48.
Nije trebalo da im to bude baš toliko važno. Maja već godinama nije videla Spensera Džeksona, nije ga, zapravo, nikad viđala mnogo, pa ni kad je stanovao u susednom apartmanu u toj zgradi; nikada nije bio njen bliski poznanik. Niti ičiji. Spenser bejaše jedan od najmanje shvatljivih među Prvostotinašima, a to nije bilo malo dostignuće. Bio je svoj čovek i živeo nekim svojim stilom. Proveo je čak dvadeset godina živeći 'na površini', u legalnom delu društva, ali, zapravo, radeći kao 'gestapovac' za snage bezbednosti u Kasei Valisu, sve do one noći kad je grad razbijen i raznet, a Saks i Spenser ipak spaseni. Dvadeset godina živeti kao neko drugi, sa lažnom prošlošću, nemajući sa kim da razgovaraš; kakve posledice to mora ostaviti na čoveka? Ali Spenser je i bez toga uvek bio povučen, privatan, zatvoren u sebe. Prema tome, možda mu tih dvadeset godina nije osobito teško palo. Tokom njihovih godina u Odesi, činilo se da mu je dobro, mada je, naravno, redovno imao terapiju kod Mičela; povremeno se mnogo opijao. Ali kao komšija bio je predusretljiv, prijateljski nastrojen, tih, postojan, čovek u čije se navike možeš pouzdati. Nastavio je da se bavi svojim zanimanjem, itekako, njegova saradnja sa bogdanovističkim dizajnerima nijednog trenutka nije posustala, ni u vreme onog njegovog 'dvostrukog života' ni kasnije. Veliki projektant. Njegove grafike, olovkom nabačene, bile su divne. Ali dvadeset godina dvoličnosti, zar je to moglo proći bez posledica? Možda su od tada svi njegovi identiteti bili lažni. Maja o tome nikada nije razmišljala; nije mogla ni zamisliti takav život; ali sada, dok je pakovala Spenserove stvari u njegovom praznom apartmanu, čudila se zašto nikad ranije nije pokušala da razmisli o tom čoveku; kako je to njemu pošlo za rukom da živi na takav način da se niko i ne zapita kakav mu je život. Veoma neobično postignuće. Uplakana, ona reče Mičelu: "Obaveza je čovekova da se zapita o svima ostalima!"
On samo klimnu glavom. Spenser bejaše jedan od njegovih najboljih prijatelja.
Tokom sledećih nekoliko dana, zapanjujuća plejada ljudi dođe u Odesu na tu sahranu. Saks, Nađa, Mihail, Zejk i Nazika, Roald, Kojot, Meri, Ursula, Marina i Vlad, Jurgen i Sibila, Stiv i Merion, Džordž i Edvard, Samanta - zaista kao da je neko sazvao skupštinu svih preživelih Prvostotinaša i njihovih isei-družbenika. Maja je zurila u sva ta stara, dobro znana lica, i shvatala (sa osećajem da joj srce tone) da će ovakvih sastanaka biti još, i da će to potrajati dugo. Okupiće se iz celog sveta kad god jedan od njih umre, biće to jedna završna igra 'muzičkih stolica', a onda će doći i dan kad će umreti pretposlednji, a poziv stići poslednjem, koji će shvatiti da je ostao sam. Jeziva sudbina. Ali Maja se tešila da se njoj ne može ni slučajno desiti da bude ta poslednja; umreće, valjda, mnogo pre toga. Srediće je 'brzo urušavanje' ili već nešto; zakoračiće ona i sama pred trolejbus, ako bude potrebno. Bilo šta; samo da ne bude poslednja. Hmmmm... ne baš bilo šta. Baciti se pod tramvaj? To bi bilo u isti mah suviše kukavički i suviše hrabro. Ne, pa, valjda će umreti pre nego što dođe baš do toga. Ma, nemaj brige; možeš se pouzdati u to da će smrt već da iskoči odnekud, nekako. I to, sumnje nema, pre nego što ona, Maja, to poželi. Možda i ne bi bilo baš tako loše naći se u ulozi poslednjeg preživelog Prvostotinaša. Novi prijatelji, novi život - zar ona ne traga upravo sad za time? Iz čega proističe da su ova tužna matora lica njoj samo na teretu?
Sumorno je odstajala na nogama kratku službu Božju na sahrani i kratke oproštajne govore. Govornici kao da nisu znali o čemu da govore. Gomila inženjera došla je iz Da Vinčija, Spenserove kolege-dizajneri. Očito je velikom broju ljudi bio drag, što je bilo pravo iznenađenje za Maju, iako je i njoj bio drag. Čudo, da jednom tako skrivenom čoveku na sahranu dođe toliko sveta. Možda se svako projektiovao u njegovu blanko-ličnost, ucrtao svog Spensera i voleo ga kao deo sebe. A šta drugo i rade ljudi u životu, nego to.
