31.

     Odleteo je sa Blistave mese ne pozdravivši se ni sa kim. Njegovi prijatelji na mesi razumeće takav odlazak, pretpostavio je; često su i sami odletali nenajavljeno i vraćali se tek posle mnogo dana. Onda su svi opet vitlali po nebesima zajedno, a noći provodili na Blistavoj, iznad Kandora. Zato se naprosto - otisnuo. Dole, u ogromnosti Melas Kazme, niz kanjone, ka istoku, u Koprate. Mnogo sati provede lebdeći u tom svetu, prelazeći onaj glečer iz šezdeset prve, hitajući preko nebrojenih stenovitih bedema i tornjeva, da bi se najzad našao iznad Dover Kapije i raskršća gde se putevi Eos Kazme i Kapri Kazme razilaze. I još dalje, preko haosa sada prošaranih sleđenim vodenim površinama, gde je led, iako premrežen mnogim naprslinama, ipak bio neuporedivo glatkiji od one zemlje koja je ostala ispod. Dalje, preko grubo istumbane Margaritifer Tere, pa na sever, duž piste železnice koja vodi ka Barouzu; zatim, kad se pista primakla stanici Libiji, zaokret ka severoistoku... ka Elizijumu.
     Masiv Elizijum sada je bio kontinent u Severnom moru. Od južnog kopna bio je razdvojen moreuzom, koji je izgledao kao ravno povučen potez sačinjen od crne vode i belih ledenih bregova, isprekidan sa nekoliko strmih ostrvaca koja su nekad bila Eolis Mense. Hidrolozi specijalizovani za Severno more, to jest za Marsov severni okean, želeli su da ovaj moreuz ostane u tečnom stanju, da bi morske struje mogle njime prolaziti iz zaliva Izidis u zaliv Amazonis, a da bi se tečno stanje lakše održalo, postavili su jedan kompleks nuklearnih reaktora na zapadni kraj moreuza, i većinu dobijene toplotne energije naprosto ispuštali u more, tako da je tu nastala jedna veštačka polnija čija je površina ostajala cele godine u tečnom stanju. Dodatni učinak bio je taj, da je sa obe strane moreuza, na nagibima njegovih obala, nastala umerena mezoklima. Perjanice vodene pare iz ovih reaktora Nirgal je video još dok je nadletao Veliku eskarpu. Plovio je vazduhom niz priobalne nagibe, a ispod sebe je video sve gušće šume četinara, a zatim ginko drveća. Preko zapadnog ulaza u moreuz bio je razapet kabl, da 'upeca' ledene bregove koji bi mogli, nošeni morskim strujama, pokušati da uđu. To se stalno i dešavalo; Nirgal nadlete čitavu gužvu, čitav krkljanac ledenih bregova koji su se nagurali sa zapadne strane kabla i nisu mogli dalje. Izgledali su kao gomila polupane staklarije. Onda on polete iznad crne, otvorene vode tesnaca. Bila je to najveća površina slobodne vode koju je ikada video na Marsu. Dvadeset kilometara tako. Povremeno se oglašavao uzvicima, jer nije mogao da ćuti pred takvim prizorom. Onda vide ispred sebe jedan ogroman vazdušasti most razapet preko tesnaca. Ispod mosta je na crnoljubičastoj vodi bilo mnoštvo jedrilica, feribota, šlepova; iza svake krme vuklo se po jedno 'V' od talasa i pene. Nirgal nadlete i njih, a iznad mosta načini dva dodatna kruga da bi se mogao diviti tom prizoru. Nigde drugde na Marsu nije mogao videti nešto tako: voda, more, ceo jedan budući svet.

     Produžio je ka severu, uvis da bi se dohvatio ravnica Kerberusa, zatim pored vulkana Albor Tolusa koji je kao strmi konus pepela stajao na boku Elizijum Monsa. Ali i Elizijum Mons, mnogo veći, takođe je bio strm, sa obrisima nalik na planinu Fudži u Japanu; ti obrisi su mnogim poljoprivrednim zadrugama u ovom kraju poslužili kao nadahnuće za nalepnice na njihovim proizvodima. Po ravnicama ispod vulkana širile su se farme, najčešće dobro obrađene u sredini, ali zapuštene po ivicama; mnoge su bile terasaste, a od susednih farmi najčešće su bile razdvojene šumarcima ili 'trakama' šume. Na višim delovima ravnice videli su se mnogi voćnjaci, još nedozreli; a bliže moru, velike njive sa pšenicom ili kukuruzom. Da ne bi vetar skidao površinski sloj zemljišta, između takvih njiva bili su zasađeni redovi maslina ili eukaliptusa. Zemlja samo deset stepeni geografske širine severno od polutara, pa još blagoslovena kišnim, blagim zimama posle kojih dođe mnogo sunčanih dana; narod je govorio da je ovo Sredozemlje Marsa.
