30.

     Ova takozvana Blistava Mesa imala je veliku gornju ravnu površinu, koja nije, baš, ličila na brušeni dijamant, već više na dečjeg 'zmaja'. Dužina te gornje ravni bila je trideset kilometara, a širina deset. Mesa je stajala usred Kandor Kazme, kao uvećana verzija one mese u Monument Veliju. Grad je, zajedno sa svojom kupolom, zauzimao samo jedan mali, nešto uzdignut deo južnog ugla 'zmaja'. Geološki je mesa bila upravo ono što se i na prvi pogled činilo da jeste: jedan komad platoa Marinerisa, komad koji je u ukrštanju mnogobrojnih kanjona odsečen i koji se zatim znatno udaljio. Bio je to veličanstven vidikovac za razgledanje ogromnih zidina Kandora. Omogućavao je, takođe, da se zaviri kroz duboke, strme procepe u Ofir Kazmu na severu i Melas Kazmu na jugu.
     Naravno, tako spektakularni vidici privlačili su ljude već mnogo godina, pa se oko glavnog grada pod kupolom uspostavilo još nekoliko gradova, manjih, pod manjim kupolama. Na pet kilometara iznad prvobitno izračunate nulte 'nadmorske' visine, kupolu su zadržali, mada je bilo predloga da se i ona skine. Po dnu Kandor Kazme, samo tri kilometra iznad te nulte visine, rasle su šume, kao tamnozelene mrlje. Mnogi stanovnici Blistave mese silazili su letelicama u kanjone, svakog jutra, da se bave poljoprivredom ili botanikom, a u pozno popodne vraćali su se kući. Nekolicina tih letećih šumara bili su Nirgalovi stari poznanici iz dana ilegale; počeli su ga voditi, vrlo rado, na te svoje poslove, da mu pokažu kanjone i šta u njima rade.
     Dna kanjona u Marinerisu uglavnom su nagnuta i spuštaju se sa zapada ka istoku. U Kandoru, zaobilaze veliku središnju mesu, a onda nastavljaju strmo nizbrdo u Melas. Na uzdignutijim delovima dna ležao je sneg, naročito pod zapadnim zidovima gde je celo popodne senka. Voda nastala topljenjem tog snega kretala se nizbrdo, jedva vidljivom mrežom novih potoka, određujući nove slivove. Potoci su imali peskovita dna. Često su se međusobno preplitali. Na kraju su davali nekoliko plitkih, blatnjavih, crvenih reka, koje su se prikupljale u jednu, neposredno iznad Kandor Kapije; ta jedna je jurila dole u Melas Kazmu, razbijajući se u zapenušane brzake, samo da bi se onda prikupila u jezero uz severni bok ledene mase koja je preostala od glečera iz šezdeset prve. Odatle je tekla sporije, pored leda, kao velika, crvena reka.
     Prave galerije šumskog drveća rasle su na obalama svih tih tokova neprozirne, crvene vode. Sastojale su se uglavnom od tropskog drveća prilagođenog hladnoj klimi - na primer, od balzamovog drveća koje je na hladnoći otvrdlo. Ove nove šume brzo su svojim krošnjama prekrivale staro, patuljasto krumholc drveće. Došla su vremena kad je na dnu ovih kanjona bilo toplo, zato što su zidovi kanjona odbijali toplinu sunca i usredsređivali je unutra kao u ogromnoj zdeli, a istovremeno davali zaštitu od vetra. Šumski svod balze dozvoljavao je da mnoge vrste biljaka i životinja napreduju ispod njega; Nirgalovi poznanici tvrdili su da je to najraznovrsnija i najbogatija biocenoza na Marsu. Kad su se kretali tim prostorima, morali su nositi puške sa uspavljujućim strelicama, zbog medveda, snežnih leoparda i drugih grabljivica. Pešačenje kroz neke od tih šuma bilo je otežano zbog velikih gustiša snežnog bambusa i jasike.
