27.

     Pokušati ponovo. Krenula je u novi ciklus: povratak u Šefild, angažovanje u poslovima Vlade, sve veće gađenje koje se pretapa u očajanje; osvrtanje da bi se pronašlo nešto, bilo šta, što bi nju moglo izvaditi iz toga; zapažanje da postoji jedan privlačan projekat, jurnjava tamo da se vidi može li se ona ubaciti. Kao što je Art rekao, ona je imala mogućnost da sama sebi obezbedi zaposlenje bilo gde. Još jedna prednost vlasti.
     Sledeći pokušaj izlaska iz politike vodio je na zemljište. "Vazduh, voda, zemlja", reče Art. "Pa će sledeći put biti šumski požari, a?"
     Nađa je odavno znala da u Bogdanovom Višnjiku postoje naučnici koji proizvode zemljište. To ju je zanimalo. Otišla je tamo, avionom na jug, u Višnjik, gde godinama nije bila. Art je putovao sa njom. "Biće zanimljivo videti kako se ti stari gradovi koji su nekad bili podzemni prilagođavaju sad kad nema potrebe za skrivanjem."
     "Pa, iskreno da ti kažem, ja ne vidim zašto iko ostaje dole", reče Nađa dok su leteli dole ka neravnim, južnim, polarnim područjima. "Krajnji jug, večita zima. Šest meseci sasvim bez sunca. Kome bi se to moglo dopasti?"
     "Sibircima."
     "Nijedan normalan Sibirac ne bi se odselio čak tamo. Nisu toliko ludi."
     "Laponci. Eskimi. Ljudi koji vole Severni pol."
     "Da... valjda."
     Pokazalo se da zima ne smeta nikome u Bogdanovom Višnjiku. Oni su 'mohoulsku humku', ogromnu količinu materijala izvađenog prilikom kopanja njihove mohoul rupe kroz Marsovu koru, prerasporedili tako da je oko mohoula nastao divovski kružni amfiteatar koji se terasasto spušta ka njoj. Odlučili su da tu bude površinski Višnjik, oaza zelenila tokom leta, a u mraku zime oaza beline; grad obasjan stotinama vrlo jakih uličnih svetiljki, tako da će i noću biti neki 'pozorišni dan' u gradu koji razmišlja posmatrajući samoga sebe preko jedne okrugle rupe u svetu, ili sa najvišeg stepenika gleda preko sleđenog haosa polarnih visija. Ne, sumnje nije bilo, ovaj narod je rešio da ostane tu, svoj na svome.
     Nađu su na aerodromu pozdravili kao izuzetnog gosta, kao i uvek kad je išla kod bogdanovista. Pre nego što im se pridružila, činilo joj se da je takvo ponašanje malo smešno, možda i malo uvredljivo: pozdravljaju je zato što je nekada bila devojka njihovog osnivača! Ali sada je rado prihvatila taj tretman, kao i poseban apartman za goste njihovog grada. Apartman se nalazio na gornjem rubu Mohorovičićeve rupe - mohoula. Prozori su bili malo izbočeni u prostor, tako da si mogao pogledati okomito dole u provaliju i videti dno... osamnaest kilometara ispod sebe. Svetiljke na tom dnu izgledale su kao zvezde, kao da je planeta skroz probušena, pa da se kroz rupu vidi svemir sa druge strane.
     Art je bio skamenjen od užasa, ne od tog prizora, jer nije nijedanput pogledao dole, nego od same pomisli da bi mogao pogledati. Odbijao je da pređe čak i u onu polovinu dnevne sobe gde su bili ti prozori. Čak je zazirao i da se približi toj polovini. Nađa mu se smejala, a kad se sama dobro nagledala, navukla je zavese.
     Sledećeg dana otišla je u posetu proizvođačima zemljišta. Bili su vrlo zadovoljni što se ona zanima za njih. Želeli su da njihov grad ima sposobnost da hrani sebe; a pošto se ka jugu spuštalo sve više naseljenika, kao neizbežna potreba nametalo se proširenje obradivih površina. Ali proizvesti plodno zemljište - pokazalo se da je to, sa stanovišta tehnike, izuzetno težak poduhvat, jedan od najtežih ikada preduzetih. Nađa je bila iznenađena kad je to čula, naročito od Višnjevaca, koji su bili najbolji na ovoj planeti u stvaranju i održavanju tehnološki podržanih ekologija, što im je i omogućilo da se decenijama kriju u mohoul jami. Zar nije zemlja naprosto zemlja, blato u koje treba dodati neke... hm, dodatke.
