43.

     Povratak na Mars, najlepši svet u Sunčevom sistemu, jedini stvarni svet.
     Njihov šatl je ubrzavao, okrenuo se unatraške, lebdeo nekoliko dana, počeo usporavati; sve u svemu, dve nedelje putovanja, a onda su već bili kod Klarka i čekali na red da uđu u pristanište, uskoro potom stali su u red za silazak liftom, a onda: dole, dole, dole. Taj konačni silazak je tako spor! Zo je razgledala Ehus, na severoistoku od lifta, između crvenog Tarzisa i plavog Severnog mora. Tako prija videti ga; Zo uze nekoliko tableta pandorfa. Konačno kabina lifta siđe do samog Šefilda, a Zo ishoda napolje, u halu Utičnice, zatim ulicama između zgrada od uglačanog kamena do ogromne železničke stanice na obodu grada. Već je bila u zanosu areofanije, zaljubljena u svako lice ispred sebe, zaljubljena u svu svoju visoku braću i sestre obdarene tako zadivljujućom lepotom i gracioznošću. Pa, ona voli čak i ove Zemljane koji im se motaju tu negde oko nogu. Polazak voza za Ehus bio je tek kroz dva sata, zato ona provede neko vreme šetkajući se nemirno po jednom parku na rubu provalije i vireći dole u kalderske krajine - zemlje u grotlu Pavonis Monsa; nije duboko baš kao Prosperova raselina, ali je po spektakularnosti jednako svemu što Miranda može ponuditi. Bezbroj vodoravnih traka u stenama, u svim mogućim prelivima crvene, mrke, grimizne, rđaste, umbre, trule višnje, bakrene, ciglene, siene, paprike, 'volovske krvi', cinobera, vermiliona, a sve to pod tamnim, zvezdanim, popodnevnim nebom. Njen svet. Osim što je Šefild pod naduvanom kupolčinom, i moraće uvek tako da ostane, a ona želi da se vrati u vetar.
     Odšetala je opet do stanice, pa u voz za Ehus, a voz polete iznad piste i jurnu nizbrdo sa velike kupe Pavonisa, niz čisti kseri-pejzaž Istočnog Tarzisa, u Kairo-na-Marsu, a tamo, švajcarski precizno, odmah presedanje u drugi voz, onaj ka severu, ka Ehus Vidikovcu. Voz tamo stiže tek pred ponoć, a Zo uze ležaj u spavaoni zadružnog hostela, pa se odšeta do Adlera. Osećala je kako poslednji ostaci panendorfina kolaju kroz nju i zuje: to je perce zadenuto na kapu njene sreće. Cela družina bila je na okupu kao da nijedan dan nije prošao, pozdraviše je klicanjem, a onda počeše da je grle i ljube (po jedan, ili po nekoliko njih istovremeno), izljubiše je svi i dadoše joj piće. Zatim, pitanja, kako je bilo, kako ovo, kako ono; pričali su joj o ponašanju vetra u njihovom kraju u poslednje vreme, mazili su je dok je sedela tako na stolici, i gle, već je praskozorje, svi hajde na ivicu poletišta, obuci se u letačko, širi krila i skači u mrak neba i u divni uzgon vetra, sve joj se to vratilo odmah kao disanje ili seks, ništa nije zaboravila, ni crnu masu eskarpe Ehus koja se tmuri na istoku kao neki kontinentalni bedem, ni mutni pod Ehus Kazme daleko u dubini - predeli njenog srca, ove tamne nizije, visoki plato i vrtoglavi greben između njih, a iznad svega toga nebo u jakim purpurnim prelivima, nebo lavande i slezove boje na istoku, a na zapadu crni indigo, i čitav svod postaje svetliji i šareniji iz sekunda u sekund, a zvezde se jedna po jedna gase, brzo, gle - visoki oblaci na zapadu planuli su rumenilom, baš sad kad je ona izvela nekoliko uzastopnih obrušavanja i našla se daleko ispod Vidikovca, prišla sasvim blizu litici i tu uhvatila jak uzlazni zapadni vetar i zaplovila njime, nisko iznad Donjeg Vidikovca, pa uvis u tesnoj heliksnoj spirali, bez ikakvih telesnih pokreta sada osim što je vetrovi bacakaju žestoko - minut, dva, i ona iz senke litice naprosto eksplodira u sirovo žuto svetlo novog dana, to je neverovatno radosna kombinacija kinetičkog i vizuelnog, razuma i sveta, sad se treba uzvinuti do oblaka, što ona i čini, a u letu razmišlja: đavo te nosio, En Klejborn, ti