     Ovo bujanje biljaka omogućeno je između ostalog i ogromnim naslagama natrijum-nitrata koje su od davnina ležale na dnu kanjona Kandor i Ofir: bile su to velike bele terase načinjene od izuzetno lako rastvorljivog blanko-kališa. Kiše su sada topile ove mineralne naslage; vode prepune rastvorenih minerala odlazile su svojim putanjama, dajući novom zemljištu obilje azota. Na nesreću, lavine su se obrušavale baš na neke od najvećih naslaga azota, zatrpavale ih. Jer voda je natapala i zidove kanjona, destabilizovala ih, i oni su se rušili. Letači su javljali da niko više ne želi da prilazi ni blizu podnožjima tih zidova: bilo bi suviše opasno. Dok su leteli u daljine i visine dirižabl-jedrilicama, Nirgal je na mnogo mesta video ožiljke od dosadašnjih odrona. Nekoliko šuma sasvim je zatrpano. Jedna od mnogih tema razgovora na mesi, uveče, posle večere, kad omegandorfi uđu u krv, bila je i ona o mogućim načinima da se zidine klisura podupru ili pojačaju. Ali tu se, zapravo, nije moglo učiniti ništa. Ako klisurina visoka tri kilometra hoće da se odroni, niko je ne može sprečiti. Zato je s vremena na vreme, bar jednom nedeljno, svako na Blistavoj mesi osećao drhtanje tla, video sjaktanje zanjihane kupole iznad grada, čuo potmulu tutnjavu lavine. Bio je to zvuk koji se čoveku uvlačio u telo, u kosti. Neretko su mogli i da posmatraju kako se usov sručuje u dolinu, kako se valja, kako diže oblake prašine oker boje. Uskoro posle takvog događaja, letači koji su se zadesili u blizini vraćali su se ućutani, šokirani, ili, naprotiv, raspričani, skloni da svakom opisuju kako je bilo kad je sam zvuk bacao letelicu kao perce. Jednog dana se i Nirgal zatekao na pola puta do dna kanjona kad se jedna lavina sručila u blizini. Bilo je kao da neki avion probija zvučni zid pokraj Nirgala, i probija, i probija, nikako da prestane, mnogo sekundi, a za to vreme vazduh je drhtao kao želatin. Ali je isto tako iznanadno sve i prestalo.
     Nirgal je najčešće išao u istraživačke letove sam, ponekad ipak i sa svojim starim poznanicima. Dirižabl-jedrilice bile su idealno prevozno sredstvo za kretanje po tim kanjonima: spore, ali postojane, lake za upravljanje. Zatrebalo mu je više uzgona, više snage... Zato je iznajmio jaču dirižabl-jedrilicu (parama dobijenim od Kojota).
     Svane jutro, a Nirgal poleti dole, lagano, sve do šuma, i tamo pomaže botaničarima ili se naprosto šeta pored šumskih potoka; a po podne uzleti, i to bude uspon koji traje dugo, on se diže i diže i diže. Takva uzletanja bila su svakome prilika da oseti koliko je, zapravo, visoka Blistava mesa. Kanjonski zidovi bili su na nekim mestima još i viši. Najzad pod kupolom - duge večeri, duge noći provedene na žurkama. Trošio je Nirgal dan za danom ovako, istraživao razna područja okolnih kanjona, pratio bujni noćni život pod kupolom; ali sva mu je izgledalo kao viđeno kroz pogrešan kraj teleskopa, a taj teleskop sastojao se od pitanja: da li je ovo život kojim hoću da živim? Ovo udaljujuće i minijaturizujuće pitanje postavljao je sebi bezbroj puta, ono ga je proganjalo dok je zaokretao kroz Sunčev sjaj danju, kao i u besanim noćnim satima između marsovskog vremenskog iskliznuća i zore. Šta sad da radi? Uspeh revolucije ostavio ga je bez zadatka. Celoga života lutao je po Marsu, pričajući narodu o slobodnom Marsu, o tome da treba stanovati ovde, a ne 'kolonizovati' planetu, da treba postati urođenik. Sada je to sve ostvareno, zadatak ispunjen. Zemlja je njihova i oni mogu na njoj živeti kako ih je volja. Ali on uviđa da u toj novoj situaciji ne zna kakva je njegova uloga. Mora, dakle, veoma konkretno da razmisli kako će i šta će dalje raditi u ovom svetu, gde više nije glas kolektiva nego je pojedinac čiji je život samo njegov, privatni.