     Nirgal polete dalje ka severu, prateći obrise zapadne obale koja se dizala iz mnoštva nasukanih ledenih bregova što su kao čipkani vez ukrašavali rubove Severnog mora. Posmatrajući ogromna prostranstva zemljišta ispod sebe, Nirgal se morao složiti sa opšte prihvaćenim uverenjem da je Elizijum divan. Pričalo se da je ovaj deo zapadne obale najgušće naseljeno područje na celom Marsu. Obalu su ispresecale mnogobrojne fose, u suštini kanjoni koji zalaze u more; na takvim mestima izgrađene su mnoge luke - Tir, Sidon, Piriflegeton, Hercka, Moris. Na mnogim mestima kameni lukobrani odbijali su ne talase nego navalu leda. U lukama Nirgal vide, u marinama, mnoštvo brodića koji su čekali slobodan prolaz.
     Kod Hercke zaokrete ka istoku, u dubinu kopna, blagim uzbrdicama elizijskog masiva. Ispod njega su promicale široke trake sačinjene od mnogobrojnih kuća i bašta. Tu je živela većina stanovnika Elizijuma, stotine hiljada njih. U ovim poljoprivrdno-stambenim zonama zemljište se obimno obrađivalo. Uzbrdice dovedoše Nirgala do viših terena, onih koji čine prelaz između Elizijum Monsa i naknadno na njemu nastale vulkanske kupe Hekates Tolus. Između vulkanske 'majke' i 'kćerke' bio je prevoj, planinsko sedlo, nad kojim Nirgal prolete kao oblačak ponet hujećim planinskim vetrom.
     Istočni nagibi Elizijuma nisu nimalo nalikovali na zapadne; ostali su goli, pustinja razvaljenih stena i peščanih nanosa, u stanju maltene praiskonskom, a sve zato što je masiv zaklanjao ove predele od pristizanja kišnih oblaka. Tek nadomak istočne obale pojavilo se nešto malo zelenila, verovatno zahvaljujući vlazi koju su donosile zimske magle i vetrovi pasati. Duž te obale gradovi su bili maleni, kao oaze, svi nanizani na jednu istu železničku pistu koja je prolazila tuda.
     Na dalekom severoistočnom delu ostrva, poderana stara brda Flegra Montesa zadirala su duboko u led, stvarajući uzano poluostrvo. Negde u blizini bilo je mesto gde je ona mlada žena videla Hiroko. Nirgal polete još jednom uvis, uz zapadnu stranu Flegrasa, i pomisli da je to baš pravo mesto za Hiroko: izuzetno divlje, izrazito marsovsko. Kao i na hiljadama drugih mesta na Marsu, i ovde se desilo da od kratera, nastalog udarom iz svemira, preostane samo jedan brdoviti ili stenoviti luk, u ovom slučaju, Flegras. Nikakav drugi trag od tog kratera nije ostao, samo Flegras kao nemi svedok jednog minuta nezamislivog nasilja, kad se asteroid stotinu kilometara u prečniku zario u planetu i rastopio, razbacao ili odgurnuo velike komade Marsove kore. Razbacani komadi verovatno su popadali unaokolo i sačinili koncentrične prstenove; u trenutku udara, velike količine stena prošle su kroz munjevit preobražaj, pretvorile se u neke druge, mnogo tvrđe minerale. Ali posle te traume vetar je sekao i odnosio, i ništa nije ostalo, ništa osim ovih tvrdih brda.