     Tako nekako je i rekla naučnicima, a tip koji ju je vodio u obilazak, čovek po imenu Arne, rekao joj je ne bez izvesnog ogorčenja da je zemljište, u stvari, veoma složena stvar. Nekih pet posto težine zemljišta čine živa bića, a to su upravo presudnih pet posto. To su guste populacije nematoda, crva, ljuskara, zglavkara, insekata, arahnida, malenih sisara, gljiva i gljivica, protozioa, algi i bakterija. Od toga samo bakterija ima nekoliko hiljada različitih vrsta, a u jednom gramu zemljišta ima stotinak miliona pojedinačnih bakterija. A i drugi članovi te mikrozajednice su slično mnogobrojni i mnogovrsni.
     Te male ekologije nije bilo moguće proizvoditi onako kako je to Nađa zamišljala, naime tako da se sastojci fabrikuju zasebno, a onda sruče u neki ogroman kazan i dobro izmešaju. Neki sastojci nisu bili još ni poznati, neke druge sastojke oni nisu uspevali da odgaje, neki 'sastojci' su prilikom mešanja umirali. "Naročito su osetljivi crvi. Ali i nematode imaju problema. Postoji sklonost celog sistema da se sruši, tako da nam ostanu samo minerali i mrtav organski materijal. Mi to nazivamo 'humus'. Vrlo dobro pravimo humus. Međutim, pravo površinsko zemljište mora da raste."
     "A ono to čini u prirodi?"
     "Da. Mi nastojimo da ga navedemo da ovde kod nas raste brže nego što bi u prirodi moglo. To ne može da se sklapa na montažnoj traci niti fabrikuje na veliko. Mnogi živi sastojci najbolje rastu kad su se već u dobrom zemljištu, u kome nalaze i hranu; kako ih hraniti brže, i gde ih hraniti ako to zemljište još nije proizvedeno?"
     "Hmmm", reče Nađa.
     Arne ju je proveo kroz njihove laboratorije i staklene bašte. Tu je videla na stotine takozvanih 'pedona', visokih, valjkastih, staklenih posuda ili cevi. Ovi stakleni valjci bili su uredno poređani i ispunjeni zemljištem ili raznim sastojcima budućeg zemljišta. Ovo je bila opitna agronomija, a Nađa, koje je o tim stvarima učila samo od Hiroko, sad nije mogla da razume mnogo. Ezoterični instrumentarijum nauke brzo je izmicao njenim znanjima i mogućnostima. Razumela je ipak da oni u svojim opitima menjaju uvek dejstvo ponekog činioca, da vide kakve će posledice nastati. Uslovi u mnogim pedonima bili su u svemu isti osim u tom jednom, varijabilnom činiocu. Arne joj je prikazao jednu jednostavnu formulu koja je opisivala najosnovnije vidove problema:

     S = fPM, C, R, B, T

     Ovo je značilo da svaka osobina zemljišta (a ta osobina označena je slovom S) jeste funkcija (označena slovom f) nekoliko polunezavisnih varijabilnih činilaca, a to su početni materijal (označen slovima PM), klima (označena slovom C), topografija ili reljef (označan slovom R), biot (označen slovom B) i vreme (T). A vreme je, dabome, bilo onaj činilac koji su oni želeli da smanje, da bi posao ubrzali. Početni materijal u većini opita bila je sveprisutna marsovska površinska glina. U nekim opitima menjali su elemente klime i topografije, nastojeći da oponašaju razne površinske uslove; u većini opita menjali su samo biotičke i organske elemente. Za taj posao bili su potrebni vrhunski dometi mikroekologije. Što više je Nađa saznavala o tom poslu, sve joj je složeniji izgledao: više alhemija nego konstrukcija. Mnogi elementi morali su da kruže kroz zemljište da bi ono bilo povoljna sredina za rast biljaka, ali ne kruže svi elementi na isti način; svaki kruži drugačije, gonjen drugim činiocima. Jedno su makronutrijenti - hranljivi elementi koji su potrebni u velikim količinama: ugljenik, kiseonik, vodonik, azot, fosfor, sumpor, natrijum, kalcijum, magnezijum. Drugo su mikronuitrijenti - hranljivi elementi koji su potrebni samo u malim količinama: gvožđe, mangan, cink, bakar, molibden, bor i hlor. Nijedan od ciklusa ovih hranljivih materija nije bio zatvoren, jer stalno su se događali gubici zbog ispiranja, erozije, žetve i razilaženja gasova; stalno je nešto i pristizalo, putem apsorpcije, dejstva vremenskih prilika, delovanjem mikroba, pridodavanjem đubriva. Različita zemljišta na razne načine podstiču ili ometaju neke od tih cuklusa; svako zemljište ima svoj nivo kiselosti, svoju slanost, svoju kompaktnost i tako dalje; zato je u ovim laboratorijama bilo na stotine različitih zemljišta, i svako od njih imalo je svoje posebno ime; a na Zemlji ih je bilo još nekoliko hiljada.
