kakvim su starim imenima ljudi živeli i prenebregavali ih, a nastavljali da pričaju stare priče uvek ispočetka - svojim životima.
     Najstrmiji od četiri velika vulkana, ali nema oko sebe 'ogradu', eskarpu, kakvu ima Olimpus Mons; zato je En mogla da ubaci menjač u jedan od najnižih stupnjeva prenosa i da tera uporno dalje, kao da se rešila da uzleti u svemir, ali u stilu 'usporenog filma'. Zavali se u vozačku fotelju i odremaj malo. Nasloni glavu na naslon; opusti se. Kad rover stigne na odredište, probudiće te. A to će biti dvadeset sedam kilometara iznad nivoa mora, jednako kao na vrhovima preostale tri najviše planine. Zato što na Marsu planina i ne može postati mnogo veća, jer tu negde je izostatička granica, naime litosfera pod pritiskom tolike mase kamena počinje da se ugiba. Sve četiri najviše planine stigle su do tog maksimuma, nisu mogle porasti više. A to je znak njihove starosti i ogromnosti.
     Planina je vrlo stara, da, ali površinska lava na Askreusu spada među najmlađe vulkanske stene na Marsu i tek je malo erodirana delovanjem vetra i sunca. 'Čaršavi' lave slivali su se niz planinu i usput hladili i stvrdnjavali, ostavljajući pojedina kamena ostrva, zaobilazeći ih ili pokušavajući da se uz njih popnu. Jedan jasan niz tragova nekih rovera vodio ju je uz nagib, u cik-cak, zato što su ti raniji vozači tako izbegavali strmine na dnu takvih okamnjenih izliva lave; koristili su veliku rastresitu mrežu kosina i manjih izliva. U svim trajnim zavetrinama nataložio se sneg, sada prljav i veoma stvrdnut; senke su tu bile poluprozirne, bele ali 'pocrnele' od prljavštine, kao da rover prolazi kroz neki fotografski negativ. Enino raspoloženje je, neobjašnjivo, padalo sve niže kako je nadmorska visina postajala sve viša. Osvrtala se i videla iza sebe svaki put sve veći deo kupaste severne strane vulkana, a iza toga Severni Tarsis, i dalje, sve do zida Ehusa koji je izgledao kao nizak zid udaljen sto kilometara. Veliki dao prizora oko nje bio je sav u 'zakrpama' od nanosa snega, od ledenih tabli i firna. Pegavo belih. Na neosunčanim stranama mnogih vulkanskih kupa nahvatao se debeo led.

     Gle, na ravnoj površini jedne stene mahovina blistave smaragdne boje. Sve zeleni.
     Ali pošto je nastavila uspon, iz dana u dan, u visine sve veće i veće i nezamislivo velike, 'zakrpe' snega postajale su sve ređe i sve tanje. Jednog dana En se nađe na dvadeset kilometara iznad nulte nadmorske visine izračunate za celu planetu, a dvadeset jedan kilometar iznad stvarne visine najbližeg mora; maltene sedamdeset hiljada stopa iznad leda - više nego dvostruko od visine Mont Everesta u odnosu na Zemljine okeane; pa ipak se konus vulkana uzdizao još mnogo iznad nje, još punih sedam kilometara u visinu! Pravo u nebesa sve tamnija. Pravo u kosmos.
     Daleko ispod nje nešto kao platno rašireno po prostoru: sloj oblaka, ravan i gladak, tako da Tarzis nije mogla videti. Kao da neko belo more juri za njom uz planinu ne bi li je nekako sustiglo. Na ovoj visini danas nije bilo nikakvih oblaka; ali dešavalo se da olujni kumulusi propnu svoje kule visoko uz planinu, ili da se cirusi rašire čak i iznad planine i da ispresecaju nebo desetinama svojih tankih srpova. Danas je nebo iznad En bilo bistre idigopurpurne boje, prožeto crnim, izbockano sa nekoliko dnevnih zvezdica u zenitu; video se i Orion, usamljen i bled. Istočno od vrha vulkana ipak se vukao jedan razređen oblak, kao zastavica na vrhu jarbola, toliko slab da je kroz njega videla mrak neba. Vrlo malo vlage tamo gore; i vrlo malo atmosfere, ma kakve. Uvek će atmosferski pritisak dole na nivou mora biti desetostruko veći nego ovde na velikim vulkanima; dakle, pritisak oko rovera sada mora biti nekih 35 milibara, a to je jedva nešto malo više od onog što je postojalo kad su stigli na Mars.
     Pa ipak, En zapazi trunčice lišajeva u udubinama navrh nekih stena, kao i u pojedinim jamama koje su dobijale nešto malo snega, a zatim izobilje sunca. Lišaj: to je jedan tim. Simbioza alge i gljive. Rade zajedno da bi opstali, čak i na pritisku od samo 30 milibara. Teško je poverovati šta sve život uspeva da istrpi. Baš čudno.