     Naravno da se i tu, kao i svugde, neko naselio. U najdubljim rupama, u ponekoj dolini koja je na jednom kraju zatvorena, na ponekom prevoju sa pogledom na more. Ponegde samo jedna farma, ili njih nekoliko; deset stanovnika, ili dvadeset, ili stotinu. Ličilo je na Island. Uvek ima i ljudi koji vole takve zabačene krajeve. Jedno seoce čučalo je na zaravni sto metara iznad mora, a zvalo se Nuannarpok, što na jeziku Inuit Eskima znači 'izuzetno uživati u činjenici da si živ'. Ovdašnji seljaci, kao i svi drugi na Flegrasu, uvek su mogli da odlete do drugih delova Elizijuma pomoću dirižabl-jedrilica, ili da siđu pešice do cirkumelizijumske piste i da tamo uhvate prevoz. Najbliži grad na ovom delu obale bio je jedan sa imenom Vatrena Voda. Bila je to jedna lepa, mala luka na zapadnoj strani Flegrasa, na mestu gde poluostrvo tek počinje da se izdvaja iz kopna i zalazi u more. Gradić je bio podignut na stenovitoj zaravni iznad tamošnje uvale koja je imala približno četvrtast oblik. Nirgal slete na maleno poletište na gornjem kraju grada, ode u gostionicu na glavnom trgu i tamo iznajmi sobu. Trg je bio iza dokova koji su vodili do marine, sada prekrivene ledenom korom.
     Tokom sledećih nekoliko dana leteo je po obali i levo i desno od Vatrene Vode i posećivao farme, jednu za drugom. Upoznao je mnogo zanimljivih ljudi, ali nigde ne vide Hiroko niti ikoga iz one družine iz Zigota - pa čak ni ikog ko se ikada družio sa njima. Ovo je bilo na neki način i sumnjivo; mnoštvo iseija živelo je u ovom kraju, ali su svi odlučno poricali da su ikada sreli Hiroko ili ikog od njene družine, a ipak su svi vodili svoje farme veoma uspešno, u jednoj stenovitoj divljini gde se ne bi očekivalo da ljudi stvore takve izvrsne, male oaze poljoprivredne produktivnosti. Živeli su, dakle, kao pravi vernici viriditasa, zelenosti - a da li su ikad videli Hiroko? "Ne, ja nikad." Tvrdili su da se jedva i sećaju ko je ona bila. Jedan Amerikanac, deda, star kao Biblija, poče mu se smejati u lice. "A ti misliš da mi imamo gurua? Pa da te odvedemo do našeg gurua, to bi ti hteo, a?"
     Ni posle tri nedelje nije našao nijedan trag. Morao je odustati od Flegra Montesa. To mu je bila jedina moguća odluka.

     Lutanje bez prestanka. Nerazumno bi bilo da po celoj ogromnoj površini jednog sveta traga za jednom osobom. Nemoguć poduhvat. Ali u nekim selima bilo je govorkanja o Hiroko, ponekad i izveštaja da je viđena. Uvek još poneke glasine; s vremena na vreme, po jedan kvalitetan slučaj viđanja. Hiroko svuda; a nigde je nema. Opisa mnogo, ali fotografija ni jedna jedina. Priča koliko hoćeš, ali poruka na komunikatoru nema. Saks je bio čvrsto uveren da je ona tamo negde, Kojot - da nije. U oba slučaja, ishod je bio isti: ako je živa, krije se. Čak možda namerno odvlači Nirgala na uzaludne jurnjave. Ovakve pomisli su ga nervirale, pa je rešavao: neće više tragati za njom.
     Ipak, nije mogao prekinuti svoj zamah. Posle šest-sedam dana boravka u bilo kom mestu, uhvati ga neki nemir, počne da se 'grize' na način kako mu se to nikada ranije u životu nije dešavalo. Kao bolest, svi mišići napeti, a u stomaku osećanje naročito nelagodno, temperatura povišena, nesposobnost da usredsredi misli, želja da pobegne od toga. I bežao je, iz sela u grad, pa u neku stanicu, a odatle u neki karavansaraj, i tako dalje, stalno. Bilo je dana kad je prepuštao vetrovima da ga nose bilo kuda. Oduvek je bio nomad, zašto sada prestati. Promenio se oblik vladavine, zašto bi to povuklo i promenu njegovog načina života? Vetrovi Marsa su - neverovatni. Silni, nepravilni, bučni, bez početka i kraja.