     Naravno, osnov za većinu opita u Višnjiku bili su Marsovi prirodni materijali. Eoni prašinastih oluja rasporedili su ovaj materijal širom planete, mešajući ga stalno, tako da je marsovsko zemljište bilo tako reći svuda istog sastava: uglavnom su to bile fine čestice silicijuma i gvožđa. Naslage prašine bile su na svojoj površini uglavnom i sad slobodne, spremne da ih vetar ponese; u nešto dubljim slojevima, različiti stepeni međučestičnog 'cementiranja' doveli su do stvaranja svakojakih grudvi i grumenova; još dublje, do stvaranja velikih blokova.
     Drugim rečima, nastajala je glina; i to smektitna glina, slična zemaljskim montmorilonitima i nontronitima, sa dodatkom materijala kao što su talk, kvarc, hematit, anhidrit, dieserit, klacit, bajdelit, rutil, gips, maghemit i magnetit. Sve to bilo je obloženo amorfnim gvozdenim oksihidroksidima, pa i drugim, izrazitije kristalizovanim gvozdenim oksidima, koji su i davali dobro znane crvenkaste boje Marsa.
     To je, dakle, bio njihov sveopšti početni materijal: smektitna glina, gvožđem bogata. Njena ovlašno zbijena porozna struktura značila je da će korenje biljaka imati čvrst oslonac u koji neće potonuti, ali, istovremeno, i dovoljno prostora za rast. Međutim, u tom zemljištu zasad nije bilo baš ničeg živog, soli je bilo previše, azota premalo. Znači, zadatak višnjačkih naučnika bio je, u suštini, da prikupljaju taj primarni materijal, ispiraju iz njega soli i aluminijum, uvode azot i biotičku zajednicu, i sve to što brže. Zvuči jednostavno, kad se tako kaže; ali reči 'biotička zajednica' prikrivale su čitav jedan svet nevolja. "Bože moj, pa to je kao pokušaj da se ova Vlada natera da nekako dejstvuje", reče Nađa jedne večeri Artu. "Oni su u velikoj nevolji!"
     Širom Marsa narod je za to vreme naprosto unosio bakterije u glinu, pa alge i druge mikroorganizme, pa lišajeve, pa halofitne biljke. Posle toga treba samo čekati da ove zajednice živih bića preobrate glinu u plodno zemljište, tako što će u njoj mnogo pokolenja živeti i umirati. To uspeva, i uspevalo je i tih dana, na ogromnim prostorima planete; ali je to jedna veoma spora vrsta uspeha. Jedna grupa u Sabišiju izračunala je da će, u proseku, svakih sto godina površina Marsa postajati bogatija za jedan centimetar plodnog zemljišta, tim načinom, čak i uz upotrebu genetski inženjerisanih populacija koje taj posao rade što je brže moguće.
     U staklenim bašatama Višnjika posao je bitno ubrzavan, upotrebom đubriva, prihranjivanjem, unošenjem organizama; postignuta brzina bila je dobra, ali količina minijaturna u odnosu na ono što bi trebalo razbacati po površini planete. Njihov cilj bila je masovna proizvodnja, ali Nađa je videla da u tom pogledu nisu ni blizu uspeha. Na njihovim licima lebdeo je izvestan rasejan, neraspoložen izgled koji je podsećao na psa koji je zapeo da glođe kosku preveliku za njegova usta.
     Nađino znanje biologije, hemije, biohemije i ekologije nije bilo ni približno dovoljno da bi ona ovim ljudima umela nešto predlagati; nijednu sugestiju nije umela da sroči. Glavninu procesa koji su se tu odigravali nije ni razumela. Opet posao koji nije građevinarski, nije zidanje ničega, nije čak ni analogija zidanja.
     Doduše, morali su da grade, bukvalno da zidaju, svoje laboratorije i proizvodne pogone, a te zidarske probleme Nađa je barem razumela. Počela se usredsređivati na taj vid stvari, na mehaniku pedona i rezervoara za žive sastojke zemljišta. Takođe je razmotrila molekularni sklop gline u početnom stanju, ne bi li možda došla do neke zamisli o boljim načinima rada s njom. Marsovski smektiti bili su aluminosilikati, saznade ona, a to je značilo da svaka čestica gline ima jedan sloj aluminijumskih oktahedrala u sendviču između dva slična pljosnata, ravna sloja silicijumskih tetrahedrala; razne vrste smektita odstupale su u različitoj meri od ovog opšteg obrasca, a što je veće odstupanje bilo, to lakše je voda prodirala u površine između slojeva. Najčešća smektitna glina na Marsu, montmorilonit, bila je od čestica vrlo raznovrsnih, tako da je bila vrlo otvorena za prodor vode; mokra, širila se, a pri sušenju se skupljala, zbog čega bi često i ispucala.