     Prvo je zaključio da više ne želi da radi za kolektiv. Ima nekih ljudi koji to žele, i dobro je što ih ima, ali on nije jedan od njih. Nije mogao ni da pomisli na Kairo-na-Marsu, a da ga ne prožme gnev prema Džeki i, uz to, bol, naprosto bol - zbog toga što je sad nestao iz javnosti, izgubio čitav jedan način života. Nije lako raskinuti sa životom revolucionara. Sad kao da nikakvo dalje zanimanje ne proističe iz tog dosadašnjeg, ništa ne sledi, ni logično niti emocionalno. Opet, nešto raditi mora. Život koji je prošao, prošao je. Usred jednog sporog zaokreta dirižabl-jedrilicom nadole, on najednom shvati Maju i njeno opsesivno pričanje o inkarnacijama. On sada ima dvadeset sedam M godina, prokrstario je celim Marsom, svakom stazom; otišao je i na Zemlju, vratio se na jedan slobodni svet. Vreme je, dakle, za sledeću metempsihozu.
     Letucao je tako po ogromnostima Kandora i tragao za novom slikom sebe. Ispucali, slojeviti, izbrazdani zidovi kanjona bili su kao neka zapanjujuće velika mineralna ogledala; u njima on jasno vide sebe, majušno stvorenje, sitnije od komarca u katedrali. Dok je tako leteo tamo, leteo ovamo, i proučavao svaki taj stenoviti palimpsest Marsa, razaznao je dve jake težnje u sebi, dva poriva koja se uzajamno isključuju, a opet ostaju prepleteni, kao zeleno i belo. S jedne strane, želeo je da ostane lutalica, da leti, pešači i plovi po celom svetu, nomad zauvek, da luta bez prestanka sve dok ne upozna Mars bolje nego iko drugi. Oh, da; ta euforija bila mu je dobro znana. Ali, s druge strane, bila je i predobro znana, to je radio celog života. Sad bi nastavio formu svog ranijeg života, bez sadržine, a to je bio jedan usamljeni život, jedna neukorenjenost, zbog čega je i video svet kao kroz pogrešan kraj teleskopa. Pošto je 'poreklom odasvud', on je čovek bez zavičaja, poreklom niotkud. Nema dom. Zato sada želi dom, jednako kao i slobodu. Možda i više. Dom. Želi da se ustali, skrasi, da ima celovit ljudski život, da odabere jedno mesto i ostane tu, da o tom mestu nauči sve, o svim godišnjim dobima tamo; da uzgaja hranu za sebe, da napravi sebi kuću i nabavi alate, da postane deo jedne zajednice prijatelja.
     Obe te želje postojale su u njemu, snažno, zajedno, ili, još tačnije - smenjivale su se. Bile su to brze, fine oscilacije u njemu, koje su stvarale zbrku u njegovim osećanjima. Razdešenih nerava, prepuštao se nesanici i nemiru. Nije nalazio načina da pomiri ta dva htenja, niti je iko od njegovih sagovornika predložio išta korisno u vezi s tim. Kojot je nerado gledao na ma kakvu pomisao o 'puštanju korenja', ali, naravno, Kojot je oduvek bio nomad, pa za onaj drugi poriv nije ni znao. Artu je lutalački život bio nezamisliv, ali naravno, Art već ima svoja mesta i voli ih.
     Nirgalova stručna osposobljenost, izvan politike, bila je inženjerstvo mezokosmosa - dakle, rad sa onom mašinerijom koja je neophodna da bi se pod kupolom moglo živeti. Na višim nadmorskim visinama gradovi će zauvek morati da ostanu pod kupolama, pa će i inženjeri te vrste biti traženi. Ali to je sve manje bila umetnost, a sve više nauka, a rešenja problema sve više su bila stvar uhodane tehnike, rutine. Uostalom, zašto bi se on bavio jednim zanimanjem pod naduvanim kupolama, kad na nižim delovima kopna ima toliko zemljišta gde se čovek može slobodno šetati - svakim danom sve više?
