26.
Ali je Nađa ostala i Predsednica izvršnog saveta. Uprkos njenoj odlučnosti, svaki sledeći dan vezivao ju je za taj posao još čvršće: svaki dan neke nove 'situacije', svakojake. Nemački imigranti zapeli da zidaju novi lučki grad koji bi se zvao 'Blohs Hofnung' na onom poluostrvu kojim je Severno more presečeno napola; ali posle da prokopaju i kanal kroz to poluostrvo, širok. Crveni ekoteri - ni da čuju; i da bi sprečili Nemce, oni na jednom mestu miniraju pistu koja vodi celom dužinom poluostrva. Ali i onu koja vodi gore do vrha Biblis Patere, da bi pokazali da su i protiv toga. Ekopoeti u Amazoniji rešili da izazivaju ogromne šumske požare. A drugi ekopoeti, u Kaseiju, žele da uklone zapaljive šume koje je Saks zasadio u velikoj krivini doline (i obrate se Okolinskom sudu, i to bude prvi zahtev koji je ikada u tom sudu dobio jednoglasnu podršku svih sudija). Crveni nastanjeni oko Bele Stene, čisto bele mese osamnaest kilometara u prečniku, navaljuju da se ona proglasi za 'kami zonu' zabranjenu za ma kakav ljudski pristup. Jedan tim konstruktora iz Sabišija preporučuje da se nova prestonica Marsa gradi na severnoj morskoj obali na 0 stepeni geografske dužine, gde postoji jedan dubok zaliv. U gradu Novom Klarku prava gužva, i to rastuća, od nekih gostiju koji mnogo liče na agente i specijalce meta-nacionalnih kompanija. Tehnosi u Da Vinčiju rado bi da predaju kontrolu nad marsovskim kosmičkim prostorom nekom ministarstvu za to, ali ono još ne postoji. Građani mesta Senzeni Na hteli bi da zatrpaju svoju mohoul rupu. Kinezi traže dozvolu da podignu novi, drugi kabl do svemira, sa liftom, koji bi bio usidren blizu kratera Skjapareli, pa da ubuduće svi doseljenici Kinezi stižu tuda, a drugim doseljenicima da omogućavaju korišćenje tog lifta po sporazumu, za pare. A doseljenika svakog meseca sve više.
Nađa je svakoj takvoj temi dodeljivala po pola sata svog vremena, a raspored za to spremao joj je Art. Dan za danom je proletao u munjevitom sledu. Postajalo je sve teže pamtiti da su neki od tih problema mnogo važniji od nekih drugih. Kad bi se kineskom zahtevu, u ma kom obliku, popustilo, Kinezi bi potopili Mars milionima svojih doseljenika.
Crveni ekološki saboteri postajali su sve nepodnošljiviji; čak su i Nađi samoj pretili ubistvom. Sada je njen stan bio neupadljivo čuvan, a pri svakom izlasku iz stana morala je imati oko sebe telohranitelje. Trudila se da 'ne primećuje' ove činjenice, da radi sve kao i dotad. Naročito mnogo truda je ulagala u to da na svojoj strani u Vladi ima većinu glasova za sva ona pitanja koja su njoj bitna. Uspostavila je dobre radne veze sa Zejkom i Mihailom, pa čak i sa Marion. Međutim, odnosi sa Arijadnom više se nikad nisu sasvim vratili na normalu, i tu je lekciju Nađa sada naučila po drugi put; ali upravo zato naučila ju je dobro.
