25.

     Kairo beše izgrađen na rubu platoa sa koga se otvarao pogled na najseverozapadniju U-dolinu oblasti Noktis Labirintusa. Nađa i Art iziđoše iz železničke stanice na jedan mali trg okružen visokim stablima palmi. Besno je gledala oko sebe; neki od najgorih trenutaka u njenom životu desili su se u ovom gradu, tokom ofanzive na Kairo, godine 2061. Tada je poginuo Saša, i mnogo drugih; tada je Nađa raznela Fobos na param-parčad, ona lično! I sve to samo nekoliko dana posle nalaženja nagorelih ostataka Arkadijevog tela. Nije nikad više došla u Kairo; počela je mrzeti taj grad.
     Sada vide da je i u nedavnoj revoluciji stradao. Pojedine kupole bile su provaljene, postrojenja koja obezbeđuju osnovne uslove za život bila su teško oštećena. Sve se to sad krpilo, a nove kupole sa novim naseljima pridodavane su starom gradu, tako da se Kairo širio duž ruba platoa, daleko ka istoku i ka zapadu. Ličilo je na 'bum-taun', grad u naglom ekonomskom usponu i širenju, što je Nađi bilo baš čudno, s obzirom na to da se Kairo nalazio na tako ogromnoj nadmorskoj visini, čak deset hiljada metara iznad izračunate nulte (za razliku od stvarne morske). Ovi građani nikad neće moći da uklone te kupole, nikad se neće prošetati po okolnim terenima bez skafandra, pa je Nađa pretpostavila da grad, samim tim, mora doživeti opadanje i smanjivati se. Međutim, Kairo se našao na raskrsnici polutarne piste i piste Tarzis koja vodi pravcem sever-jug - dakle, na poslednjoj tački gde je uopšte moguće preći polutar, a da to nije u bespućima, u terenima zvanim 'haosi', koji obuhvataju četvrtinu obima planete. Iz ovoga je proisticalo da će Kairo uvek biti strateška raskrsnica svetskih puteva, osim ako jednog dana neko izgradi most Trans-Marineris na nekom drugom mestu.
     Raskrsnica ili ne, hteli su veću količinu vode za sebe. Divovski izvor zvani 'Komptonov akvifier', čija masa vode leži ispod donjeg Noktisa i gornjeg Marinerisa, provaljen je šezdeset prve, a voda je uz tutnjavu otekla celom dužinom Marinerisovih kanjona. Bila je to ona poplava koja je maltene ubila Nađu i njene saputnike kad su bežali kroz kanjone, posle pada Kaira u protivničke ruke. Glavnina te vode se kasnije ili zaledila u kanjonima, stvarajući nove glečera nepravilnih oblika, ili se slila u haose na dnu Marinerisa i tek tamo zaledila. Naravno, izvesna količina vode ipak je ostala u akvifieru. Odatle su je, u kasnijim godinama, pumpama crpli i upućivali u gradove raspoređene po celoj dužini marinerisovih kanjona. Ali glečer Marineris polako je odlazio niz kanjone, pa pošto na gornjem kraju nije bilo ničega što bi mu dodavalo nove količine vode, on je tamo iščezavao, ostavljajući iza sebe samo zdrobljeno tle i poneko plitko jezerce zamrznute vode. Kairu je zato ponestajala voda. Kairsko Odeljenje za hidrologiju reagovalo je tako što je pružilo jedan cevovod do Severnog mora, tačnije do velikog južnog kraka Severnog mora koji se spustio u depresiju Krize; odatle je počelo pumpanje vode za Kairo. U svemu tome još nije bilo nikakvog problema; svako naselje pod kupolom mora da crpe vodu odnekud. Međutim, Kairci su u poslednje vreme počeli da izlivaju velike količine te vode u akumulaciju u jednom od kanjona Noktis, tačno ispod svog grada; dopustili su da se iz te akumulacije voda preliva u Jus Kazmu, niz koju je stizala do glečera Marineris i nagomilavala se na njegovom polako odlezećem 'repu' ili tekla naporedo sa njim. U suštini, Kairci su stvorili jednu novu reku koja je počela da teče dole, u sistem velikih kanjona, daleko od njihovog grada; i odmah su krenuli da grade naselja i farme na obalama te nove reke. Jedna grupa pravnih aktivista, Crvenih, otišla je u planetni Okolinski sud i podnela tužbu protiv takvog postupanja, tvrdeći da je Valis Marineris, najveći kanjon u Sunčevom sistemu, čudo prirode, pa da se i zakonski mora tretirati tako; bez daljeg ljudskog mešanja, glečer bi polako otišao niz kanjone čije bi dno opet ostalo slobodno. Oni su smatrali da tako i treba da bude, a Okolinski sud je presudio u njihovu korist i izdao Kairu naređenje (za sve odluke Okolinskog suda, dakle OS Akte, Šarlota je imala skraćenicu 'OSA', dakle 'osa', pa je ovom prilikom rekla da je i u Kairo doletela osa) da prekine prelivanje vode iz gradskog vodovoda u akumulaciju. Kairo je ovo odbio, tvrdeći da planetna vlada nema jurisdikciju nad, kako rekoše, "pitanjima usluga od životnog značaja za gradove". Kairci su, dok je spor trajao, nastavili da zidaju nove, nizvodne naseobine najbrže što su mogli.
