40.

     Onda je bilo: sa Klarka, svemirskim liftom, dole, na Mars. Taj deo puta potrajao je duže nego let od Zemlje do Marsa. Tako se Zo vratila u svet, onaj pravi, jedini stvarni, Mars veličanstveni. "Svuda pođi - kući dođi", reče ona gomili putnika na železničkoj stanici u Šefildu. Onda sede srećno u prvi voz koji je potekao pistom niz Tarzis, onda u drugi, ka severu, ka Vidikovcu Ehus.
     Taj gradić je porastao od onih davnih dana kad je bio štab teraformista, ali nije porastao mnogo; nalazio se na zabačenom mestu, uklesan u strmi istočni zid Ehus Kazme, tako da se i nije imalo mnogo šta videti: primetno nastanjen samo jedan mali deo platoa na gornjoj površini litice, i samo jedan delić dna kanjona, a između toga tri kilometra okomitog razmaka - tako da iz jednog ne vidiš drugo; to, zapravo, nije bio jedan grad, nego dva sela povezana uspravnim metroom. Da nije bilo letača, Vidikovac Ehus mogao je potonuti u status dremljivog istorijskog spomenika, kao što su Podbreg ili Senzeni Na, odnosno skrovišta u ledu na dalekom jugu. Ali se istočni zid Ehus Kazme isprečio na put preovlađujućim zapadnim vetrovima koji se slivaju sa izbočine na planeti, poznate pod nazivom Tarzis; nemajući kuda, ovi vetrovi jure uvis, daju uzlazna strujanja zapanjujuće snage. Iz tog razloga, ovo mesto je pravi raj za 'pticarenje'.
     Zo je trebalo da raportira o obavljenom putovanju svojim poslodavcima - a to su bili Džeki i aparatčici stranke Slobodni Mars koji rade za Džeki. Međutim, poželela je da, pre uplitanja u sve te zamršarije, malo leti. Zato je iz garderobe na poletištu Vidikovca Ehus podigla svoje staro jastreb-odelo, ono isto kojim se služila i na Santoriniju pre nekog vremena, otišla u svlačionicu, skliznula u njega. Osetila je glatku, mišićima sličnu teksturu savitljivog egzoskeleta kojim je sad bila ojačana. Onda peške niz stazu (a ptičji rep, sa raširenim 'perima', vuče se po tlu) sve do odskočne daske, koja nije bila ni odskočna ni daska nego jedno prirodno proširenje nadneto nad provaliju od tri kilometra, i još produženo uzanom betonskom pločom, sa koje se trebalo baciti u ponor. Korak za korakom, ona dođe do kraja betonske 'daske' i usmeri pogled dole, dole, dole, tri hiljade metara dole, sve do oker boje na dnu Ehus Kazme. Sa uobičajenim talasom adrenalina, ona se poče naginjati preko ruba, i onda se preturi, i strmoglavi se u bezdan. Baš glavom nadole, dole, dole, dole, a vetar već huji silovito preko njenog šlema, najzad ona postiže krajnju moguću brzinu u ovakvom padanju, a to zna po visini zvižduka vetra oko sebe. Pa raširi naglim razmahom ruke, oseća kako se spoljašnji kostur kruti i pomaže joj da zadrži ta predivna krila u potpuno raširenom položaju; čuje se jak tup zvuk kao da se otvorio i vazduhom naglo popunio padobran; i ona poleće uzlaznom putanjom ka suncu, okreće glavu, izvija leđa unazad, ispruža nožne prste, mrda malo repnim perima levo-desno da ih poravna; a vetar je vuče uvis, uvis, uvis. Jednovremeni pomak ruku i nogu, zaokret, tesna spirala još uzlazna, sad vidiš liticu, a sad bezdan, i tako naizmenično: letiš. Zo je jastrebica, divlja i slobodna. Smeje se srećno, a suze cure u njenim gogl-naočarima, povučene g-silama na razne strane.
     Vazduh je iznad Ehusa bio gotovo prazan ovog jutra. Većina letača koristila je ove uzlazne struje samo jednom, da uhvati veliku visinu, a onda su leteli ka severu, ili krstarili visinama, ili pronalazili široke naprsline u zidu litice i sjurivali se naglavačke niz njih, zato što je uzlazno strujanje vazduha bilo na takvim mestima znatno slabije, tako da je letač mogao da postigne mnogo veću brzinu padanja. To je uradila i Zo, kad je uzletela na približno pet hiljada metara iznad vidikovca i kad je već morala disati čist kiseonik iz rezervnog aparata u svom ptičjem šlemu. Zaokret glavom nadesno, sada desno krilo nadole, i putanja koja zaokreće elegantno; zamah je nosi poprečno u odnosu na vetar, a vetar teče preko nje i hitro je pipa, opipava. Ne čuje se ništa osim snažnog šumora njenih krila. Pritisak vetra na njeno telo je divna masaža, diskretno erotična, što ona oseća kroz letačko odelo - zapravo, oseća se kao da tog odela i nema, kao da leti naga, a vetar naleće neposredno na njenu kožu, što bi ona najviše i volela kad bi bilo izvodljivo. Dobro ptičje odelo odlikuje se upravo tom osobinom, pojačava ovakve osećaje; a ovo je njeno staro odelo, u kome je letela već tri M godine pre polaska na Merkur; zato tako tačno naleže odasvud na nju, pasuje, kao rukavica, divno je vratiti se u njega.
     Ona se ukoči u položaju dečjeg 'zmaja' i tako para vazduh, napred i napred, sve dok sasvim ne izgubi brzinu; onda se prevrne glavom nadole, u figuru kao da pada raspeta na krstu, poznatu pod nazivom 'Isusov pad'. Hiljadu metara sunovrata. Onda skupi krila uz telo i protrese rep nekoliko puta da bi pronašla najbržu moguću putanju padanja. Vetar zviždi oko njenih ušiju. Ona pada kao munjevita bomba i tako prohuji pored ruba litice, a to je otprilike vreme kad treba početi manevar izvlačenja iz obrušavanja, jer kad se pada ovom brzinom, znatno većom od najveće dozvoljene, onda preostala tri kilometra do dna provalije nisu veliko rastojanje; štaviše, dno ti juri pravo u lice, brzo kao šamar. Poslednji. Ona ulaže svu svoju snagu, veštinu i 'nerv' za ovo, i svu snagu ptičjeg odela; zabacuje se leđima unazad i naglo širi krila koja se rasklope uz siloviti 'pucanj'. Veliko naprezanje za grudne mišiće i bicepse, ogromno, iako odeća pomaže, preuzimajući jedan deo (koji se logaritamskom krivom uvećava, prema potrebi) njenog opterećenja na sebe. Repna pera zaokreni; izvlači se iz pikiranja; četiri mukotrpna zamaha krilima; i vodoravno iznad peščanog poda provalije, ogromnom brzinom, sasvim nisko, tik iznad peska, da se tu našao neki miš, mogla bi ga zubima zgrabiti i odneti.
