Dvanaesti deo: TO IDE TAKO BRZO
Sišli su pešice do niskih litica koje gledaju na Firencin. Noć je bila; vazduh nepomičan i prohladan, zvezde su se hiljadile iznad njih. Nastaviše hodati rame uz rame stazom duž litica, gledajući povremeno dole, na obale. Crne vode bejahu glatke, svuda izbodene odrazima zvezda, uz to i prosečene dugačkom, razmrljanom linijom svetlosti od Fobosa koji je upravo zalazio na istoku; ta linija vodila je oko do tmastih masa kopna sa druge strane zaliva.
Zabrinut sam, da, veoma zabrinut. Uplašen, štaviše.
Zašto?
Zbog Maje. Njenog uma. Njenih mentalnih problema. I emocionalnih. Pogoršavaju se.
Koji su simptomi prisutni?
Isti, samo pogoršani. Ona nije u stanju da zaspi noću. Povremeno postaje ogorčena svojim izgledom. Još je u onom svom manično-depresivnom cuiklusu, ali se i tu nešto menja, nešto što ne umem odrediti. Kao da ne može uvek da se priseti u kojoj je fazi tog ciklusa trenutno. Nego, tek tako, luta po njemu. Zaboravlja stvari; zaboravlja mnogo štošta.
Pa, svi zaboravljamo.
Znam. Ali Maja zaboravlja one stvari za koje bih ja rekao da su suštinski majovite. I kao da ne mari za to. Eto šta je najgore: nju kao da više nizašta nije briga.
Teško mi je da tako nešto zamislim.
I meni. Možda je naprosto u depresivnom delu svog ciklusa raspoloženja koji sad, recimo, preovladava. Ali ima dana kad ona izgubi svaku afektivnost.
To je ono što ti nazivaš - jamais v×? Nikad viđeno?
Ne, ne baš. Ima kod nje povremeno i toga, da se razumemo. Što podseća na jednu određenu vrstu simptoma koji prethode moždanom udaru. Znam, znam - pa rekoh ti da se plašim. Ali ovo, ne znam šta je ovo, ne znam stvarno. Kažem ti da ona ima te jamais v× koji liče na jedan tip simptoma koji prethodi šlogu. Takođe ona ima - presque v×, maltene-viđeno - kad je obuzima osećaj da je nadomak, na još samo milimetar, do nekog velikog otkrića ili saznanja, koje, međutim, nikad ne dohvati. To se često dešava ljudima u predepileptičnoj auri.
I mene obuzimaju takva osećanja ponekad.
Da, pa dobro, valjda smo svi mi podložni tome. Ponekad nam se učini da će nam sve postati jasno; ali to osećanje postepeno izbledi. Da. Međutim, kod Maje i to, kao i sve drugo, bude veoma silovito.
Bolje tako, nego da gubi sve afekte.
Oh, da. S tim se slažem. Presque v× nije osobito loša stvar. Ono treće je najgora stvar - dQja v×, već viđeno. Maja ima razdoblja neprekidnog dQja v×, koji potraju i po nedelju dana, i koji nju sasvim razbiju. Jer, onda njen svet ostane bez nečega što je njoj neizostavno potrebno.
A to je kontingencija, je li. Neplaniranost, promenljivi uslovi ne unapred poznati. Sloboda volje.
Možda. Ali zbirni čist učinak svih tih simptoma sastoji se u tome što ona zapada u apatiju. Maltene u katatoniju. Pokušava sva ta osećanja da izbegne tako što neće imati prejaka osećanja. Niti ikakva.
Priča se da je jedno od najčešćih oboljenja iseija to što se nekako psihološki skljokaju.
Da, čitao sam o tome. Gubitak afektualne funkcije, anomija, apatija. Preduzimani su tretmani kao protiv katatonije ili šizofrenije - davan im je kompleks dopamina i serotonina, zatim limbički stimulanti... Jak koktel, možeš zamisliti. Hemija mozga... Ja sam njoj davao žestoke doze svega i svačega. Čega god sam se mogao setiti, priznajem. Vodim dnevnik o tome, obavljam testove, ponekad uz njenu saradnju, a ponekad ona baš i ne zna da dobija nešto. Činim sve što mogu, već duže, kunem se da je tako.
Siguran sam da je tako.
Ali ne uspeva. Ona se gubi. Oh, Sakse...
Zastade, osloni se šakom na rame svog prijatelja.
Ne bih mogao podneti da ona ode. Uvek je bila tako vazdušast duh. Mi smo zemlja i voda, vatra i vazduh. A Maja je uvek bila u letu. Jedan vazdušasti duh koji je leteo na nekim svojim olujama iznad nas. Neizdržljivo mi je da gledam ovaj njen pad!
Hm, da.
Šetali su dalje.
Lepo je što nam je Fobos vraćen.
Da. To ti je bila dobra zamisao.
Ne, to je zapravo bila tvoja zamisao, ti si mi predložio.
Jesam li? Ne sećam se toga.
Pa, jesi.
Ispod njih je romorilo more po stenama.
Ta četiri elementa. Zemlja, voda, vatra i vazduh. Još jedan tvoj semantički pravougaonik?