     Umeo je vetar da ga zanese i nad Severno more, pa je onda Nirgal leteo celi dan i noć, ne videći ništa osim leda i vode, kao da je Mars planeta samo okeana. To nekad beše Vastitas Borealis, što bi na latinskom jeziku značilo 'Ogromnost Severa'. Sada: voda i led. Led negde ravan, negde zdrobljen; beo, ili pomućen; negde crvenkast od prašine Marsove, negde crn od snežnih algi ili zelen kao žad od ledenih algi, ili ledeno plavičasto providan - onaj baš sasvim čist. Dešavalo se da velika peščana i prašinasta oluja posustane i zamre nad ledenim morem, izruči ogromne svoje tovare na led, a vetar to posle pročešlja u dine i u zaravni koje se ni po čemu ne razlikuju od onog starog Vastitasa. Na nekim plićim mestima led se, nošen morskim strujama, 'navlačio' na sprudove, zapravo obode drevnih kratera, tako da su visoko izdignute mase leda ostajale raspoređene tačno u krug, kao jasno vidljiv 'potpis' kratera ispod. Na drugim mestima, dve morske struje su se sudarale, nagomilavale svoj led jedna protiv druge i odlazile uporedo u nekom pravcu, ostavljajući kilometrima dugačke ledene grbe nalik na zmajska leđa.
     Otvorene vodene površine bile su ili crne, ili su odslikavale razne purpurne prelive neba. Tih nezaleđenih prostora bilo je dosta - polnaje, raspukline, 'zakrpe' - činile su sad možda čak trećinu Severnog mora. Još češća pojava bila su nadledna jezera, nastala topljenjem samo jednog, manjeg dela leda u udubinama na gornjoj strani pojedinih ravnih santi. Ta voda bila je ponekad bela, a ponekad u bojama neba, koje su bile uglavniom razni prelivi svetloljubičaste; ponekad mešavina bele i ljubičaste. Opet jedna verzija sveta koji je i zelen, i beo, ispresavijan, dva sveta spojena u jedan. Kao i uvek, Nirgala su prizori udvojenih boja uznemiravali i opčinjavali: tajne sveta.
     Mnoge velike platforme za bušenje u Vastitasu zauzeli su i minirali Crveni; crne razvaline prosute po belom ledu. Druge platforme su Zeleni odbranili, i one su sada radile, topile led: velike polnaje protezale su se od svake takve platforme ka istoku, a voda se tu pušila, kao da se oblaci dižu iz nekog podmorničkog neba.
     U oblake, u vetar. Južne obale Severnog mora bile su nizovi zaliva i rtova, uvala i poluostrva, fjordova, litica i niskih arhipelaga. Nirgal je dan za danom leteo tuda, po podne sletao u neko novo, maleno naselje kraj mora. Viđao je i kraterska ostrva u kojima je glavnina terena bila u depresiji, ispod nivoa okolne morske vode i leda; samo kraterski prsten štitio ih je od potapanja, od pretvaranja u atole. Video je i neka mesta gde se činilo da led uzmiče ka moru, ostavljajući obale izorane dubokim uporednim brazdama koje su se završavale hrpama iskopanog kamenja i odvaljenim komađem leda, kao da je prošao glečer. Da li će se te brazde jednog dana opet ispuniti vodom, ili će se produžavati ka pučini, a plaža postajati sve šira? Niko u priobalnim gradićima nije to znao. Niti je iko znao gde će se obalska linija konačno upostojiti. Sva naselja ovde su pravljena tako da u slučaju potrebe mogu biti i preseljena. Ali pojedini polderi zaštićeni od mora branama pokazivali su da neki ljudi testiraju plodnost novih zemljišnih površina. Po rubovima belog leda, redovi zelenih useva.
     Severno od Utopije, on prelete jedno nisko poluostrvo koje se pružalo od Velike eskarpe sve do Severnog polarnog ostrva; jedino na tom mestu kopno je uspelo ozbiljno da zadre u severni ledeni okean. Na jednom niskom mestu na početku poluostrva bilo je naselje pola pod kupolama, a pola na otvorenom prostoru, nazvano Bunov zemljouz. Stanovnici naselja zapeli su da proseku kanal kroz taj zemljouz.
     Južni vetar dunu i Nirgal se pusti niz njega, ka severu. Vetar je hujao, šuštao i cvilio. U nekim danima i vrištao. Sa obe strane dugačkog, niskog poluostrva more je bilo sačinjeno od ogromnih ledenih tabli. Kroz položene ploče leda probijale su se visoke, ledene planine, u prelivima žada. Ovde gore nije stanovao baš niko, ali Nirgal više nije ni tražio nikoga - odustao je, vrlo blizu očajanja, i prosto lebdeo nad svetom, puštao da ga vihori nose kao maslačkov padobrančić. Preko razdrobljenih belina ledenog okeana, i preko otvorene purpurne vode oivičene talasima blistavim od sunca. Onda se poluostrvo proširilo i postalo polarno ostrvo, grbavo belo kopno u moru leda. Ni traga od praiskonskih useka nastalih od ondašnjih vodotokova. Taj svet je nestao.