I tako je radila svoj posao. Ali sve vreme je priželjkivala da siđe sa Pavonisa. Art je video da se njeno strpljenje smanjuje iz dana u dan, a ona je po njegovim pogledima znala da postaje čangrizava, zlovoljna, diktatorski nastrojena; znala je to, ali u ovom slučaju znanje nije pomagalo. Često je posle završetka susreta sa nekim neozbiljnim ili zadrtim ljudima počinjala da psuje, jednim postojanim niskim tonom koji je Arta očigledno nervirao. Dođu tako neki, pa traže da se ukine smrtna kazna, ili dozvolu da grade nešto u kalderskim zemljama u grotlu Olimpus Monsa, ili da u Vladu uđe još jedan ministar, osmi - njihov. I odu, zatvore se vrata za njima, a Nađa počne: "E jebo te koji imbecili kad oni i ne pomišljaju na moguće glasanje četiri prema četiri i blokadu koja bi onda nastala. Koji debilni idioti kad oni ne znaju da ubica, samim tim što ubije nekoga, poništava svoje pravo na život" i tako dalje. Nova policija je pohvatala jednu grupu Crvenih ekotera koji su ponovo pokušali da miniraju kabl svemirskog lifta i koji su u tom pokušaju ubili jednog stražara što im se našao na putu; Nađa se o tom događaju izjasnila najstrožije. "Streljajte to!" povikala je. "Ko ubije nekoga, gubi pravo na život. Moramo da ih postreljamo, a druga mogućnost bila bi doživotni izgon sa Marsa; nešto što bi sigurno privuklo pažnju preostalih Crvenih."
"Pa, hm", reče Art nelagodno. "Pa, hm, ovaj..." Ali ona je besnela dalje. Nije mogla da prestane sve dok joj bes ne splasne. Ali Art je video da joj bes splašnjava sve teže.
Smatrajući da je donekle i sam kriv, on preporuči da Nađa organizuje još jednu konferenciju nalik na onu u Sabišiju koju je propustila, ali da na ovu dođe svakako. Koordinirati napore mnogo raznih organizacija ka nekom zajedničkom cilju, to ne liči mnogo na zidarski posao, razmišljala je Nađa; ali šta drugo može u ovom vremenu.
Zbog one 'frke' u Kairu, počela je više razmišljati o hidrološkom ciklusu i o posledicama eventualnog topljenja svih preostalih količina leda. Kad bi Vlada mogla sastaviti neki plan budućeg kruženja vode u prirodi, makar i samo približan, onda bi možda bilo znatno manje sukoba zbog vode. Ona odluči da vidi šta se tu može uraditi.
Razmišljanje o planetnim temama često je u njoj budilo želju da razmeni mišljenja sa Saksom; tako se desilo i ovaj put. Putnici-povratnici sa Zemlje bili su sad već nadomak Marsa, tako da je kašnjenje u komunikaciji bilo beznačajno, i razgovor je počinjao da zvuči normalno. Nađa poče provoditi večeri u razgovorima sa Saksom o teraformiranju. U tim razgovorima Saks ju je nekoliko puta sasvim iznenadio; nije imao ona uverenja koja je ona od njega očekivala. Činilo se da Saks nikad ne prestaje da se menja. "Ja sam više za da ostane divlje", reče on jedne večeri.
"Molim?" reče ona. "Šta si hteo da kažeš?"
Njegovo lice poprimi onaj zbunjeni izraz koji je dobijalo kad je Saks o nečemu naporno razmišljao. Usledio je zastoj, mnogo duži od onog koji bi se mogao pripisati putovanju radio-talasa. Najzad, Saks odgovori. "Pa, mnogo toga. Reč 'divlje' je složena. Ali, ovaj, mislim, ja bih da održimo prvobitni izgled pejzaža, koliko god je moguće."
Nađa uspe da se suzdrži od smeha, ali Saks je ipak upita: "Šta ti je smešno?"
"Ma ništa. Osim što sad zvučiš malo crvenkasto. Zvučiš, možda, kao narod u Kristijanopolisu, oni nisu Crveni, ali su mi prošle nedelje rekli nešto slično, gotovo isto. Žele da sačuvaju praiskonski izgled dalekog juga. Ja sam im pomogla da sazovu jednu konferenciju na kojoj će se razgovarati o južnim slivovima."
"Dobra zamisao."
Japanski naseljenici u gradu Meši Hoko (što je na njihovom jeziku značilo 'Samožrtvovanje u korist grupe') dođoše da od Vlade zahtevaju da se više vode i zemlje dodeli njihovoj kupoli u visijama Južnog Tarzisa. Nađa iziđe sa tog sastanka i odlete sa Artom u Kristijanopolis, daleko na jug.