     Bila je to očigledna provokacija, očigledan izazov novom sistemu. "Ovo je test", gunđao je Art, dok su prelazili mali trg, "ovi nas samo oprobavaju. Kad bi bila istinska ustavna kriza, čulo bi se jedno 'biiip' širom cele planete."
     Test, ali Nađi je upravo od nebrojenih testova bilo već prekipelo. Zato je pešačila kroz grad tako raspoložena da iz nje samo što nisu munje sevale. Uspomene koje je ovaj trg tako živo pobuđivao u njoj nesumnjivo su još pogoršavale stvar; ti bulevari, čitav grad na rubu kanjona, sve u osnovi isto kao što je izgledalo šezdeset prve. Kažu da čovek najslabije pamti srednje godine svog života; Nađa je priželjkivala da to bude tako i da sasvim zaboravi šezdeset prvu, ali nije mogla. Strah i bes kao da su poslužili kao nekakav memorijski fiksativ košmara. Sve je i sad bilo prisutno u njenoj glavi - Frenk koji mahnito tipka po tastaturama dok Saša jede pice, a Maja se ljutito dernja zbog nekoga ili nečega; sati napetog čekanja da se vidi hoće li komadi Fobosa, padajući na Mars, pogoditi i njih. Prizor Sašinog mrtvog tela, glave krvave oko ušiju. Škljocanje u otpremniku pomoću koga je Fobos srušen.

     Zato joj je bilo vrlo teško da suzdrži ljutnju kad je počela prvi sastanak sa građanima Kaira i kad je videla da se među njima nalazi Džeki i da ih podržava. Džeki je sad bila, preko svega, još i trudna; izgledala je sva rumena, sjajna kao lakirana, sva divna. Niko nije znao ko je otac, ovu trudnoću Džeki je 'odrađivala' sasvim samostalno. Još jedna od tradicija iz Dorsa Brevije, i to u Hirokinom stilu... i još jedan iritant za Nađu.
     Sastanak je održan u jednoj zgradi na domak gradskog zida. Iz zgrade se otvarao pogled dole, na kanjon koji je imao poluprečnik u obliku slova 'U' a zvao se Nilus Noktis - 'Noćni Nil'. Voda koja je bila predmet spora mogla se bukvalno videti u kanjonu, kao široka akumulacija prekrivena ledenom korom, zadržana branom koja se iz ovog ugla ipak nije videla. Akumulacija je nastala iznad takozvane Ilirske Kapije i iznad novog haosa Komptonove Provale.
     Šarlota je stajala leđima okrenuta tom prozoru. Postavljala je Kaircima upravo ista ona pitanja koja bi i Nađa postavila, ali bez i najmanjeg traga nerviranja koje se u Nađi kuvalo. "Vi ćete uvek biti pod kupolom. Mogućnosti za širenje biće ograničene. Zašto da potopite Marineris, kad od toga nećete imati nikakve koristi?"
     Na ovo pitanje nisu se ni trudili da odgovore. Posle nekog vremena Džeki ipak reče: "Imaće koristi taj narod koji živi nizvodno. Ta naselja su predgrađa Kaira. Na ovim nadmorskim visinama, voda je, u bilo kom obliku, prirodno bogatstvo."
     "Voda koju neko pušta da oteče niz Marineris nije nikakvo bogatstvo", odvrati Šarlota.
     Kairci su argumentisali da je voda korisna i dole, u Marinerisu. Pojaviše se predstavnici nizvodnih naselja; mnogi od njih bili su Egipćani. Tvrdili su da već pokolenjima žive na Marinerisu, da je njihovo pravo da tu žive, da je njihova zemlja najbolja poljoprivredna zemlja na Marsu, da će radije da se brane oružjem nego da budu isterani odatle, i tako dalje. Činilo se da Džeki i Kairci brane ponekad te svoje susede, a ponekad svoje pravo da prosipaju vodu niz Marineris. U osnovi su ponajviše branili svoje pravo da rade kako god se njima hoće. Nađa se postepeno sve više ljutila.