Ali sad Spensera nema više. Sišli su u luku, a tamo su inženjeri pustili helijumski balon; kad se vinuo do sto metara visine, Spenserov pepeo poče da curi iz njega, malo-pomalo. Deo izmaglice, plavetnila neba, bronze Sunčevog zalaska.
Tokom sledećih nekoliko dana ova gomila se razišla, a Maja se smucala sama po prodavnicama polovnog nameštaja ili sedela po klupama na kornišu i gledala kako sunce skakuće po vodi. Bilo je divno živeti u Odesi opet, ali pogrebna ledena hladnoća Spenserove smrti uvukla se u Maju mnogo više nego što je očekivala. Ta jedna smrt bacila je sumornu senku čak i preko lepote ovog, najlepšeg od svih gradova; podsetila ju je na to da Mičel i ona, vraćajući se u Odesu i useljavajući se opet u istu kuću, pokušavaju nešto nemoguće - pokušavaju da se vrate u prošlost, da poreknu proticanje vremena. Nema nade - sve prolazi - i sve što uradiš, poslednji ti je put da si uradio tačno tako. Navike su laž, ogromna laž, navike te samo uljuljkuju u osećanje da nešto traje, kad, uistinu, ništa ne traje. Ovo je poslednji put da ona sedi na ovoj klupi. Ako dođe sutra i sedne na nju, neće biti isto, biće drugačija i ona, i klupa. I opet će biti poslednji put da je tako. Svaki dan tako, i svaki put bi bilo poslednje sedenje; poslednje za poslednjim. Uvek po jedan bespovratni trenutak posle drugog. Konačnost se nadovezuje na konačnost, to je sve zavareno bez šavova, tu postoji jedan niz bez kraja. Maja to nije mogla da pojmi, ne stvarno. Rečima se to ne može iskazati, niti idejama artikulisati. Ali ona oseća to, tu stvarnost: kao rub nekog talasnog fronta koji nadire večito u neke nove daljine, ili kao postojani vetar u njenom umu, koji potiskuje i nosi sve stvari, odnosi tako brzo da ne stižeš ni da razmisliš ni da dobro osetiš. U krevetu, ove noći, ona leži i misli: ovo je poslednji put da imam ovu noć sa Mičelom; pa ga zagrli i stegne, stegne, kao da će moći da zaustavi, da zadrži vreme ako stegne dovoljno jako. Čak i Mičel, čak i taj mali dvojni svet koji su njih dvoje izgradili... "Jao, Mičel", kaže ona, "tako brzo protiče."
On klimnu glavom, usana skupljenih. Ne pokušava više da terapijski radi sa njom, ne upinje se da večno prikaže sve stvari u nekom pozitivnom i vedrom svetlu; sad je tretira kao sebi ravnu, a njena raspoloženja prihvata kao neku vrstu istine. Na ovo je ona odavno imala pravo. Ali joj sada, ipak, ponekad nedostaje ono kako ju je tešio.
Mičel joj se više nije protivio u ovakvim slučajevima, nije uzvraćao nikakvim punonadežnim komentarima. Spenser mu je bio prijatelj. Pre toga, u onim njihovim godinama Odese, kad su se Mičel i Maja svađali, on je ponekad odlazio u Spenserov stan da prespava, ali, nesumnjivo, i da priča sa Spenserom do kasno u noć preko čaša viskija. Ako je iko ikad mogao da izmami informacije iz Spensera, Mičel je svakako bio taj 'iko'. Sada Mičel sedi na krevetu i gleda kroz prozor. Umorio se. Deda. Više se nikad ne svađaju. Maja je osećala da bi joj možda i prijalo da se ponekad posvađa sa njim; pocepati velove paučine, povećati naboj u svojim baterijama. Ali šta vredi kad Mičel neće da reaguje ni na jednu provokaciju. Nije sklon svađama, nije više voljan ni da terapijski radi s njom - dakle, ni da se svađa s njom u cilju terapijskog efekta. Ne. I zato uz njega na krevetu sedi i ona. Kad bi neko ušao u sobu, pomisli Maja, video bi dvoje ljudi koji su toliko stari i istrošeni da se više ne trude čak ni da razgovaraju jedno s drugim. Samo sede zajedno, svako usamljen u čauri svojih misli.
"Pa, dobro", reče Mičel, posle ogromno dugog vremena, "ali, evo nas, tu smo."