     Ne. On, ipak, želi da živi na otvorenom prostoru. Da upozna do tančina jednu teritoriju, sastav zemljišta, biljke, životinje, vremenske prilike, nebesa, i sve ostalo... To je ono što on želi. Naime, to je ono što jedan deo njega želi. Ponekad.
     U njemu, međutim, poče sazrevati uverenje da, kako god da odabere, Kandor Kazma neće biti pravo mesto za naseljavanje, ne za onu vrstu naseljavanja koju je on imao na umu. Vidici kolosalnih razmera onemogućavaju da to mesto vidiš kao dom - suviše je veliko. Razmere su neljudske. Dna tih kanjona jesu divljina, tako je i na mapama ucrtano. Svakog proleća nabujaće potoci i reke, prepuni vode od otopljenog snega, probijaće svoje obale, bušiće sebi neke nove putanje, biće i zatrpavani pod ogromnim odronima stena. Sve je to očaravajuće. Ali nije dom. Meštani će svi stanovati, ipak, samo na Blistavoj mesi, a 'dole', na dno okolnih kanjona, ići će samo danju. Njihov pravi dom, dakle, biće mesa. Plan im je dobar... ali ta mesa je ostrvo na nebu, super za turiste i za izletnike koji imaju letelicu na raspolaganju, super za noćne žurke, skupe hotele, za mlade i zaljubljene. Sve je to fino, divno, ali biće gužva, možda čak ogromna gužva, ili će morati večno da se vodi 'borba' protiv prevelike navale gostiju i pridošlica očaranih vidicima. Pa, i protiv ljudi koji će, kao Nirgal, dolaziti u nekom sutonu svog života i ostajati, možda zauvek, dok stari meštani gunđaju o lepšim vremenima kad je svet bio nov i nenaseljen.
     Ne - on nije imao na umu takav dom. Voleo je, naravno, da gleda kako se zora prosipa preko neravnih zapadnih bedema Kandora, kako se razgoreva i širi preko celog marsovskog spektra boja, kako nebo dobija indigoplavu ili slezovu boju, ili, na iznenađenje posmatrača, baš zemaljsku nebeskoplavu... Ovo je mesto mnogih lepota, zaista vredi vijati se ovim prostorima, onda sleteti na mesu i samo stajati neko vreme, u nastojanju da prizor upiješ u sebe, zadržiš; pa se opet vinuti i okomiti sve do dna kanjona i tamo proučavati čvornovate divlje predele, a onda se popodne još jednom vinuti, ali sad kilometrima gore, na mesu, otići na ručak. Da li bi to bio dom? Ili rad? Ako on želi divljinu, zar nema drugih mesta, manje spektakularnih, ali udaljenijih, dakle i divljijih?
     Hoću-neću, hoću-neću. Jednog dana, dok je leteo iznad niza penušavih, neprovidnih vodopada i brzaka u Kapiji Kandora, on se priseti da je ovim predelima svojevremeno prošao i sam Džon Bun, u roveru za jednu osobu, u vreme kad je autoput Transmarineris bio tek dovršen. Šta bi taj majstor vrdanja i dvosmislica rekao o ovom zapanjujućem području danas?
     Nirgal pozva Bunovu AI. Ta veštačka inteligencija imala je ime, zvala se Paulina. On poče postavljati Paulini pitanja o Kandoru, i pronađe dnevnik koji je Bun govorio (ne pisao) dok se ovuda vozio godine 2046. Paulina mu pusti taj snimak. Tako je Nirgal leteo dalje, ali je slušao promukli Bunov glas sa prijateljskim američkim izgovorom, glas koji je bez ustručavanja ulazio i u dijaloge sa Paulinom. Obuzimala ga je želja da stvarno porazgovara sa Bunom. Neki ljudi pričaju da je on, Nirgal, sada preuzeo Bunovu ulogu, da on sad obavlja posao koji bi Džon Bun obavljao da je živ. Ako je tako, šta bi Džon Bun radio posle uspešnog okončanja borbe za slobodu Marsa? Kako bi organizovao svoj sopstveni dalji život?