     "Sud je presudio", reče ona. "Nismo ovde da vodimo taj spor iz početka. Ovde smo da vidimo da se sudsko rešenje sprovede." Okrete se i iziđe sa sastanka da ne bi sledećeg trenutka rekla nešto neoprostivo.
     Te noći sedela je sa Šarlotom i sa Artom, toliko iznervirana da se nije mogla usredsrediti na divno etiopsko jelo u staničnom restoranu. "Šta oće ovi?" upita ona Šarlotu.
     Šarlota, punih usta, slegnu ramenima. Proguta, pa reče: "Jesi li primetila da biti Predsednica Marsa nije mesto neke velike vlasti?"
     "Jebi ga, jesam. Bilo bi teško ne primetiti."
     "Da. E, pa, isto važi i za celu Vladu, naravno. Izgleda da jedinu stvarnu vlast u ovoj državi ima Okolinski sud. Ajriški je dato da tamo komanduje, to je bio deo 'velikog kavaljerskog gesta', a ona je zatim učinila mnogo da legitimizuje umerenu crvenost, tako što je išla na srednja rešenja. Sud dopušta veliko razvijanje Marsa ispod granice '6 k', ali za bilo šta iznad toga vrlo su strogi. Za ovo imaju čvrsto uporište u Ustavu, pa im niko nije uspeo ništa da ospori - zakonodavno telo se ne meša, Parlament nije oborio još nijednu presudu. Znači, ovo je bila upečatljiva prva sezona rada Ajriške i cele te grupe sudija."
     "Pa, je Džeki zavidljiva", reče Nađa.
     Šarlota slegnu ramenima. "Možda."
     "To je više nego verovatno", reče Nađa sumorno.
     "Ali vidi kako je i u samoj Vladi. Džeki možda misli da na ovom pitanju može okupiti iza sebe još troje, a u tom slučaju bi Vlada bila daleko više pod njenom kontrolom. Kairo je arena gde bi Zejk možda mogao stati na njenu stranu, zato što u gradu postoji arapski deo. Onda je njoj potrebno samo da pridobije još dvoje. A postoje dvoje jakih lokalista, to su Ariadna i Mihail."
     "Ali Vlada ne može poništavati odluke Suda, je li tako?" reče Nađa. "To može samo zakonodavno telo, zar ne? Tako što bi izglasalo nove zakone."
     "Da, ali ako Kairo nastavi da prkosi Sudu, Vlada ima obavezu da pošalje policiju da upotrebom sile spreči Kairce. To je ono što se očekuje od izvršne vlasti. Ako Vlada to ne učini, derogiran je odmah i Sud, a Džeki time postaje efektivna predsednica Marsa. Ubiće dve ptice jednim kamenom."
     Nađa baci na sto komadić sunđerastog hleba. "Dabogda ja prokleta bila ako se to desi", reče ona.
     Sedeli su ćuteći.
     "Mrzim ovo", promrmlja Nađa.
     Šarlota reče: "Kroz koju godinu postojaće neka uhodana praksa, institucije, zakoni, ustavni amandmani i sve to. Stvari koje nigde u Ustavu nisu pomenute, ali koje baš omogućavaju da ustavni tekst aktivno deluje. Jedno od tih pitanja glasi: koja je prava uloga političkih partija. U ovom trenutku mi smo u procesu uhodavanja svega toga."
     "Možda jesmo, ali ipak ja mrzim ovo."
     "Sagledaj ovo što radimo kao meta-arhitekturu. Izgradnju jedne kulture koja će omogućiti da arhitektura postoji. Ako tako razmišljaš, manje ćeš se nervirati."
     Nađa frknu.
     "Ovaj slučaj bi trebalo da bude sasvim jasan", reče Šarlota. "Presuda je doneta, oni samo treba da je poštuju."
     "A ako neće?"
     "Onda je vreme za policiju."
     "Drugim rečima, za građanski rat!"
     "Neće oni ići tako daleko. Potpisali su Ustav, kao i svi ostali, pa ako svi ostali poštuju taj Ustav, a samo ovi ne, onda postaju odmetnici, kao Crveni ekoteri. A ja ne mislim da će oni ići tako daleko. Samo oprobavaju gde su granice."