     Najzad 'preko', na onu drugu stranu sveta, a za početak - na drugu stranu Severnog mora. Preko ostrvlja Orkas na istočnom boku Elizijuma, i još jednom dole preko Cimerije. Lebdeći kao semenka neke biljke. Bilo je dana kad je svet postajao crn i beo: more crno, a na njemu ledeni bregovi u sunce zagledani; labudovi iz tundre proleću ispred crnih litica; crne ptice zvane gilmoti (poznate i kao severni gnjurci) nadleću led; snežne guske. I tako ceo dan, samo to i ništa drugo.
     Lutanja bez kraja. Dva, tri puta je obleteo taj severni deo planete, gledajući dole, u zemlju i led, gledajući sve promene koje su se dešavale svuda, mala naselja zgurena pod kupolama ili prkosno isturena u ledene vetrove. Ali ni sve gledanje na svetu nije moglo oterati onu tugu iz njega.

     Jednog dana dođe u novi lučki grad na ulazu u dugački, mršavi fjord Marut Valis, i tu nađe svoje kolege iz jaslica u Zigoru, Rejčel i Tiua. To dvoje su se tu nastanili. Nirgal ih za pozdrav zagrli. Tokom ručka, i kasnije, zurio je u njihova lica, tako dobro znana, zurio sa jakim zadovoljstvom. Nema više Hiroko, ali tu su njegova braća i sestre - dakle, ipak je nešto ostalo; neki dokaz da je njegovo detinjstvo stvarno postojalo. I posle tolikih godina, oboje su izgledali isto kao kad su bili deca; nikakva stvarna razlika nije se pojavila. Rejčel i on su u ono doba bili prijatelji, čak je Rejčel bila pomalo i zaljubljena u mladoga Nirgala neko vreme, ljubili su se na kupanju u jezeru; on sada malo uzdrhta od prisećanja kako je bilo kad ga je Rejčel poljubila u jedno uvo, a Džeki u drugo. I, gle, pa on je to bio maltene zaboravio: Rejčel je bila ona sa kojom je on izgubio nevinost, jednog popodneva u kupatilima. Ubrzo posle Rejčel, i Džeki ga je povela među one dine koje su bile pored jezera. Tako je; dogodilo se jednog popodneva, maltene slučajno, kad je njihovo ljubljenje iznenada postalo žestoko i istraživačko, kad su njihova tela krenula dalje od onog što je njihova volja bila.
     Sad ga je Rejčel gledala sa naklonošću - žena njegovih godina, sa licem koje je prava mapa bora nastalih od smeha i osmehivanja; žena vesela i odvažna. Možda je i njoj uspomena na onaj njihov mladalački odnos značila jednako malo... teško je reći šta braća i sestre pamte posle jednog takvog bizarnog zajedničkog detinjstva čitave gomile njih. Ali izgledala je kao da nije zaboravila. Oduvek je prema njemu bila prijatelski nastrojena; tako i sad. On im je pričao o svojim letovima oko sveta, o vetrovima koji nikada ne prestaju, o spuštanjima nasuprot uzgona dirižabla da bi letelica sišla u neko seoce, o raspitivanju uvek: gde je Hiroko.
     Rejčel se ironično nasmeši i odmahnu glavom. "Ako ona postoji tamo negde, onda postoji. Ali i u tom slučaju, mogao bi večno da je tražiš i nikad da je ne nađeš."
     Nirgal uzdahnu tužno, mučenički, a ona se nasmeja i prstima rastrese njegovu kosu.
     "Ne traži je."
     Te večeri Nirgal pođe pešice po ravnoj obali, samo malo iznad 'plaže' i ledenih bregova koji su je, u svom povlačenju, grozno izrovali. Osećao je u svom telu potrebu da pešači, da trči. Letenje je odveć lako, ono te razdružuje od sveta, koji postaje malen i dalek; opet dejstvo gledanja kroz teleskop, ali sa pogrešne strane. Treba i prošetati.