Maja se osmehnu. Primedba koja donosi nadu; uspeo je, posle ogromnog truda, da smisli bar tu jednu. Hrabar je. Navodi, štaviše, prve reči ikada izgovorene na Marsu. Džon je imao neki svoj neobičan dar da kaže pravu stvar. "Evo nas, tu smo." Prilično glupava rečenica, zapravo. Pa ipak, nije li imala neku dubinu, iza onog džonovski očiglednog značenja jasnog svakom? "Da, evo nas, tu smo", ponovi ona, proveravajući kako će ta rečenica zazvučati na njenom jeziku. Na Marsu. Koji je prvo bio samo ideja, a kasnije postao mesto. Sad su tu, u gotovo praznoj spavaćoj sobi jednog stančića, i to ne u onoj sobi koja je ranije bila njihova nego u drugoj, na uglu zgrade, odakle su se otvarali, kroz velike prozore, vidici ka jugu i zapadu. Ovo veliko more i zakrivljenost ovih planina kažu: Odesa. Nijedno drugo mesto. Stari malterni zidovi izmrljani, pod drven, taman i sjajan, mnogo godina življenja ovde bilo je potrebno da se ta vrsta 'patine' nakupi. Kroz jedna vrata vidiš dnevnu sobu, kroz druga vrata vidiš hodničak koji vodi u kuhinju. Imaju madrac na krevetu gvozdenom i žičanom; imaju kauč i nekoliko stolica; nekoliko neotvorenih kutija, u kojima su njihove stvari iz onih ranijih vremena, stavljene jedne davne godine u magacin, a sada izvučene na svetlo dana. Neverovatno, da nekoliko komada nameštaja traje toliko dugo. Godilo joj je da vidi taj nameštaj. Raspakovaće oni sve, vratiće sav nameštaj u upotrebu, i koristiće ga sve dok ne postane nevidljiv. Navika će još jednom zaogrnuti, svojim plaštom, golotinju stvarnosti ovog sveta. Bože, hvala ti što je tako.
Uskoro posle toga, održani su planetni izbori. Partija Slobodni Mars osvojila je, sa svojom svitom pridruženih strančica, natpolovičnu, dakle apsolutnu većinu u Parlamentu Marsa, ali ne većinu onako veliku kao što su se nadali; štaviše, neki od saveznika već su gunđali i bacali poglede unaokolo ne bi li preskočili iz te koalicije u neku povoljniju. U Mangali je sve vrilo od glasina, čovek je mogao sedeti danima bez prestanka pred ekranom i čitati šta sve pišu kolumnisti, politički analitičari i politički provokatori, kakve sve 'provale' nude o raznim mogućim tajnim pogodbama; pošto je pitanje imigracije bilo sad na radnom stolu, ulozi su bili viši nego ikada u proteklih mnogo godina. Sadašnje 'ponašanje ritnutog mravinjaka', tako očigledno u Mangali, potvrđivalo je da postoji takva napetost. Ishod izbora za sledeću Vladu Marsa bio je vrlo neizvestan; govorkalo se da Džeki odbija juriše novih pretendenata, iz sopstvene stranke, ka fotelji premijera, u koju bi ona želela opet sesti.
Maja ugasi ekran i poče napregnuto da razmišlja. Pozva Atosa. U prvom trenutku primetno iznenađen što je vidi, on brzo postade učtiv. Izabran je za poslanika Skupštine Marsa; u njoj će zastupati gradove iz zaliva Nepentes. Sada se nalazi u Mangali i radi za Zelene, koji su na izborima pokazali znatnu snagu i osvojili solidan broj mandata, zahvaljujući čemu sada sklapaju mnoga zanimljiva nova savezništva. "Trebalo bi da se kandiduješ za mesto u Izvršnom savetu", reče mu Maja.
Ovo ga je stvarno iznenadilo. "Ja?"
"Ti." Maja mu htede reći da ipak ode do ogledala i porazmisli, ali se ugrize za jezik. "U kampanji si ostavio najbolji utisak. Ima mnogo ljudi koji žele da podrže prozemaljsku politiku, ali ne znaju za koju ličnost da glasaju da bi to postigli. Ti si im najbolja prilika. Mogao bi čak da odeš do prvomarsista i da pogledaš da li možeš da ih izvučeš iz koalicije sa Slobodnim Marsom. Obećaj im umerene stavove, savetodavni glas i dugoročnu naklonost Crvenih."
