Osmi deo: ZELENO I BELO

     Kadrovi su došli u grad Ksia Ža, u provinciji Gvang Žu, i rekli: za dobro Kine, potrebno je da ovo selo ponovo načinite na Mesečevom Platou, na Marsu. Idete tamo svi zajedno, celo selo. Svako će imati uz sebe svoju porodicu, svoje prijatelje i svoje komšije. Deset hiljada vas, idete svi zajedno. Kroz deset godina možete odlučivati da li želite da se vratite, pa ako želite, biće vam omogućeno, a u novi Ksia Ža biće poslati drugi ljudi, kao zamena za vas. Mi mislimo da će vam se dopasti. To mesto je nekoliko kilometara severno od lučkog grada Nilokerasa, blizu delte reke Maumi. Zemlja je plodna. U tom području već ima nekoliko kineskih sela, a u svim velikim gradovima postoje kineske četvrti. Ima mnogo hektara ledina. Putovanje može početi kroz mesec dana - vozom do Hong Konga, trajkektom do Manile, a onda svemirskim liftom gore, na orbitu. Šest meseci prelaska kroz svemirski prostor između ovog ovde i Marsa, zatim liftom dole na Pavonis Mons, odatle ide partijski voz do Mesečevog Platoa. Šta kažete? Hajde da glasanje bude jednoglasno i da se stvari započnu kako valja i treba.
     Jedan činovnik u tom gradiću pozvao je, kasnije, kancelariju 'Praksisa' u Hong Kongu i rekao sekretaru šta se desilo. 'Praksis Hong Kong' je prosledio ovu informaciju do 'Praksisove' studijske grupe za demografiju u Kostariki. Jedna žena zaposlena tamo kao planer dodala je ovaj izveštaj dugom nizu sličnih izveštaja, a onda je provela jutro sedeći i razmišljajući. Po podne je pozvala Vilijema Forta, koji je surfovao kraj jednog novog spruda u El Salvadoru. Objasnila mu je kako stvari stoje. "Plavi svet je pun", reče ona. "Crveni svet je prazan. Predstoje problemi. Hajde da porazgovaramo o njima."
     Na sastanak je došla demografska ekipa i deo 'Praksisovog' odbora za politiku; u sastavu tog odbora bili su i mnogi od osamnaestoro Besmrtnih, i upravo oni su došli tog dana u surf-kamp na Fortovom brdu. Demografi su izložili situaciju. "Sad svi ljudi na svetu dobijaju lekove protiv starosti", reče Ejmi. "Zakoračili smo punom snagom u hipermaltuzijansko doba."
     Bila je to demografski eksplozivna situacija. Zemaljski planeri su, prirodno, videli emigraciju na Mars kao jedno od rešenja. Čak i sa svojim novim okeanom, nazvanim Severno more, Mars je još i sad imao maltene istu površinu kopna kao Zemlja, ali je ostao praktično nenaseljen. Mnogoljudne nacije, reče Ejmi grupi, već šalju u kosmos najveći mogući broj ljudi. Često se u emigraciju otiskuju pripadnici raznih etničkih ili verskih manjina koji su nezadovoljni zato što u matičnoj drževi nemaju dovoljno autonomije, tako da je za njih polazak u svemir sreća. Liftovi koji voze narod iz Indije, uz kabl koji je usidren kod atola Suvadiva, južno od Maldiva, hitaju i grabe uvis, danonoćno, bez prestanka, koliko god je tehnički izvodljivo. Puni su iseljenika, svaki dan po ceo dan. To je reka Sika i Kašmiraca, muslimana, ali i Hindusa, svi se podižu u svemir i grabe ka Marsu. Preseljavaju se Zului iz Južnoafričke Republike. Palestinci iz Izraela. Kurdi iz Turske. Indijanci iz SAD. "U tom smislu", reče Ejmi, "Mars postaje jedna nova Amerika."
     "I kao stara Amerika", reče jedna žena po imenu Elizabet, "Mars ima svoju urođeničku populaciju koja je već tamo i na koju će se ovo odraziti. Razmislite o brojevima. Ako su svakog dana puni svi liftovi, sto ljudi po jednoj lift kabini, dve hiljade četiri stotine ljudi dnevno sa svakog kabla, a kablova ima deset, dakle iseljava se dvadeset četiri hiljade ljudi dnevno. Svi se ukrcavaju u šatlove za Mars. To će biti osam miliona i sedam stotina šezdeset hiljada ljudi godišnje. Svake godine."
     "Možemo reći, otprilike deset miliona godišnje", reče Ejmi. "Veliki broj, ali tim tempom trebaće jedan vek da se sa Zemlje podigne samo jedna šesnaestina današnjeg stanovništva; jedna milijarda, od šesnaest milijardi koliko ovde ima. Mi ovde nećemo ni primetiti neko olakšanje. Stvar je, dakle, besmislena! Nije moguće stvarno krupno premeštanje stanovništva. Nikada nećemo moći da preselimo značajan deo zemaljskog stanovništva na Mars. Moramo se potruditi da probleme Zemlje rešimo na Zemlji. Prisustvo Marsa biće od koristi samo kao psihološki ventil. U suštini, moramo se osloniti samo na sebe."
     Vilijam Fort reče: "Ne mora stvar biti 'smislena'."
     "Tačno", reče Elizabet. "Mnoge zemaljske vlade navaljuju da u kosmos pošalju što više svog naroda, bez obzira na to da li je stvar besmislena ili nije. Kina, Indija, Indonezija, Brazil - svi su nagrnuli na to. Ako nastave da koriste sistem do tehnološkog maksimuma, kao sad, populacija Marsa biće udvostručena kroz približno dve godine. Dakle, na Zemlji se neće promeniti ništa, ali Mars će biti potopljen."
     Jedan od Besmrtnika reče da je nagli talas imigracije, sličan ovom sadašnjem, bitno doprineo izbijanju prve marsovske revolucije.
     "Pa šta je sa tim ugovorom Zemlja-Mars?" upita neko drugi. "Ja sam mislio da su ugovorom izričito zabranjena takva prebrza naseljavanja."
     "Jesu", reče Elizabet. "Tamo je izričito navedeno da nijedne zemaljske godine ne sme na Mars da pristigne broj doseljenika koji bi bio veći od deset posto od dotadašnje populacije. Ali tamo takođe piše da Mars treba da primi i više, ako može."
     "Osim toga", reče Ejmi, "kad su ugovori sprečili neku državu da uradi ono što stvarno hoće?"
     Vilijam Fort reče: "Moraćemo narod da šaljemo negde drugde."
     Ostali ga pogledaše.
     "Kuda?" reče Ejmi.
     Niko ne odgovori. Fort samo neodređeno mahnu rukom.
     "Svakako bismo morali smisliti neko takvo mesto", reče Elizabet sumorno. "Kinezi i Indijci su dosad bili dobri saveznici Marsovcima, uglavnom, pa ipak, vidimo da i oni sad gaze ugovor i šalju mnogo više iseljenika. Dobila sam tonski snimak jedne sednice indijske vlade gde se raspravljalo o ovome. Rešili su da sledećih vek ili dva šalju najviše što mogu, koliko god bude tehnološki izvodljivo poslati, a posle da vide kako će i šta će dalje."