44.

     Vode zaliva Izidis imale su boju modrice, ili latica pavetine, ali su iskričile sunčanim sjajem koji se odbijao od talasa kojima je samo još malo snage nedostajalo pa da svoje vrhove pokriju penom. Talasi su nadirali sa severa, a putnički brodić se njihao pramcem gore-dole i zanosio levo i desno dok su isplovljavali, brujeći motorom, ka severozapadu iz luke Dimarterej. Sunčan prolećan dan. Ls 51, M-godina sedamdeset deveta, zemaljska godina 2181. nove ere.
     Maja je sedela na gornjoj palubi, upijajući morski vazduh i poplavu plave svetlosti. Radost je bila biti ovako na vodi, daleko od svih izmaglica i svakojakog smeća na obali. Predivno je kako more ne može niko ni da ukroti ni da izmeni na ma koji način; predivno kako, kad kopna više nema na vidiku, možeš opet da se ljuljuškaš na plavoj divljini koja ostaje uvek ista bez obzira na sve što se na kopnu desilo. Ona bi mogla ovako da plovi morem svaki dan po ceo dan, nedeljama, a svako skiznuće niz veliki talas da bude po jedna mala tobogan-vožnja duše.
     Ali nisu zarad toga došli. Ispred njih se jedan deo morske površine izdvajao time što su se talasi tu itekako penušali; pilot brodića pomače krmu za jedan ili dva paoka na tu stranu, i uspori rad motora za nekoliko obrtaja u minuti. Ta bela voda ispred njih prelamala se preko stvari zvane 'dvopalubno brdo'. Dvopalubno brdo sada je bilo samo greben ispod morske površine, označen jednim crnim plovkom iz koga su odjekivali tonovi upozorenja za pomorce, duboka zvonjava: dingDong, dingDong, dingDong.
     Oko ovog velikog nautičkog crkvenog zvona bili su raspoređeni manji plovci, namenjeni za vezivanje čamaca i jahti. Ali nijedan drugi brodić nije danas bio tu, niti igde na vidiku; kao da su sami na svetu. Mičel se pope iz unutrašnjosti i stade uz Maju, i položi šaku na njeno rame u trenutku kad je pilot sasvim oduzeo gas motoru, a jedan mornar sa donje palube posegnuo brodskom kukom na dugačkom štapu i dohvatio jedan plovak, a zatim prikopčao na njega konop brodića. Pilot sada ugasi motor, i talasi ih brzo počeše nositi na jednu stranu, a onda se kabl ispod plovka zateže čvrsto i brodić stade i primi na sebe bučni 'šamar' sledećeg talasa koji ih zasu belim vodenim prahom.
     Ukotvljeni, iznad Barouza.

     Maja siđe u kabinu, svuče se i poče navlačiti na sebe elastično narandžasto ronilačko odelo sa kapuljačom, čizmama izlivenim iz istog komada, rezervoarom vazduha, kacigom. Na kraju, rukavice. Tek nedavno, samo zbog ovog jednog silaska, naučila je da roni; sve ovo bilo je za nju novo. Znala je, međutim, da će lebdenje pod vodom biti manje-više kao lebdenje u bestežinskom stanju u kosmosu.
     Siđe preko ivice broda i nađe se u moru. Osećaj je, odista, bio dobro poznat. Tonula je brzo, zbog opasača sa balastom. Voda oko nje bila je hladna, i ona je to znala, ali nije ni na koji stvarni način osećala. Disanje ispod vode bilo je neobično, ali je uspevalo. Silazak, u mrak. Ona se opusti i zapliva dole, sve dalje od blistave čiode sunca.