Sad je izgledao zabrinuto. Ako je još upetljan sa Džeki, a ipak istakne svoju kandidaturu, uleteće u teške nevolje na tom frontu. Pogotovo ako pre toga počne i da šuruje sa Prvomarsistima. Ali posle Piterove posete možda ga to ne zabrinjava u onoj meri kao što bi ga zabrinulo tokom onih blistavih noći na kanalu. Maja ga ostavi da se kuva u tim nedoumicama. Postoji neka granica u onome što se kod ovih ljudi može postići.
Iako nije želela da rekonstruiše svoj raniji život u Odesi, htela je da opet radi, a hidrologija je, u ovom trenutku, izbila u prvi plan, ispred ergonomije (i politike, očigledno) kao njena osnovna oblast stručnosti. Zainteresovala se za ciklus kruženja vode u prirodi, i to konkretno u basenu Helas, radoznala da vidi kako to dejstvuje sada kad je basen pun. Mičel je nastavio da se bavi svojom praksom kao psiholog, a osim toga rešio je da se uključi u onaj 'projekat prvih naseljenika' koji mu je prikazan na Rodosu; kad je tako, mora, valjda, i ona nešto da radi; zato, kad su se raspakovali i kad su doveli stan u red, ona pođe da potraži 'Duboke vode'.
One stare kancelarije sada su bile stanovi, i to vrlo otmeni stanovi, sa pogledom na more. Firma 'Duboke vode' više nije postojala u telefonskom imeniku. Ali je postojala Dijana, u jednoj velikoj kući za grupno stanovanje, u gornjem delu grada; srećna kad je ugledala Maju na svojim vratima, srećna da sa Majom iziđe na ručak i ispriča joj sve o trenutnoj situaciji u ovdašnjem vodenom svetu, kojim se i sad bavila.
"Većina zaposlenika 'Dubokih voda' prešla je u Institut za Helasko more." Taj Institut bio je, zapravo, jedna interdisciplinarna grupa, sačinjena od predstavnika svih poljoprivrednih zadruga, vodnih stanica, ribarskih zadruga i fabrika u Helaskoj oblasti, kao i od predstavnika Univerziteta Odese, svih gradova na obali Helaskog mora i svih naselja koja se nalaze na nešto većoj nadmorskoj visini, uokolo, u prostranim slivovima koji se prazne u Helasko more. Ponajviše zainteresovani za stabilizovanje nivoa Helaskog mora bili su, naravno, gradovi na njegovoj obali; njima je bilo bitno da more ostane u svojim sadašnjim, starim okvirima, samo nešto malo iznad linije 'minus-jedan-kilometar', nekoliko desetina metara iznad sadašnjeg nivoa Severnog okeana. "Oni ne bi želeli da se nivo mora promeni ni za jedan jedini metar", reče Dijana, "naime, ne ako se tu išta može učiniti. Ali Grand kanal je beskoristan za odlivanje viška vode u Severno more, zato što prevodnice jednake količine vode uzimaju i daju svaki put kad rade. Znači, mora se uravnotežiti priticanje vode iz akvifiera i od kišnice, sa gubicima vode putem isparavanja. Dosad je to dejstvovalo bez problema. Isparavanjem se izgubi nešto malo više nego što prirodno pritiče iz slivova, pa ovi ljudi svakih nekoliko godina doliju izvesnu količinu vode iz akvifierskih izvorišta. Time, međutim, obore nivo vode u akvifierima za još nekoliko metara. Jednog dana to će biti problem, ali neće u bliskoj budućnosti, zato što su zalihe u akvifierima još i sad pogoleme, štaviše oni rade na tome da akvifiere bar malo i dopune; tu bi se moglo postići više. Mi se nadamo da će vremenom doći i do jačih padavina, a one se stvarno već nekoliko godina pojačavaju, sa izgledima da će tako nastaviti bar još neko vreme. Ja ne znam da li će se naše nade ostvariti. Glavna briga u ovim vremenima jeste: šta ako atmosfera počne da isisava vodu iz ovog mora mnogo brže nego što se iz akvifiera može dopuniti."
"Pa zar neće atmosfera najzad postati hidrozasićena?"
"Možda hoće. Niko ne zna baš sigurno koliko će vlažna postati. Proučavanje klime je šala, ako mene pitaš. Globalni modeli su naprosto previše složeni, ima previše nepoznatih varijabilnih činilaca. Ono što zasad znamo, to je da vazduh Marsa zasad jeste još prilično suv, ali da postoji znatna verovatnoća da će postajati vlažniji. Svako veruje ono što želi da veruje, svako kreće na teren i prikuplja one dokaze koji će mu biti prijatni, a okolinski sudovi se trude da zadrže kakav-takav objektivan uvid."