     Zapravo, toliko čudno da ona obuče skafander i ode da pogleda izbliza. Ovde gore važile su i sad sve stare navike: proveriti da je skafander potpuno zaptiven, da su sva vrata hermetična. Onda izaći u jak blesak svetlosti, u nisko područje kosmosa.
     Te stene koje su lišajevima poslužile kao dom bile su svojevrsna ravna sunčališta na kojima bi se i mamuti, kad bi mogli živeti na ovoj visini, rado sunčali. Umesto toga, ovde imaš samo ove 'glave čioda', boje žutozelene ili čeličnosive. To je 'perutni lišaj', reče njen kompjuter na levom šačnom zglobu. Negde dole dune oluja, otkine sa lišajeva trunčice nalik na perut, izbaci ih na ovu visinu, trunčice padnu na stene i prilepe se, kao malene školjke-prilepkinje. Tu vrstu stvari jedino bi Hiroko mogla da objasni.
     Živa bića. Mičel je govorio da ona voli stene, a ne ljude, zato što su ljudi prema njoj loše postupali, pa je njen um oštećen. Hipokampus znatno manji, reakcije straha i trzaja znatno jače, sklonost ka izbegavanju druženja. Zato je i pronašla sebi čoveka koji će u krajnjoj meri biti 'kao stena'. Sajmona. Mičel joj je rekao da se i njemu sviđa ta osobina kod Sajmona, i da mu je u godinama Podbrega bilo veliko olakšanje da među svojim štićenicima, za čije se psihičko zdravlje morao brinuti, ima i jednog takvog čoveka, tihog i postojanog, u koga si mogao imati poverenje, čoveka koga si mogao kao kamen odmeriti u ruci i ustanoviti kolika mu je težina.
     Ali Sajmon nije bio jedini takav čovek na svetu, ukazao je Mičel njoj. Imaju tu osobinu i drugi ljudi, samo izmešanu sa nekim drugim osobinama, manje čistu, ali je ipak imaju. Zašto ona ne bi mogla voleti tu odliku, zadrtu istrajnost, i kod drugih muškaraca, i kod svih živih bića? Pa, sva ta bića samo pokušavaju da postoje, kao što čini i svaki kamen, a i svaka planeta. U svima njima postoji jedna mineralna zadrtost.
     Čuj kako jauče vetar pored kacige njene i preko polja lave, kako bruji u njenoj cevi za vazduh, nadjačava zvuk njenog disanja. Ovde je nebo više crno nego indigo, osim nisko na horizontu gde je mutno purpurno i ljubičasto sa jednom trakom prozračnog tamnoplavog iznad toga... Oh, ko bi mogao poverovati da će se takve stvari ikad menjati, zašto se oni svi ne nastane ovde, na kosinama Askreus Monsa, da bi se podsetili zbog čega su na Mars došli, šta im je Mars dao, a oni tako rasipnički odbacili.
     Vraćaj se u rover. Teraj uzbrdo.

     Našla se iznad srebrnastih oblaka cirusa, malo zapadno od prozračne 'zastavice' opružene od vrha vulkana u daljinu. U zavetrini mlaznih strujanja visoke atmosfere. Penjati se još značilo bi putovati u prošlost, iznad svih lišajeva i bakterija, mada bi ih verovatno ipak bilo u unutrašnjosti nekih stena blizu površine. Kazmoendolitički život, kao mitski 'mali crveni narod', mikroskopski bogovi koji su se obratili Džonu Bunu kao njihovom lokalnom Hesiodu. Tako se bar pripoveda.
     Život, svuda život. Svet postaje zelen. Ali ako tu zelenu boju ne vidiš, ako teritorija i dalje izgleda otprilike isto kao pre, onda zašto se to ne bi dešavalo? Zašto ne? Živa bića. Mičel joj je govorio: ti voliš život zbog izvesne kamenosti koju sam život poseduje! Sve se uvek vraća na isto, na život. Simeon i Petar: na ovoj stani crkvu svoju sagradiću. Zašto ona ne bi volela tu kamenost u svakoj stvari?
     Rover se kotrljao preko poslednjih koncentričnih terasa lave, sada manje naprežući motor zato što se na kružnom rubu kratera uspon asimptotski smanjivao ka vodoravnom položaju. Uzbrdica, da, ali sada vrlo mala, i sa svakim daljim metrom sve manja. Najzad, na sam rub, u smislu: ravni prsten kojim se krater, na vrhu, završava. Zatim još dalje, do unutrašnje ivice toga; bukvalno 'na ivicu ruba'.