     Nađu je ovo zainteresovalo. "Vidi", reče ona Arneu, "što ne prožmete jedan pedon razgranatim sistemom cevčica za dohranjivanje, da bi se biološki materijal unosio u sve delove pedona istovremeno." Trebalo bi da napune pedon glinom, nastavila je ona, namoče glinu vodom, a zatim je isuše toliko da ona sva ispuca. Kroz pukotine provuku čitav jedan 'koren' od mnogobrojnih cevčica za dodavanje raznog materijala, bakterija na primer. Ali cevčice treba da budu od materijala koji će bakterije moći posle nekog vremena sasvim da pojedu. Kroz cevčice doturiš u glinu i bakterije, i druga živa bića, sve se to odjednom nađe na istom mestu u celoj količini materijala, zemljište oživi, a cevčice uskoro nestanu. Prvo razdoblje međudejstva svih tih živih bića nesumnjivo će biti varljivo, trebaće mnogo pokušaja dok se nađu prave razmere između raznih populacija da ne bi dolazilo do naglih skokova i padova u nekima od njih. Ako stvar uspe, za kratko vreme čitav pedon je pun živog zemljišta. "Postoje slični sistemi 'krvnih sudova' kroz koje se u građevinski materijal dodaje drugi materijal koji će se potom brzo stvrdnuti i stegnuti; a čula sam i da neki lekari na sličan način dodaju apatitnu pastu u polomljene kosti. Cevi se prave od materijala koji će se dobro uklopiti sa supstancom što će kroz njih prolaziti, možda i od iste te tvari, samo oblikovane onako kako je u tom trenutku potrebno."
     Matrica za rast. Vredelo bi razmisliti, reče Arne. Nađa se na to osmehnu. To popodne šetkala se sva srećna, a to veče, kad se pridružila Artu, rekla je: "Ej! Danas sam nešto radila."
     "Aha!" reče Art. "Idemo da to proslavimo!"

     Što je bilo lako postići, u Bogdanovom Višnjiku. Bio je to pravi bogdanovistički grad, vedar kao sam Arkadij. Žurka svako veče. Njih dvoje su se često pridruživali narodu na korzou uveče; Nađa je volela da šeta duž same ograde najviše terase, obuzeta osećajem da je Arkadij na neki način prisutan, da nekako izdržava. Taj osećaj bio je najjači upravo ove večeri, kad su slavili trunčicu posla koju je Nađa tog dana obavila. Držala je Arta za ruku, gledala dole i ukoso preko mnogih terasa nakrcanih ljudima i zgradama, usevima i voćnjacima, bazenima, sportskim terenima, drvoredima, 'placama', to jest trgovima sa mnogo kafića, barova, sala za igranke - muzički bendovi nadmetali su se tu za zvučni prostor, gomile su se tiskale oko njih, neki su plesali, ali većina se samo šetkala, poput Nađe. Sve to i sad pod ogromnom naduvanom kupolom, za koju su se nadali da će jednog dana postati nepotrebna; a dotad, bilo je toplo, a mladi Marsovci imali su na sebi veliko šarenilo svakojakih pantalona, traka, majica, frizura, ogrlica, što je Nađu podsetilo na one televizijske snimke o dobrodošlici koja je Nirgalu i Maji bila priređena na Trinidadu. Da li je to bila samo podudarnost, ili se među mladima na obe planete počela stvarati neka nadplanetna, objedinjena kultura? Ako je ovo drugo, znači li to da je njihov Kojot, čovek sa Trinidada, na nevidljivi način osvojio dva sveta? Ili njen Arkadij, posthumno? Arkadij i Kojot, kraljevi kulture. Široko se osmehivala razmišljajući o tome, i otpijala gutljaje iz šolje vrele kavadžave koju joj je Art doneo; kavadžava je ionako bila najomiljenije piće u ovom hladnom gradu. Gledala je kako se mladi ljudi, tako mnogobrojni, svi kreću kao anđeli, i uvek plešu, bez obzira na to šta u kom trenutku rade, teku u gracioznim lukovima od terase do terase. "Kakav gradić", reče Art.
     Onda ugledaše fotografiju baš samog Arkadija, uramljenu i okačenu na jedan zid pored nekih vrata. Nađa stade i steže Arta za mišicu. "To je on! Izgleda baš kao u životu!"