Taj mali grad (izgledao je mali posle Šefilda i Kaira) bio je izgrađen na mestu zvanom 'Filipsova ivica, krater četiri', na 67 stepeni južne geografske širine. Tokom 'godine bez leta', na dalekom jugu dogodile su se mnoge strašne oluje, tokom kojih je palo i do četiri metra novog snega, više nego ikada ranije; raniji rekord iznosio je manje od jednog metra. Sada je bio Ls 281, perihel tek što je prošao, pa je na jugu leto bilo u punoj snazi. Razne strategije za ublažavanje zahlađenja i za izbegavanje ledenog doba davale su dobre učinke; proleće je bilo toplo, pa se glavnina tog novog snega otopila, i sad je u dnu svakog kratera bilo po jedno jezero ili jezerce. Ono u središtu Kristijanopolisa bilo je oko tri metra duboko i oko trista metara u prečniku; to je baš prijalo Kristijanima, prava stvar za središte njihovog parka. Ali ako bi se svake zime dešavalo nešto slično - a meteorolozi su predviđali sve veće količine snega svake sledeće zime, ali i sve toplija proleća - onda bi njihov 'polis' brzo bio potopljen vodom od rastopljenog snega, zato što bi se 'krater četiri na Filipsovoj ivici' naprosto do vrha napunio vodom. A to isto bi važilo i za mnoge druge kratere širom Marsa.
Konferencija u Kristijanopolisu sazvana je da bi se raspravljalo o strategijama za razrešavanje ove situacije. Nađa se potrudila da na konferenciju dovede uticajne ljude, pa i meteorologe, hidrologe i inženjere, a postojala je i mogućnost da im se pridruži Saks, koji dan kasnije. Problem tih prevelikih količina vode u kraterima trebalo je da bude samo početna tačka za raspravu o ukupnoj problematici slivova marsovskih reka, kao i o celokupnom kruženju vode u prirodi na Marsu.
Problem sa predubokim kraterskim jezerima naumili su da reše u Nađinom stilu, 'vodoinstalaterski'. Ako su to velike kade, otvori rupu na dnu svake kade, voda će da isteče. Ispod prašnjavih kraterskih podova bili su konglomerati stena, izuzetno tvrdi, ali zato su postojale i robotske bušilice za pravljenje tunela; ako voda ne otiče sama, postaviš filtere i pumpe i ispumpaš je, delimično ili u celosti, već po želji.
Ali šta sa tako izbačenom vodom? Južne visije su kvrgave, razlupane, ispucale, brdovite, pune eskarpi, ali i utonulih mesta, fisura i fraktura; tu nema nimalo nade da se uspostave pravilna razvođa i uredni slivovi reka. Ništa ne vodi ni do čega; nema nijedne nizbrdice koja bi se pružala daleko. Čitav jug je jedan plato, čija nadmorska visina, izračunata na stari način, iznosi tri do četiri kilometra. Postoje uzbrdice i nizbrdice, ali samo lokalne. Nikada Nađa nije jasnije sagledala razliku između ovoga i ma kog zemaljskog kontinenta. Na Zemlji su tektonski pokreti izguravali uvis planine svakih nekoliko desetina miliona godina, ali je onda voda tekla niz te nove nagibe, putanjama najmanjeg otpora, natrag do mora; usput je svuda urezivala fraktalna razgranavanja svojih tokova, nalik na sistem krvnih sudova, a slivovi reka određivali su se jasno. Čak i isušeni bazeni na Zemlji prošarani su arojo-jarugama i istačkani plajama. Za razliku od toga, na marsovskom jugu meteorska bombardovanja iz noahijanskog doba izgruvala su teren tako stravično, da su posvuda ostali krateri i materijal izbačen iz kratera; potom su razbijeni pejzaži tako ležali dve milijarde godina, a prašnjavi vetrovi nemilice su ih strugali, jurišajući na sve slabe tačke. Izlivanjem vode na ove zgruvane predele nastalo bi ludo šarenilo kratkih potoka koji bi silazili niz prvu nizbrdicu i ulivali se u najbliži nezaštićen krater. Tako reći nijedan vodotok ne bi se probio do severnog mora, pa čak ni do bazena Helas i Argire, koji su opkoljeni planinskim lancima nastalim od njihovog sopstvenog materijala izbačenog prilikom meteorskog udara koji ih je stvorio.