     Šarlotu ovo kao da nije ljutilo. Njen izraz lica kao da je govorio: pa, šta možeš, takvi su ljudi. Ni na koga nije bacala krivicu, nije se primećivala osujećenost kod nje. Vrlo smirena osoba, ova Šarlota - opuštena, samopouzdana, sposobna. Ona je dosad bila koordinator rada ove Vlade, i rad je bio dobro organizovan, mada ne lak. Ako odrastanje u matrijarhatu kakav je Dorsa Brevija stvara takve ličnosti, onda triput ura za matrijarhat, pomisli Nađa. Htela-ne htela, poče upoređivati Šarlotu sa Majom, sa svim Majinim promenama raspoloženja, teškim 'angstom', samodramatizovanjem. Pa, dobro, valjda u svakoj kulturi postoje takve odlike kod nekih jedinki. Ali ne bi loše bilo angažovati još nekoliko žena iz Dorsa Brevije za ove poslove.
     Sledećeg jutra, kad je sastanak nastavljen, Nađa ustade i reče: "Naređenje da se obustavi prosipanje vode u Marineris već je dato. Ako vi nastavite sa prosipanjem, nove policijske snage naše planetne zajednice stupiće u dejstvo. A ja mislim da to niko ne želi."
     "Ja ne mislim da ti možeš govoriti u ime Izvršnog saveta", reče Džeki.
     "Mogu", reče Nađa kratko.
     "Ne, ne možeš", reče Džeki. "Ti si samo jedna od sedmoro. A ovo ionako nije u nadležnosti Vlade."
     "E, to ćemo da vidimo", reče Nađa.
     Sastanak se otezao. Kairci nisu popuštali ni za milimetar. Što je Nađa više shvatala njihove ciljeve, sve manje su joj se sviđali. Vođe Kairaca bili su ujedno i funkcioneri partije Slobodni Mars; čak i ako bi morali da popuste oko ove vode, mogli bi tom prilikom izvući neke ustupke Vlade koji bi ojačali tu stranku, primakli je vlasti. Šarlota je bila saglasna oko toga da ovo može biti njihova glavna pobuda. Cinizam toga bio je Nađi odvratan; sa veoma velikom mukom prisiljavala je sebe da zadrži pristojno ponašanje i izražavanje kad joj se Džeki obraćala olako i veselo. Džeki, koja kruži kao trudna kraljica kroz jato svojih podanika, kao ratni brod kroz mnoštvo čamaca. "Baš mi je žao, tetka Nađa, što gubiš vreme na ovakve stvari..."
     Te noći Nađa reče Šarloti: "Želim takvu odluku da Slobodni Mars ne izvuče baš nikakvu korist iz ovoga."
     Šarlota se kratko nasmeja. "Razgovarala si sa Džeki, a?"
     "Jesam. Zašto je ona toliko popularna? Nije mi jasan razlog, a jeste popularna!"
     "Ljubazna je prema mnogima. Ona misli da je ljubazna prema svima."
     "Podseća me na Filis", reče Nađa. Opet Prva stotina... "Dobro, možda i ne. Nego, zar ne možemo postići da bude nekako kažnjen onaj ko iz neozbiljnih razloga poteže ovakve tužbe i pravi slične probleme?"
     "U nekim slučajevima takvi moraju platiti sudske troškove."
     "Vidi tamo da im to prilepimo."
     "Prvo da mi vidimo možemo li pobediti."
     Sastanci potrajaše još nedelju dana. Nađa je prepustila Šarloti i Artu da govore umesto nje. Sastanke je provodila gledajući kroz prozor na kanjon ispod njih, i pomalo gnječeći patrljak svog levog malog prsta. Na tom mestu sad je bilo vidljivo ispupčenje. Čudna stvar; iako je svaki dan pazila, promakao joj je trenutak kad se ispupčenje pojavilo, ili se bar nije uspevala setiti kad je to bilo. Ispupčenje je bilo toplo i rumeno, i to neke delikatne rumene boje, poput dečjih usana. U središtu kao da je postojala i kost; Nađa se nije usuđivala da pritisne jako. Valjda jastog ne štipa jako svoju novu nogu koja mu raste namesto otkinute. Takvo bujanje ćelija bilo je i pomalo uznemirujuće - kao rak, samo kontrolisan, usmeren - demonstracija čudesne instrukcione sposobnosti DNK. Sam život, u procvatu, u svojoj izranjajućoj složenosti. A to je samo mali prst, praktično ništa u poređenju sa okom, ili embrionom. Čudna posla.