     Na fotografiji je bio uhvaćen u trenutku razgovora s nekim, na domak zida kupole, sa unutrašnje strane, naravno. Kosa i brada uzdizale su se sa njegove glave i stapale sa bojama marsovskog predela iza njega, zato što su se te boje podudarale sa njegovim divljim kovrdžama. Činilo se kao da mu lice izranja iz bregova Marsa, sa plavim očima koje žmirkaju u tolikom crvenkastom sjaju. "Još nikad nisam videla fotografiju koja bi do ove mere ličila na njega. Kad god je on primetio da se kamera okreće ka njemu, reagovao je nezadovoljno, pa je posle na slikama izgledao nekako pogrešno."
     Zurila je u fotografiju, sva zajapurena i čudnovato srećna; susret zaista kao u životu! Kao susret sa nekim koga nije videla godinama. "Ja bih rekla da si ti u ponečemu nalik na njega. Samo opušteniji."
     "Ne vidim kako bi iko mogao biti opušteniji od ovoga", reče Art, zureći u sliku izbliza.
     Nađa se osmehnu. "On je to lako postizao. Uvek je bio siguran da je u pravu."
     "Mi ostali ne patimo od tog problema."
     Nasmejala se. "Veseo si kao i on."
     "A što ne bih bio."
     Šetali su dalje. Nađa je neprestano razmišljala o svom starom sadtugu, čija je fotografija i sad lebdela u njenim mislima. Toliko toga ona pamti i danas! Ali već uveliko blede osećanja koja su bila povezana sa tim slikama, bol je rasplinut - fiksir se ocedio, nema više mesa, pa nema ni traume, ostao je samo jedan misaoni obrazac, kao fosil. To se veoma razlikuje od sadašnjeg trenutka, jer, kad se ona osvrne, Art je tu, ona oseća njegovu ruku u svojoj, on je stvaran, živopisan, iz trenutka u trenutak se pomalo menja - živ je. Može se dogoditi bilo šta. Oseća se sve.
     "Da se vratimo u našu sobu?"

     Četvoro putnika konačno se vratilo sa Zemlje. Sišli su niz kabl, u Šefild. Nirgal, Maja i Mičel otišli su svako na svoju stranu, Saks je seo u avion i pridružio se Artu i Nađi na dalekom jugu, što se njoj silno svidelo. Tokom godina stekla je osećanje da kud god Saks ode, uskoro i težište zbivanja stiže na to mesto.
     Izgledao je savršeno isto kao i pre putovanja na Teru, osim što je možda bio za nijansu ćutljiviji i zagonetniji. Rekao je da želi da razgleda laboratorije. Povedoše ga u obilazak.
     "Zanimljivo, da", reče on. Posle nekog vremena: "Nego, pitam se šta bismo još mogli preduzeti..."
     "Za teraformiranje?" upita Art.
     "Pa..."
     On to da bi zadovoljio En, pomisli Nađa. To je hteo da kaže. Pri susretu je zagrlila Saksa, što je njega iznenadilo, a posle je, tokom razgovora, držala šaku na njegovom koščatom ramenu. Tako prija imati Saksa ovde, opipljivog! Ali - od kad je ona toliko naklonjena Saksu Raselu, kako se to desilo da se ona na njega toliko oslanja?
     I Art je shvatio šta Saks ima na umu, pa reče: "Ti si već prilično postigao, a? Mislim, do ovog trenutka uspeo si da razmontiraš sve one gigantizme pomoću kojih su meta-naci firme pokušavale da menjaju Mars, je li tako? Nema više hidrogenskih bombi ispod permafrosta, nema solete ni sočiva na nebu, ne stižu šatlovi sa azotom sa Titana..."
     "A, oni stižu", reče Saks. "Ne znam ni kako bismo ih zaustavili. Sem da ih gađamo topovima. Ali šta mari, azot uvek dobro dođe. Ja ne bih ni voleo da oni prestanu dolaziti."
     "Ali En?" reče Nađa. "Šta bi En volela?"
     Saks opet žmirnu. Kad god je zbog neke neizvesnosti malo stezao lice, vraćao mu se onaj njegov stari, pacovski izraz lica, savršeno neizmenjen.
     "Šta biste vi oboje voleli?" reče Art, preoblikujući pitanje.
     "Teško reći." I njegovim licem prođoše grimase neodlučnosti i podeljenih pobuda.
     "Ti želiš divljinu", reče Art.
     "Vidljina je, ovaj... Divljina je jedna zamisao. Ili etički stav. Ne može vladati svuda, nije to ta vrsta zamisli. Ali..." Saks zavrte šaku levo, desno, i utonu u neke svoje misli. Prvi put u sto godina poznanstva sa Saksom, Nađa je imala utisak da on ne zna šta da preduzme.
     Uskoro Saks reši ovaj problem: sede pred jedan monitorski ekran i poče nešto da čvangrlja po tastaturi. I zaboravi prisustvo njih dvoje.