     Dole i dole. Pored gornje ivice dvopalubnog brda, pored prozora srebrnastih ili bakarne boje, postrojenih u redove kao da su mineralne izlučevine ili jednosmerna ogledala iza kojih motre neki posmatrači iz druge dimenzije. Ali i prozori brzo nestadoše u tmini, a ona produži svoj padobranski skok sna u dubinu, dubinu, dubinu. Za njom su ronili Mičel i još dvojica, ali u ovom mraku ona ih više nije videla. Onda robot građen kao debeli krevetski ram potonu pored sviju njih i uključi svoje moćne farove. Davali su uporedno postavljene kupe kristalno-fluidne svetlosti, toliko dugačke da su se u daljini stapale u jedan mutni, difuzni valjak koji je zbog robotovih zaokreta i njihanja mlatarao tamo-amo, obasjavao sad metalaste prozore na udaljenoj mesi, zatim crni mulj koji se nataložio po krovovima starog Niderdorfa. Negde tamo, dole, bio je svojevremeno Niderdorfski kanal, aha - eno, kod onog sjaktanja nalik na red belih zuba; to bejahu Bareisovi stubovi, a i sad su. Neprobojno beli, zahvaljujući svojim dijamantnim oblogama, ali dopola zatrpani nanosima peska i mulja. Ona se uzvi nagore i nekoliko puta zamahnu perajima da zaustavi silaženje; pritisnu dugme za odbacivanje jednog dela balasta, da bi se stabilizovala. Sad zalebde iznad kanala kao utvara. Da; kao Skrudžov san u Dikensovoj Božićnoj pesmi; ovaj podvodni robot je Duh Božića, on obasjava utopljeni svet izgubljenog doba, obasjava taj grad koji je ona svojevremeno toliko volela. Iznenadne iglice bola prostreliše je kroz rebra; ali nekih drugih osećanja nije bilo. Odveć je čudno bilo ovo ispod nje, odveć teško razumeti ili poverovati da je ovo Barouz, njen Barouz, sad Atlantida na dnu marsovskog mora.
     Zabrinuta zbog ovog svog odsustva osećanja, ona se otisnu snažnim zamasima nogu preko parka pored kanala, preko stubova soli, i još dalje, na zapad. Levo od nje uzdizala se Lovačka mesa, gde su ona i Mičel nekada stanovali neprimećeni, krijući se iznad jednog plesnog studija. Onda široka crna uzbrdica, Bulevar velike eskarpe. Dalje, napred, Princes park, gde je u Drugoj revoluciji ona stajala na jednoj bini i održala govor ogromnoj masi naroda; a taj narod je stajao tačno ovde, na mestu iznad koga ona sad plovi. Eno, tamo, tamo je bila ta pozornica sa koje su govorili ona i Nirgal. Sada je to crno dno jednog zaliva. Sve to bejaše tako davno - njen život - kupolu su isekli, iz grada otišli peške, zemlju potopili, a nisu se ni osvrnuli. Da, dobro je rekao Mičel, ova ronidba je savršena imitacija mutnih procesa pamćenja; možda će za nju biti korisno što je sve ovo videla, ali možda i... Osećala je svoju otupelost, i zaključila: možda i neće biti korisno. Ovaj grad je udavljen, to je sigurno. Ali je i sad na svom mestu. Ako se u bilo kom trenutku donese odluka, a može je predložiti ko god hoće, brana će biti obnovljena, ovaj krak zaliva biće ispumpan, i grad će opet biti tu, mokar, pušiće se na Suncu, bezbedan iza svog bedema kao neka varošica u Holandiji na terenu nižem od morske površine; onda hvataj šmrkove sa vodom i operi gradske ulice, zasadi drveće i uličnu travu, očisti unutrašnjosti svih mesa, očisti i kuće i radnje dole u Niderdorfu, i sve one duž širokih bulevara - prozori da se izglancaju do sjaja - i eto, biće opet Barouz grad na Marsu, na površini Marsa, i sjaktaće se. Može se to uraditi; izvodljivo je. Čak bi u nekom smislu bilo i razumno, imajući u vidu koliko je dobrih prostorija iskopano u tih devet mesa, kao i činjenicu da zaliv Izidis nema nijednu drugu dobru luku. U redu, jasno je da niko to neće uraditi, nikad; ali moglo bi biti urađeno. Znači, Barouz nije 'prošlost' u pravom smislu te reči.
