46.

     Samo što ona to nije tada znala. Tada je samo nastupio kraj njihovog putovanja kanalom.
     Leteće sočivo prestalo je da prži Marsovu koru nadomak sliva bazena Helas, između dolina Dao i Harmakis. Završni deo kanala iskopan je konvencionalnim sredstvima; spuštao se tako strmo niz istočni nagib tog sliva da su prevodnice morale biti vrlo česte, takoreći uzastopne, i morale su dejstvovati nalik na brane, doduše providne; zato kanal više nije imao svoj klasični izgled kao u visijama, nego se, zapravo, sastojao od niza veštačkih jezera, sve jedno niže od drugog, spojenih kratkim, širokim, crvenkastim rekama koje su počinjale uvek od donjeg izlaza prevodnice. I zato su sada plovili preko jednog jezera za drugim, spora parada barki, šlepova, jahti, putničkih 'brodova za krstarenje' i parobroda; dok su se spuštali prevodnicama, gledali su kroz njihove providne zidove, dole, na lanac jezera koja su se spuštala kao stepenište za diva, mnogo plavih stepenika sve do daleke bronzane ravni Helaskog mora. Negde u kamenitim 'rđavim zemljama' desno i levo od kanala bili su kanjoni Dao i Harmakis, urezani duboko u plato od crvenih stena, usečeni svojim prirodnijim putanjama niz isti ovaj veliki nagib; ali pošto su naduvane kupole skinute sa ta dva kanjona, nisi ih mogao videti dok ne dođeš do samog ruba, jednog ili drugog; iz kanala se nisu mogli videti uopšte.
     Na palubi njihove lađe život se nastavljao. Po svemu sudeći bilo je otprilike isto i na barci Slobodnomarsista; stizali su glasovi da se Džeki dobro drži. Kad god bi se oba brodića ukotvila u istom gradu, Džeki i Artos su izlazili i družili se. Džeki je izraze saučešća primala elegantno, a onda prelazila na razgovor o tekućim poslovima, ponajviše o kampanji. Njihova kampanja se nastavljala, i to uspešno. Protivkampanja Zelenih, sada po Majinim savetima, uspevala je bolje nego ranije, ali je u narodu raspoloženje protiv imigracija bilo i sad preovlađujuće. Za Slobodni Mars govorili su uglavnom drugi funkcioneri i kandidati stranke, a Džeki se pojavljivala na kratko, sa punim dostojanstvom. Bila je sada mnogo moćniji i inteligentniji govornik nego nekada. Međutim, gledajući te druge govornike, Maja je uočavala ko se stvarno probija u prvi red. Kod nekolicine tih mladih ljudi videlo se da su oduševljeni time što izbijaju na čelo organizacije. Jedan mladi čovek, još jedan od Džekinih momaka, po imenu Nanedi, naročito se isticao. I, gle, Džeki kao da nije bila nimalo zadovoljna zbog toga. Ohladila se prema njemu, okretala se sve više ka Atosu, Miki, pa čak i Antaru. U pojedinim večerima izgledala je zaista kao kraljica okružena svojom svitom družbenika. Maja je prozirala i to, probijala je pogledom do one istine koju je sagledala još u Anteusu; sa sto metara daljine sagledavala je tamu u srcu stvari.
     Pa ipak, kad je Piter odgovorio na njen poziv, Maja mu predloži da se sastanu radi razgovora o predstojećim izborima; a kad je Piter došao, Maja je ostala smirena, ali je dobro pazila, uverena da će se nešto desiti.
     I Piter je izgledao opušten i smiren. Živeo je u poslednje vreme u Karitum Montes i radio na projektu razvijanja divljine u Argiri; takođe je radio u jednoj zadruzi za proizvodnju šatlova za let sa površine Marsa u svemir i nazad, za one ljude koji žele da izbegnu lift. Smiren, opušten, čak i malo povučen u sebe. Kao Sajmon.
     Antar je već bio ljut na Džeki, zato što ga je blamirala više nego obično svojim sve otvorenijim ljubavničkim ponašanjem prema Atosu. Mika, još ljući. Sada je, imajući i Pitera pri ruci, počela da zbunjuje i ljuti i Atosa: posvetila je svu pažnju Piteru. Pouzdana kao magnet. Ali bila je privučena ona ka Piteru, koji je ostajao ravnodušan, gvožđe njenom magnetu. Naprosto je tužno bilo gledati koliko su predvidljivi. Ali korisni: kampanja Slobodnomarsista gubila je zamah, polako, diskretno, ali sigurno. Antar nije više bio dovoljno odlučan da predloži kahiranskim Mahdžarima da u ovim teškim vremenima zaborave Arabiju. Mika je, predvodeći Prvomarsiste, pojačavao prvomarsističku kritiku raznih drugih, za imigraciju nevezanih, pogleda Slobodnog Marsa; postepeno je privlačio još neke članove Vlade u svoju sferu. Da - Piter deluje kao pojačalo za sve ono nepolitično u Džeki, u njegovom prisustvu ona počinje da luta i promašuje. Sve se, dakle, ostvaruje po Majinom planu. Pa ipak, ona nema osećaj trijumfa.