     Zaokret uvis, opet u uzlazno strujanje, zavojito u visine, čak u oblake koji su se nešto počeli nakupljati. Vetar je danas neujednačen, idealan za tumbanje i igru, naprosto se izgubiš u njemu. To je smisao života, Vaseljena postoji radi ovoga: čista radost, iščezava 'ja', um postaje ogledalo vetru i ništa više. Raskoš; ona ovog puta leti kao anđeo. Postoji taj naziv, za taj kvalitet letenja. Ponekad letiš kao bespilotni robot-avion, ponekad kao ptica, ali u nekoj retkoj prilici dogodi se da letiš kao anđeo. Ona to odavno nije postigla, sad jeste.
     Zo dođe k sebi. Poče se usmeravati umerenim letom dole, ka sletištu na Vidikovcu; duž njenih ruku - umor. Onda vide jednog pravog, živog jastreba, pticu. Poče ga pratiti, što bi učinila i većina drugih letača u takvoj situaciji. Kad vidiš pravu pticu, ideš iza nje i motriš na svaki njen pokret, pomnije nego što to ljubitelji ptica čine kad gledaju sa tla; jer ti motriš da bi oponašao, da bi kopirao svaki trzaj i treptaj, da bi preuzeo pticinu prirodnu genijalnost letenja. Dešavalo se da jedan jedini soko kruži polako iznad pustinje, ne sluti ništa, samo pazi dole ne bi li uočio nešto za jelo, a cela četa ljudi leti iznad njega, upinjući se da oponaša svaku njegovu kretnju. Sa više ili manje uspeha. To bude zabavno.
     Ona tako pođe sad, kao jastrebova senka. Zaokretala je tačno kad i on, isto kao on. Oponašala njegovo držanje krila i repa. Jastrebovo maestralno vladanje vazduhom ostalo je, ipak, samo ideal, koji ona može oponašati koliko hoće, ali nikad ne može stvarno dostići. Ipak, može da pokušava: u blistanju sunca, kroz hitnju oblaka, nebo indigo boje, kroz ovaj vetar na njenom telu, kroz male bestežinske 'orgazme' u utrobi svaki put kad izgubi svu brzinu i počne kao kamen da pada naglavce u bezdan... trenuci izvan vremena, bez ijedne misli. Najbolje i najčistije korišćenje onog vremena koje je čoveku dato.
     Ali sunce je već odmicalo ka zapadu, a ona poče osećati žeđ. Zato ostavi jastreba da dalje sam jastrebuje kroz ovaj dan, a ona se okrete i poče silaziti ogromnim lenjim 'S' putanjama ka Vidikovcu, sve do samog središta sletišta, u koje doskoči tačno, sa još jednim, poslednjim razmahom krila, stopalima baš na zelenog Kokopelija, i ostade tu. Kao da ništa nije ni bilo.

     Jedan deo gradića, odmah iza poletišta, dobio je ime 'Navrh', a sastojao se uglavnom od mnoštva jeftinih restorana i spavaonica gde nije zalazio gotovo niko osim letača i turista koji su naumili da gledaju letače. Svi su oni jeli, pili, vrzmali se, pričali, plesali i tražili osobu s kojom bi se mogli smuvati u krevet na jednu noć. I gle, ko je tu, nimalo iznenađujuće, njeni prijatelji letači, Rouz i Imhotep, Ela i Estavan, svi zajedno u 'Adler Hofbrauhausu', već nacvrcani i dobro raspoloženi, a od ovog trenutka i oduševljeni što je Zo opet s njima. Svi još po jedno piće u 'Adleru' da proslave ovaj sastanak, a onda na Vidikovac, ali zaista samo radi vidika; do ograde, ne dalje (ali seli su na nju), i onda pričaj, sustiži ogovaranja iz svežih izvora, a u ruci ipak bokal pića 'ojačanog' pandorfinima. Nepristojni komentari o ljudima koji paradiraju u blizini. Kad ugledaš u gomili nekog svog prijatelja, dernjaš se da mu privučeš pažnju.
     Posle nekog vremena otišli su sa vidikovca nazad u gomile sveta u Navrhu i polako se probili kroz barove do jednog od javnih kupatila. Nagurali su se u svlačionicu, poskidali se i odlutali nagi kroz tamne, tople, vodenaste sobe, u kojima je voda bila negde do pojasa, negde do članaka, negde do prsa - vruća, hladna, mlaka - a pri tom su se i razišli, mada su se neki i našli; imali su seks sa nepoznatim osobama koje su jedva videli, Zo je klatila na sebi jednog po jednog nekoliko partnera dok konačno nije dogurala do svog orgazma, a tada je počela da prede zadovoljno kao mačka: celo telo se steže u sebe, a um odlazi negde daleko. Seks, seks, ništa nije kao seks, ništa osim možda letenja, koje na njega u mnogo čemu liči: zanos tela, još jedan maleni odjek Velikog praska, tog prvog orgazma. Zo gleda zvezde kroz prozirnu kupolu iznad kupatila, i obuzima je radost zbog tog prizora, ali i zbog osećaja tople vode oko nje i zbog nekog mladića koji je upravo svršio u njoj, pa ostao, polučvrst, unutra, a tri minuta kasnije opet se ukrutio i navalio da joj ga ćuška, smejući se zbog nailaska još jednog blistavog orgazma. Posle ovoga odgacala je kroz vodu u bar, gde je bilo ipak nešto više svetla, i našla ostale drugare tamo; Estavan je upravo proglašavao da je najbolji od svih orgazama onaj treći u istoj noći. To je zato što je približavanje vrhuncu predivno dugotrajno, a sperme je ipak ostalo još dovoljno za jednu dobru ejakulaciju, reče on. "Posle toga može biti još fino, ali čovek mora biti skroz podivljao da bi svršio četvrti put, a i tad ipak nije kao treći." Zo, Rouz i ostale žene bile su jednoglasne u uverenju da je u ovoj stvari, kao i u mnogim drugim stvarima, ženski rod nadmoćan; u jednoj noći u ovim kupatilima one rutinski postižu po nekoliko divnih orgazama, a i to je sitnica u odnosu na 'status orgazmus', svojevrsni kontinuirani orgazam koji kod žene traje i pola sata ako te večeri ima sreće i ako je partner spretan. To su one postizale naročitom veštinom, koju su proučavale prilježno, ali znale su da je postizanje tog trajnog orgazmičkog stanja ipak više umetnost nego nauka: treba biti napaljena, ali ne suviše napaljena, treba biti u grupi, ali ne u gomili... Žene obavestiše Zo da su u poslednje vreme veoma uznapredovale u ovoj veštini i stekle pouzdanost, a Zo presrećna zatraži da joj to i dokažu. "Al da ja budem na stolu." Estavan se oglasi jednim bučnim "Huuuu!" i povede nju i celo društvo u jednu sobu iz koje je virio veliki sto. Imhotep leže na leđa nasred stola da Zoi posluži kao čovek-madrac za ovu priliku, a ostali podigoše Zo i staviše je poleđuške na Imhotepa pri čemu se ona ujedno i navukla na njegov ud. Tako angažovanu, spopadoše je sad svi ostali, rukama, ustima, genitalijama, jedan jezik u jedno uvo, a drugi u drugo, u usta, dodir svud i odasvud; posle nekog vremena pretvorilo se to u smešanu masu erotskog osećaja, potpuno seks-okruženje, a Zo poče zadovoljno i glasno da 'prede' kao mačka. A kad stade da svršava, praćakajući se se kukovima i leđima na Imhotepu, oni nastaviše, ali umerenije, ne dajući joj da 'siđe na zemlju'; najzad, ona je poletela, ona leti, i sad je dovoljan samo dodir malog prsta da se orgazmično stanje održi, sve dok Zo ne povika "Ne! Ne mogu!" na šta se oni nasmejaše i nastaviše da je diraju, a kad u mišićima njenog stomaka zavlada stvarni grč, ona se silovito svali sa Imhotepa u jednu stranu, gde je Roza i Estavan uhvatiše. Nije mogla ni da stoji. Neko joj reče da je svršavala dvadeset minuta; a njoj se činilo da je bilo dva minuta ili cela večnost. Boleli su je, sad, svi mišići u stomaku, i mnogi u butinama i stražnjici. "Hladno kupanje", promrmlja ona i odvuče se u susednu sobu punu prohladne vode.