     Otupela, osećajući hladnoću sve jače, Maja upumpa dodatnu količinu vazduha u opasač za balast, okrete se i zapliva nazad celom dužinom Kanalskog parka, prema robotu i njegovim svetlima. Vide još jednom red stubova od soli, i nešto u njima je privuče. Odbaci se nekoliko puta nogama nadole i dopliva do njih, tik iznad crnog peska. Pokreti njenih peraja stvarali su mlazeve vode koji su remetili površinu peska, do tada izvajanu u obliku finih zaustavljenih talasića. Stari kanal, dok je to bio, bio je pružen između dva reda ovih Bareisovih stubova. Sad su izgledali prilično neuredno, njihova simetričnost bila je prikrivena blatom koje ih je dopola zatrpalo. Ona se priseti kako je popodneva provodila šetajući ovim parkom, prvo ka zapadu, u sunce, onda nazad. A svetlost samo lije, pored ovih stubova. Divno beše ovo mesto. U ravnici, između devet mesa, kao da si u nekom ogromnom gradu sa mnogo katedrala.
     Iza ovog reda stubova bio je red zgrada. I sad su tu, ali služe kao uporište krupnom morskom bilju čija se stabla uzvijaju sa krovova u tminu vode, a široki listovi talasaju zmijasto, ali blago u sporoj morskoj struji. Na prednjoj strani ove zgrade postojao je, nekada, kafić, stolovi i stolice bili su na ulici, delimično zaklonjeni od sunca i kiše jednom rešetkom od drvenih letvica, kroz koju je bila izrasla, i proplela se, vistarija. Poslednji stub soli bio je zgodan marker; Maja je sasvim pouzdano prepoznala to mesto.
     Manevrisala je mukotrpno i spustila se najzad perajima na pesak, zauzela uspravan položaj u vodi i održavala se tako. Vrati joj se jedna uspomena. Frenk je vikao na nju, a onda izjurio napolje, bez osobitog razloga ili povoda, kao što je kod njega bilo uobičajeno. Ona se obukla i pošla za njim, i našla ga u ovom kafiću kako sedi poguren nad kafom. Da. Suprotstavila mu se, tada, i počeli su se svađati, evo baš na ovom mestu, grdila ga je što neće da pohita u Šefild... Oborila je njegovu šoljicu sa stola, drška šoljice se odlomila i zavrtela na tlu. Frenk je ustao, otišli su zajedno, ali svađajući se, i vratili se u Šefild. Ali ne, ne. Nije bilo tako. Svađali se jesu, ali su se i pomirili. Frenk je pružio ruku preko stola i dohvatio njenu šaku, i tada se veliki crni teret podigao sa njenog srca, i ona je dobila jedan kratak trenutak Božjeg milosrđa: volela i bila voljena.
     Ili se desilo jedno, ili drugo. Koje od ta dva?
     Nikako da se seti. Pamćenje 'zaribalo'. Toliko je bilo tih svađa sa Frenkom, i toliko pomirenja; moglo se desiti i jedno, i drugo. Nemoguće je sad sve pamtiti, sećati se šta se desilo kad. Sve se to smutilo u njenoj glavi, pretopilo u mutne utiske, u nepovezane trenutke. Prošlost... nestaje sasvim. Neki mali zvuci, kao neka životinja koju nešto boli - ah, pa to se njeno grlo oglašava. Ona cvili, jeca. Osećanja su joj obamrla, a ipak ona plače, to je protivurečno. Nije bitno šta se desilo onog dana na ovom mestu; šta god da se desilo, ona hoće da joj se to vrati. "Ffehhh..." Ne uspeva da izgovori njegovo ime. Bol; kao da je neko zario iglu u njeno srce. Pa to su osećanja, jesu! Neosporno; stegla su je osećanja, tako jako da jedva diše; bol je veliki. Ne može se poricati da su to emocije.
     Poče se polako otiskivati perajima uvis. Otplovi tako sa peščanog dna, začas se nađe iznad krovova sa tom džinovskom travuljinom. Šta bi njih dvoje tek mislili da su, sedeći posvađani u kafiću onog dana, znali da će sto dvadeset godina kasnije ona plivati iznad stola, a da će Frenk biti tih sto dvadeset godina mrtav?