     Nađa stisnu Artovu mišicu. On obuhvati svojom šakom njenu i nežno stisnu levi mali prst, koji je već dostigao tri četvrtine svoje pune veličine, ali čiji se dalji rast usporavao kako se konačna veličina približavala. Na prstiću se već video i početak nokta, zato što su ga doktori 'otpočeli'; videle su se i tanane linije na koži - početak otiska prsta. Taj blagi stisak je prijao. Ona pogleda Arta u oči, na trenutak, a onda spusti pogled. On stisnu celu njenu šaku, na kratko, pa je pusti. Posle nekog vremena, kad im je bilo jasno da se Saks sasvim zaneo i da će još dugo biti u nekom svom svetu, njih dvoje odoše na vrhovima prstiju u svoju sobu, u krevet.

     Radili su danju, izlazili noću. Saks je okretao glavu i žmirkavo nešto tražio pogledom, kao u svojim danima laboratorijskog pacova, brižan zato što nikakve vesti nisu stizale od En. Nađa i Art su ga tešili koliko su najbolje mogli, a to nije bilo mnogo. Uveče su odlazili na korzo. Postojao je jedan park gde su se okupljali roditelji sa malom decom, a ljudi su prolazili kao da je to neki otvoreni zoološki vrt i širokim osmesima pozdravljali prizor malih primata koji se igraju. Saks je provodio sate u tom parku pričajući sa decom i roditeljima, posle čega je tumarao po gradu i stizao u disko klubove, a tamo satima plesao na podijumu sam. Art i Nađa su se šetali držeći se za ruke. Njen prstić je jačao. Sad je već bio gotovo normalne veličine, a pošto je to ionako bio mali prst, nije se ni primećivalo da je manji od desnog osim kad bi Nađa sastavila šaku sa šakom. Art je ponekad, dok su vodili ljubav, blago grickao taj njen prst; taj osećaj ju je oduševljavao. "Ne bi trebalo da pričaš ljudima o ovom dejstvu", mrmljao je Art, "da ne bi narod došao na jezive pomisli - znaš, da odsecaju sebi razne delove tela kako bi im rasli iznova, ali osetljiviji, znaš."
     "Bolesno."
     "Znaš kakvi su ljudi. Sve bi dali za novo uzbuđenje."
     "Nemoj ni da pričaš o tome."
     "Važi."

     Ali onda je došlo vreme za povratak na sastanke Vlade. Saks je otišao; nisu bili sigurni da li mu je namera bila da pronađe En ili da se sakrije od nje. Njih dvoje odleteše nazad u Šefild, i Nađa se opet upusti u politiku na isti način kao ranije, seckajući svaki svoj radni dan na polučasovne seanse pričancije o koječemu. Doduše, to 'koješta' bilo je, u nekim slučajevima, veoma važno. Kineski zahtev da imaju svoj sopstveni kablovski lift za svemir, koji bi bio usidren u Skjapareliju, stigao je na dnevni red, ali i mnoga druga pitanja imigracije bila su sada pred Vladom. Sporazum Ujedinjenih Nacija i Marsa, sklopljen u Bernu, izričito je predviđao da Mars mora svake godine prihvatiti useljenike u broju koji će iznositi deset posto od Marsove ukupne populacije, ali bila je u to vreme iskazana i nada da će Mars primati i više - što je moguće više - dokle god vladaju hipermaltuzijanski uslovi. Nirgal je dao obećanje u tom smislu - štaviše, držao je govore, veoma poletne (ali nerealistične, smatrala je Nađa) da će Mars priteći u pomoć, da spasava Zemlju, da će eksplozija stanovništva biti rešena tako što će se ljudima davati na poklon prazne, nenaseljene zemlje. Ali koliko ljudi može Mars podneti, ako nije u stanju da proizvede ni prvi centimetar zemljišta? Kolika je, zapravo, populaciona 'nosivost' Marsa?
     To niko nije znao, niti je postojao pouzdan način da se to naučno izračuna. Procene su varirale od sto miliona do dvesta milijardi stanovnika, a čak i one ozbiljne procene pominjale su da bi maksimum stanovništva na Marsu mogao biti negde između dve milijarde i trideset milijardi. Uistinu, pojam 'maksimalne populacione nosivosti' bio je prilično apstraktan i mutan, jer je zavisio od čitave gomile drugih, rekombinantnih činilaca kao što su biohemija tla, ekologija, i ljudska kultura. Zato je bilo gotovo nemoguće reći koliko naroda može da se nakrca na Mars. U međuvremenu, populacija planete Zemlje nabujala je na petnaest milijardi osoba, dok je Mars, sa kopnenom površinom maltene jednakom, ostao na petnaest miliona - a to je hiljadu puta manje. Nesklad je bio očigledan. Nešto se moralo uraditi.