     "Zemlja koju ovde vidim zaista je, ljudi moji, neverovatna. Kad kažemo 'Vales Marineris', onda valjda pomišljamo na nešto što bi moralo izgledati ovako. Dok sam prolazio kroz Melas, kanjon je bio toliko širok da ja, vozeći se po sredini, nisam uopšte video ni levi zid, a ni desni, oba su ostala iza horizonta! Ova zakrivljenost male planete proizvodi dejstva koja niko nije predvideo. Sve one stare simulacije bile su laži, i to grozne laži, vertikale su bile pet ili deset puta uvećane, čovek je imao utisak da se kreće kroz neki duboki usek. Ovo ovde nije nikakav usek. Auh, eno ispred mene jedan kameni stub nalik na ženu obučenu u togu, a to bi valjda bila Lotova žena. Baš se pitam da li je od soli. Beo jeste. Nije bitno. Moram pitati En. Šta li su oni Švajcarci mislili kad su gradili ovaj drum, baš se pitam. Ovde nije neki jako alpski ugođaj. Ovo su više neki anti-Alpi, nalaziš se dole, a ne gore, crveno je, a ne zeleno, bazalt je, a ne granit. Ali, koliko znam, njima se ovde sviđalo. Međutim, oni su na neki način anti-švajcarski Švajcarci, pa se stvar uklapa. Ouh, na ovom drumu postoje i džombe. Bogami se rover dobro drma. Mogao bih da probam da vozim po onoj gredi tamo, izgleda ravnije nego ovo ovde. Da, ovo je više nalik na vožnju po drumu. Hej, pa ovo i jeste drum. Izgleda da sam ja maločas malo skrenuo. Vozim ručno, tako je zabavnije, ali ko će stalno paziti na transpondere kad ima toliko toga drugog da se gleda. Transponderi su podešeni više da ih automatski vozači registruju nego za ljudsko oko. Hej, eno ulaza u Ofir Kazmu! Kolika rupa! Onaj bedem mora biti visok barem dvadeset hiljada stopa. Bože. Ako je ono prethodno imalo naziv Kandor Kapija, ovo sad treba da se zove Ofir Kapija, zar ne? Bolje Kapija nego Rupa. Da mi bacimo pogled na mapu. Hmmm, one dve izbočine na zapadnoj strani Kapije zovu se Kandor Labie, to bi značilo usne, zar ne? Znači, Kandor je grlo. Ili je, hm, ne, nije valjda. Ali da je rupa, brate - rupetina je. Prokleto velika. Strmo sa obe strane, dvadeset hiljada stopa visoko. To je nekih šest, sedam puta više nego što su litice u Josemitima. Jebote! Iskreno rečeno, ne izgledaju toliko više. Tu je neka igra perspektive, nesumnjivo. Izgledaju možda dva puta, tri puta više, ili... hm. Ko zna. Ja ne pamtim, baš, kako je tačno izgledao taj deo Josemita. Bar ne u smislu koliko veliki je izgledao. Ali ovo je svakako najupečatljiviji kanjon koji se uopšte može zamisliti. Aha, eno je Kandor Mesa, levo od mene. Najzad da vidim nešto što nije deo ovih klisurina. Kladio bih se da je pogled sa vrha te mese zaista super. Treba izgraditi hotelče tamo, za ljude koji dolete i odsednu. Ne drajv-in nego flaj-in. Ih, da mi je sad da se nađem tamo gore. Da vidim! Prijalo bi leteti okolo. Al' bi bilo i malčice opasno. Povremeno vidim vrtloge prašine, to su mali tornadoi. Mali, al' opaki, čvrsto zbijeni, mrki. Sad se jedan zrak sunca probio kroz prašinu i pogađa tačno mesu. Izgleda kao kriška maslaca koja lebdi u vazduhu. Ah, Bože, baš je lep ovaj svet!"