     Ali posle toga što je bilo na stolu, ona nije imala više mnogo šta da radi u kupatilima. Svaki dalji orgazam bio bi bolan. Ostade da pomogne drugima. Prvo da na stolu 'urade' Estavana i Kserksa, a onda jednu mršavu ženicu, njoj nepoznatu; sve je to bilo zabavno, ali je i dosadilo. Meso meso meso. Ponekad osoba posle svog doživljaja na stolu zalazi sve dalje i dalje u seks; ali u drugim prilikama zaključi da je sve to bez veze: koža, dlake, meso, spolja ili iznutra, koga je briga za to?
     Zo ode u svlačionicu, obuče se, iziđe na ulicu. Bilo je jutro, a sunce blistavo na ravnicama Lune Planuma. Zo poče da teče kroz prazne ulice, prema hostelu, osećajući se opušteno, čisto i sneno. Sad pojesti jedan ogroman doručak, skršiti se u krevet i slatko spavati.
     Ali, u restoranu hostela, Džeki. "Gle, nije li to naša Zoja." Džeki je oduvek mrzela to ime, koje je Zo uzela sama za sebe.
     Zo, iznenađena, reče: "Jesi li me pratila dovde?"
     Džeki napravi zgađeno lice. "Ovo je i moja zadruga, kao što možda pamtiš. Što se nisi javila kad si se vratila?"
     "Htela sam da letim."
     "To nije opravdanje."
     "Niti se ja tebi pravdam."
     Zo ode do bife-stola, natrpa u jedan tanjir gomilu kajgane i zemički. Vrati se do Džekinog stola, poljubi svoju majku u teme. "Dobro izgledaš."
     Izgledala je, zapravo, mlađa nego Zo, koja se često izlagala suncu i zato imala bore na koži; mlađa, ali nekako 'konzervisana', vidno čuvana od propasti; kao neka Zoina mlađa sestra koju su čuvali u boci, negde, i tek nedavno 'sipali' u otvoreni prostor. Nije htela priznati Zoi koliko često uzima gerontološke tretmane; ali Rejčel je pričala da Džeki svaku novu verziju tih lekova isproba, a nove verzije stizale su tempom od dve ili tri svake godine. Osim toga, Džeki je svake tri godine, ili češće, uzimala i osnovni 'paket' geronto-lekova. I tako, iako na domaku svoje pete M decenije, izgledala je maltene kao Zoina vršnjakinja, ako se izuzme taj kvalitet konzervisanja, koji je bio ne toliko u telu koliko u duhu - neki pogled u Džekinom oku, jedna otvrdlost, napregnutost, umor ili oprez. Naporan je rad ostajati alfa-ženka iz godine u godinu; rvanje je to, junačko. Ostavilo je tragove na njoj, ma koliko bebasto-glatka bila njena koža, ma koliko Džeki i danas bila lepotica - a to je, van svake sumnje, ostala. Ipak je starila. Uskoro će mladi muškarci početi da se odmotavaju sa njenog malog prsta i otpadaju.
     A do tada, zadržala je vrlo moćno 'prisustvo' koje je sad zračilo priličnom zlovoljom. Ljudi su sklanjali pogled kao da bi od Džekinog pogleda mogli pasti mrtvi; videći ovo dejstvo, Zo se nasmeja. Nije baš učtivo tako reagovati na prisustvo svoje majke, ali šta bi drugo mogla? A nije se mogla ni nervirati, odveć je bila opuštena za to.
     Svejedno, verovatno je taj glasan smeh bio greška. Džeki se zapilji hladno u nju i tako ostade sve dok se Zo ne uozbilji.
     "Da čujem šta je bilo na Merkuru."
     Zo slegnu ramenima. "Rekla sam ti. Misle da i sad imaju Sunce za davanje spoljašnjim planetama, i glava im je puna toga, smatraju da su veoma važni."
     "Valjda bi njihova Sunčeva svetlost bila i sad od koristi ovde."
     "Energija je uvek korisna, ali sada spoljašnji sateliti proizvode koliko im treba."
     "Znači, Merkurovcima ostaju metali."
     "Tako je."
     "A šta traže za uzvrat?"
     "Svako želi da bude slobodan. Nijedan od tih novih svetova nije dovoljno veliki da bude samodovoljan; znači, svaki mora imati nešto čime može trgovati da bi ostao slobodan. Merkur ima sunce i metale, asteroidi metale, spoljašnji prirodni sateliti imaju zapaljive gasove. Svako pakuje i prodaje ono što ima, i nastoji da sklapa saveze da bi izbegao pad pod dominaciju Zemlje ili Marsa."
     "Nije to dominacija."
     "Ne, ne, uopšte nije." Zo zadrža ozbiljan izraz lica. "Ali, znaš, veliki svetovi su..."
     "Veliki." Džeki klimnu glavom. "Ali kad se mnogo malih sabere, dobije se zbir koji je veliki."
     "Ko će da ih sabere?" upita Zo.
     Džeki je ovo pitanje prenebregla. Odgovor je, ionako, bio sam po sebi jasan: sabraće ih ona, Džeki. Već odavno se ona rve i bori sa raznim silama na Zemlji za kontrolu nad Marsom; da ne bi Mars bio udavljen potopom novih doseljenika sa Zemlje. Ljudska civilizacija se širila kroz Sunčev sistem, a Džeki je sve nove naseobine i državice sagledavala kao pione u toj velikoj borbi. I, stvarno, ako bi ih bio dovoljno velik broj, mogli bi uticati.
     "Nema razloga da se mnogo zabrinjavamo zbog Merkura", reče joj Zo. "To je ćorsokak, provincijski gradić, u vlasti nekakvog kulta. Niko ne može naseliti mnogo ljudi tamo, niko. Znači, i ako uspemo da ukrcamo Merkur na našu stranu, naš dobitak neće biti naročito veliki."
     Džekino lice dobi izraz zamorenosti svetom, kao da hoće da kaže da je Zoina analiza detinjasta, i da baš na Merkuru postoji neki tajni izvor političke moći. Ovo je bilo dovoljno da se Zo iznervira, ali ona se savlada i ne pokaza to.
     Uđe Antar, koji ih je tražio; vide ih i nasmeši se, priđe Džeki i hitro je poljubi, onda poljubi i Zo, ali duže. On i Džeki počeše da se dogovaraju o nečem, šapatom; posle nekog vremena Džeki mu reče da sada ide.