     U poređenju sa tim biološkim procesom, politički sastanci izgledali su stvarno grozno. Nađa je sa jednog sastanka otišla, a da na njemu gotovo ništa nije čula; doduše, ipak je bila sigurna da se ništa značajno nije postiglo, pa je otišla u dugu šetnju, do jednog vidikovca na zapadnom delu naduvane kupole Kaira. Na tom mestu je kupola bila ispupčena, da bi za vidikovac bilo više mesta da se 'pruži' u prostor. Ona pozva Saksa. Četvoro povratnika sa Zemlje sada su bili već blizu Marsa; zakašnjenja u televizijskoj vezi svela su se na nekoliko minuta. Sticao se utisak da je Nirgal sasvim ozdravio i da je dobro raspoložen. Mičel je izgledao iscrpljenije nego Nirgal; poseta Zemlji kao da mu nije prijala. Nađa poče mrdati prstom ispred ekrana komunikatora, da razveseli Mičela. Ovo je uspelo.
     "Daj da vidim tvoj mali prst", reče Mičel. "Ti baš nisi uverena da će uspeti, a?"
     "Pa... verovatno nisam."
     "Ja mislim da smo mi u jednom prelaznom razdoblju", reče Mičel. "Toliko smo stari, da, zapravo, i ne verujemo da smo još živi, pa se zato ponašamo kao da će svakog trenutka svemu doći kraj."
     "A to bi i moglo da bude." Pomisao: Sajmon... Tatjana Durnova... Arkadij.
     "Naravno da bi moglo. Ali bismo, takođe, mogli ovako da guramo još decenijama, čak i vekovima. Posle nekog vremena moraćemo početi verovati da je to stvarna mogućnost." Zvučao je kao da pokušava ubediti i samog sebe, jednako kao i nju. "Ti ćeš pogledati svoju šaku i videćeš da je cela, i onda ćeš verovati. E, to će biti veoma zanimljivo."
     Nađa sad poče mrdati rumenim izdužetkom koji je rastao iz patrljka. Koža sveža, poluprovidna, još bez ikakvog otiska prsta. Ali kad se linije na koži jednog dana pojave, sigurno će biti isti otisak prsta kao na negdašnjem malom prstu na tom istom mestu. Vrlo čudno.
     Sa jednog sastanka Art se vratio izgledajući vrlo zabrinut. "Raspitivao sam se, pokušavao sam da dokučim zbog čega oni ovo rade. Angažovao sam neke operativce 'Praksisa' na ovom slučaju. Oni su radili dole u kanjonu, takođe na Zemlji, i unutar rukovodstva partije Slobodni Mars."
     Uhode, pomisli Nađa. Eto sad imamo i uhode.
     "...sklapali privatne aranžmane sa pojedinim vladama na Zemlji o imigraciji. Oni misle da zidaju naselja i daju taj prostor doseljenicima iz Egipta, to je sigurno, ali možda i iz Kine. Svakako bi dobijali nešto za uzvrat od tih država, ali ne znamo šta, možda novac."
     Nađa zareža.
     Tokom sledećih nekoliko dana imala je sastanke sa svim ostalim članovima vlade, preko ekrana ili u neposrednom prisustvu. Marion je, naravno, bila protiv prosipanja ma kakvih daljih količina vode u Marineris, pa je Nađi bilo potrebno da pridobije samo još dvoje ministara. Ali ni Ariadna, ni Mihail, ni Piter nisu bili voljni da upotrebe policiju ako bi se sukob mogao rešiti na bilo koji drugi način; a Nađa je naslućivala da i njih troje žele, otprilike kao Nađa, da Vlada bude srazmerno slaba. Činilo se da su skloni da prave razne ustupke Kairu, da na svaki način izbegnu jedno nezgodno sučeljavanje zbog sudske odluke koju lično nisu baš čvrsto podržavali.
     Zejk je očigledno želeo da glasa protiv Džeki, ali nije mogao zbog mnogobrojnih Arapa u Kairu-na-Marsu; pogledi svih Arapa na planeti bili su uprti u njega. Njima je bilo važno da imaju vlast nad zemljom i vodom. Opet, Beduini su nomadi, a osim toga Zejk je snažno podržavao Ustav; zato se Nađa nadala da će on na kraju glasati za njenu stranu. Morala je, dakle, da ubedi samo još jednu osobu u Vladi.
     Njeni odnosi sa Mihailom nikada se nisu poboljšali; činilo se da on želi da bude bliži Arkadijevoj uspomeni nego što to Nađa može biti.
     Piter? Imala je osećaj da ga ne razume.
     Prema Ariadni je osećala izvesnu nenaklonost, ali na jedan takav način da bi joj ubeđivanje Arijadne ipak lakše palo. Osim toga, Arijadna je lično doputovala u Kairo. Zato Nađa odluči da prvo 'obradi' nju.
