36.

     U ranu zoru, on se najednom probudi. Pridiže se u sedeći položaj, nasloni se leđima na zidić svoje platforme, iznenađen da sve ono od juče uveče nije bilo san. Proviri preko ivice: zemlja je dole, daleko, daleko dole. Kao da si na nekom ogromnom brodu, ali - u košari osmatrača na jarbolu. Podsetilo ga je to na njegovu visoku bambusovu sobicu u Zigotu, ali ovde su razmere svega bile neuporedivo veće, zvezdani svod neba, daleka zupčasta linija horizonta. Sva zemlja je zgužvano mrko ćebe, u koju je umetnuta krivuljava crta od srebra, a to je voda u veštačkom jezeru.
     On siđe niz stepenice: četiri stotine stepenika. Stablo ovog drveta bilo je možda sto pedeset metara visoko. Sunce još nije izišlo. Nirgal odšeta do ruba provalije, pogleda dole. Dubina kanjona bila je tu, nadomak brane, oko stotinu pedeset metara. On sad vide mesto gde su pokušali da nagnaju antilope na samoubilački skok u bezdan, vide jarugu niz koju su se antilope onako uspešno spustile, a za njima i ljudi; providnu branu, a iza brane ogromnu masu vode.
     Vrati se u krug sekvoja, ne 'Kameni venac' (Stounhendž) nego, valjda, 'Drveni venac'. Zateče nekolicinu već budnih lovaca, kako nastoje da razgore vatricu. U ledenoj zori videlo se da su se poprilično 'smrzli'. Nirgal ih zapita hoće li se danas putovati dalje. Odgovoriše da hoće; i to na sever kroz Haose Juvente, a zatim dalje do jugoistočne obale Zaliva Krize. Za dalje od toga, ne zna se.
     Nirgal upita da li bi mogao i on sa njime neko vreme. Ovo kao da ih je iznenadilo; odmeravali su ga pogledima, posavetovali se između sebe na nekom jeziku koji Nirgalu nije bio poznat. Dok su oni razgovarali, Nirgal se i sam čudio zašto je to zatražio. Želja da opet vidi Dijanu? Da, i to. Ali i neki drugi razlozi. Ništa u njegovom lung-gom-pa nije bilo ni nalik na onih poslednjih pola sata lova. Naravno da je taj doživljaj bio pripremljen silnim trčanjem, gladovanjem i umorom - ali kad se desilo, desilo se nešto iz osnove novo. Snežno šumsko tle, jurnjava kroz šumu sa prividom praistorije, onakav spust niz liticu, prizor pod branom...
     Ranoranioci su klimali glavama ka njemu. Može s njima.

     Celog tog dana pešačili su na sever, vijugavom stazicom kroz Haose Juvente. Predveče stigoše do jedne male mese čiji je gornji, ravan deo bio sav prekriven voćnjakom jabuka. Put u obliku kosine svijao se oko mese i vodio do gore. Drveće je bilo potkresano do oblika koktel-čaša, ali su novi izdanci već izbijali iz kvrgavih starijih grana. Celo popodne vukli su jedne merdevine od stabla do stabla, odsecali te nove izdanke. Uzgredni učinak ovog orezivanja voćnjaka sastojao se u tome što su ubrali izvesnu količinu jabuka, tvrdih, nezrelih, kiselih i oporih; stavili su ih sve na čuvanje.
     U sredini voćnjaka stajala je građevina nalik na senicu: krov bez spoljašnjih zidova. Rekoše mu da je to 'disk kuća'. Nirgal se prošeta po njoj, diveći se arhitekturi. Dole je bila okrugla betonska ploča, uglačana do finoće poliranog mermera. Iznad toga krov: takođe okrugla ploča. Između ta dva, samo jedno slovo 'T' sačinjeno od dva jednostavna zida. Jedan prečnik, jedan poluprečnik. Otvoreni polukrug bio je kuhinja i dnevna soba; jedna četvrtina kruga kupatilo, druga spavaća soba sa ležajevima za mnogo ljudi. Po obimu se kuća ipak mogla zatvoriti, čim naiđu nepovoljne vremenske prilike, prozirnim zidovima od istog onog materijala od koga su i naduvane kupole iznad mnogih gradova; to se automatski navlačilo kao zavesa, ali u krug.