Bilo je, ipak, i nekoliko izuzetaka od ovog pravila. Posle noahijanskog doba vladalo je takozvano 'kratko vlažno razdoblje' u poznom hesperijanskom dobu Marsa, koje je potrajalo jedva stotinak miliona godina. U tom dobu gusta i topla ugljendioksidna atmosfera omogućavala je da se površinom kreće voda u tečnom stanju, koja je izdubila, ipak, nekoliko rečnih dolina na pojedinim blagim nizbrdicama ovog južnog platoa. Ove doline su krivudale između kružnih spoljašnjih zidina pojedinih kratera, kroz koje se voda nije mogla probiti. Onda su reke presušile, ali su doline ostale, i vetar ih je postepeno još i proširivao. Neke od tih dolina sada su se zvale Nirgal Valis, Varego Vales, Protva Vales, Patana Vales, i Oltis Valis. Zapravo su to bili krivudavi, uzani kanjoni, autentični rečni kanjoni, a ne fose niti grabeni. Neke od njih čak su imale nedovršene sisteme pritoka. Zato su se nastojanja da se na jugu uredi neki sistem velikih vodotokova prirodno usmerila na takve kanjone. Voda bi se mogla pumpati tako da se izliva na početak svake pritoke. Bilo je i nekoliko starih kanala lave, koji bi mogli postati reke, zato što lava, kao i voda, nastoji da ide putanjama najmanjeg otpora nizbrdo. Bilo je i nekoliko nagnutih grabenskih fraktura i fisura, na primer u podnožju Eridania Skopulusa, koje su se mogle na sličan način iskoristiti.
Na konferenciji se po velikim globusima Marsa šaralo i crtalo po ceo dan, da bi se naznačili razni mogući vodni režimi. Pojedine sale bile su pune 3-D topografskih mapa; grupe učesnika okupljale su se oko različitih predloženih slivova, o čijim se prednostima i manama raspravljalo ili naprosto razmišljalo. Neki učesnici su učitavali stalno nove komande i dobijali nove obrasce. Nađa je lunjala kroz dvorane i virkala pomalo u te različite hidrografije, doznajući mnoge nove činjenice o južnoj polulopti. Daleko na jugu, blizu Ričardsonovog kratera postojala je jedna planina visoka šest kilometara. Južna polarna kapa bila je, takođe, poprilično visoka. Za razliku od toga, Dorsa Brevija je presecala jednu depresiju koja je izgledala kao zrak rasprsnut iz meteorskog udara Helas. Ta depresija trebalo bi, zbog svoje dubine, da postane jezero, što se Dorsa-brevijancima, naravno, nije svidelo. Mogli su to i sprečiti, tako što bi omogućili odvod vode, ako bi tako odlučili. Postojali su i mnogi drugi planovi, desetine različitih planova, ali svaki od njih davao je, kao ishod, nešto Nađi čudno. Nikada ranije nije tako jasno videla koliko se gravitacijom vođena fraktalna grananja ogromno razlikuju od rasprskavanja tla zbog bombardovanja. U meteorskom pejzažu sve je moguće, zato što ništa nije jasno - ništa osim činjenice da neće biti nikakvog sistema dok se ne izgrade kanali i tuneli. Nađin novi prst je svrbeo od želje da dograbi volan buldožera ili 'krtice' za bušenje tunela.