     Zo još jednom uvide kolika je volja za vlašću prisutna kod Džeki. Bez ikakvog razloga narediti Antaru da uradi nešto što bi on i sam uradio; to je paradiranje činjenicom da imaš vlast. Često je Zo to viđala kod nisei žena, koje su odrasle u patrijarhalnom društvu i još opako reagovale protiv njega. Još im nije sasvim postalo jasno da patrijarhat više nije važan, štaviše da možda nikada i nije bio važan - jer je uvek ostajao u čvrstom Kegelovom zahvatu 'zakona materice', jedne biološke vlasti koja ne može biti kontrolisana nečim tako labavim kao što je politika. Čak i najtvrđi patrijarsi, ali i svi ostali ljudi, morali su priznavati da ženski rod kontroliše muško seksualno zadovoljenje, kao i opstanak; otud strah patrijarha pred ženom, strah iskazan na mnogo načina, pa i purdah-zavesom između muških i ženskih prostorija, klitoridektomijom, vezivanjem stopala u daske da bi ostalo osakaćeno, i tako dalje - gnusobnosti, očajnička odbrana poslednjeg rova, koja je neko vreme i uspevala, svakako - ali je sad oduvana, nestala bez traga. Sad jadni muškići moraju da se snalaze kako god znaju, sopstvenim snagama, a to nije lako. Žene kao što je Džeki bičuju ih žestoko. A druge žene vole da budu 'pod korbačem' žena kao što je Džeki.
     "Tražim od tebe da sad odeš na Uranov sistem", reče Džeki. "Tamo se tek naseljavaju, a ja želim da ih šćapim što ranije. I galilejskim naseljima prenesi poruku; počeli su oni meni nešto da vrdaju."
     "Pa trebalo bi malo da rmbam u zadruzi, pre nego što opet krenem na put", reče Zo, "inače će svakome biti jasno da mi je zadružni rad samo fasada."
     Pošto je mnogo godina trčala sa jednom družinom 'mesoždera' u Lune Planumu, Zo se nedavno učlanila u jednu zadrugu koja je dobrim delom bila fasada za prikriveno delovanje partije Slobodni Mars. Na taj način Zo i mnogi drugi agenti mogli su delovati kao 'zadrugari', a da ne izlože otvoreno svoju pravu ulogu. Zoina zadruga pravila je i ugrađivala kraterske kupole, ali Zo već duže od godinu dana nije pipnula taj posao.
     Džeki klimnu glavom. "Dobro, idi odradi neko vreme, a onda uzmi novo odsustvo. Kroz jedno mesec dana."
     "Važi."
     Zo je i sama želela da vidi prirodne satelite spoljašnjih planeta, pa joj je bilo lako da pristane na ovaj plan. Ali Džeki samo klimnu glavom, ne pokazujući nikakav znak svesti da je Zo možda mogla i odbiti. Sve u svemu, njena majka nije mnogo maštovita osoba, zaključi Zo. Znači, Zo je nasledila taj svoj kvalitet maštovitosti od oca, Ka ga blagoslovio. Nije želela znati ko joj je otac; u ovom trenutku to bi samo sputalo njenu slobodu. Ali bila mu je veoma zahvalna na tim genima koje joj je dao, spasenje od čistog džekizma.
     Zo ustade, suviše umorna da bi i trenutak duže mogla trpeti svoju majku. "Izgledaš umorna, a ja, ja ne da sam umorna nego me nema", reče ona. Poljubi Džeki u obraz i ode ka spavaoni. "Volim te. Možda bi trebalo da uzmeš trtetman ponovo; razmisli o toj mogućnosti."

     Njena zadruga bila je u krateru Morez, u oblasti Protonilus Mense, između Mangale i Bredberi Pointa. Bio je to veliki krater, prava provala u dugačkoj, nagnutoj ravni Velike eskarpe koja se tu spuštala ka poluostrvu zvanom Bunov zemljouz. Zadruga je stalno razvijala nove vrste molekularnih mreža namesto starih, i njima zamenjivala stare naduvane kupole iznad gradova. Najnoviji njihov pronalazak bila je mreža koju su razapeli iznad sopstvenog kratera, od polihidroksibutiratne plastike čija su vlakna dobijana žetvom biljaka, i to soje genetski inženjerisane tako da je u svojim hloroplastima, u stabljici i listu, proizvodila tu plastiku, skraćeno nazvanu PHB. Mreža je delovala kao ekvivalent dnevnog inverzionog sloja, zbog čega je vazduh unutar kratera bio za oko trideset posto gušći i znatno topliji od spoljašnjeg. Ovakve mreže olakšavale su biocenozama teški prelazak iz života pod naduvanom kupolom u život na slobodnom prostoru; ostavljena trajno nad nekim delom zemljišta na srednjim ili velikim nadmorskim visinama, ovakva mrežasta kupola stvarala je prijatnu mezoklimu. Morez se nalazio na 43 stepena severne geografske širine, gde će zime izvan kratera biti uvek oštre. Ali sa mrežastom, polupropusnom kupolom razapetom preko Moreza, oni su unutra mogli da započnu gajenje šuma iz visinskih toplih predela, u kojima će biti mesta i za egzotične biljke genetski inženjerisane od prirodnih biljaka sa istočnoafričkih vulkana, sa Nove Gvineje, i sa Himalaja. U letnjim danima, na kraterskom dnu nastajale su čak vrućine, pogodne za čudno, rascvalo, klinasto drveće koje je širilo oko sebe jake prirodne mirise.
     Stanovnici kratera živeli su u zasebnim stanovima ukopanim naročito u severni luk kraterskog prstena, sa unutrašnje strane, i to na četiri sprata, stepenasto povučena jedan iza drugog, svaki sprat sa prostranom terasom ispred sebe. Zidovi okrenuti ka terasama bili su svi providni i svi su gledali na zelene rese šume Kilimandžaro koja je bila ispod njih. Ove terase zimi su se pekle na suncu, a leti su bile u hladu senica od drvenih letvica prepletanih vinovom lozom. Pa ipak su leti na terasama temperature dostizale i 305 stepena K, i narod je gunđao da bi trebalo namestiti kupolu od neke grublje mreže da bi veća količina toplog vazduha mogla da izlazi, ili čak ugraditi sistem sa pokretnim delovima tako da se leti kupola može naprosto da ukloni, a uoči zime opet da se raširi.