     Ovakve okrugle kabriolet-kuće iznikle su svuda u području Luna, reče Nirgalu ona žena koja je kasapila antilopu. Ko god naiđe, kuća je njegova; na taj način, svaka grupa prolaznika mogla je u njoj odsedati, ali je uz to išla i dužnost da se pobrineš oko voćnjaka. A sve te grupe 'prolaznika' su deo iste, mada labavo ustrojene zadruge, posvećene nomadskom životu, i poljoprivrednoj (ali samo u maloj meri), lovačkoj i sakupljačkoj privredi. Sad jedni prionuše na posao da skuvaju te nagomilane kisele jabučuljke, da bi napravili sos od jabuka, koji će moći dugo da se očuva; drugi su pržili odreske od antilope, treći su kačili meso u sušaru, na dim.
     Dve okrugle, velike kade za zajedničko kupanje, u blizini disk-kuće, pušile su se, napunjene vrelom vodom. Pojedini zadrugari već su se skidali goli i ulazili u manju kadu, da se operu pre ručka. Svi su bili veoma štrokavi: tokom dugog boravka u prirodi prljavština se nakupila na njima. Nirgal pođe za ženom (čije su šake i sad bile crvene od osušene krvi), pa uđe za njom i on u kadu; vruća voda bila je kao drugi svet, kao vrelina vatre pretvorena u tečnost koju možeš ne samo dodirivati nego i zagnjuriti celo svoje telo u nju.

     Probudili su se u zoru i neko vreme lenjosali oko vatre, kuvali kafu i kavadžavu, razgovarali, krpili odeću, pospremali disk-kuću. Posle nekog vremena prikupili su onaj deo svoje imovine koji je bio namenjen da ga nose sa sobom - a to je bilo vrlo malo. Ugasili su vatru i krenuli sa mese. Svako je nosio ranac na leđima ili vreću pritegnutu trakama oko pojasa, ali unutra su imali malo šta, kao Nirgal ili još manje nego Nirgal. Tanane vreće za spavanje i nešto malo hrane. Poneko je nosio koplje, ili luk i tobolac strela o ramenu. Celo jutro su odmicali žestokim tempom hoda, onda su se razdvojili u manje grupe da tragaju za borovim 'orasima', žirevima, livadskim lukovicama, divljim kukuruzom; ili su lovili mrmote, zečeve, žabe, ponekad i krupniju divljač. Bili su mršavi ljudi; svima su se videla rebra, svima su lica bila vidno izmršavela. Mi volimo da smo pomalo gladni, objasni mu žena. Onda hrana bude ukusnija. I zaista, svake noći posle njihovih dugih pešačenja Nirgal je proždirao, sav se tresući, ono malo hrane što je uspeo da prikupi, gladan kao na maratonu, i ukus svega toga bio je ambrozija. Prevaljivali su mnogo kilometara svakog dana, a kad bi pojurili veliku životinju, lov se često završavao na bespućima koja bi za maratonce bila katastrofa, terenima tako izlomatanim da se grupa raspadala i nisu se više mogli ni pronaći, nego je išao svako kako zna i ume do sledeće kružne otvorene kuće u voćnjaku - to im je uvek bilo sledeće zborno mesto. Pošto Nirgal nikad nije znao gde je sledeća disk-kuća, morao je dobro paziti da se ne odvoji sasvim, da uvek pokraj njega ostane bar jedan zadrugar. Imali su i četvoro dece. Jednom prilikom rekli su Nirgalu da povede decu lakšom putanjom preko kratera Lune Planuma, a deca su usput govorila Nirgalu koji je povoljniji put na svakom mestu gde se Nirgal našao u nedoumici; ishod je bio taj, da su upravo Nirgal i deca prvi stigli u sledeću kuću. Klincima se ovo veoma svidelo. Često su 'matori' pitali decu da li je vreme da se iz kuće krene dalje: "Ej, klinci, je l' vreme da idemo?" - a ovi bi samo koji sekund kasnije odgovorili čvrstim i jednoglasnim 'da' ili 'ne'. Jednom su se dvojica odraslih potukli; kad se stvar smirila, izneli su svoj nesporazum pred 'porotu' četvoro dece, a deca su posle nekog vremena presudila da je jedan od te dvojice bio u pravu, a drugi ne. Kasapkinja reče Nirgalu: "Mi njih učimo, a oni nama sude. Strogi su, ali pravedni."