     Nirgal se s tim mogao samo složiti. Pričancija Džona Buna navodila ga je na smeh, ali i iznenađivala, naročito ono o letenju. Sad je nešto bolje razumeo stav iseija prema Bunu, njihovu uvređenost koja nikad nije sasvim nestala. Koliko bi bolje bilo da je ovde Džon Bun lično, a ne samo snimak njegovog glasovnog dnevnika sačuvan u veštačkoj inteligenciji! Kakva bi pustolovina bila gledati snalaženja Džona Buna u ludoj istoriji kroz koju Mars prolazi poslednjih nekoliko godina. I čist dobitak, jer onda on, Nirgal, ne bi morao da se bakće sa tom istom društvenom ulogom, ne bi morao da bunuje umesto Buna. Ali šta je, tu je, a tu je samo Bunov prijateljski, srećan glas. Koji neće rešiti Nirgalov problem.

     Vratio se gore, na Blistavu mesu. Zid kupole grada nije bio svuda jednako visok. Na južnoj strani bio je uzdignutiji. Tamo je, u jednom lučnom, terasastom prostoru, bilo mnoštvo krčmi i restorana gde su se letači noću okupljali. Pošto je providni zid kupole bio tako blizu, u mnogim krčmama bilo je moguće sedeti i gledati kroz prozor, pa kroz kupolu, na dugačke vidike, preko pošumljenog sveta koji je sad bio njihov. Nirgal je imao običaj da sedi među tim ljudima, jede, pije i sluša, a ponekad i priča, i da se prepušta svojim mislima, udobno smešten među njih; njima je bilo savršeno nebitno šta se s njim desilo na Zemlji i jednako nebitno da je sad on tu, kod njih. Ovo je bilo dobro, zato što je Nirgal često bio zanet u misli toliko da je maltene zaboravljao gde je; dešavalo mu se da, trgnuvši se iz sanjarenja, shvati da se u mislima preneo na ulice Port-ov-Spejna, vruće, pune vodene pare, ili u ono izbegličko naselje gde je imao pribežište od monsunskih kiša. Na Trinidad se vraćao najčešće; sve što mu se u životu dešavalo posle Trinidada bilo je mnogo bleđe.
     Ali jedne noći trgnuo se iz zanesenosti zato što je neko za stolom izgovorio reč 'Hiroko'.
     "Šta?" reče on.
     "Hiroko. Sreli smo je kad smo leteli po Elizijumu. Gore, na severnom nagibu."
     To je govorila neka mlada žena, na čijem se licu videlo da ne zna ko je on.
     "Šta, ti si je lično videla?" upita Nirgal oštro.
     "Da. Ne krije se ona, niti bilo šta slično. Rekla je da joj se sviđa moja jedrilica."
     "Ne znam ja to", reče jedan stariji čovek. Marsovac veteran, isei doseljenik iz ranih godina; lice mu je bilo toliko izbombardovano vetrovima i kosmičkim zracima da je izgledalo kao štavljena koža. Glas hrapav. "Ja sam čuo da je ona dole u haosima, tamo gde je nekad bila prva kolonija, i da radi na novim lukama za južni zaliv."
     Drugi glasovi se ubaciše u raspravu: Hiroko je viđena ovde, ne, nije, viđena je tamo, ma ne, dokazano je da je poginula, ma šta vam je, zar ne znate da je žena otišla na Zemlju gde ju je video Nirgal...
     "Pa, Nirgal sedi evo ovde", reče jedan letač, pokazavši prstom i osmehujući se široko. "Trebalo bi da bude u stanju da potvrdi ili opovrgne ovo poslednje!"
     Nirgal, malo zatečen, reče: "Nisam ja nju video na Zemlji, to su bile samo glasine."
     "Znači, isto kao i ovde."
     Nirgal slegnu ramenima.
     Mlada žena, sada zajapurena u licu zato što je shvatila ko je on, ostade uporna: videla je Hiroko, lično. Nirgal ju je pomno posmatrao. Ovaj slučaj znatno se razlikovao od ostalih; niko nikad nije kazao takvu konkretnu tvrdnju njemu lično (osim u Švajcarskoj). Devojka je izgledala zabrinuto i odbrambeno, ali nije popuštala. "Ljudi, kažem vam da sam pričala sa njom lično!"