     Proguraše se najzad i kroz poslednju ustavu u Malahitni zaliv, levkasto udubljenje na obali Helaskog mora, plićak sada pokriven oštrim, malim talasima nastalim zbog vetra, ali i izgruvan suncem. Isploviše dalje, na tamnije more; većina teretnih brodova i malih barki okrenula se na sever i pošla ka Paklenoj Kapiji, najvećoj dubokovodnoj luci na istočnoj obali Helaskog mora. Za ovom paradom pođe i njihova lađica, i uskoro se na horizontu pojavi veliki most razapet preko Dao Valisa. Zatim, zidine pokrivene građevinama, na ulazu u kanjon; onda katarke, pa lukobran, pa molovi.
     Maja i Mičel su se iskrcali. Ulice koje su vodile uzbrdo bile su kaldrmisane, a u mnogim delovima sastojale su se od stepeništa. Njih dvoje odoše tamo, gore, sve do starih 'Praksisovih' spavaonica pod mostom. Za sledeću sedmicu bio je zakazan jedan jesenji festival žetve, kome je Mičel želeo prisustvovati; nameravali su da posle toga odu na ostrvo Minus Jedan, a zatim u Odesu-na-Marsu. Prijaviše se na recepciji i ostaviše prtljag. Maja ode sama da se prošeta ulicama Paklene Kapije, srećna što više nije zatvorena u brodsku teskobu i što može ići kud hoće. Bilo je predvečerje, smiraj jednog dana koji je počeo na Grand kanalu ali se završio na kopnu. To putovanje bilo je okončano.
     Maja je poslednji put bila u Paklenoj Kapiji još 2121. godine, kad je prvi put, vozeći se magnetnim pistama, obilazila ovaj basen. Radila je tada za 'Duboke vode', a putovala sa - Dijanom! Tako se zvala ta devojka! Esterina unuka, Džekina rođaka po drugom stepenu srodstva. Krupna, vesela devojka, za Maju prva prilika da stvarno upozna mlade domoroce, ne samo zato što je Dijana bila dobro povezana sa mladima u novim naseljima širom basena, nego i zbog Dijane same, njenih stavova i ideja - zbog načina na koji je shvatala Zemlju, koja je za nju bila samo reč; zbog načina na koji je sve svoje interesovanje i trud usmeravala samo na svoje pokolenje i ni na šta drugo. Tada je Maja prvi put osetila da počinje isklizavati iz sadašnjice, tonuti u knjige iz istorije. Samo najvećim naporima uspevala je, potom, da uhvati 'priključak na prezent', da se angažuje u današnjici, da utiče na ova nova vremena. Ulagala je te najveće napore, ostala je uticajna. Bilo je to jedno od veličanstvenih razdoblja u njenom životu, možda i poslednje takvo. Kasnije godine bile su kao potok u južnim visijama, lutale su kroz pukotine i grabene i povremeno ponirale u neku rupčagu.
     Jednom je, dakle, pre šezdeset godina, ona stajala upravo ovde, pod velikim mostom koji nosi magnetnu pistu sa jedne litice na drugu, preko ušća kanjona Dao - a to je čuveni most preko Paklene kapije; ceo grad je ispod tog jednog mosta, spušta se niz strme, Suncem isprane strane, sa jedne i druge obale reke, i gleda ka moru. U ono doba na obali je bio samo pesak, a na horizontu traka leda. Grad je bio manji i primitivniji, sve ulice bile su kamena stepeništa, grubo uklesana, prašnjava. Sada su stepenici bili izglačani mnogim nogama koje su po njima hodile, a prašinu su odnele godine; sve čisto, sve prevučeno tamnom patinom; sad je to divni sredozemni lučki grad na strmom priobalnom terenu, grad koji čuči u senci mosta tako ogromnog da izgleda pod njim malen, nalik na minijaturu u vodi u providnoj plastičnoj polukugli koja služi kao pritiskač za papir, ili na razglednicu iz Portugalije. Predivan u jesenjem početku zalaska sunca, u svojim zapadnim delovima sav u senkama i gustim bojama, sve u sepiji, trenutak uhvaćen u ćilibar. A jednom, davno, kroz isti ovaj predeo ona je prošla sa vibrantnom mladom Amazonkom, u doba kad se ceo jedan novi svet otvarao, Mars svoj na svome, što je i ona pomogla da se ostvari; sa uvidom u sve procese, jer je njihov deo.