Posle nekog vremena počeše da izranjaju najefikasniji, najlogičniji ili estetski najpoželjniji projekti, ali za svako područje posebno; to se onda pokušavalo skrpiti u nekakve celine ili mozaike. U istočnom kvadrantu dubokog juga budući vodotokovi pružali bi se prema bazenu Helas, pa kroz nekoliko klisurina u Helasko more, što bi bilo dobro rešenje. Dorsa Brevija prihvatila je plan da stenoviti greben iznad njihovog tunela od lave posluži kao svojevrsna brana, koja će transverzalno presecati rečni sliv u njihovoj oblasti; iznad će biti jezero, a ispod će biti reka koja će odlaziti u Helas. Oko južne polarne kape očekivalo se da sneg, kad padne, ostane trajno na svom mestu, zamrznut; ali su meteorolozi predviđali da posle upostojenja vremenskih prilika neće padati mnogo snega na južnu polarnu oblast, koja će, zato, postati hladna pustinja nalik na Antarktik. Naravno da bi se posle dugog vremena na tom mestu ipak nagomilala velika polarna ledena kapa, koja bi jednim svojim delom počela da klizi u ogromnu niziju kod Prometei Rupesa, koja je, kao i mnoge slične, bila delimično izbrisana udarna rupa od pradrevnog pogotka nekog meteora. Da ne bi ta polarna ledena kapa postala prevelika, oni bi je mogli jednim delom otapati, a vodu pumpati ka polutaru, dakle ka severu, možda u Helasko more. Slično ispumpavanje moralo bi se preduzeti u bazenu Argire, ako bi hteli da on ostane suv. U isto vreme sa održavanjem konferencije trajala je akcija jedne grupe umerenih Crvenih advokata koji su pred planetnim Okolinskim sudom zahtevali da bar dva takva udarna bazena na Marsu treba da ostanu bez vode, sa peščanim dinama unutra kao što je dosad bilo. Očekivalo se, sa velikim stepenom pouzdanosti, da će Sud usvojiti taj zahtev, pa su na konferenciji svi planovi za slivove oko Argire polazili od te pretpostavke.
Saks je smislio svoj plan za južne slivove i poslao ga konferenciji preko televizijske veze, u vreme kad je raketa sa povratnicima aerokočenjem pripremala svoj ulazak u orbitu. Znalo se da će taj Saksov plan biti uzet u razmatranje ravnopravno sa drugima. Po Saksovom planu, išlo bi se na minimalnu količinu vode na površini, većina kratera bila bi ispražnjena, tuneli bi bili veoma mnogo korišćeni, a gotovo sva izvučena voda usmeravala bi se u tih nekoliko bivših rečnih kanjona. Ogromne oblasti juga ostale bi sušna pustinja, tako da bi se glavnina južne polulopte sastojala od suvih visija presečenih sa nekoliko drevnih kanjona kroz koje bi opet hitale reke. "Vodu vraćati na sever", objasnio je on Nađi u jednom pozivu, "tako da će onaj ko na platou stoji moći da vidi kako je oduvek izgledalo, zamalo."
Pa će En biti zadovoljna. To je on, u stvari, pokušavao da kaže.
"Dobra zamisao", reče Nađa.
Zapravo se Saksov plan i nije mnogo razlikovao od konsenzusa koji se na konferenciji polako iskivao. Mokri sever, suvi jug; još jedan dualizam koji se morao dodati velikoj dihotomiji. A videti da prastarim rečnim kanjonima opet teku reke, to je moralo biti prijatno. Plan koji, ako se ima u vidu kakav je teren, izgleda dobro.
Međutim, davno su minuli dani kad je neko kao Saks mogao da se opredeli za jedan projekat teraformiranja i da ga sprovede u delo. Nađa uvide da to Saks još ne shvata u potpunosti. Još od svojih prvih dana na Marsu, kad je bez znanja ikoga osim svojih saučesnika prošvercovao na teren vetrenjače punjene algama, Saks je terao po svome, radio je kad je i šta je njemu palo na um. Bila je to njegova duboko ustaljena navika, a sad se činilo da je sasvim zaboravio proces provere kroz koji je svaki teraformativni plan morao proći u okolinskom sudskom sistemu. Bila je to neizbežna procedura, a zbog 'kavaljerskog gesta' polovina od pedeset sudija u planetnom Okolinskom sudu bili su Crveni, ove ili one nijanse crvenosti. Neka se predlagač zove i Saks Rasel, neka šalje predlog i iz svemira, svejedno - predlog će biti preispitivan podrobno i podozrivo.