     Masovni prevoz naroda sa Zemlje na Mars svakako je bio jedna mogućnost, ali prevozni sistem bio je ograničen, a i sposobnost Marsa da apsorbuje imigrante. Sada su Kinezi, i ne samo oni nego i većina u Ujedinjenim Nacijama, navaljivali da prošire to prevozno usko grlo. Postavljanje novog lifta do svemira bilo bi samo prvi korak u tom pravcu, prva faza u jednom višefaznom projektu.
     Na Marsu, reakcije na ovaj plan bile su uglavnom negativne. Crveni, naravno, nisu pristajali ni na kakakvo povećanje imigracije; prihvatali su neminovnost da se nekakvo povećanje ipak dogodi, ali su se protivili izgradnji drugog lifta, zato što su se nadali da će nepostojanje drugog lifta biti najbolji način da se proces krajnje uspori. Ovo je bilo u skladu sa ukupnom političkom filozofijom Crvenih, a i Nađi je izgledalo pametno. Položaj partije Slobodni Mars bio je, međutim, značajniji, ali manje jasan. Nirgal je došao iz Slobodnog Marsa, otputovao na Zemlju, i tamo maltene pozvao Zemljane da nagrnu na Mars najmasovnije što mogu. Osim toga, tokom svoje istorije ta stranka se uvek zalagala za bliske veze sa Zemljom i za strategiju poznatu kao 'rep koji maše psom'. Ali sadašnje stranačko rukovodstvo kao da nije bilo mnogo oduševljeno takvim zamislima. A Džeki se nalazila u središtu te nove grupe. Oni su se pomicali ka većem stepenu izolacionizma još od dana Ustavotvorne skupštine, prisećala se Nađa; zalagali su se sve energičnije za veću nezavisnost od Zemlje. Ali, s druge strane, tiho su sklapali sa pojedinim zemaljskim vladama neke pogodbe, pripremali sebi neki posao. Zato je položaj Slobodnog Marsa bio dvosmislen, možda neiskren; u svakom slučaju, usmeren ka tome da oni, ta stranka, prigrabe za sebe što više vlasti na Marsu.
     Ako bi se ostavili po strani i Slobodni Mars, i Crveni, ostalo bi još mnogo onih čija su uverenja pretežno izolacionistička: anarhisti, pojedini Bogdanovisti, matrijarhatkinje iz Dorsa Brevije, pa oni iz stranke 'Mars prvo', i mnogi drugi koji su po pitanju međuplanetnih odnosa bliski Crvenima. Ako milioni Zemljana počnu kao reka da se slivaju na Mars, govorili su oni, šta će ostati od marsovskih predela? A šta od marsovske kulture koja se tek počela obrazovati, zar neće biti potopljena starom kulturom koja će preovladati zato što će doseljenici brzo postati nova većina? Stopa priraštaja stanovništva opada svuda, na obe planete, sve je više i na Marsu i na Zemlji parova bez dece i porodica sa samo jednim detetom, dakle, nema razloga da se očekuje neko veliko uvećavanje stanovništva u odnosu na sadašnje. Marsovcima, dakle, predstoji da uskoro budu potopljeni morem doseljenika sa Zemlje.
     To je tvrdila i Džeki, barem javno, a Dorsa-brevijanci i mnogi drugi saglašavali su se s njom. Nirgal, koji tek što se vratio sa Zemlje, kao da nije imao mnogo uticaja na ove njihove stavove. Nađa je shvatala da su njeni oponenti u mnogo čemu u pravu, ali je ipak bila sklona i uverenju da, s obzirom na situaciju na Zemlji, nije realistično da oni misle da mogu zatvoriti kapije Marsa. Mars ne može spasiti Zemlju, bez obzira na ono što je Nirgal tokom svog boravka na Zemlji povremeno pričao i obećavao u tom smislu; ali sporazum potpisan sa Ujedinjenim Nacijama, a zatim i opravosnažen, postoji, i mora biti poštovan, oni moraju primiti onoliko ljudi koliko tamo piše. A da bi to bilo tehnički izvodljivo, most između dva sveta se mora proširiti. Ako, međutim, oni pogaze taj ugovor, svašta bi se moglo dogoditi, smatrala je Nađa.