     Arijadna je bila, kao i većina Dorsa-brevijanaca, odana Ustavu; ali su oni iz Dorsa Brevije takođe bili veliki lokalisti, i sigurno su pomišljali da bi mogli i oni postići nešto veću nezavisnost od globalne države. Osim toga, oni su takođe bili daleko od ma kakvog izvora vode. Zato je Arijadna vrdala.
     "Slušaj", reče joj Nađa u jednoj maloj sobi, u zgradi koja je gledala na isti trg gde je bila i gradska skupština, ali sa suprotne strane. "Ima da zaboraviš Dorsa Breviju i da misliš o Marsu."
     "Ja to i činim, svakako."
     Arijadna se nervirala što je do ovog suočenja uopšte i došlo; mnogo bi joj se više sviđalo da je mogla odmah odbaciti Nađine zahteve. Uopšte je nisu zanimali argumenti o nekoj tamo vodi u kanjonu, jedino je želela da zna ko je iznad koga po starešinstvu; nije htela da posluša nešto što kaže osoba koja je isei. Nađa uvide da je to sad samo golo otimanje oko vlasti, da su ljudi oko nje izgubili iz vida o čemu je u ovom slučaju zaista reč. I to u ovom prokletom gradu! Sledećeg trenutka Nađi puče film i ona maltene povika: "Ne činiš! Ne misliš o Marsu i ne misliš uopšte! Ovo je prvi pokušaj rušenja Ustava, a ti gledaš da iscediš neku korist za sebe iz toga! E - ne dam!" Poče mahati podignutim kažiprstom ispred Arijadninog iznenađenog lica. "Ako ne glasaš da podržimo sudsku odluku, ima da ti vratim, ja lično, sledeći put kad se bude odlučivalo o nečemu što je važno vama tamo. Pazi dobro!"
     U Arijadninim očima sve se moglo pročitati: prvo šok, onda jedan trenutak čistog straha. Onda bes. Ona reče: "Nisam ni rekla da neću glasati za upotrebu policije! Što se otkačinješ?"
     Nađa se vrati normalnijem tonu rasprave, ostajući ipak tvrda, napeta, nepopustljiva. Najzad Arijadna diže ruke i reče: "Većina u gradskoj vladi Dorsa Brevije je za to, nameravala sam i ja da glasam tako. Ne moraš toliko da se izbezumljuješ." Pa ode žurno iz sobice, vrlo uznemirena.
     Isprva Nađa oseti plimu likovanja u sebi. Ali... onaj izraz strha u očima mlade žene. Ostao je pred Nađinim očima, kao da se zalepio. Uskoro joj je bilo malo muka. Setila se kako je Kojot na Pavonisu govorio: "Vlast korumpira." Zbog toga joj je bilo muka: prvi put se 'ufiksala' upotrebom, ili zloupotrebom, svoje vlasti.
     Mnogo kasnije u toj noći bilo joj je još muka. Na ivici suza, ona ispriča Artu šta se desilo. "To zvuči rđavo", reče on vrlo ozbiljno. "Zvuči kao greška. Moraćeš ti i ubuduće da sarađuješ sa Arijadnom. Kad su situacije takve, ljude treba stisnuti samo malo."
     "Znam, znam. Bože baš mrzim ovo", reče ona. "Najradije bih da se udaljim od svega ovoga, da radim nešto stvarno."
     On klimnu glavom teško. Potapša je po plećima.
     Pre početka sledećeg sastanka Nađa ode kod Džeki i reče joj tiho da raspolaže dovoljnim brojem ministarskih glasova za upotrebu policije sa ciljem da se preseče dovod vode do brane u kanjonu. Onda, na samom sastanku, Nađa u jednoj kao uzgrednoj primedbi podseti sve prisutne na to da će se vrlo brzo vratiti, i naći među njima, Nirgal, Maja, Saks i Mičel. Ovo navuče izraz zamišljenosti na lica nekoliko slobodno-marsista. Džeki, naravno, nije pokazala ni najmanju reakciju. Pričancija se nastavila, ali je Nađa slušala rasejano. Trljala je prst. Bila je i danas rasjejana zbog onog razgovora sa Arijadnom.
     Sledećeg dana Kairci pristadoše da prihvate odluku planetnog Okolinskog suda; da prestanu prelivati vodu u kanjon; i da naselja već izgrađena niže od Kaira ubuduće dobijaju vodu samo kroz cevi, dakle kroz vodovod, što će naravno bitno ograničiti njihov mogući budući razvoj.