     Kraj jednog sna. Dezorijentacija, pomak iz jedne stvarnosti u drugu. Plutanje kroz mračne vode; obamrlost poče da se vraća u nju. Ali nešto je ipak ostalo, jedan mali bol kao ubod čiodom, sačuvan u njenom srcu, učauren - učaran - treba ga se držati za večita vremena, silovito se držati za svako moguće osećanje, bilo kakvo osećanje, ako ga možeš iskopati iz ovog mulja! Sve je bolje, nego obamrlost; u poređenju sa obamrlošću, jecaji od bola su nešto predivno.
     I tako se pokazuje da je Mičel opet u pravu. Matori alhemičar. Ona se poče osvrtati u vodi, da vidi gde je on, ali Mičel je, izgleda, otplovio na neka svoja putovanja. Prošlo je već mnogo vremena, drugi se okupljaju u konusu svetlosti ispred robota, kao tropske ribice u hladnom akvarijumu u mraku: privlači ih svetlost, i nada da će biti i toplote, bar malo. Sneno, usporeno bestežinsko stanje. Ona pomisli na Džona, kako plovi nag naspram crnog kosmosa i kristalnih zvezda. Ah - tu ima i previše da se oseti. Čovek može da izdrži te krhotine prošlosti samo jednu po jednu; ovaj potopljeni grad, na primer; ali ona je vodila ljubav i sa Džonom, u jednoj spavaonici, negde, onih prvih godina - sa Džonom, i sa Frenkom, i sa onim inženjerom čijeg imena retko kad uspe da se seti, a valjda i sa još nekima, ali je to zaboravila... ne baš sasvim zaboravila... moraće raditi na tome. Izlučiti po jednu čauru čuvanja oko svake takve uspomene, da predivni ubodi osećanja budu zauvek u njoj, sve dok nas smrt ne rastavi. Plivaj nagore, nagore, nagore, zađi među ove šarene tropske ribice koje imaju, hm, tako velike ruke i noge, i hajde sad sa njima još više, povratak u svetlost dana, u plavi sunčani sjaj, ah, Bože, da, u ušima 'pucka' promena pritiska, u glavi se vrti možda zbog azotne narkoze, ili zbog ronilačke 'dubinske zanesenosti'. Ili je to bila zanesenost u ljudsku dubinu, u način na koji oni žive i žive, divovi bačeni kroz godine, tako je, i u ono za šta se oni istrajno drže. Sad iz dubina pliva i Mičel, koji ju je pratio; ona se odbacuje još jednim zamahom nogu, a onda čeka, čeka, pa ga zagrli i stegne jako, ah, kako voli njegovu čvrstinu u svojim rukama, taj dokaz stvarnosti, ona ga stiska i misli, hvala ti, Mičel, ti čarobnjače moje duše, hvala ti Marse za sve ono što u nama istrajava, makar i potopljeno ili učaureno. Još malo nagore i evo nas na suncu slavnome, u vetru, ona skida ronilačku odeću prstima koji se prilično koče od hladnoće, iskoračuje naga iz toga kao leptirica iz čaure, iz hrisalide; baš nju briga za silovito dejstvo ženske nagosti na muško oko; najednom preokret, vrlo je svesna toga, nije joj nimalo svejedno što im daje iznenađujuću viziju nagog tela na suncu, seksa po podne; udiše vetar duboko, a koža joj se sva sitno ježi od šoka što jeste živa. "Ja sam još Maja", poče govoriti, i uporno ponavljati, Mičelu. Zubi, doduše, cvok-cvokoću. Ukršta ruke ispred prsa, pa se počinje brisati peškirom - luksuz mekanog, bogatog peškira na mokroj koži. Uskače u odeću i pocikuje: ovaj vetar je studen, zaista. Mičelovo lice naprosto sija, ozario se čovek potpuno, zrači kao božanstvo, to je maska radosti, stari Dionis, smeje se na sav glas zato što mu je plan uspeo, zato što se njegova cura i pratilja oduševila. "Šta si videla?" "Kafić - park - kanal - a ti?" "Lovačku mesu - onaj plesni studio - Tofov bulevar - Stonu planinu." On iznese iz kabine kofu leda, a u njoj boca šampanjca, i, puk! čep izlete ispaljen u vetar i slete lako na vodu, a onda otplovi na plavim valima.