     Sunce je zašlo i odnelo ove uspomene. Maja se vrati u zgradu 'Praksisa', do koje je i sad vodilo ono poslednje, najviše stepenište ispod mosta, strmo poput merdevina. Penjala se odgurujući se rukama o butine da bi lakše išlo. Obuze je najednom siloviti dQja v×. Radila je ovo i pre - i to sa apsolutno istim osećanjem da je u nekoj prethodnoj poseti bila aktivni sastavni deo ovog sveta.
     Naravno da jeste. Bila je jedan od prvih istraživača basena Helas, u godinama neposredno posle Podbrega. Ali je to potom izgubila iz vida. Pomagala je u osnivanju Loupointa, onda se vozikala unaokolo, istraživala je ovaj basen pre nego što je to započeo iko drugi, čak i En. Iz tog razloga se kasnije, kad je već radila za 'Duboke vode' i kad je videla nova naselja, osetila slično udaljena od savremene scene. "Ah, Bož-že!", uzviknu ona, zgrožena. Sloj preko sloja, životi jedan za drugim - živimo već tako dugo! To je na neki način kao reinkarnacija, ili kao večito vraćanje.
     Neko malo jezgro nade ipak je postojalo usred tog osećanja. U ono ranije doba, kad je prvi put osetila da će iskliznuti iz sveta, ona je započela jedan novi život. Jeste: preselila se u Odesu, uticala je na Revoluciju, svojim napornim radom pomogla je da Revolucija uspe. Dobro je porazmislila zašto ljudi podržavaju promene, kako menjati stvari, a ne izazvati ogorčene reakcije, koje, nekako, uvek stignu, pa makar i posle nekoliko decenija, i grunu kao siloviti povratni talas u uspeh bilo koje revolucije, i razore ono što je u toj revoluciji bilo dobro. Činilo se da su oni, najzad, uspeli da izbegnu tu gorčinu.
     Barem do sada. Možda je to najbolji način da se sagleda ono što se u ovim sadašnjim izborima događa: nekakav protivtalas, neizbežan. Možda ona, Maja, nije postigla onoliko uspeha koliko se nadala... možda je samo podbacila manje drastično od Arkadija, Džona, ili Frenka. Ko bi mogao biti siguran; sada je tako teško ustanoviti šta se zaista dešava u istoriji; previše je ogromna i rasplinuta. Tako mnogo stvari se dešava svuda, da bi bilo šta moglo da se desi bilo gde. Kooperative, republike, feudalne monarhije... Nesumnjivo postoje, u nekim zabačenim područjima, i orijentalne satrapije, u nekom karavanu koji se izopačio... tako da možeš o istoriji kazati bilo šta, svaka karakterizacija bila bi bar donekle potvrđena negde. Ovo u šta se ona sada meša, ovi zahtevi mladih domorodačkih kolonija da dobiju više vode, da se skinu sa mreže i da izmaknu kontroli UNTA... auh, ne, pa nije o tome reč u ovoj kampanji, nego o nečem drugom...
     Ona stoji pred vratima 'Praksisovog' stančića i ne može da se seti o čemu se ova izborna kampanja vodi. Ona i Dijana će sesti u magnetni voz i otisnuti se pistom ka jugu, ujutro, oko jugoistočne krivine Helasa, da vide Zea Dorsu i onaj tunel koji je nastao kao prirodna cev od lave, a koji su njih dve preuredile da služi kao akvadukt. Ne, nije to. Ovde sam zato što...
     Ne ide, pa ne ide. Šta ono beše? Navrh jezika... 'Duboke Vode'. Dijana - upravo su završile vozanje po Dao Valis, uzduž i popreko; tamo, na kanjonskom dnu, domoroci i doseljenici otpočinju jedan poljoprivrednički dolinski život, pod ogromnim šatorom stvaraju složenu biosferu. Neki od njih govore ruski, suze su joj pošle na oči kad je čula! Eno - čuje se glas njene majke, oštar i sarkastičan, dok pegla veš u 'kuhinjskom uglu' njihovog stančića - zamirisao kupus, oštro...