     Nirgal je osetio da mu se, protiv njegove volje, puls ubrzava, i da mu postaje toplije. Suština je bila u tome što bi Hiroko savršeno mogla da se ponaša tačno ovako: da se krije, ali da se istovremeno i pokazuje pred svetom; da živi negde, ali da se ne javlja porodici koju je napustila. Nije jasno koje bi bile njene pobude za takvo ponašanje, uvrnuto, nehumano, neljudsko; ali ona bi sasvim bila sposobna upravo za tako nešto. Nirgal je već mnogo godina bio svestan da je njegova majka bila, u nekom smislu reči, luda. Harizmatična osoba, da, sposobna da bez ikakvog napora povede narod za sobom, ali mentalno poremećena. Neuračunljiva.
     Takva bi bila i danas, ako je živa.
     Nije želeo da se ponovo nada. Niti da pojuri u novu potragu samo zato što je čuo to ime! Svejedno, buljio je u lice ove devojke kao da može sa njega pročitati da li je istina ili laž, kao da može uočiti odraz Hirokinog lica u devojčinim zenicama! Sva ona pitanja koja bi normalno postavio on, postavljali su sada drugi letači, prisutni za stolom. Zato je on bio u prilici da ćuti i samo sluša, da ne bi još i povećavao devojčinu tremu. Ona, malo-pomalo, ispriča celu priču; sa nekoliko prijatelja i prijateljica letela je oko Elizijuma, kružnom putanjom, obrnuto od smera kazaljke na satu; kad su sleteli da prenoće na novom poluostrvu koje je nastalo od Flegra Montes, otišli su pešice do ledene ivice Severnog mora, a tamo su uočili jednu novu naseobinu. U gomili građevinskih radnika bila je i Hiroko; neki od tih zidara bili su njeni stari sadruzi, Džin, Raja, Ivao i ostali Prvostotinaši koji idu sa Hiroko još od dana izgubljene kolonije. Letači su bili zapanjeni, a na tu zapanjenost Prvostotinaši su reagovali zbunjeno. "Pa, niko se više ne krije ni od koga", rekla je Hiroko toj mladoj ženi, posle pohvalne ocene o njenoj jedrilici. "Mi boravimo uglavnom u blizini Dorsa Brevije, ali evo već nekoliko meseci smo ovde gore."
     I to je bilo sve. Devojka je zvučala savršeno iskreno. Nije bilo nikakvog razloga da se pretpostavi da su to bile neke halucinacije ili laži.
     Nirgal nije želeo da bude primoran da razmišlja o ovome. Ali ionako je razmišljao kuda da pođe sa Blistave mese, koje druge predele da obiđe. Mogao bi, dakle. Pa, šta; barem da baci pogled! Šikata ga nai!

     Svanu novi dan. Razgovor u krčmi sada je izgledao daleko manje ubedljiv. Nirgal nije znao šta da misli. Pozva Saksa preko zglavka, reče mu šta je čuo. "Da li je to moguće, Sakse? Da li je moguće?"
     Čudan izraz pređe Saksovim licem. "Slušaj, moguće je", reče on. "Dabome da je moguće. Pričao sam ti - doduše, kad si bio bolestan, u nesvesnom stanju - da ona..." Poče usporeno da bira reči, žmirkajući i grčeći lice od silne usredsređenosti; to se njemu često dešavalo. "Da sam ja video lično nju. U onoj mećavi kad sam se našao u neprilici. Dovela me je do mog vozila."
     Nigral je zurio u malo lice koje je žmirkalo na ekranu. "Ja se toga ne sećam."
     "Pa, he-he, nisam iznenađen."
     "Znači, ti... ti misliš da se ona spasla iz Sabišija."
     "Da."
     "Ali kakvu je priliku imala za to?"
     "Ne znam - verovatnoću. Koju bi bilo teško proceniti."
     "Ali su mogli da se izvuku?"
     "Oko mohoula Sabiši imali su pravi krtičnjak, lavirint."
     "Znači, ti misliš da su se oni spasili."
     Saks je oklevao. "Ja sam nju video. Ona me je... dočepala... za zglavak. Moram da verujem." Najednom se njegovo lice mnogo jače zgrči. "Da, ona je tamo negde! Ona je tamo negde! Ne sumjam! Ne sumnjam! I ona svakako očekuje da mi dođemo k njoj."
     Sad je Nirgal znao da će morati da pogleda.