     Ali posle nije htela više nijednu reč da kaže o tome. Odbila je da priča ma šta o svom ronjenju. Svi ostali su ispričali i došao je red na nju, i svi prisutni u brodiću gledali su je kao grabljivice, kao lešinari, gladni da prožderu njena iskustva. Ona je samo pila šampanjac, sedela na gornjoj palubi, ćutala i gledala široke talase. Na Marsu talasi izgledaju neobično, prostrani su, a mlitavi, i opet upečatljivi. Ona pogleda Mičela na određeni način da bi mu stavila na znanje da je s njom sve u redu i da je dobro učinio što ju je poslao dole. Ali bez ijedne reči. Neka se oni hrane svojim sopstvenim doživljajima, strvinari jedni.

     Brodić se vratio u luku Dimarterej, koja se sastojala od malog polumeseca vode istrakane gatovima, u lučnom okrilju jednog dela zida kratera Dimarterej. Kraterski zid počinjao je kosinom, uzbrdicom, koja je, prekrivena zgradama i zelenilom, vodila sve do gore, do samog ruba.
     Iskrcali su se i pešice otišli uzbrdo, kroz grad, onda su večerali u jednom restoranu ispod samog ruba kratera; odatle su posmatrali kako se zalazak sunca razgoreva preko voda Isidinog zaliva. Večernji vetrovi padali su niz eskarpu i hujali preko mora, zaustavljali talase i otrzali im penu sa vrhova; letele su bele perjanice unatrag sa talasa i davale, samo na tren, poneki mali luk duge. Maja je sedela do Mičela i neprestano se oslanjala jednom šakom na njegovo rame ili butinu. "Zapanjujuće", reče neko, "kad čovek vidi onaj red stubova od soli koji se još i sad sijaju tamo dole."
     "A tek one redove prozora u mesama! Jeste videli onaj polupan? Ja hteo da uđem i pogledam, al' me bilo strah."
     Maja napravi grimasu, usredsredivši se na ovaj trenutak. Na drugom kraju stola ljudi su razgovarali sa Mičelom o jednom novom naučnom institutu, pre bi se reklo muzeju, koji će proučavati i čuvati uspomene na Prvu stotinu, štititi najstarije zgrade na Marsu od propadanja, i tome slično, ali i pomagati superstarim ranim kolonistima. Naravno, ti čestiti mladi ljudi (a mladi ljudi umeju da budu tako čestiti i iskreni) naročito su bili željni da im pomogne Mičel, i da pronađu i nekako angažuju sve preostale Prvostotinaše. Takvih je, po njihovoj tvrdnji, bilo još dvadeset troje. Mičel je naravno reagovao savršeno učtivo, čak se činilo da ga ovaj projekat stvarno zanima.
     Maji je, međutim, projekat bio krajnje odvratan. Zaroniti jednom u razvaline prošlosti, to je kao prineti mirišljavu so sebi ispod nosa: odbojno je, ali te trgne iz ošamućenosti. Lepo. Prihvatljivo, čak i zdravo. Ali gajiti neku fiksaciju u vezi sa prošlošću, staviti je trajno u žižu - to je ogavno. Ona bi te čestite mlade ljude najradije pobacala preko ograde restorana, dole. A čuj Mičela, već daje svoj pristanak: pokušaće da intervjuiše sve preostale Prvostotinaše, da bi projekat što bolje krenuo. Maja ustade, priđe ogradi i nasloni se, pogledom odluta po gradu, čak do mora, gde su preko sve mračnijih voda letela povesma morske pene odrezana vetrom sa vrhova talasa.

     Jedna mlada ženska priđe i nasloni se na ogradu pored nje. "Zovem se Vendana", reče ona Maji, gledajući na isti način u more. "Ja sam za ovu godinu politički agent Zelenih u ovom gradu." Imala je divan profil, čist i oštar, klasični indijski: maslinasta boja kože, crne obrve, dugačak nos, mala usta. Pametne, prefinjene, smeđe oči. Čudnovato, koliko o ljudima možeš zaključiti na osnovu samo lica; Maja je počinjala verovati da već prvim pogledom može da sazna sve što je važno o jednoj osobi. Korisna bi to sposobnost bila, s obzirom na to da danas ima toliko tih mladih Marsovaca koji nju na neki način zbunjuju. Pročitati svakoga odmah; eto šta je njoj potrebno.