     "Dobro", reče Nađa. "Sve ovo nam je bilo potrebno, samo da bismo poštovali zakon."
     "Oni će ulagati žalbe", ukaza joj Art.
     "Ma nek se žale. Izgubili su. Čak i ako nešto postignu, podvrgli su se zakonskoj proceduri. Baš me briga i ako na kraju ipak dobiju na sudu. Važna je procedura, znači pobedili smo u svakom slučaju."
     Art se, čuvši ovo, osmehnuo. Jedan korak u njenom političkom obrazovanju, nesumnjivo, korak koji su, po svemu sudeći, Art i Šarlota prešli odavno. Sagledali su da nije bitno kako će ko proći u ma kom pojedinačnom neslaganju, nego da li će proces razrešavanja teći kako valja i treba. Ako Slobodni Mars sada ima na svojoj strani većinu građana - a po svemu sudeći ima, jer gotovo svi mladi rođeni Marsovci, budale jedne mlade, na toj su strani - onda neka bude tako, ali i ta većina se mora podvrgnuti Ustavu, a to znači da ne sme početi da nameće svoju volju manjinama, nekakvim nasiljem, logikom 'koga ima više'. Ako Slobodni Mars, dakle, nešto dobije, to će morati da bude dobijeno snagom argumenata, o tome će morati da presudi nadležni Sud u punom sastavu, sa učešćem sudija koji su iz svih partija i klika. Bilo je u tome nečeg što prija, kao kad neki zid sačinjen od lakih materijala podnese veći teret nego što si mislio da može, i ti, iznenađen, shvatiš da je to zato što je mudro smišljeno njegovo unutrašnje ustrojstvo.
     Ali ona je morala da se posluži pretnjama da bi poduprla jednu gredu, i zato joj je cela ova stvar ostavila rđav ukus u ustima. "Ja bih da se bavim nečim stvarnim."
     "Kao što je vodovod?"
     Klimnula je glavom, vrlo daleko od ma kakvog osmeha. "Pa, da. Hidrologijom."
     "Mogu i ja?"
     "Da budeš vodoinstalaterski pomoćnik?"
     Nasmejao se. "Radio sam ja to i ranije."
     Nađa ga odmeri pogledom. Zahvaljujući njemu, njeno raspoloženje počelo se popravljati. Neobična zamisao, staromodna: krenuti negde samo da bi bio s nekim. To se danas retko dešava. Svako ode kud god ga poslovi povedu, a tamo se počne družiti sa onima koje zatekne. Bio je to marsovski običaj. Ili možda običaj Prve stotine, ili njen.
     Svakako je jasno da ovo putovanje njih dvoje zajedno jeste nešto više od običnog prijateljstva, čak možda više i od romanse. Pa, zašto ne, odluči ona. Uopšte to nije loše. Možda će zahtevati izvestno razdoblje navikavanja. Ali čovek večito mora da se navikava na nešto.
     Na novi prstić, recimo. Art ju je upravo uhvatio za ruku i počeo ovlašno masirati novi, mali prst. "Boli? Možeš li ga savijati?"
     Boleo je, pomalo, i mogla ga je savijati, pomalo. Injekcijama su joj uneli izvesnu količinu ćelija iz zglavka onog drugog malog prsta, desnog. Sada se ovaj novi pružio malo dalje od prvog zglavka domalog prsta; koža je i sad bila bebasto rumene boje, bez ikakvih žuljeva ili ožiljaka. I svaki dan je rastao još po malo.
     Art stisnu vrh novog prsta vrlo blago, oseti prisustvo kosti unutra. "Osećaš li to?" Oči su mu bile veoma raširene.
     "Pa, osećam. Kao i druge prste, osim što je možda nešto osetljiviji."
     "Zato što je nov."
     "Valjda."
     Međutim, i 'duh' onog bivšeg, otkinutog, levog, malog prsta počeo se javljati na tom istom mestu, došlo je tu do nekog mešanja, ona je osećala i onaj mnogo udaljeniji, nepostojeći kraj bivšeg prsta. Art je govorio da je to 'prst u mozgu'. Nesumnjivo je stvarno postojao jedan grozd nervnih ćelija posvećen tom prstu; tu se 'duh' krio tokom svih ovih godina. Ali je bledeo polako, jer nije imao nijedan stimulus; a sad, pojavom novog prsta, kao da je ojačan ili prizvan. Vlad je dao neka objašnjenja o tome, ali zamršena. Poslednjih dana, Nađi se često pričinjavalo da je novi prst već postao jednako veliki kao stari, i taj utisak je istrajavao čak i kad je gledala pravo u njega i sagledavala da je mnogo kraći, tanji i slabiji. Uspevala ga je znatno savijati u zglavku koji je bio deo šake to jest pesnice, i samo malo savijati u srednjem zglavku, dok trećeg, od šake najudaljenijeg zglavka još nije ni bilo. Ali je počinjao da raste, na mestu pre nokta. Nađa se još jednom našali na temu 'šta bi bilo kad bi taj prst nastavio da raste beskrajno', ali joj je ta misao bila uistinu pomalo jeziva. "Dobro bi to bilo, morala bi da nabaviš psa", reče Art.