     Svaki put su brali ponešto plodova iz voćnjaka: breskve, kruške, kajsije, jabuke. Ako je voće bilo već prezrelo, gledali su da uberu sve i da sve skuvaju u pekmez ili slatko i da tegle naslažu u ogromne ostave koje su imali ispod svake kuće, u podrumu. Znalo se da će to jesti neki drugi zadrugari, kad navrate, ili oni sami kad ponovo naiđu u ove krajeve. I posle kuvanja i spremanja, novi polazak, na sever preko 'Mesečevih ravnica', a zapravo visoravni, sve do naglog, dramatičnog spuštanja niz Veliku eskarpu: ovo poslednje značilo je silazak na nadmorsku visinu pet kilometara manju, u Zaliv Krize, vodoravnim pešačenjem od samo stotinak kilometara.
     Kretanje po tom nagnutom, silaznom terenu bilo je otežano, zemlja je bila sva razderana i naborana, sa milionima malih izobličenja. Ovde niko nije ni pokušao da načini staze, niti je postojao povoljan pravac; moralo se stalno ići uzbrdo i nizbrdo, krivudati, lov je bio slabiji nego ikad, disk-kuća ovde nije bilo, a nije se imalo mnogo šta ni prikupiti na tlu. Jedan dečak se okliznuo dok su prelazili bedem od koral-kaktusa, koji je pregradio zemlju kao živa masa bodljikave žice; pao je jednim kolenom pravo u gomilu naperenih bodlji. Posle toga su magnezijumske šipke služile kao osnovica za nosila, pa su zadrugari dalje ka severu odmicali noseći uplakanog dečaka. Najbolji lovci nastupali su rašireni u levo i desno krilo, u nadi da ustrele nešto što bi usled nailaska glavne grupe počelo da beži. Nirgal vide nekoliko promašaja, a onda zabadanje jedne strele u zeca. Bio je to veličanstven pogodak sa velike daljine, koji su svi pozdravili skakanjem i vikanjem, a onda su jurnuli do zeke (koji se još tumbao i ritao) i umlatili ga u trenu. Više su kalorija sagoreli slaveći taj pogodak nego što su dobili iz nekoliko škrtih zalogaja zečetine, koliko je dodeljeno svakom pojedincu. Kasapkinja je celu stvar gledala sa prezirom. "Obredni kanibalizam, jer ovaj glodar je naš brat", izjavi ona, čim sažvaka i proguta svoj deo. "I nemoj neko da mi kaže da ne postoji taličnost." Ali onaj kopljaš, ona usijana glava, samo se nasmeja i na ovo, a svi ostali bili su naprosto veseli što su bar malo omastili brk.
     Kasnije tog dana naišli su na mladog mužjaka karibua, koji je lunjao potpuno sam, bez stada. Činilo se da je rastrojen. Problem hrane bio bi rešen kad bi ga mogli oboriti. Ali, iako zbunjen, on se držao podalje od njih, izmicao je uvek dalje od najvećeg domašaja njihovih strela. Uvek sve dalje, niz Veliku eskarpu, tako da su oni ostajali iznad njega, izloženi njegovom pogledu, vidljivi kao da ih je neko rasporedio po velikom poslužavniku.
     Posle nekog vremena svi pođoše četvoronoške ili puzeći, mukotrpno, preko vrućih podnevnih stena, nastojeći da napreduju tako brzo da karibua opkole. Ali vetar je duvao tačno od njih ka njemu, pa je karibu uvek nervozno odmicao još mnogo dalje nizbrdo ili poprečno ka zapadu. Usput je stizao i da pase, a povremeno se osvrtao da gleda svoje gonioce sve više i više začuđeno, kao da se pita zašto nastavljaju sa tim svojim budalaštinama. Ovo se poče pitati i Nirgal. I verovatno ne samo on; raznovrsni zvižduci, diskretni i ne baš diskretni, ispuniše vazduh, to je, izgleda, bila rasprava o strategiji. Sad Nirgal shvati da je lov težak posao i da je ova grupa lovaca mnogo puta dosad pretrpela neuspehe. I da, možda, ovi ljudi nisu osobito sposobni ni nadareni za lov. Sad su se kuvali, polegli po vrućem kamenju, a niko od njih nije valjano jeo u poslednja dva dana. To jeste deo njihovog načina života, ali jad i beda sada su ih stisnuli toliko da taj način života više nije mnogo zabavan.