"Ništa ne zabranjuju?"
"A, zabranjuju oni, ali samo velike 'pumpaoce toplote'. Ne petljaju se u sitne stvari. Ili se, bar, donedavno nisu petljali. U poslednje vreme neki sudovi počinju da se udružuju i da uzimaju u razmatranje i manje projekte."
"A ja bih očekivala da su baš ti manji projekti najpogodniji za matematičko prognoziranje."
"Na neki način i jesu. Imaju težnju da se međusobno poništavaju. Postoji mnogo projekata Crvenih, znaš, namenjenih zaštiti prirode na višim nadmorskim visinama, kao i na svakom mestu na jugu gde uspeju da nađu sebi uporište. Glavni oslonac Crvenih jeste ona ustavna odredba o visinskoj granici, zato oni svoje žalbe uvek upute planetnom okolinskom sudu i tamo pobede, i onda rade šta hoće; to služi kao protivteža mnogim malim projektima razvoja koji ipak uspevaju. Sudski i zakonski, stvar je zapetljana košmarno."
"Ali situacija ostaje stabilna."
"Pa, po mom mišljenju, na velikim nadmorskim visinama pojavilo se nešto više vazduha i vode nego što bi trebalo. Da bi se ti sasvim odvojila od vazduha i vode, morala bi da odeš zaista veoma visoko."
"Zar nisi sad rekla da Crveni svaki put pobede na sudu?"
"Na sudu, da. U atmosferi, ne. Previše se svakojakih stvari događa."
"Dalo bi se očekivati da Crveni tuže fabrike gasova staklene bašte."
"Tuže oni. Ali gube. Ti gasovi imaju opštu podršku. Bez njih bismo ušli u ledeno doba i ostali u njemu."
"Ali redukcijom nivoa emisije..."
"Da, znam. Oko toga se još lome koplja. I zauvek će."
"Očigledno."
U međuvremenu je postignuta saglasnost koliki treba da bude nivo Helaskog mora; taj nivo je sad bio zakonski određen, ali se moralo nešto i učiniti da bi more ispoštovalo zakon. Posao fantastično složen, mada u načelu prost: meriti hidrološki ciklus, dakle kruženje vode u prirodi, u području Helaskog mora, a to znači i sve oluje, varijacije u padavinama, meriti ne samo kišu, nego i sneg, kako se topi, koliko duboko natapa zemlju. Kako se vodeni 'talog' nakuplja, kako u vidu potoka i rečica brza po površini i stiže u jezera i odatle u samo Helasko more, kako se zamrzava zimi i isparava leti i tako počinje ceo ciklus iz početka... Ovom ogromnom kružnom procesu oni su činili šta je bilo potrebno da bi se nivo mora, velikog poput Karipskog, stabilizovao. Ako ima suviše vode i nivo počne da raste, ispumpaj izvesnu količinu, prebaci je u ispražnjene akvifiere u Amfitritnim planinama na jugu. Ali tamo ima malo mesta, jer su ti akvifieri bili pretežno od poroznih stena, koje su, izgubivši vodu, podlegle pritisku planina iznad sebe i zdrobile se; zato je sada teško ili nemoguće ponovo ih napuniti. Zapravo, mogućnosti prelivanja suviška vode bile su jedan od glavnih problema njihovog projekta u ovom trenutku. Održavanje ravnoteže...
Takvi napori bili su u toku širom Marsa. Bilo im je to ludo, ali oni su hteli tako, i niko ih nije mogao sprečiti. Dijana se raspriča o naporima da basen Argire ostane suv, da se ne napuni vodom; u ovo su morali ulagati jednako mnogo truda, ali na drugi način, kao i u napor da Helas ostane popunjen vodom tačno koliko treba. Izgradili su divovske cevovode da bi odveli vodu u Helas ako tamo bude potrebna ili, ako ne, onda u rečne sisteme koji se izlivaju pravo u Severni okean, to jest Severno more.
"A šta se dešava sa samim Severnim morem?" upita Maja.