     Zo je skoro svaki dan provodila radeći na rubovima kratera, nekad na površini, a nekad ispod površine. Nastojala je da ostvari maksimalan radni učinak pre nego što opet krene u svemir. Ovog puta posao je bio zanimljiv, išlo se dugačkim rudarskim tunelima ispod Marsove površine, za raznim žilama i slojevima minerala u kraterskom prstenu. Kad je, u davnim vremenima, nešto 'pljesnulo' u Mars i napravilo ovaj krater, nastale su, procesom brečovanja, svakojake korisne metamorfne stene, među kojima je, kao dodatnu korist uz glavnu eksploataciju, bilo lako naći i minerale potrebne za proizvodnju 'gasova staklene bašte'. Zadruga je istraživala nove metode rudarenja, nastojeći da proizvodi i veštačko đubrivo za dohranjivanje soje i drugih biljaka potrebnih za proizvodnju mreža, ali, takođe, da rudari u dubini, u regolitu, bez ikakvog narušavanja površinskog izgleda Marsa, sa nadom da jednog dana dobro unovči tu veštinu. Gotovo sve 'rmbanje' ispod površine prepušteno je naravno robotima, pa ipak, još je bilo, kao što u rudarstvu mora uvek biti, i zadataka za koje je ljudsko biće optimalan radnik. Zo je našla da joj veoma prija da prisustvuje izdubljivanju pećina u sumračnom podmarsovskom svetu, da ostaje ceo dan u utrobi planete između velikih kamenih ploča, čiji se tesni, grubi, crni zidovi sjakte od kristala sa kojih eksplodira moćna svetlost; da proverava uzorke, istražuje nove, tek prosečene galerije, u šumi potpornih stubova tupe magnezijumske boje, ugrađenih, tačnije rečeno uguranih robotskom snagom gde god je bilo potrebno podupirati. Radila je kao pećinski čovek 'troglodit' koji želi da nađe neko retko bogatstvo ispod zemlje. Na kraju radnog vremena za taj dan, ona iziđe iz lifta i žmirka ludo u iznenadnom sunčanom sjaju kasnog popodneva, a vazduh je oko nje bronza ili pastrmka ili ćilibar, dok sunce blista kao stari prijatelj kroz nebo sve purpurnije; sunce ih greje dok odmiču pešice uz nagib kraterskog prstena do kapije kratera, a onda okrugla šuma Moreza leži pod njima, jedan izgubljeni svet, dom jaguara i ptica lešinara. Kad se prođe kroz mrežastu kupolu i uđe unutra, postoji žičara koja te odvede dole, do tvog naselja; ali Zo je najradije na kapiji odlazila u portirnicu, uzimala svoje ptičje odelo iz kasete, navlačila ga na sebe i potezala rajsferšluse; zatim bi potrčala po letačkoj platformi, raširila krila i odletela u lenjim spiralama do gradića na severnoj strani kratera, da tamo večera na jednoj od restoranskih terasa i da gleda kako papagajčići raznih vrsta skakuću oko stolova nastojeći da štrpnu ostatke hrane za sebe. Kad već mora da se ide na posao svaki dan - ovakav dan nije loš. Spavala je dobro.
     Jednog dana dođe grupa inženjera atmosfere da vide koliko to vazduha procuri kroz mrežu-kupolu kratera Morez u podne letnjeg dana. Mnogi od tih inženjera bili su starci, imali su izbledele oči i rasejano ponašanje dugogodišnjih areologa-terenaca. Pokaza se da je jedan od tih iseija Saks Rasel lično, sitan, ćelav čova sa krivim nosem, kože naborane kao što je kod starih kornjača koje klompaju polako po dnu kratera. Zo je zurila u njega, odvraćala pogled, pa opet zurila: taj slavni starac, jedan od najslavnijih ljudi u istoriji Marsa. Bizarno je da jedna takva ličnost iz knjiga priđe i kaže 'Zdravo' baš njoj, isto tako bi mogao da se dogega Džordž Vašington ili Arhimed; mrtva ruka prošlosti živi, evo, i sad među njima, jedan čiča koji je večito zblanut pred čudima današnjice.
     Tokom celog uvodnog sastanka (namenjenog 'orijentaciji' gostujuće ekipe) Saks Rasel je izgledao itekako začuđen i ošamućen. Onda je raspitivanja o atmosferi prepustio svojim kolegama, pa se odšetao, sam, do ruba terase i zagledao u prostranstva šume ispod gradića. Neki ljudi koji su se našli u blizini predstaviše mu Zo, a on je poče gledati žmirkavo, sa mutnim lukavstvom kornjače. "Podučavao sam tvoju majku nekada."
     "Tako je", reče Zo.
     "Da li bi me povela da vidim dno kratera?" upita on.
     "Ja ga obično preletim", reče Zo, iznenađena.
     "Ja sam se nadao da pođem peške", reče on, pogleda je i trepnu nekoliko puta.
     Vrednost ovoga kao novog iskustva bila je tako velika da Zo pristade.

     Pošli su u rano jutro, po svežini, kroz senku ispod istočnog dela kraterskog prstena. Iznad njih ukrštale su se grane balzinog i saal drveća, obrazujući visoki svod od upletenih krošnji kroz koje su lemuri đipali i kričali. Starac je hodao polako, ali postojano, a usput je zurio ka ovim šumskim stvorenjima koja za njega nisu marila nimalo; progovarao je retko, uglavnom da bi pitao Zo zna li nazive raznih vrsta paprati i drveća. Ona nije znala ništa od toga, samo je umela prepoznati vrste ptica i reći mu kako se koja zove. "Meni kad neko kaže naziv neke biljke, to nažalost na jedno uvo uđe, a na drugo iziđe", priznade ona veselo.
     Njegovo čelo nabora se na ovo.
     "Ali mislim da mi to pomaže da ih bolje vidim", dodade ona.
     "Aha." On se osvrte i poče zagledati drveće, kao da oprobava da li to tako dejstvuje. "Da li to znači da ptice vidiš slabije nego biljke?"
     "A, pa, nije to isto. Ptice su moja braća i sestre, moraju imati imena. To je deo njih. Ali ovo ovde..." Ona gestom pokaza zelene rese divovskih paprati oko njih, pod klinastim uspravnim krošnjama razbeharanog drveća. "Ovo je stvarno bezimeno. Mi imena smišljamo za njih, ali ne može se reći da biljke ta imena zaista imaju."
     On porazmisli o ovome.
     Kilometar kasnije, na stazi koja je u dobroj meri bila zakrčena izđikalim biljem, on upita: "Gde letiš?"
     "Svuda."
     "Imaš omiljena mesta?"
     "Volim Ehus Vidikovac."
     "Dobre uzlazne struje?"
     "Veoma dobre. Tamo sam i bila sve dok se Džeki nije sjurila na mene i oterala me na posao."
     "Na posao koji nije tvoj?"
     "Ma jeste, jeste. Nego moja zadruga vrlo širokom rukom daje slobodno vreme."
     "Aha. Znači, ostaćeš ovde još neko vreme?"
     "Samo do polaska galilejskog šatla."
     "A tad emigriraš?"
     "Ne, ne. Idem na turneju, za Džeki. Diplomatska posla."
     "A, tako. U posetu Uranu?"
     "Da."
     "Rado bih video Mirandu."
     "I ja. To je jedan od razloga što idem."
     "A, tako."
     Pregazili su jedan plitki potočić, stupajući po golom, pljosnatom kamenju. Ptice su se dozivale, insekti zujali. Sunce je sad ispunilo celu kratersku 'činiju', ali ispod šumskih krošnji zadržala se hladovina. Vazduh je bio isprobadan uporednim, kosim stubovima i 'žicama' žute svetlosti. Rasel stade, onda čučnu i zagleda se u potočić koji su upravo prešli.
     "Kakva je bila moja mama kao dete?" upita Zo.
     "Džeki?"