     Zato je u raspravi oko drugog kabla Nađa zastupala gledište da to treba dozvoliti. Biće povećan prevozni kapacitet, ali i treba da bude, jer oni su to obećali, doduše posredno. Ujedno, smanjiće se pritisak na gradove na Tarzisu i na celu tu stranu Marsa; sadašnje mape gustine stanovništva pokazivale su da je Pavonis nešto kao središte populacione mete, jer se stanovništvo širilo odatle u koncentričnim krugovima velike, a zatim postepeno sve manje gustine, zato što je svako gledao da se nastani na najbližem pogodnom mestu. Drugi kabl na drugoj strani sveta doprineo bi uravnoteženju u gustini populacije.
     Protivnici kabla nisu obraćali mnogo pažnje na te argumente. Želeli su da populacija ostane uglavnom kao što jeste, a da se eventualne promene uspore. Ugovor im nije bio važan. Kad je došlo do glasanja ministara, koje je u svakom slučaju bilo samo od savetodavnog značaja, zato što je odluku mogao doneti tek Parlament, samo je Zejk glasao za Nađin stav. Bila je to najveća dosadašnja Džekina pobeda, kojom se Džeki našla u privremenom savezništvu sa Ajriškom - dakle, sa planetnim Okolinskim sudom, ali i sa drugim okolinskim sudovima koji su, u načelu, svi bili protiv ma kakvih brzih promena.
     Tog dana je Nađa otišla kući obeshrabrena i zabrinuta. "Obećali smo Zemlji da ćemo primiti mnogo useljenika, sad podižemo uvis pokretni mostić ispred ulaza u našu tvrđavu. To će dovesti do nevolja."
     Art klimnu glavom. "Mora se raditi, napraviti neko rešenje."
     Nađa zgađeno odhuknu. "Raditi? Ništa mi ne radimo. Rad nije prava reč za to. Mi ćemo se svađati, gložiti, kačiti i jedni drugima čantrati." Uzdahnula je teško. "I to će da traje i traje. Mislila sam da će Nirgalov povratak pomoći, ali neće, ako se on ne uključi."
     "Pa, nije čovek ni na kakvom političkom položaju."
     "Ali bi mogao biti postavljen, ako bi želeo."
     "Tačno."
     Nađa je pomalo razmišljala o ovome, ali su njene misli lutale zato što je bila obeshrabrena. "Znaš, progurala sam tek deset meseci mog mandata. Treba izdržati još preko dve i po M godine."
     "Znam."
     "M godine su tako prokleto duge."
     "Jesu. Ali su meseci kratki."
     Ona mu dobaci neki zvuk. Zagleda se kroz prozor svog stana, dole, u kalderu Pavonisa. "Nevolja je u tome što rad više nije rad. Mislim, eto, išli smo tamo i uključivali se u razne projekte, i rad u njima ipak nije bio rad. Nikad da uhvatiš i uradiš nešto. Pamtim kad sam bila mlada u Sibiru, tada je posao stvarno bio posao."
     "To ti malo romantizuješ."
     "Da, dobro, ali, ipak. Pazi, pa i na Marsu. Kad smo gradili Podbreg. To je bilo stvarno zabavno. Jednog dana na putu ka Severnom polu ugradili smo onu galeriju u permafrost..." Ona uzdahnu. "Šta bih sve dala da opet dobijem takav posao."
     "Pa, građevinskih radova ima i sad, na sve strane", reče Art.
     "Da. Rade roboti."
     "Možda bi se ti mogla vratiti nečem humanijem. Možda bi mogla svojim rukama da gradiš nešto. Kućicu na selu, ili u nekom novom naselju. Možda bi se jedan od novih lučkih gradova mogao graditi ručno, samo da bi se oprobale razne mogućnosti, konstrukcije, ili već šta. To bi usporilo gradnju, što bi Okolinski sud baš i voleo."
     "Mogla bih. Kad mi istekne mandat, misliš."
     "Čak i ranije. U pauzama, radi odmora od politike. Za to su ti poslužila i ova putovanja. Na svim tim putovanjima videli smo poslove koji su bili analogni građevinarskim, ali nisu stvarno bili građevinarski. Nije se bukvalno podizala neka zgrada. Morala bi pokušati da radiš baš na zidanju nečega, pa da se opet vratiš u politiku, i tako naizmenično."
     "Sukob interesa."
     "Ne ako radiš u nekom projektu u okviru javnih radova. Šta je bilo sa onim predlogom da se dole, na nivou mora, sagradi prestonica planete?"
     "Hmmm", reče Nađa. Pronađe mapu. Zagledaše se u nju. Na liniji nulte geografske dužine, južna obala Severnog mora bila je malo povijena, bilo je tu jedno okruglo poluostrvo, u čijem središtu se nalazio kraterski zaliv. To je bilo otprilike na pola puta između Tarzisa i Elizijuma. "Moraćemo da odemo i pogledamo."
     "Da. Hajdemo u krevet. Pričaćemo kasnije o tome. U ovom trenutku imam drugi plan."