i takvi kao što si ti možete do večnosti da klepećete vaše fraze o moralnom imperativu, o vašoj isei etici, vrednostima, ciljevima, uzvišenim svrhama života, strogim obavezama i odgovornostima, trućajte vi to do kraja vremena, tako obuzeti vašim licemerjem i strahom, pa ipak nećete ni jedan jedini put dožioveti ovako nešto, ovaj osećaj, kad se elegancije uma, tela i sveta stapaju u jedan savršeni sklad; čantrajte vi vaše kalvinističke koještarije dok ne poplavite u licu, vaša mišljenja šta sve ljudi mogu učiniti sa svojim kratkim životima na ovom svetu, kao da je moguće izvesti ikakav pouzdan zaključak o tome, kao da se na kraju niste i vi pokazali kao banda okrutne kopiladi - ne, ne, dok se ne otisneš u letenje ili surfovanje ili planinarenje ili skokove, dok se ne potrudiš malo, u rizičnosti prostora, u čistoj gracioznosti tela, dotle, naprosto, nećeš znati. Nemaš pravo da govoriš. Robovi ste vaših zamisli i hijerarhija, pa zato ne shvatate da ne postoji nijedan cilj viši od ovoga: ovo je konačna svrha života; vasione same; ovo: slobodna igra letenja.

     U severnom proleću duvali su pasati, gurali se nasuprot zapadnim vetrovima i suzbijali uzlazna strujanja kod Ehusa. Džeki je bila na Grand kanalu, prinuđena da zbog nekog dosadnog lokalnog političarenja privremeno napusti svoje međuplanetne manevre; vidno nervozna i nezadovoljna što je tako ispalo, i nimalo raspoložena da sad ima Zo uz sebe. Zato Zo ode u rudnike Moroa i provede neko vreme radeći tamo, onda se pridruži jednoj ekipi svojih letećih prijatelja na obali Severnog mora, i to južno od Bunovog Zemljouza, blizu mesta Blohs Hofnung, gde se morske litice dižu kilometar u visinu iz gruvanja velikih talasa. U pozno popodne, tamo, priobalni vetrovi naleću na litice i nose ka visinama jedno malo jato letača, koji se posle otiskuju ka moru i kruže iznad bele pene koja se baca nebrojeno puta napred i osipa nazad, napred i nazad, čisto bela na moru koje je vino, tamni plavac.
     Ovu grupu predvodila je jedna žena koju Zo nije do tada upoznala, devojka od samo devet M-godina, po imenu Melka. Najbolja letačica koju je Zo ikada videla. Kad ih je vodila po prostorima vazduha, bilo je to kao da je anđeo doleteo među njih, šibala je kroz formaciju kao grabljivica kroz jato golubova, a u drugim prilikama vodila ih je u 'tesne' manevre zbog kojih grupno letenje i jeste toliko zabavno. Zo je tih dana radila kao ortak njihove ovdašnje zadružice, ali je svakog dana, posle radnog vremena, letela. A njeno srce letelo je povazdan, zadovoljno stalno zbog ponečeg novog. Jednom je čak pozvala En Klejborn da joj pokuša objasniti šta je letenje, šta letenje stvarno znači; ali baba En je do tada već maltene i zaboravila ko beše ta 'Zo'; nije ispoljila naročito zanimanje ni kad joj je Zo konačno uspela objasniti ko je i kako su se upoznale.
     To popodne letela je noseći bol negde u sebi. Prošlost je mrtvo slovo, naravno; ali kad pomisliš da još živi ljudi mogu da se pretvore u takve utvare...
     Nije bilo drugog leka za takva osećanja, osim sunca, slanog vazduha i večno promenljivog razlivanja morske pene koja se diže i spušta u podnožju litica. Eno Melke, obrušava se; Zo kreće u jurnjavu za njom, odjednom prepuna naklonosti prema tom predivnom duhu. Ali Melka je primećuje, zaokreće iz obrušavanja i zakači jednim krilom visoku hrid koja viri iz talasa; samo vrh najviše stene u toj hridi, ali to je dovoljno da se stumba prema vodi kao ptica pogođena iz puške. Šokirana ovim prizorom nesreće, Zo se obrušava sklopljenih krila i još odmahuje 'repom' kao delfin i sustiže je, grli jednom rukom, a drugo krilo širi iznad plavih talasa dok se Melka migolji u njenom zahvatu; i jasno im je da će sad morati da bude plivanje.