     Viriditas je razumela, ili bar verovala da razume; političku odrednicu koja bi, međutim, trebalo već da je zastarela. Verovatno i jeste već neaktuelna, jer sav Mars je ozeleneo, i oplaveo, i šta tu ima više da se priča. "Šta želiš?"
     Vendana reče: "Džeki Bun putuje po našem kraju, i cela grupa ovdašnjih političkih kandidata partije Slobodni Mars. To je njihova predizborna kampanja. Ako Džeki ostane na čelu te stranke i ako opet dobije većinu u Izvršnom savetu planete, nastaviće da radi na slobodnomarsovskom planu da svaka dalja imigracija sa Zemlje bude zabranjena. To je njena zamisao, koju ona promoviše veoma uporno. Ona tvrdi da tok ljudskih migracija sa Zemlje može biti u celosti preusmeren ka raznim drugim delovima Sunčevog sistema. Naravno, mi znamo da ne može, ali takvo političko zalaganje dobija veliku podršku u izvesnim krugovima. Zemljanima se, dabome, ne sviđa. Ako Slobodni Mars sa takvim izolacionističkim programom ostvari veliku izbornu pobedu, mi mislimo da će Zemlja reagovati vrlo rđavo. Tamo već imaju probleme sa kojima jedva izlaze na kraj, pa im je dobrodošao i ovaj mali ventil za odušak, koji im mi dajemo. Oni će kazati da je pogažen ugovor koji između Zemlje i Marsa postoji. Mogli bi čak i da krenu u rat zbog toga."
     Maja klimnu glavom; već godinama je osećala kako rastu napetosti između Zemlje i Marsa, iako je Mičel svaki put nastojao da je umiri, da je uveri da tu nema opasnosti. Znala je da će do ovog doći; odavno već gleda kako se približava.
     "Džeki je svrstala uz sebe mnoge grupe, a Slobodni Mars ima, već godinama, natpolovinsku većinu u planetnoj vladi. U okolinske sudove sistematski ubacuju svoje ljude, što takođe traje već dugo, i ne prestaje. Kakvu god zabranu imigracije bude ona predložila, okolinski sudovi će je podržati. Mi bismo da politika ipak ostane u okvirima važećih međuplanetnih ugovora, čak bismo malo i proširili imigracione kvote, da pomognemo Zemlji koliko je najviše moguće. Ali neće biti lako zaustaviti Džeki. Iskreno da ti kažem, mi baš i ne znamo kako to da izvedemo. Zato sam pomislila da pitam tebe."
     Maju je ovo iznenadilo. "Pitaš mene kako da zaustavite nju?"
     "Da. Šire govoreći, ja bih te zamolila da nam pomogneš. Mislim da nema drugog načina nego da zbacimo sa piste nju lično. Pomislila sam da bi to moglo tebe zainteresovati."
     Pa okrete glavu i pogleda Maju u oči, sa znalačkim osmehom.
     Ovo je bilo nasrtljivo, ali je ipak bilo i nečeg neodređeno poznatog u tom ironičnom osmehu koji odiže uglove punih usana; bolje to, nego iskolačene oči mladih entuzijasta istorije koji tamo gnjave Mičela. Što je Maja više razmišljala, ovaj predlog joj se činio sve privlačniji. Savremena politika; angažman u sadašnjosti. Od politike je Maju najčešće odbijala trivijalnost onoga što se na dnevnoj političkoj sceni radilo, ali Maja sad pomisli da politika, na nivou svakodnevnice, uvek izgleda kao sitničarenje i glupost, a tek naknadno dobije izgled veličanstvenog državništva i nepromenljive istorije. A sad se pojavilo jedno političko pitanje koje bi moglo biti značajno, kao što ova mlada žena kaže. Pitanje koje bi nju, Maju, moglo vratiti u središte događanja. Ne reče sebi svesno, ali oseti podsvesno: prijalo bi sve što će smrsiti planove onoj Džeki. "Ja bih da čujem nešto više o tome", reče Maja i pođe duž ograde balkona, na jednu stranu, dalje od sluha ostalih. Visoka, ironična žena pođe za njom.