     Međutim, slutila je da se to neće desiti. Taj prst je, nekako, znao šta radi. Postaće sasvim normalan. Već izgleda normalan. Art je bio njime očaran. Ali ne samo prstićem. Masirao je i celu njenu šaku, koja je bila pomalo bolna, pa i celu njenu ruku, i oba ramena. Masirao bi on sve delove nje, kad bi ga ona pustila. A sudeći po tome kako su se njena ruka i ramena osećali posle masaže, svakako bi trebalo da ga pusti. Tip je tako opušten. Za njega je život i sad nova pustolovina svakog dana, puna čudesa i veselja. Svaki dan ga ljudi na neki način nasmeju; to je njegov veliki dar. Art je krupan čovek, proređene kose, okruglog lica, a i građen tako nekako, dundasto, okruglasto; u ponečemu čak nalik na Nađu. Nepretenciozan je. Kreće se elegantno. Njen sadrug.
     Pa, dobro: ona voli Arta, naravno. Volela ga je još od Dorsa Brevije, ako ne i pre. To je nešto nalik njenom osećanju prema Nirgalu, koji je njoj kao najvoljeniji nećak, ili student, ili kumče, ili unuk, ili dete; prema tome, Art je jedan od prijatelja njenog deteta. Zapravo, Art je nešto stariji od Nirgala, ali, bez obzira na to, njih dvojica su kao braća. U tome i jeste problem. Ali sve te kalkulacije gube smisao sa proticanjem godina, zato što tih godina ima tako mnogo - oni žive veoma dugo, i sve duže. Kad Art bude samo pet posto mlađi od nje, zar će razlika biti važna? Kad neko izgura trideset godina druženja i jakih zajedničkih doživljaja, kao što su njih dvoje postigli, trideset godina ravnopravne saradnje; kad u svoje učinke to dvoje ljudi ubeleže i jednu proklamaciju, jedan ustav i uspostavljanje jedne vlade; ako su za sve to vreme bili bliski prijatelji, jedno drugom se poveravali, pomagali se i čak jedno drugo masirali; zar je posle toga važno ko je po završetku mladosti živeo nešto veći ili nešto manji broj godina? Nije važno. I samo po sebi je očigledno da ne treba da bude važno, ali ti tu očiglednost vidiš tek kad počneš razmišljati o njoj. Zatim treba da se potrudiš da je počneš i osećati.
     U Kairu više nije potrebna, a u Šefildu nije baš u ovoj sekundi krajnje neophodna. Nirgal će se uskoro vratiti, pa će joj pomoći da se Džeki preterano ne razmahne; to neće biti prijatan posao za njega, ali šta se tu može, to će biti njegov problem. Mnogo je nezgodno kad svu svoju ljubav vežeš za samo jednu osobu. Kao što se ona bila usmerila samo na Arkadija i tako ostala mnogo godina dok je on bio živ i još mnogo više godina posle njegove smrti. Nerazumno je, ali - on njoj nedostaje i sad. Štaviše, ona se povremeno i naljuti na Arkadija, još i danas. A on nije poživeo dovoljno dugo ni da shvati koliko je propustio. Srećna budala. I Art je srećan, ali nije budala. Ili ne mnogo. Nađa je uvek smatrala da ko god se oseća srećno, mora biti bar malo budala, jer kako može onaj ko je stvarno pametan ikad biti srećan? Ali ipak je volela takve ljude, bili su joj potrebni. Bili su kao njena voljena Sačmova muzika; a znajući kakav je ovaj svet, i šta sve sadrži, moraš se saglasiti da je sreća vrlo hrabar način da se živi - nije skup okolnosti, nego skup stavova. "Jest, budi vodoinstalater sa mnom", reče ona, i zagrli ga jako, jako, kao da sreću možeš zadržati ako je stegneš uz sebe dovoljno čvrsto. Uzmače malo od njega, a on: iskolačio oči od iznenađenja, kao maločas kad je držao njen mali mali prst.