28.

     Nekoliko meseci kasnije leteli su povratnom putanjom iz Bredberi Pointa u Šefild. Nađa se priseti ovog razgovora sa Artom. Zamoli pilota da sleti u jednu malu stanicu blizu kratera Sklodovske, koji se, opet, nalazio na obroncima jednog većeg kratera koji se zvao Zm, a popularno bio nazvan Zum. Dok su sletali na pistu, videli su istočno od sebe jedan veliki zaliv, sada pokriven ledom. S druge strane zaliva bio je izlomatan planinski teren Deuteronilus Mense i Mamers Valisa. Ovaj zaliv predstavljao je svojevrsni prodor mora u Veliku eskarpu, koja je ovde bila prilično blaga. Geografska dužina: nula. Geografska širina severna, i to 46 stepeni; zaliv je, dakle, prilično daleko na severu. Ali severne zime su daleko blaže od južnih. Videše veliko prostranstvo ledenog mora, koje je ležalo iza dugačke obale. Okruglo poluostrvo oko Zuma bilo je visoko i glatko. Mala stanica na obali bila je dom za oko pet stotina ljudi, koji su sada bili na okolnim terenima gde su nešto gradili pomoću buldožera, dizalica, bagera i rovokopača. Nađa i Art iziđoše i rekoše pilotu da je slobodan da odveze avion dalje, u Šefild, bez njih. Iznajmiše sobu.
     Ukupno su proveli oko nedelju dana sa narodom u toj stanici. Razgovarali su o tom novom naselju čija je izgradnja bila u toku. Ljudi su još ranije čuli za predloge da se na obalama ovog zaliva gradi novi glavni grad Marsa; nekima se ta zamisao dopadala, nekima ne. Pomišljali su da svom novom naselju daju ime Grinič, zbog geografske dužine, ali im je neko rekao da Englezi to pišu 'Greenwich'. Pa, ako je Green wich, zar ne bi trebalo to da se izgovara 'Grin Vič', što bi, međutim, značilo 'Zelena Veštica'? Ako će se zvati Grinič, zašto ne pisati Grinich? Možda je bolje da ipak bude London, govorili su. "Smislićemo već nešto", govorili su. A zaliv se odavno zove Čalmersov zaliv, rekoše.
     "Stvarno?" uzviknu Nađa. Nasmeja se. "E, to je - savršeno."
     Već joj se svideo izgled ovih predela: glatki, kupasti, spoljašnji zid Zuma, unutrašnja zakrivljenost velikog zaliva; crvene stene iznad belog leda, stene koje će se jednog dana, verovatno, nadnositi nad plavo more. Tih dana, dok su oni bili na Zumu, oblaci su neprekidno hitali kroz nebesa, nošeni zapadnim vetrovima, šarajući zemlju i more svojim senkama - ponekad naduvani kumulusi, beli, kao galije; ponekad uporedni redovi trakastih oblaka nalik na riblje kosti. Oblaci su određivali tamnu nebesku kupolu iznad sebe i svijenu kamenitu obalu ispod sebe. Mogao bi to da bude zgodan mali grad koji bi obuhvatio svoj zaliv kao što to čine na Zemlji San Francisko ili Sidnej, i mogao bi biti jednako lep kao ta dva, ali manji, humaniji - grad bogdanovističke arhitekture. Ručno građen. Naravno, ne baš bukvalno 'ručno'. Ali bi razmere bile planirane prema ljudskim razmerama. Grad bi bio svojevrsno umetničko delo. Šetajući sa Artom duž obala ledenog zaliva, Nađa je kroz masku protiv suviška ugljendioksida pričala sa njim o ovim zamislima, gledajući parade onih belih gore kako galopiraju kroz žurni vazduh.
     "Dabome", reče Art, "to bi uspelo. U svakom slučaju, tu će biti nekakav grad, to je bitno. Ovo je jedan od najboljih zaliva na ovom delu obale, pa je neminovno da posluži i kao luka. Znači, nećeš imati onu vrstu prestonice koja naprosto sedi bez veze u nekoj nedođiji, kao Kanbera, Brazilija ili Vašington D. C. Grad će imati svoj zasebni, drugi život, kao morska luka."
     "Tako je, tako je, bilo bi to super." Nađa je šetala dalje, uzbuđena ovim razmišljanjima; osećala se bolje nego ikada u poslednjih nekoliko meseci. Nastojanje da glavni grad bude neki drugi, a ne Šefild, jačalo je, podržavala ga je gotovo svaka politička partija. Sabišijanci su već predložili ovaj zaliv, tako da je trebalo samo podržati već plasiranu zamisao, a ne nametati ljudima neku sasvim novu. Podrške će biti. A pošto će to biti javni radovi finansirani iz budžeta države, moći će i Nađa da se angažuje, da radi punom snagom. To je deo 'poklon-ekonomije'. Čak bi možda mogla da utiče na planiranje grada. Što više je razmišljala o ovome, više joj se dopadalo.
     Otišli su daleko. Okrenuše se i pođoše dugim putem nazad duž obale, ka malom naselju. Iznad njih su se oblaci tumbali u ojačalom vetru. Krivina crvene zemlje pozdravljala je more. Malo ispod oblaka prolete neuredno slovo 'V' sačinjeno od gusaka, kao sekirica bačena kroz vetar, ka severu.

     Kasnije tog dana, dok su leteli nazad u Šefild, Art dohvati i osmorti njenu šaku, njen novi prst. Pa reče, lagano: "Znaš... izgradnja porodice bila bi, takođe, jedno vrlo lepo zidanje, i to baš svojeručno."
     "A?"
     "Tehnika reprodukcije je već prilično dobro shvaćena."
     "Šta?"
     "Kažem, dokle god si živa, možeš i rađati decu, ovim ili onim metodom."
     "Šta?"
     "Tako čujem. Ako hoćeš decu, može."
     "Ne."
     "Kažu da može."
     "Ne."
     "Nije loša zamisao."
     "Ne."
     "Pa, hm, znaš... čak i zidarski rad... Super je, znaš, da budeš vodoinstalater, ali ne može ni to večno da traje. Polaganje cevi, zakucavanje eksera, upravljanje buldožerom - sve je to zanimacija, dabome, ali ipak. Preostaće nam još mnogo slobodnog vremena. Jedini posao koji bi dugoročno bio dovoljno zabavan, to je odgajanje deteta, zar ne misliš tako?"
     "Ne mislim!"
     "Pa, jesi li ti ikad rodila?"
     "Nisam."
     "Pa šta čekaš."
     "Oh, Bože."
     Njen avetinjski mali prst, onaj nedostajući, peckao ju je pomalo. Ali, sada, stvarno prisutan.