Ali se Nađi činilo da će Crvene sudije, kad zavire pažljivo u taj predlog, biti zapanjene činjenicom da je Saks mogao predložiti tako nešto, toliko preokrenuti svoje nekadašnje stavove... Neobjašnjivo, ako znaš Saksovu prošlost. Osim ako je znaš celu. Nađa je znala: Saks se trudi da zadovolji En. Nađa nije verovala da je En moguće zadovoljiti, ali joj se dopadalo da gleda taj Saksov pokušaj. "Čovek pun iznenađenja", reče ona Artu.
"Biva to, biva, posle traume mozga."
U svakom slučaju, konferencija se završila usvajanjem jednog kompletnog plana hidrografije, sa tačno određenim budućim jezerima, rekama i većim potocima cele južne polulopte. Taj plan su nameravali da jednog dana objedine sa sličnim planovima za severnu poluloptu, koji su zasad bili u priličnom neredu, zato što se nije znalo koliko će veliko na kraju biti Severno more. Više niko nije aktivno ispumpavao vodu iz permafrosta i akvifera - štaviše, mnoge pumpne stanice su Crveni ekoteri digli u vazduh tokom prethodne godine - ali izvesne dodatne količine vode nastavljale su da se probijaju na površinu, pod pritiskom tla koje je, opet, bilo pod pritiskom novonastalog mora. Osim toga, voda od topljenja leda i snega nastavila je da pritiče svakog leta sa severne polarne kape i sa Velike eskarpe; Vastitas je bio veliki završni bazen u kome se nagomilavala voda iz ogromnih slivova sa mnogo strana; moglo se očekivati da će se to nastaviti. Međutim, znatne količine vode svakodnevno su odnosili suvi vetrovi, i ona je ranije ili kasnije negde padala kao kiša ili sneg ili neki drugi oblik padavina. Isparavanje tečne vode išlo je mnogo brže nego sublimacija leda. Izračunavanje koliko vode pristiže, a koliko odlazi bilo je raj za programere koji su mogli da se prave modele do mile volje - a buduće obale nacrtane na nekim od tih modela razlikovale su se međusobno i za stotinu, pa čak i za nekoliko stotina kilometara.
Nađa je računala da će ove neizvesnosti odložiti donošenje većine konkretnih presuda Okolinskog suda i za južnu poluloptu; jer, Sud je samo mogao da prikuplja sadašnje podatke, da procenjuje modele koji bi u budućnosti mogli preovladati, na osnovu toga da se opredeli za neki određeni budući nivo morske površine, i na osnovu takvih pretpostavki da odobrava ili zabranjuje konkretna rešenja za slivove. U ovom trenutku, bazen Argire bio je možda najubedljiviji slučaj nemogućnosti da se odluke na jugu donose bez planova za sever, zato što se u nekim od planova predviđalo da velike količine vode budu pumpane iz Severnog mora gore, u Argiru, ako bi se Severno more prepunilo, i ako bi zapretila opasnost da budu potopljeni kanjoni Marinerisa, Južna Fosa i novi lučki gradovi čija je izgradnja sada počinjala. Radikalni Crveni već su pretili da će graditi svoje 'naseobine na Zapadnoj obali' da bi onemogućili ma kakav potez te vrste.
Tako se pred Okolinskim sudom našla još jedna velika nedoumica. Očigledno, ovaj Sud je postajao najvažnije političko telo na Marsu; oslanjajući se na Ustav i na svoje dosadašnje presude, počeo je odlučivati o gotovo svakom vidu Marsu. Nađa je smatrala da je to verovatno u redu, da tako i treba da bude ili bar da nije štetno ako je tako. Stvar se svodila na njihovu svest da ono što utiče na celu planetu treba i da bude ocenjivano globalno.