     Pa ipak, leteo je dalje. Promena se sastojala u tome što je sad pažljivije osmatrao teren. Poljana zarasla u korov; močvara sa puno trave; livada kroz koju krivuda potok. Ali jedan potok se preko litice sručuje pravo u morske talase. Drugi izlazi na obalu i kroz pesak stiže u more. Na nekim mestima ljudi su zasadili šume, ne bi li ublažili prašinaste oluje koje su oduvek polazile sa ovih terena. Šume su nešto slabo napredovale, postale su tek nešto više od sadnica, a peščane oluje su se nastavile. Možda bi se Hiroko snašla u tome. Ne traži je. Traži zemlju.

     Odleteo je nazad u Sabiši. Imalo se tamo šta raditi, još mnogo zgarišta je trebalo raščistiti, a na tim mestima podići nove zgrade. Neke zidarske zadruge primale su, i sad, nove članove. Jedna grupa je radila na tim poslovima rekonstrukcije, ali je i proizvodila dirižable i druge letelice, čak i neka opitna 'ptičja odela'. Nirgal popriča sa njima o mogućnosti da im se priključi.
     Dirižabl-jedrilicu je ostavio u gradu, kod njih. Svakog dana išao je iz Sabišija na istok, na duga trčanja po visokim, vlažnim ravnima. Po istim ovim terenima trčao je i kad je bio student. Neke staze na brežuljcima bile su mu i sad poznate; na drugim mestima zemljište se izmenilo. Udoline močvarne. Uzvisine zgužvane, a na njima stoje stene 'kami', po gde koja, kao stražari.
     Jedno popodne, trčeći po vrhu neke nepoznate, izdužene grbine, on pogleda dole, u malu, plitku udolinu nalik na činiju sa velikim otvorom ka nižim, zapadnim terenima. Ličila je na lednički cirk, ali je po svoj prilici bila ipak erodirani krater sa prstenom provaljenim na jednom mestu, i to široko provaljenim, tako da je dobijen donekle potkovičast izgled. Prečnik oko jednog kilometra, dubina zdele mala. Samo jedan među mnogim naborima na Tirenskom masivu. Stade tu, na uzdignutom obodu te plitke doline. Odatle gledano, činilo se da je horizont daleko, a zemlja ispod njega sva nešto zgrudvana i neujednačena.
     Imao je osećaj da je već video, neznano kad, ovaj predeo. Možda je kao student prespavao jednu noć upravo ovde? Sada pođe laganim koracima dole, u taj 'basen'. Silazio je, ali nije ga napuštao osećaj da je nekako na vrhu nečega; možda zbog tamne, čiste indigo boje nebesa, zbog prostranih, dugih vidika koji su se opružali kroz probijeni deo prstena doline, ka zapadu. Oblaci su se valjali iznad njega kao veliki, zaokrugljeni ledeni bregovi, i ispod sebe ispuštali sneg, suv i zrnast, koji se zadržavao samo u pojedinim pukotinama; glavninu je vetar, snažan, izbacivao sasvim iz doline. Na jednom mestu na obodu doline, blizu severozapadnog 'vrha potkovice', bila je jedna velika stena, koja se tako namestila da je ličila na kamenu kućerinu. Četiri ugla, jasno vidljiva. Dolmen uglačan kao stari zub, a nebo iznad njega lapis lazuli.
     Nirgal se pešice vrati u Sabiši i ispita ovu stvar. Niko nije obrađivao tu dolinu; po mapama i zemljišnim knjigama Areografsko-ekopoetskog saveta Tirenskog masiva, bila je to ničija zemlja. Bili su zadovoljni što se neko zainteresovao. "Ti baseni na visijama su teški", rekoše mu. "Vrlo malo toga raste tamo. Projekat bi bio dugoročan."
     "To je dobro."
     "Glavninu hrane za sebe moraćeš gajiti u staklenim baštama. Međutim, krompire - kad se stvori dovoljno zemljišta za njih, naravno..."
     Nirgal klimnu glavom.
     Zatražili su da svrati u selo Dinboš, najbliže tom 'basenu', da bi se uverio da niko drugi nema planove za obrađivanje baš tog istog tla.