     On porazmisli i o ovome. Prođe dugo vreme. I kad je Džeki već stigla do kraja svog ogorčenog zaprepašćenja što je stari zaboravio postavljeno pitanje, on reče: "Brzo je trčala. Mnoga pitanja je postavljala. Zašto, zašto, zašto. To mi se dopadalo. Bila je najstariji pripadnik pokolenja ektogena, čini mi se. U svakom slučaju, vođa."
     "Da li je bila zaljubljena u Nirgala?"
     "Ne znam. Zašto, jesi li srela Nirgala?"
     "Mislim da jesam, da. Jednom prilikom, sa mesožderima. A Piter Klejborn, da li je bila zaljubljena u njega?"
     "Zaljubljena? Možda, kasnije. Kad su bili stariji. U Zigotu, ne znam."
     "Slabo ti to znaš."
     "Slabo."
     "Sve zaboravio, a?"
     "Ne sve. Ali ono što pamtim jeste... teško odrediti. Pamtim da se Džeki jednog dana raspitivala o Džonu Bunu, tačno na ovaj način na koji se ti sad raspituješ o njoj. Ne samo jednog dana; nekoliko puta. Bila je zadovoljna što je njegova praunuka. Ponosila se njime."
     "Ponosi se ona njime i danas. A ja se ponosim njome."
     "I - pamtim da je plakala, jednom."
     "Zašto? Ali nemoj slučajno da mi kažeš da ne znaš!"
     Ovo ga je uplašilo i zaustavilo. Posle nekog vremena on diže pogled ka njoj, sa osmehom koji je bio maltene ljudski. "Zato što je bila tužna."
     "Oh! Baš dobro!"
     "Zato što ju je njena mama ostavila. Ester?"
     "Da, Ester."
     "Kasei i Ester su prekinuli svoju vezu, i Ester je otišla... ne znam kuda. Ali su Kasei i Džeki ostali u Zigotu. Jednog dana ona je došla ranije u školu, a tog dana ja sam držeo predavanja. Postavila je mnogo pitanja sa 'zašto'. Ali ovog puta i pitanja o Kaseiju i o Ester. A onda je zaplakala."
     "Šta si joj rekao?"
     "Niš... Pa, valjda, ništa. Nisam znao šta da kažem. Hmmm... mislim da je možda bolje bilo da je otišla sa Ester. Veza sa majkom, bitna."
     "Ma, hajde."
     "Ne slažeš se? Ja sam mislio da svi vi mladi urođenici Marsa prihvatate sociobiologiju."
     "Šta je to?"
     "Pa... verovanje da za većinu odlika jedne kulture postoje biološka objašnjenja."
     "Ma, ne. Ni slučajno. Mi smo mnogo slobodniji od toga. Uloga majke može se obaviti svakojako. Neke majke su samo inkubatori i ništa više."
     "Pretpostavljam da je tako..."
     "Veruj mi da je tako."
     "...ali Džeki je plakala."
     Dalje su pešačili ćuteći. Pokazalo se da Moroz, kao i mnogi drugi veliki krateri, ima nekoliko slivova, koji svi imaju oblik kriške od torte, s tim što se voda na kraju sakuplja u močvarnoj središnjoj oblasti, a u sredini toga bude jezero. U ovom slučaju, jezero je bilo malo i imalo je oblik bubrega koji se povijao oko grubih, ne osobito visokih grbina koje su činile samo središte kratera. Zo i Rasel iziđoše ispod šumskih svodova stazicom jedva primetnom, koja odmah iza tog mesta zađe u slonovsku travu i nestade. Začas bi se izgubili u tom moru trave znatno više od čoveka, da nije bilo potočića koji je krivudao u blizini na svom putu ka običnoj livadi, da bi potom prošao i kroz livadu i ulio se u jezero koje je u dobroj meri bilo zaraslo trskom i žabokrečinom. Ali i na livadi su postojali veliki, kružni 'buseni' te 'slonovske' trave, tako da Zo i Rasel često nisu videli ništa osim trave oko sebe i iznad sebe, i neba. Dugačke vlati trave blistale su pod podnevnim zenitom ljubičaste boje. Zo je gazila napred, a Saks Rasel se gegao znatno iza nje; okrugle naočari za sunce bile su kao dva ogledala na njegovom licu, odražavala su masu trave u pokretu zato što je on povremeno okretao glavu. Izgledao je potpuno 'bačen u rebus', zapanjen ovakvom okolinom; mrmljao je nešto u jedan starinski kompjuter/komunikator koji mu je visio poput okova na levom šačnom zglavku.
     Poslednja meandra potočića izvede ih na obalu, gde je jezero stvorilo finu plažu od peska i šljunka, a Zo pomoću jednog štapa oproba nema li tu nekog živog peska; našavši da je pesak čvrst, ona skide preko glave svoju proznojenu tuniku i zagazi u vodu, koja nekoliko metara dalje postade fina i hladna. Zo poče roniti, plivati, stiže i da udari glavom o dno. Jedna velika stena virila je iz vode na jednom mestu gde je jezero bilo prilično duboko; ona se ispentra uz nju i onda skoči naglavačke u vodu i zaroni, sa još jednim prevrtanjem odmah ispod površine, i tako tri-četiri puta; u vazduhu je prevrtanje bilo teško i izgledalo je trapavo, i svaki put je davalo po jedan mali podrhtaj zadovoljstva u njenoj utrobi, zaista vrlo blizu orgazma. Posle nekoliko ponavljanja, ovaj osećaj je ipak popustio, a osim toga, rashladila se. Onda je, pešačeći po dnu, izišla iz jezera. Legla je na pesak, osetila sad vrućinu tla kako je 'kuva' sa jedne strane, a Sunčevo zračenje sa druge. Pravi orgazam bio bi sada idealna stvar, ali, iako je ona ležala pred njim ispružena i raširena kao mapa seksa, Saks Rasel je samo sedeo u pesku i blatu, prekrštenih nogu, zanet (koliko se moglo videti) u proučavanje samog blata. Bio je i on sada nag, imao je na sebi samo aparat na šačnom zglavku i naočari za sunce. Mali, ćelavi, osedeli primat, seljački pocrneo od sunca, kao njena predstava o Gandiju ili homo habilisu. Čak je bilo malčice i seksi to što je on izgledao toliko različito, tako prastar i sitan kao mužjak neke vrste kornjača koja nema oklop. Zato Zo privuče jedno koleno sebi i malo izgura kukove napred, nepogrešivo prepoznatljivim gestom nuđenja. Vulva sasvim izložena ovom vrućem suncu.
     "Kakva zapanjujuća biocenoza", reče on. "Još nisam video nešto ovako."
     "Da."
     "Sviđa ti se?"
     "Da li mi se sviđa? Pa, valjda. Malo je vruće i zaraslo, ali je zanimljivo. Prija kao promena."
     "Znači, ne protiviš se. Nisi Crvena."
     "Crvena?" ona se nasmeja. "Ne. Ja sam vigovac."
     On razmisli o tome. Vigovci i torijevci, dve glavne, međusobno suprotstavljene političke stranke u Engleskoj u ranom devetnaestom veku. "Hoćeš li reći da Zeleni i Crveni više nisu aktuelni kao politička podela?"