     Onda, pošto su ipak nastavili da se vuku napred, horizont ispred njih kao da se udvostruči: Zaliv krize, blistav u svome plavetnilu, još daleko u dubini ispod njih. Karibu je produžio nizbrdo, a more je zahvatalo sve veći deo njihovog pogleda na planetu; jer ovde je Velika eskarpa silazila tako strmo ka nultoj nadmorskoj visini da čak ni jaka zaobljenost Marsa nije mogla iza sebe da prikrije ogromni vidik, opružen mnogo kilometara u daljinu, preko Zaliva Krize. More, more plavetno!
     Možda bi mogli naterati karibua sve do vode, i na samoj obali ga opkoliti? Ali karibu pođe baš kako ne treba - na sever, popreko u odnosu na taj željeni pravac. Oni pođoše puzeći za njim, i pređoše neku grbinu zemljišta, i ugledaše tek sad šta ima dole na obali: male, bele zgrade, tu i tamo, pod okriljem zelenih stabala. Kula na školju - beli svetionik.
     Uporno su išli dalje na sever za karibuom, ali uskoro ugledaše dole na obali veliku uvalu i u njoj primorski grad. Zaliv je imao oblik polumeseca, udubljenog u obalu nečeg što je očigledno imalo i drugu obalu, preko puta, njima tek sad vidljivu: obalu grdno veliku, crveni masiv uzvinut iz mora tri kilometra u visinu, kao da tek tu počinje pravi kontinent. Bio je to ogroman fjord, a masiv preko puta sav izdubljen vodoravnim dugačkim usecima zbog milijardu godina vetra. Nirgal najednom shvati gde su: ono preko puta jeste jedan bok poluostrva Šaranov - znači, ovaj fjord mora biti Kasei fjord, a ovaj grad je Nilokeras. Prevalili su, zaista, veliku razdaljinu.
     Razmenjivanje zvižduka između lovaca postade veoma bučno i izražajno. Otprilike polovina grupe se pridiže u sedeći položaj: glave izrastaju tu i tamo, vire iz kamenog polja, na velikim međusobnim rastojanjima, osvrću se i gledaju jedni u druge kao da im je svima odjednom pala na pamet ista stvar - a onda najednom svi, cela grupa, ustaju i kreću pešice nizbrdo prema gradu. Manuli su se, dakle, karibua, kome to kao da je bilo prilično svejedno i koji ostade da pase i žvaćka travu. Posle nekog vremena pešačenje se pretvorilo u trčkaranje i skakanje niz dugačku kosinu, poče podvriskivanje i smeh, a ranjenog dečaka i nosače njegovih nosila ostaviše da se snalaze kako znaju.
     Ipak, stadoše da ih sačekaju, na prilazima gradu, pod visokim hokaido borovima. Kad je stigla i ta grupica sa nosilima, sišli su kroz voćnjake i između borova i jela zajedno, i ušli u gornje gradske ulice. Bučna družina koja prolazi pored finih kuća kojima su celi prednji zidovi providni, sa pogledom na luku punu brodića; i odlazi... pravac u dom zdravlja, kao da je svako unapred znao gde se to tačno nalazi. Tamo ostaviše mladog ranjenika; onda trk u javno kupatilo. Kratkotrajno kupanje, a potom svi u središte grada, koje je odmah iznad dokova. Invazija - na tamošnje restorane. Sručili su se u tri-četiri susedna restorana, gde su stolovi pod suncobranima, a ispod toga vise nizovi golih sijalica. Nirgal sede za isti sto sa trojicom dečaka. Restoran je bio sa morskom hranom; posle nekog vremena pridružio im se i onaj ranjeni, došao je sa debelim zavojem oko kolena i ispod kolena. Nastade nezapamćen krkanluk i pijenje - škampe, školjke, pastrmke, hleb sasvim svež, razne vrste sireva, seljačka salata, vino na litre, bokal za bokalom vode, mnogo čašica uzoa - i kad su završili bili su pijani, mogli su samo da se teturaju, a stomačine... kao napete mešine.