Dijana, punih usta, odmahnu glavom. Konsenzus je, izgleda, bio, da je Severno more nemoguće regulisati, ali da će ono samo od sebe ostajati u osnovi stabilno. Ljudi će morati da čekaju sudbinu i da pretrpe šta god ih snađe; naročito obalski gradovi tamo gore. Mnogi veruju da će nivo Severnog mora morati ranije ili kasnije da opadne (ali ne mnogo) zato što će se voda vraćati u permafrost ili će ostajati zarobljena u nekom od hiljada kraterskih jezera na južnim visijama. Ali padavine pravo u Severno more, kao i pritoke koje se izlivaju u njega, donose znatne količine vode. Na južnim visijama će se 'izreći presuda' o ovome, reče Dijana; i pozva na ekrančić svog kompjutera na levom šačnom zglavku jednu mapu i pokaza je Maji. Zadruge za izgradnju slivova lutaju i sada po južnim visijama i postavljaju odvodne sisteme, betoniraju rečna dna, iskopavaju živi pesak, a pri tome ponekad otkrivaju korita nekih davnih, drugih vodotokova koji su ostali zatrpani prašinom i peskom kao duhovi ranijih slivova. Kanjoni nastali prolaskom lave, geološke raseline, i pokoji kratak kanal, to su bila najčešća, glavna rešenja. Ishod nije ni najmanje ličio na jasnoću zemaljskih slivova koji su povezani kao sistem vena. Dobijali su tešku zbrku svakojakih jezera i jezeraca, zaleđenih močvara, jaruga, dobijali su reke koje zaokreću pod uglom od devedeset stepeni ili naglo cele uđu u neki cevovod ili naprosto utonu u neku rupčagu i nestanu. Jedino su pradrevna rečna korita, ponovo napunjena vodom, izgledala 'kako treba'; sav ostali teren nalikovao je na poligon za artiljerijsko gađanje, dugo korišćen, a onda izložen velikim kišama.
Mnogi od veterana iz firme 'Duboke vode' nisu se neposredno učlanili u Institut nego su osnovali jedno svoje udruženje, zapravo zadrugu, koja je sada vredno radila na mapiranju različitih basena podzemnih voda u okolini Helasa, merili koliko se vode vraća u akvifiere, koliko protiče podzemnim rekama, računali koliko se tu može smestiti ili opet uzeti, i tako dalje. Dijana se učlanila u tu kooperativu; isto su učinili i mnogi drugi iz Majine nekadašnje kancelarije. Posle ovog ručka, Dijana ode u firmu i ispriča im o Majinom povratku u grad i raspitivanju o povratku na posao. Ponudiše joj da se učlani u njihovu zadrugu, i to sa umanjenim iznosom koji bi morala da uplati da bi je primili.
Maja to shvati kao kompliment i učlani se.
I tako je sad radila za firmu 'Egejska vodena tabla'; to je bio naziv zadruge, a skraćenica 'EVT'. Ustane ujutro, skuva sebi kafu, pojede nešto tosta ili biskvita, ili kroasan ili krofnu ili nešto slično. Kad je vreme lepo, doručkuje na njihovom balkonu; ali češće u sobi, za okruglim stolom za jelo, uz sam veliki prozor, čitajući na ekranu 'Odeski glasnik', zapažajući pomno svaki mali incident koji u kombinaciji sa drugim takvim signalima pokazuje da se odnosi Marsa sa Zemljom pogoršavaju.
Jednog jutra vide da je Parlament Marsa, u Mangali, izabrao novu vladu, svih sedmoro ministara; i da se među tih sedmoro nije našla Džeki. Istisnuo ju je Nanedi. Maja poče podvriskivati od sreće. Onda pročita sve izveštaje o tome koje je mogla pronaći, i sasluša sve intervjue; Džeki je tvrdila da nije ni želela da se kandiduje, iako su je molili, odbila je kandidaturu zato što je umorna posle toliko M-godina na vlasti; odmoriće se malo, kao što je već nekoliko put činila, a onda će se vratiti (oštar sev u oku uz tu poslenju rečenicu). Nanedi o ovoj temi nije govorio ništa, elegantno je izbegavao da odgovori na takva pitanja, ali imao je zadovoljno i blago zapanjeno držanje čoveka koji je uspeo da ubije zmaja. Iako je Džeki tvrdila da će nastaviti da se bavi politikom u aparatu Slobodnog Marsa, jasno se videlo da je njen uticaj u toj stranci smanjen. Jer, da nije, stranka bi je još jednom izabrala za članicu Vlade.
Dakle: uspela je ukloniti Džeki sa planetne političke arene. Ali političke snage koje su se protivile doseljavanju zadržale su vlast. Koalicija je, iako nesložna i nelagodna, ostajala ipak pod komandom Slobodnog Marsa. Ništa značajno nije se promenilo; život je tekao isto kao i dotad; izveštaji sa Zemlje nabrekle od silnog razmnožavanja bili su i dalje zloslutni. Ti ljudi će jednog dana povrveti ovamo, gore, u to je Maja bila sigurna. Postali su složniji, predahnuli su, sada spremaju svoje planove i koordiniraju napore. Možda je ipak bolje doručkovati pred ugašenim ekranom... da se ne kvari apetit.