     Pokretom ruke pokazala je ka slonovskoj travi i sal-drveću. "Kako bi mogli biti?"
     "Vrl-lo zanimljivo." On pročisti grlo. "Da li bi htela, kad budeš polazila na Uran, da povedeš i jednu moju prijateljicu?"
     "Možda", reče Zo i malo uzmače kukovima od njega.
     Ovaj nagoveštaj je shvatio. Sledećeg trenutka nagnuo se napred i počeo da masira njenu butinu, onu bližu njemu. Davalo je osećaj kao šake nekog majmunčića na njenoj koži, ali pametne, pune znanja. Cela jedna njegova šaka uspevala je da se bukvalno izgubi u njenim kovrdžama na 'onoj stvari': pojava koja se njemu, reklo bi se, dopala, jer ponovio je to nekoliko puta i dobro razgledao. Ujedno dobio erekciju, koju ona uhvati šakom, stisnu čvrsto i uspe da svrši. Nije baš kao ono na stolu, ali svaki orgazam je dobrodošao, osobito u ovakvom pljusku vrele Sunčeve svetlosti. Iako je njegova seks-tehnika bila na nivou najosnovnijih postupaka, barem nije ispoljio ni najmanje vajkanje u smislu 'eh, zašto nije tu još nekoliko devojaka istovremeno' koje se pojavljuje tako često kod matorih ljudi, a koje bi samo pokvarilo njihov odnos. Uostalom, odnos sa samo jednom osobom, ne nekoliko, može biti iznenađujuće silovit. I zato, čim se 'zemljotres' u njenom telu stišao, ona se prevali na bok i uze u usta njegovu erekciju - kao da je nečiji kažiprst; lako je omotala jezik sasvim uokolo - a istovremeno mu omogućila da vrlo dobro vidi celo njeno telo. Koje požele da vidi i sama; pa zastade i podiže glavu. Veliko, bogato telo, nabrekle obline. Vide da su njeni kukovi, naprosto svojom širinom, odignuti od zemlje gotovo jednako kao njegova ramena. Onda se ona vrati oralnom seksu. Vagina dentata, zar ne; koještarija, kao i drugi mitovi preplašenog muškog roda, zubi su tu sasvim suvišni, jesu li pitonu potrebni zubi, jesu li potrebni školjci prilepnici? Samo zgrabiš jadnog muškića i uguraš sebi tu njegovu stvarčicu i onda stisneš jako; šta on može, sem da cvili? Mogao bi izbegavati ulazak u tvoje telo, ali upravo to je mesto gde najviše želi da bude, i zato on luta u tragičnoj zbunjenosti i poricanju tog jednovremenog privlačenja i odbijanja. Štaviše, on gura, kad god može, svoj penis upravo među njene zube, izlaže se riziku. Ona ga sad malo gricnu, čisto da ga podseti u kakvu je situaciju zapao; a onda mu dopusti da svrši. Velika je sreća za muškarce to što ne raspolažu sposobnošću telepatije.
     Posle su se zajedno bućnuli u jezero, a kad su se vratili na pesak, Saks izvadi iz svog ranca veknu hleba, koju prelomiše na pola i počeše jesti.
     "Jesi ti ono maločas prela?" upita on između zalogaja.
     "M-hmm."
     "Ugradili ti tu osobinu?"
     Klimnula je glavom, progutala. "Kad sam poslednji put uzimala tretman."
     "Geni iz mačke?"
     "Iz tigra."
     "Auh."
     "To je u stvari samo minimalna promena u grlu i na glasnim žicama. Trebalo bi i ti da probaš, zaista prija."
     Treptao je i nije odgovorio.
     "A sad, koja je to tvoja prijateljica koju bi hteo da vodim na Uran?"
     "En Klejborn."
     "Ah! Tvoja stara nemeza."
     "Pa, nešto tako."
     "Ko kaže da bi ona htela da ide?"
     "Možda neće hteti. Ali možda i hoće. Mičel kaže da ona sada isprobava neke nove stvari. Ja mislim da bi Miranda nju zanimala. Mesec razbijen na komade jednim udarom, a onda rođen iznova, srastanjem sa svojim razbijačem u jednu celinu. Prizor koji bih ja... mnogo voleo da ona vidi. Tako mnogo stena, znaš. Ona voli stene."
     "Da, čula sam to."
     Rasel i Klejbornova, jedan Zeleni i jedna Crvena, dvoje najpoznatijih protivnika u celoj melodramskoj sagi o prvim godinama naseljavanja. Te prve godine: situacija toliko klaustrofobična da se Zo užasavala da na to pomisli. Očigledno da je udar tog iskustva napravio brešu u umu svih onih koji su to pretrpeli. Posle je Raselu naneta još spektakularnija šteta, priseti se ona; doduše, nije baš lako zapamtiti, sve te priče o Prvoj stotini smutile su se donekle u jednu, mutnu priču, u njenoj glavi - Velika oluja, izgubljena kolonija, Majine izdaje, grdne rasprave, incidenti, ubistva, pobune i tako dalje - gomila raznih blamantnih stvari, a jedva ikad išta lepo i radosno, bar koliko je Zo uspela o tome da zaključi. Kao da su stari bili anaerobne bakterije, živeli su u otrovu i polako izlučivali potrebne uslove da bi jednog dana došao život odan kiseoniku i slobodi.
     Sa izuzetkom, možda, te En Klejborn, koja je, ako je istina ono što se o njoj priča, shvatila da oni koji žive u stenovitom svetu moraju voleti stene ako žele da žive radosno. Zoi se taj stav sviđao, i zato ona reče: "Nema problema, pitaću je. Mada bi trebalo da je ti pitaš, zar ne? Dabome, ti je pitaj i reci joj da sam ja saglasna. Možemo naći mesta za nju u našoj diplomatskoj grupi."
     "To su sve ljudi iz Slobodnog Marsa?"
     "Da."
     "Hmmmm."
     On joj poče postavljati pitanja o Džekinim političkim ambicijama. Zo je odgovarala kad je mogla, a za to vreme je razgledala svoje telo i njegove obline; tvrde mišiće čiji su oblici bili ipak ublaženi slojem masnog tkiva ispod kože. Kukovi brane levu i desnu stranu, a u sredini trbuh, pupak. Na Venerinom bregu dlake crne, jake kao ukovrdžana žica (ona istrese mrvice hleba iz njih). Butine dugačke, moćne. Razmere ženskog tela toliko su zgodnije od muške; po tom pitanju Mikelanđelo nije bio u pravu. Doduše, svojim Davidom podržao je svoje tvrdnje, na najjači mogući način. Taj David... pravo pravcijato letačko telo.
     "Kad bismo mogli odleteti gore do ruba kratera", reče mu ona.
     "Ne umem da letim u tim ptičjim odelima."
     "Mogla bih te nositi na leđima."
     "Stvarno?"
     Osmotrila ga je. Dodatnih trideset, trideset pet kilograma težine... "Stvarno. Uspeh bi zavisio od odela."
     "Zapanjujuće, šta su ta odela u stanju da urade."
     "Ne baš odela sama."
     "Ne. Ali mi nismo stvoreni za letenje. Teške kosti, i još mnogo šta. Znaš."