     Odatle se vide zemlje u dubinama, u kalderi. En iziđe iz vozila. Njene misli letele su kao jato skua i ukrštale se hitro.
     Kompleks kalderskih zemalja u Askreusu sastojao se od osam kratera, koji su se do neke mere nametnuli jedan preko drugog, noviji preko starijih, jedni drugima rušeći i kvareći prstenove. Najveći krater bio je ujedno i najmlađi, a nalazio se blizu središta tog kompleksa. Stariji i manji ukupno su činili nešto nalik na crtež cveta. Pod svakog od tih kratera bio je na nešto drugačijoj visini i razlomljen kružnim pukotinama. Šetnja duž ruba kratera davala je stalne, male promene perspektive, tako da su se prividno menjale i visine i daljine, kao da kalderske zemlje lebde u snovima. Sve u svemu, bilo je to divno za razgledanje. A imalo je prečnik od osamdeset kilometara.
     Kao čas iz mehanike vulkanskih grla. Erupcije na bokovima vulkana ispraznile su ga, u njegovom glavnom, uspravnom grlu nije ostalo više lave, i zato je u grotlu došlo do potonuća 'poda'. Kasnije se u tom podu aktivno grlo pomeralo tokom eona; otud nekoliko superponiranih, različitih krugova. A litice u grlu vulkana ostale su maltene savršeno uspravne; malo je na Marsu takvih vertikala, gotovo savršenih. Prstenasti svetovi od bazalta. Trebalo je da ovo bude Meka za alpiniste, ali, koliko je njoj bilo poznato, alpinisti još nisu došli. Jednog dana će se pojaviti.
     Ova složenost Askreusa silno se razlikovala od ravnog dna u samo jednom nivou, u kraterskom grlu Pavonisa. Da li se na Pavonisu dogodilo svaki put sve isto, ili je poslednje potonuće kraterskog poda na neki način poništilo sve ostale tragove? Da li je komora sa magmom bila manja, ili se manje izduvala kroz bočne otvore? Zašto je grlo Askreusa više lutalo? En poče dohvatati kamenje po rubu vulkana i razgledati ga. Bombe od lave. Kasniji izbacni materijal od meteorskih udara. Ventifakti nastali u večitim vetrovima... Mnogo pitanja, a sva se mogu i sad proučavati. Nikakva ljudska posla na Marsu neće uznemiriti vulkanologiju na ovoj visini, ne u tolikoj meri da bi proučavanja bila onemogućena. Uistinu 'Žurnal areoloških studija' objavljuje i sad mnoštvo članaka o ovim temama, kao što je ona imala prilike da se uveri nedavno. Istina je ono što joj je Mičel rekao: najuzdignutiji delovi Marsa izgledaće, zauvek, isto ovako. Uspon uz ove velike nagibe biće kao putovanje u davna, predljudska vremena, u čistu areologiju, možda u samu areofaniju, sa Hiroko ili bez nje. Sa lišajevima ili bez njih. Bilo je govora o razapinjanju providnih kupola iznad ovih kaldera, da bi oblasti unutra ostale sasvim sterilne; ali to bi ih samo pretvorilo u zoološke vrtove, u 'parkove divljine', u bašte sa zidovima i krovovima čak. Staklene bašte, ali sasvim prazne. Ne. Ona stade uspravnije, osvrte se da pogleda ogromni kružni pejzaž. Mars drži taj predeo podignut, ponuđen svemiru. Kazmoendolitičkim živim bićima koja bi možda mogla postojati tu negde i batrgati se da opstanu, ona mahnu rukom: živite, bića! Reče glasno jednu od tih reči, koja čudno zazvuča: "Živite."
     Mars zauvek, kamenit pod suncem. Ali onda En krajičkom oka ugleda onog polarnog medveda kako zalazi iza jedne zupčaste stene. Ona odskoči od tla. Ništa; ničeg tamo nema. Ipak, ona se vrati u rover, obuzeta osećajem da joj je potrebna ta zaštita. Pope se unutra i ostade tu. Ali provede celo popodne bacajući poglede na monitor veštačke inteligencije, jer joj se priviđalo da iz ekrana gledaju mutne oči ca cvikerima i da će poziv doći svakog trena. Učtiv medved od čoveka, ali pojeo bi je ako bi je mogao uhvatiti. Kad bi on to mogao - ali ne može. Nju niko ne može da uhvati. Ona se može celu večnost kriti u ovim visokim kamenim tvrđavama... gde jeste slobodna sad i gde će slobodna ostati, gde može da traje dokle god ove stene stoje, ili da se opredeli da prestane. Ali, gle, opet u krajičku njenog oka, sada kod ulaznih vrata i vazdušne komore rovera, seva onaj pokret belog. Ah, zaista je teško.