Zato Maja promeni svoj običaj, poče silaziti na korniš da tamo pojede doručak kudikamo veći, u društvu sa Dijanom, kasnije i sa Nađom ili Artom, ili sa nekima koji dođu u Odesu kao posetioci. Posle doručka odšeta do 'EVT', blizu istočnog kraja dokova - a to je šetnja poprilično duga, po vazduhu koji svake godine postaje za jednu vrlo malu nijansu slaniji. U firmi su joj dali kancelariju sa prozorom. Tamo ona radi isto ono što je radila i za negdašnje 'Duboke vode' - naime, kao posrednik za vezu sa Institutom za Helasko more i kao koordinator jednog fluktuirajućeg tima areologa, hidrologa i inženjera koji usmeravaju svoje istraživačke napore uglavnom na planine Helespontus i Amfitrites, gde leži većina akvifiera. Putovala je duž obale u inspekciju terena i postrojenja, zalazila u brda, često odsedala u obalskom gradiću Montepulćano, na jugozapadnoj obali Helaskog mora. Po povratku u Odesu radila bi opet tokom dana, u rano popodne otišla s posla, da opet lunja po gradu, razgleda robu u prodavnicama odeće ili polovnog nameštaja. Počeli su je zanimati novi stilovi i način na koji su se menjali sa godišnjim dobima; Odesa je mondenski grad, ljudi se u Odesi odevaju dobro, a ovi najnoviji stilovi dobro 'leže' Maji, ona tako odevena izgleda kao Marsovka omanjeg rasta, već u godinama, ali uspravnog, kraljevskog držanja... Nastojala je da se u pozno popodne nađe na korniš-šetalištu, da baš tada ide pešice u njihov stančić, ili sedi ispod njihove zgrade, u parku, ili, ako je leto, da ruča rano, u nekom priobalnom restoranu. S jeseni dođe flotila brodova koji se vežu svi za isti dok, nabace i učvrste svoje drvene mostiće prema doku, ali i između sebe, a onda naplaćuju ulaznice, jer se unutra održava festival vina; početkom noći ispaljuju vatromet iznad mora. Kad stigne zima, suton se rano spušta na more kod Odese, a razne vodene površine na obali se zamrznu, odsijavaju boju neba, ponekad bistru ili pastelnu, a po ledu se vrzmaju šarene tačke, klizači i 'ledeni brodići'.
Jednog takvog sutonskog časa, dok je večerala sama, u susednoj uličici neka teatarska družina poče izvoditi predstavu 'Kavkaski krug kredom'. U sumraku su njihovi mali reflektori šarali po daskama privremeno sklopljene pozornice; u onom polumraku, kvalitet svetlosti bio je takav da Maja ustade, privučena kao moljac, i priđe da gleda. Glavninu predstave nije razumela, ali neki momenti ostaviše na nju vrlo jak utisak, naročito oni kad su se svetla gasila, a glumci ostajali navodno ukočeni, ali ipak vidljivi u večernjoj polutami. Ovom trenutku potrebno je samo još malo plave boje, pomisli ona, da bi postao savršen.
Posle je glumačka družina došla u restoran na večeru, pa je Maja popričala sa jednom sredovečnom Marsovkom po imenu Latrob, koja je bila režiser ove predstave. Latrob je želela da razgovara sa Majom, da razmene mišljenja o toj predstavi i o Brehtovoj teoriji političkog teatra. Pokaza se da je Latrob prozemaljski raspoložena, i proimigraciono; želela je da postavlja na pozornicu dela koja propagiraju zamisao otvorenog Marsa i zalažu se za asimilovanje novodoseljenih u areofaniju. Zastrašujuće je, reče ona, videti koliko malo ima, u klasičnom repertoaru, komada koji podstiču takva osećanja. Potrebni su, dakle, novi. Maja joj ispriča o Dijaninim političkim večernjim okupljanjima u UNTA godinama, o načinu na koji su se ponekad susretali u parkovima. O svom utisku da je trebalo dobaciti na pozornicu još malo svetla, i to plavog, u onoj sceni večeras. Latrob pozva Maju da dođe i razgovara sa glumačkom družinom o politici, ali i da pomogne oko osvetljenja, ako želi, jer je nedostatak osvetljivača glavna slaba tačka družine, koja je inače nastala u istim onim parkovima gde se i Dijanina politička grupa nekada okupljala. Možda je moguć jedan sastanak tamo, i još neka predstava koja bi bila Brehtova ili brehtovska.