Ne, to je od Grka.
Kao četiri temperamenta?
Da. Hipoteza koju je dao Tales. Prvi naučnik.
Ali naučnika je bilo oduvek, rekao si ti meni. Još u savanama.
Da, to je istina.
A Grci - svaka im čast, veliki umovi, tu sumnje nema - ali bili su samo deo jednog kontinuiteta nauke, znaš. Posle njih se uradilo još ponešto.
Da, znam.
Jeste. Nešto od tog kasnijeg rada moglo bi biti od koristi tebi, u tim tvojim konceptualnim shemama. U nastojanju da nam pripremiš mapu sveta. Možda bi iz tog izvora mogli tebi da budu dati novi načini sagledavanja stvari, koji bi doprineli rešavanju problema kao što je ovaj Majin. Jer elemenata ima više od četiri. Jedno sto dvadeset. Možda i temperamenata ima više od četiri. Možda sto dvadeset temperamenata, a? A priroda tih elemenata je... šta reći. Posle Grka stvari su postale malo čudne. Znaš da subatomske čestice imaju jednu osobinu koja se zove spin, i koja može biti samo jedna polovina ili neki umnožak od jedne polovine? E, sad, znaš da kad se jedan predmet u našem svetu zaokrene 360 stepeni, dospeva u isti položaj u kome je pre rotacije bio? Međutim, čestica čiji je spin jedna polovina, kao, na primer, proton, ili neutron, mora da se zarotira ukupno 720 stepeni da bi se vratila u svoju prvobitnu konfiguiraciju.
Šta, šta?
Potrebna je dvostruka rotacija oko sebe, u odnosu na okolna normalna tela, da bi se ta čestica vratila u svoj prvobitni položaj.
Zezaš se.
Nimalo. Ovo je poznato već vekovima. Geometrija prostora je naprosto drugačija za čestice sa spinom 1/2. One žive u jednom drugačijem svetu.
Prema tome...
Pa, ne znam. Ali meni to kao da nagoveštava nešto. Mislim, ako ćemo upotrebiti fizičke modele kao analogiju za naša mentalna stanja, i ako ćemo ih raspoređivati u obrasce kao što si ti sklon, onda bi možda trebalo da razmotriš te novije modele, iz fizike. Zamisli Maju kao proton, možda, česticu sa spinom 'jedna polovina', koja živi u svetu dva puta većem od našeg.
Ah.
Odatle postaje još čudnije. Mičele, taj svet ima deset dimenzija. Deset. Ove tri u makro-prostoru, koje mi uspevamo opaziti, zatim vremensku dimenziju, i još šest dimenzija, a to su mikrodimenzije, kompaktno zbijene oko temeljnih čestica, na načine koji su dostupni našoj matematici, ali se vizuelno ne mogu zamisliti ni dočarati nikako. Topološka zakrivljenja i uvijutci. Diferencijalne geometrije, nevidljive, ali stvarne, dole, na konačnom, osnovnom nivou prostorvremena. Razmisli o tome. Moglo bi te dovesti do sasvim novih sistema mišljenja. Jedno ogromno novo proširenje tvog uma.
Baš me briga za moj um. Ja se brinem zbog Maje.
Znam, znam.
Stajali su, zagledani u zvezdanu vodu. Iznad njih se opružio zvezdani svod, i vazduh je u tišini disao iznad njih, a more je šumorilo ispod. Činilo se da je svet velik, divalj i slobodan, mračan i tajanstven.
Posle nekog vremena okrenuli su se i pošli stazom natrag.
Jednom sam išao vozom od Da Vinčija do Šefilda, ali bio je neki problem sa pistom, pa smo imali duži zastoj u Podbregu. Ja sišao i krenuo u šetnju kroz onaj stari parking sa vozilima kolonista. Onda sam se počeo prisećati nekih stvari. Nisam se trudio, uspomene su dolazile same.
Česta pojava.
Da, da, tako je. Međutim, pitam se ne bi li tako nešto moglo pomoći Maji. Možda bi mogla da posećuje mesta na kojima je bila srećna, pa među njima i Podbreg. Mesta na kojima ste vas dvoje bili srećni. Sad stanujete u Sabišiju, ali zašto se ne vratiti u neki grad kao što je Odesa?
Nije htela.
Možda joj je to bila greška. Što ne probate da živite u Odesi, a povremeno da posećujete Podbreg ili Šefild? Kairo. Možda čak i Nikoziju. Gradove kod Južnog pola. Dorsa Breviju. Skoknete u Barouz. Vozom napravite turneju po bazenu Helas. Sva ta vraćanja mogla bi pomoći Maji da zašije tih nekoliko svojih ličnosti opet u jednu, da opet vidi gde je naša priča počela. Gde smo, za dobro ili za zlo, uobličeni, u jutro ovog sveta. Možda je upravo to njoj potrebno, znala ona ili ne znala da je tako.
Hmm.
Ruku pod ruku odoše sve do kratera, stazicom sada jedva vidljivom, kroz mrku paprat.
Hvala ti, Sakse, Bog ti pomogao.
|