     Ne. Nije ni to. Pogledaj ka zapadu, ka moru koje treperi u sutonskom vazduhu. Voda je potopila neke peščane dine istočnog Helasa. Znači, sad je bar vek kasnije od tih događaja, mora biti. Ona je ovde iz nekog drugog razloga... desetine brodica, tačkica rasutih po luci koja je kao sa poštanske marke, a iza njih lukobran. Ne uspeva da se priseti, pa nikako. Jezivo jak osećaj da joj je stvar navrh jezika stegao ju je do vrtoglavice žestoko, muka joj je u stomaku, kao da bi mogla da ispovraća iz sebe to. Ona sede na jedan stepenik. Navrh jezika ceo njen život! Ceo njen život! Zastenja glasno, pogledaše je neka deca koja su bacala oblutke na galebove. Dijana. Nirgala je srela pukim slučajem, otišli su na večeru... Ali Nirgal se razboleo. Bolestan, na Zemlji!
     I sve joj se vrati kao da je u nju fljusnula neka traka od gume, kao udarac u pleksus, kao da se talas valja preko nje. Pa, putovanje duž kanala, zaboga, šta bi drugo, pa ono ronjenje u potopljeni Barouz, naravno, naravno, pa Džeki, i jadna Zo, budala luda. Jasno jasno jasno. Ma, nije ona ništa od toga zaboravila; ni slučajno. Sve je savršeno tu, samo se po sebi podrazumeva, sad kad joj je skliznulo nazad u pamet. Nije bilo zaboravljeno, ne, samo je bio trenutni propust u njenom razmišljanju, odlutala joj pažnja. U neki drugi život. Jako pamćenje ima svoj integritet, na neki način je i opasno, baš kao što je i slabo pamćenje. Samo kao posledica razmišljanja može se dogoditi pojava da je nekome prošlost zanimljivija od sadašnjosti. A jeste, u mnogo čemu, zanimljivija. Pa ipak...
     Pa ipak, njoj sada više prija da još malo posedi na ovom stepeniku. Nešto malo nagona na povraćanje zadržalo se u njenom stomaku. A i neki rezidualni pritisak u glavi, kao da je ono naporno odgurivanje 'sa vrha jezika' donelo glavobolju. Boga mi, nezgodno je bilo, na trenutak. Ne može se poreći, bilo je prisećanje poprilično očajničko.
     Posmatrala je kako se svršetak sutona pomiče ka dubokoj, tamnoj narandžastoj boji, zatim ka jednom prigaslom žarenju kao da svetlost dopire kroz neku smeđu bocu. Paklena Kapija, uistinu. Ona se strese, ustade, zakorači nesigurno niz stepenice, u lučki deo grada, gde blistaju restorani duž kejova, gde noćni moljci lepršaju kroz kugle kafanske svetlosti. A iznad glave se most opružio kao negativ Mlečnog puta. Maja ode i dalje od dokova, ka marini.
     Eno Džeki. Hoda njoj ususret. Nekoliko koraka iza, dolazi i grupica Džekinih saradnika, ali napred stupa ipak sama Džeki, sve je bliže, ali ne vidi. Sad ipak vidi. Primetila je Maju i jedan ugao njenih usana se zategao, samo to, ništa više, pa ipak sasvim dovoljno da Maja vidi koliko je Džeki stara, devedeset godina, sto godina, koliko? Divno izgleda, a osim toga, ima veliku vlast i moć; ali nije više mlada. Uskoro će događaji početi da protiču mimo nje, kao što se svakom ljudskom biću mora desiti; istorija je talas koji se kreće kroz vreme, malo brže, samo malčice brže nego što se odvija ma koji pojedinačni život; pa kad čovek poživi makar samo sedamdeset ili osamdeset godina, talas ode pored njega, u daljine, čovek ostane u zaostatku, i onda umre. Koliko se tek jače ispoljava ta ista pojava sada. Nijedna surf-daska ne može održati tempo sa tim talasom, pa čak ni ptičje odelo pomoću koga neki ljudi surfuju na talasu vazduha tik iznad talasa morske vode, kao što je to Zo činila. Ah, pa da; to se Zoina pogibija vidi na Džekinom licu. Pogibija koju Džeki prenebregava najbolje što može, trudi se da se ta smrt slije s njenih leđa kao voda sa leđa patke. Samo što ne uspeva, baš, i gle je sad kako stoji nad zvezdama ubrljanom vodurinom Paklene Kapije: jedna starica.
     Maja, šokirana jačinom ove vizije, stade. Džeki stade. U daljini zveket posuđa, bučno brbotanje kafanskih razgovora. Dve žene se gledaju. Maja se ne seća da je ikad uradila ovo sa Džeki: ovaj temeljni čin potvrđivanja, pogled oči u oči, da, ti si stvarna, da, ja sam stvarna. Evo, ovde smo, obe. Velike table stakla rasprskavaju se u njoj. Nešto slobodnija, Maja se okrete i ode.