     Neki najkraćom putanjom odoše u 'naš uobičajeni hostel' (tako je rekla ona kasapkinja antilopa) da se zavuku u veliku prostoriju zvanu 'spavaonica' ili da se prvo ispovraćaju; ali neki nađoše, ipak, snage da produže do obližnjeg parka, gde je bilo u toku izvođenje Tindalove opere Filis Bojl posle koje je bila predviđena igranka.
     Nirgal je otišao sa tim drugima. U parku su se odmah ispružili po travi, iza publike. Nirgal je, kao i ostali, bio zadivljen veštinom pevača i bogatstvom orkestarskog zvuka pri izvođenju Tindalove muzike. Opera, posle dužeg vremena, dogura do kraja. Do tad su neki uspeli da svare večeru do te mere da su sad bili spremni za ples. Nirgal se uključi i u to. Plesao je jedan sat, a onda je prešao u orkestar, što su uradili i neki drugi gosti. Seo je za bubnjeve i navalio i bubnjao sve dok celo njegovo telo nije počelo da treperi jednako kao magnezijumske ploče kontračinela.
     Ali osećao je posledice prežderavanja, i videći da neki iz njegove grupe polaze na spavanje, odluči da se i on povuče, sa njima, u hostel. Dok su se vraćali kroz ulice, neki prolaznik reče nešto, otprilike u smislu "Vidi ih", ali upotrebio je i englesku reč ferals koja je mogla značiti 'grabljivice, mesožderi', ili čak 'divljaci'. Onaj bacač koplja dreknu silovito i već sledećeg trena, tek tako, navali, uz pomoć ostalih mladih lovaca, na te prolaznike. Naguraše ih uz neki zid i počeše da im viču svakojake uvrede u lice. "Pazite vi šta pričate da vas ne umlatimo, govna jedna", dernjao se kopljaš srećno. "Pacovi jedni iz kaveza, narkomani, mesečari, gliste jedne jebane; mislite da ćete pomoću droga da doživite isto što i mi, e pa, ne možete, sad kad te izmlatim ima da vidiš šta su prava osećanja, ima da ti bude jasno!" a Nirgal je nastojao da ga obuzda i odvuče odatle, govoreći mu: "Idemo, idemo, nemoj praviti probleme". Vrlo brzo se okupi veći broj prolaznika koji počeše takođe da viču vrlo grubo, ljudi tvrdih pesnica i stopala, nimalo pijani, kojima ovo nije bilo nimalo zabavno. Mladi lovci morali su se povlačiti, najzad su dozvolili da ih Nirgal odvede, a prolaznici su ostali na mestu sukoba, zadovoljni što su oterali bandu. Momci lovci odoše sa Nirgalom kroz ulice, ne prestajući da viču; neki su se držali za novostečene modrice, smejali su se, ali i režali, sasvim puni sebe. "Eeej, mesečari! Zavucite se dobro u vaše kutije za poklone! Dolazimo da bijemo nekoga! Nekog da bacimo u more! Eeeej, ovce glupe!"
     Nirgal ih je gurkao da požure. I protiv svoje volje pomalo se smejao. Galamdžije su, i pijani, ali ni on nije mnogo trezniji. Stigoše, cela bulumenta, nekako do hostela, ali videše da preko puta, u jednom baru, sedi ona kasapkinja, i zaokrenuše tamo da sednu s njom. Nirgal je seo malo iza ostalih, naručio čašu konjaka, pa je svaki gutljajčić konjaka polako razlivao preko jezika i gledao šta grubi momci rade. Grabljivice, mesožderi; ili divljaci. Tako ih nazvaše. Kasapkinja je bacala poglede ka njemu, pitala se šta on ima na umu. Mnogo kasnije, on ustade, što nije bilo baš lako izvesti, i pođe iz ove krčme zajedno sa ostalima, korakom nesigurnim preko kaldrmisane ulice, podržavajući svojim mumlanjem njihovu bučnu pesmu, onu crkvenu, duhovnu, o smrti - 'S neba su kočije došle da me nose u raj'. Swing low, sweet chariot... Vode Kasei fjorda, čist opsidijan, po kome se ljuljuškaju zvezde. Um prepun osećanja, telo takođe, slatki umor božja milost.