     "Znam. Svakako da su ta odela potrebna. Ali ne lete sama."
     "Tako je." Zagleda se i on u njeno telo. "Zanimljivo, koliko su ljudi krupni u poslednje vreme."
     "Naročito u predelu genitalija."
     "Je li? U predelu genitalija?"
     Nasmejala se. "Ma, zezam se."
     "A, tako."
     "Mada se stvarno može pretpostaviti da će postajati veći oni organi koji se mnogo koriste, a?"
     "Da. Čitam ovih dana da ljudi sad imaju dublji grudni koš."
     Ona se opet nasmeja. "Zbog razređenijeg vazduha, je li?"
     "Tako bi se dalo pretpostaviti. U Andima je tako, to je dokazano. Kod urođenika sa Anda, razdaljina od kičme do prsne kosti je gotovo dva puta veća nego kod naroda koji živi na nivou mora."
     "Stvarno! Kao grudni koš ptica, a?"
     "Pa, verovatno."
     "Ako tome dodamo velike grudne mišiće, pa još i velike sise..."
     Nije odgovorio.
     "Znači da evoluiramo u nešto nalik na ptice."
     On odmahnu glavom. "Ne, to je fenotip. Kad bi ti svoju decu odgajala na Zemlji, njihov grudni koš bi se smanjio na zemaljske razmere, sasvim sigurno."
     "Ne verujem da ću imati decu."
     "Ah. Zbog problema prenaseljenosti?"
     "Da. Nama je potrebno da prvo vi isei počnete da umirete. Čak ni onoliko mnoštvo novih, malih svetova nije naročito mnogo pomoglo da se problem ublaži. I Zemlja i Mars pretvaraju se u mravinjake. Vi ste nam, bukvalno, oteli ovaj naš svet. Vi ste kleptoparaziti."
     "To zvuči kao: suvišni."
     "Ne, stvarno postoji taj termin, za životinje koje kradu hranu od sopstvenih mladunaca tokom izuzetno teške zime."
     "Vrlo prikladno."
     "Verovatno bi trebalo da ubijemo svakog od vas kad napuni sto godina."
     "Ili čim nam se rodi prvo dete."
     Iscerila se. Ne možeš ga uzrujati, nikako! "Prilikom prvog od ta dva događaja."
     Klimnuo je glavom kao da je ovo razuman predlog. Nasmejala se, mada je stvar malčice počela da uznemirava nju samu. "Naravno, to se nikad neće desiti."
     "Ne. Ali neće biti ni potrebno."
     "Neće? Nego ćete vi kao leminzi da pojurite preko ruba neke provalije?"
     "Nećemo. Pojavljuju se bolesti koje ne reaguju na lekove protiv starenja. Najstariji umiru. Moralo je doći do toga."
     "Neminovno?"
     "Mislim da je neminovno."
     "Neće biti pronađeni načini da se izleče i te nove bolesti, da se nadovezuju sve nove i nove stvari na stare?"
     "U nekim slučajevima hoće. Ali starenje je složena pojava. Dakle, ranije ili kasnije..." On slegnu ramenima.
     "Zla misao", reče Zo.
     Ustala je, ukoračila u osušenu tkaninu toge, povukla je nagore, uz sebe. Ustade i on, obuče se.
     "Jesi ikad srela Bao Šujo?" upita on.
     "Ne, ko je to?"
     "Matematičarka, živi u Da Vinčiju."
     "Nisam. Zašto pitaš?"
     "Čisto iz radoznalosti."
     Krenuše pešice uzbrdo, pa kroz šumu. S vremena na vreme zastajali su da vide neku životinju, zamućenu od brzine kretanja. Velika šumska kokoška. Hijena, reklo bi se sasvim sama, stoji i gleda niz jednu jarugu, u njih... Zo uvide da joj ovo prija. Isei koga ničim ne možeš šokirati, otporan na sva zadirkivanja; a njegova mišljenja o raznim temama su nepredvidljiva, što je kod matorih retko; štaviše, retko je kod bilo koga. Matorci sa kojima se Zo dosad upoznavala bili su svi obmotani i čvrsto utegnuti prostorvremenom svojih vrednosnih sistema; a pošto je stvarno pridržavanje svog sopstvenog sistema društvenih i moralnih vrednosti, kod ljudi, u obrnutoj srazmeri sa tom vrstom utegnutosti, svi ti matorci su postali Tartifi, dvoličnjaci, za koje Zo nije imala nimalo strpljenja. Prezirala je i starce i njihove 'dragocene' stavove. Ali ovaj starac, reklo bi se, nema nikakav sistem vrednosti. Baš zato je želela da se dobro napriča s njim.
     Kad su se vratili u selo, potapšala ga je šakom po glavi. "Ovo je bilo zabavno. Ja ću pozvati tvoju prijateljicu."
     "Hvala."

     Nekoliko dana kasnije pozvala je Klejbornovu.
     "Ćao, ja sam Zoja Bun."
     "Da?"
     "To mi je ime", reče Zo. "Tako se predstavim osobi koju ne poznajem."
     "Bun?"
     "Džekina ćerka."
     "Aha."
     Jasno se videlo: nimalo naklonosti prema Džeki. Uobičajena reakcija; Džeki je toliko čudesna, da je mnogi mrze.
     "Takođe sam pajtoskinja Saksa Rasela."
     "Aha."
     E sad, šta li je time htela da kaže? Nemoguće je ustanoviti.
     "Pričala sam mu da uskoro letim u Uranov sistem, a on je rekao da bi ti možda bila zainteresovana da putuješ sa mnom."
     "On je to rekao?"
     "Jeste. Zato te zovem. Putujem na Jupiter, zatim na Uran, sa dvonedeljnim boravkom na Mirandi."
     "Na Mirandi!" reče ona. "Kako si rekla da se zoveš?"
     "Ja sam Zo Bun! Šta, jesi li senilna?"
     "Na Mirandi, kažeš?"
     "Da. Dve nedelje, možda i više, ako mi se dopadne."
     "Ako ti se dopadne?"
     "Dabome. Ja ne ostajem na mestima koja mi se ne dopadnu."
     En Klejborn klimnu glavom kao da je to sasvim u redu, a Zo dodade, glumeći ozbiljnost, kao da se šali sa detetom: "Tamo ima mnogo stena."
     "Ima, ima."
     Duga pauza. Zo je proučavala lice na ekranu. Izmršavelo, zborano lice, kao Saksovo, s tim što su kod nje gotovo sve bore uspravne. Lice izdeljano od drveta. Koje, konačno, reče: "Razmisliću."
     "Ti sada, navodno, oprobavaš razne novotarije", podseti je Zo.
     "Šta?"
     "Čula si me."
     "Saks ti je to rekao?"
     "Ne - pitala sam Džeki o tebi."
     "Razmisliću", reče En Klejborn opet i prekide vezu.
     Eto, ništa od toga, pomisli Zo; dobro, bar sam probala. Pošto je pokušala, ispuni je osećanje da je pravednica, puna vrline; neprijatno osećanje. Ovi isei imaju neke svoje načine da te uvuku u svoje stvarnosti. A svi su ludi. Ludak do ludaka.
     Nepredvidljivi, takođe. Sledećeg dana En je pozva i reče da pristaje.