Dok se još nije znalo kako će Sud reagovati, formulisan je provizorni plan za južnu poluloptu Marsa; a onda je, na opšte iznenađenje, vrlo brzo stigla i pozitivna odluka Suda. Svoje rešenje Sud je obrazložio na ovaj način: to je plan koji će moći da bude sprovođen u delo u fazama, onim tempom kojim voda bude padala na južnu poluloptu; prvih nekoliko faza ići će manje-više isto bez obzira na to kakav će se konačni nivo mora uspostaviti na severu; prema tome, nema razloga da se odgađa početak.
Art dođe sa ovim vestima, sav ozaren. "Mi vodoinstalateri možemo početi da radimo", reče on.
Samo što Nađa, dabome, nije mogla. Morala se vratiti na sastanke u Šefildu, morala je donositi odluke, ubeđivati ljude, primoravati ih. Tvrdo rešena da uspe, ona je navalila na taj posao, odrađivala je svoju dužnost i kad joj se sviđala, i kad ne; proticanjem vremena, postajala je sve veći majstor. Uočila je prefinjene načine da pritisne pojedine ljude samo malo, i postigne svoje ciljeve; ili da samo predlaže ili pita na pravi način, pa da već time u dovoljnoj meri utiče da se ljudi dalje ponašaju na određene načine. Stalni mlaz odluka izoštrio je neke njene poglede; ustanovila je da je bolje imati neke postojane političke stavove, nego svaki pojedinačni problem rešavati 'po nagonu'. Pomagalo je i kad imaš svoje pouzdane saveznike, u Vladi i drugde - dakle, kad ne moraš svaki put ispočetka da nastupaš kao navodno neutralna i nezavisna osoba. Zato se Nađa, malo-pomalo, pridružila bogdanovistima, koji su, na njeno iznenađenje, bolje nego iko drugi na Marsu odgovarali njenoj političkoj filozofiji. Naravno, ona je bogdanoviste 'tumačila' na srazmerno jednostavan način: treba da vladaju pravda, sloboda i jednakost za svakoga, prošlost je nebitna, ljudi treba da smišljaju nove forme kad god stare postanu nepraktične ili nepoštene, što se dešava često; Mars je jedina važna stvarnost, barem za njih. Kad se oslanjala na ta bitna načela, lakše joj je bilo da odlučuje o pojedinim pitanjima, da vidi svoj put i prodire pravo ka njemu.
Ali je postajala i sve bezobzirnija. S vremena na vreme događalo joj se da iznova oseti kako vlast korumpira. Ovo je osećala kao blagu mučninu u želucu, na koju je, malo-pomalo, postajala sve otpornija, naviknutija. Imala je česte sukobe sa Arijadnom, ali kad bi se prisetila svog žestokog kajanja posle prvog sukoba sa tom mladom Minoankom, činilo joj se da je to bila velika preosetljivost. Jer sad je daleko oštrije postupala prema mnogima, na mnogim sastancima je pokazivala zube, upotrebljavala sračunate mikro-udare okrutnosti da disciplinuje ponekoga. Uistinu, što je češće dopuštala sebi male provale besa ili poruge, to je bolje uspevala da ih obuzda i korisno primeni, da ne budu uzaludni. Postala je sila, vlast; narod je to znao; a vlast je korozivna. Ko raspolaže silom, postaje možda i 'silnik', u nekom smislu te reči. Kajanja je bilo sve manje; Nađa je smatrala da većina njenih sagovornika manje-više zaslužuju da budu povremeno zveknuti po nosu. Mislili su da 'nacrtaju' bezazlenu matoru babušku da samo sedi u velikoj fotelji, a oni oko nje do mile volje da pletu svoje igre jedni protiv drugih, ali ta fotelja je izvor vlasti, a ona, Nađa, je tvrdo rešila da će je pre odneti đavo nego što će pristati da trpi sva ova sranja, dok odluke ispadaju suprotne njenoj volji.