     Krenuo je terenskim vozilom, ali ne sam. Svoja vozila upotrebili su i Tariki, Rejčel, Tiu, i još neki prijatelji koji su se okupili da pomognu; bio je to svojevrstan karavan rovera. Vozili su preko nekih bregova i uskoro našli selo Dinboš, smešteno u maloj udolini, zapravo vadiju. Dinbošani su sada tu dolju obrađivali; gajili su uglavnom krompire, i to najžilaviju, najotporniju vrstu. Nedavno je bila mećava, pa su sve njive sad bile beli pravougaonici, razdvojeni niskim, crnim zidovima od naslaganog kamenja. Nekoliko kuća, niskih, dugačkih, od kamena, sa krovovima od kamenih ploča i sa debelim, zdepastim dimnjacima, bilo je razasuto između njiva, a još nekoliko drugih kuća nalazilo se u jednoj grupi, na gornjem kraju sela. Najduža građevina u selu bila je dvospratna čajdžinica čija je glavna prostorija bila obložena madracima, da bi gosti mogli udobnije sedeti na podu.
     U Dinbošu, kao i u mnogim delovima južnih visija, još i sad je preovlađivala privreda zanovana na poklanjanju - poklon-ekonomija; zato su Nirgala i njegove drugare, te večeri kad su došli u selo, meštani praktično zatrpali 'potlačima'. Obradovali su se čuvši da je neko zainteresovan za kružni komad zemlje, koji nisu nazivali 'basen' nego 'mala potkovica' ili 'gornja ruka'. "Treba neko da se brine o maloj potkovici." Ponudiše Nirgalu pomoć da započne.
     I tako, sledećeg dana, njihov karavan vozila dođe na visoki cirk, istovari gomilu opreme i zadrža se neko vreme, dovoljno dugo da ljudi zajedničkim radom raskrče prvu njivicu; dohvatali su kamenje, nosili ga i slagali u 'zid' kojim su njivicu ogradili. Dvoje koji su imali iskustva u građevinarstvu pomogoše Nirgalu da zaseče u onu uspravnu, uglastu stenu na uzvisini. To se radilo pomoću bušilica, koje su stvarale grdnu buku. Za to vreme neki meštani su u spoljašnju površinu (sada takođe 'zid', ali zid kuće) urezali slovima sanskrita reči Om mani padme hum koje su uklesane i na nebrojeno mnoštvo kamenja zvanog 'mani' na Himalajima, a sada i na marsovskim južnim visijama. Meštani nisu uklesivali slova u dubinu kamena, nego, naprotiv, klesanjem su pravili udubine oko slova, da bi slova ostala izbočena, kao reljef. Njihova slova bila su kurzivna, i prilično debela; površina svakog slova ostala je tamna i uglačana, a okolna odklesana mesta bila su svetlije boje i neravna, gruba. Nirgalova stena-kuća bila je dovoljno velika da se u njoj izdube, kad posao bude sasvim završen, četiri sobe, svaka sa trokrilnim prozorom. Na krovu će biti fotoelektrične solarne ploče, koji će davati toplotu i struju, vodu će dobavljati tako što će topiti sneg, a prikupljaće je u rezervoar koji će biti na jednom još uzdignutijem mestu na kružnoj uzvisini 'male potkovice'. Kuća će imati i klozet podešen da fekalne materije prerađuje u đubrivo za zemlju i u 'sivu vodu'.
     Onda odoše svi, a Nirgal ostade sam u 'maloj potkovici'.
     Počeo je tako što mnogo dana nije ništa radio. Naprosto se šetao po zemljištu i razgledao ga. Samo jedan majušni deo basena biće njegova farma; nekoliko njivica ograđenih niskim, kamenim zidovima, i jedna staklena bašta u kojoj će gajiti povrće. Imaće i svoju radionicu, nešto u stilu 'seoske industrije' ili narodne radinosti; tu će proizvoditi nešto. Mada još nije odlučio šta. Ukupni prihodi biće manji od rashoda, ali Nirgal će biti naseljenik. Vodiće svoj projekat.
     Ali, ipak, oko njega će ostati i taj basen. Na zapadnom otvoru već se primećivao jedan kanal koji kao da je svedočio da tu ponekad krene potok; postoji, dakle, nekakvo slivanje vode. 'Mala ruka' imala je svoj dlan, i u dlanu neku svoju mikroklimu, zato što je basen bio nagnut ka suncu, i bar koliko-toliko zaklonjen od vetra. Nirgal će biti ekopoeta.