Zato je sve ređe osećala ružnoću svog posla. Jednom ju je osetila baš jako, posle dana ispunjenog izuzetnim inatima i zadrtostima, pa se sručila u fotelju i maltene zaplakala, zaista zgađena. Pa, tek je sedam meseci svog mandata prevalila preko leđa. Treba izgurati ukupno tri M godine. U šta će se ona pretvoriti do kraja mandata? Već se navikla na vlast, do kraja mandata mogla bi početi i da je voli.
Zabrinut zbog svega toga, Art jednog jutra pogleda Nađu žmirkavo preko njihovog stola sa doručkom i zatraži objašnjenje šta je muči. A kad mu je objasnila, on reče: "Pa, znaš šta, vlast je vlast." Razmišljao je napregnuto. "Ti si prva predsednica Marsa. Znači, na neki način ti određuješ to zvanje. Možda bi trebalo da proglasiš da ćeš odsad u svaka tri meseca ti lično raditi samo mesec dana, a dva meseca prepuštati svom osoblju. Ili tako nešto."
Zapiljila se, usta punih tosta, u njega.
Kasnije te nedelje Nađa je 'digla sidro' iz Šefilda i otišla još jednom na jug. Pridružila se jednom karavanu ljudi koji su išli od kratera do kratera i u svaki ugrađivali sistem za izlivanje vode. Svaki krater bio je priča za sebe, ali je suština uvek bila ista: izabrati najpodesniji ugao pod kojim će odlivni tuneli izlaziti kroz kraterski zid, a onda pustiti robote da urade posao. Fon Karman, Di Toa, Šmit, Agasiz, Hevisajd, Bjankini, Lau, Šemberlen, Stouni, Dokučajev, Trampler, Kiler, Šarlir, Sues... bušili su kružne zidove svih tih kratera, napravili kroz svaki od njih vodoodlivne tunele. Mnoge druge su probušili pre nego što su ti krateri dobili imena. Mnogi krateri su ipak dobili ime pre nego što je bušenje završeno: 85. Južni, Mrakonja, Ludom Radovanje, Šangaj, Hirokino Spavalište, Furije, Koul, Prudon, Belami, Hadson, Kaif, 47. Ronin, Makoto, Kino Doku, Ka Ko, Mondragon. Migracija ovih radnika od jednog kratera do drugog podsećala je Nađu na njena putovanja oko južne polarne kape tokom godina ilegale; sad se, dabome, sve radilo bez skrivanja, a tokom vrlo dugih dana sredinom leta, kad noći gotovo i nema, ekipa je uživala na suncu, u drečavoj svetlosti koja se odbijala sa kraterskih jezera. Putovali su preko neravnih smrznutih močvara koje su na mnogo mesta bleskale u suncu baricama otopljene vode; često su gazili po travi, ali još češće, naravno, po kamenju crnom i boje rđe koje se uzdizalo ka nebu - prsten za prstenom, greben za grebenom. A oni idu, buše, polažu cevi za ispumpavanje vode, a kad u iskopanim stenama ima materijala od kojih se mogu proizvoditi gasovi staklene bašte, onda upotrebe opremu kojom oslobode te gasove iz tih stena.
Međutim, pokazalo se da gotovo ništa od toga nije 'rad' u onom smislu kako je to Nađa mislila. Nedostajali su joj stari dani. Naravno, i onaj njen nekadašnji rad sa buldožerom nije bio rad golim rukama; ali veština usmeravanja raonika buldožera bila je vrlo fizička veština, a pomeranje poluge menjača poprilično naporno; sve u svemu, čovek se morao više angažovati nego u ovom 'radu' koji se sastojao u tome da popričaš sa veštačkim inteligencijama, a onda da se šetkaš i gledaš kako ekipe robota kopača, visokih tebi do pojasa, idu tamo-amo, zuje i brundaju, dok nedaleko odatle stoje fabričke jedinice velike kao gradski blokovi, a tunelokopačke robotske krtice, sa dijamantskim zubima posuvraćenim unazad kao kod ajkule, prilaze svom poslu - i sve to napravljeno od biokeramičkih materijala i metalnih legura koje su jače od kabla svemirskog lifta, i sve to radi sav posao... samo od sebe. To naprosto nije bilo ono što je Nađa imala na umu.
|