I tako Maja ode na razgovor sa glumačkom trupom, a tokom vremena, ne donoseći izričito takvu odluku, postade i njihov majstor za osvetljavanje; pomagala je i oko njihovih kostima, koji su moda na drugi način. Pomagala im je i da nađu nove drame za izvođenje; u suštini postala je njihov politički i estetski konsultant. Ali je čvrsto odbila sve pokušaje da je odvuku na pozornicu, a to su pokušavali i glumci, i Mičel, i Nađa.
"Ne", odgovorila im je jednom prilikom. "To ne želim. Čim bih pristala, zatražili bi da igram Maju Toitovnu u onoj drami o Džonu."
"To je opera", reče Mičel. "Za to bi morala biti sopran."
"Svejedno."
Nije htela da glumi. Dosta je i svakodnevni život. Ipak, uživala je u pozorišnom svetu. To je bio jedan novi način da dopreš do ljudi i izmeniš im sistem vrednosti, način manje zamoran od onog neposrednog, koji se zove politika; zabavniji, štaviše, a u nekom smislu možda i delotvorniji. Pozorište je u Odesi bilo moćan; film - mrtva umetnost, zato što je neprekidno prezasićenje ekranskim slikama dovelo do toga da su sve slike postale jednako dosadne; činilo se da građani Odese vole upravo neposrednost i rizičnost izvođenja uživo, trenutke koji se nikad neće vratiti i koji ni dva puta ne mogu biti isti. Pozorište je, zapravo, bilo najmoćnija umetnost u ovom gradu, kao i u mnogim drugim marsovskim. Zato je, tokom sledećih nekoliko godina, radeći sa Majom, ova trupa iz Odese postavila na pozornicu mnoštvo političkih predstava, uključujući i sva dela južnoafričkog autora Atola Fugarda u kojima se plameno i strasno razotkriva anatomija institucionalizovanih predrasuda i ksenofobije duše; to su najbolji pozorišni komadi na engleskom jeziku posle Šekspira, zaključila je Maja. Osim toga, ista ova glumačka družina bitno je doprinela otkrivanju i promociji jedne grupe pisaca koji su kasnije postali poznati kao 'Odeska grupa'; šestoro mladih domorodaca, muškaraca i žena, žestokih ne manje nego što je Fugard, koji su u nizu svojih drama istražili teške, dirljive probleme novih iseija i niseija i njihovog bolnog asimilovanja u areofaniju - miliona malih Romea i Julija, miliona malih, krvnih veza stvorenih ili presečenih. Bio je to Majin najbolji prozor u savremeni svet, i sve više njen način da savremenom svetu uputi uzvratnu poruku, da učini najviše što može da bi taj svet oblikovala - veoma uspešno, jer su mnoge od tih predstava izazivale žestoke rasprave, pa i svađe u društvu. Nova dela Odeske grupe napadala su antiimigracionu političku orijentaciju koja je i sad bila na vlasti u Mangali. Bila je to politika u novom modalitetu, koji je Maji prijao više nego ijedan dotadašnji; pa je razmišljala - eh, kad bi samo mogla ispričati Frenku o ovome, kad bi mu mogla pokazati kako ovo dejstvuje.
I tako su prolazile godine i u svakoj po dvadeset četiri meseca, sve po dva ista, a Latrob je postavljala i mnogobrojne nove, živopisne produkcije klasika, Maja ih je gledala, i postepeno sve više upadala u klopku tragedije. Iako je volela političke predstave, koje, bez obzira na to da li su pune gneva ili nade, najčešće sadrže u sebi jednu utopijsku nadu da će biti bolje i silovitu želju za progresom - ipak je kao najmoćnije, najistinitije i najdirljivije doživljavala stare tragedije sa Tere. Katarza, u onom smislu kako ju je opisao Aristotel, kod Maje je, činilo se, dejstvovala veoma dobro; posle gledanja dobrog izvođenja neke od tih velikih tragedija Maja je išla kući sva 'razbijena', ali i očišćena - na neki način srećnija. Jedne noći uvide da su to zamene za njene negdašnje svađe sa Mičelom; sublimacije, rekao bi on, i to uspešne; uspešne zato što je njemu ovako lakše, dostojanstvenije, otmenije. Postojala je i neka veza sa antičkim Grcima, veza koja je oživljavala na mnogo načina u Helaskom basenu, u gradovima, ali i među feralima, jedan neoklasicizam koji je po Majinom osećaju bio dobar za sve njih, zato što su, s njim suočeni, morali pokušati i da dosegnu visine grčkog poštenja, grčkog netremičnog gledanja u stvarnost. 'Orestija', 'Antigona', 'Elektra', 'Medeja', 'Agamemnon' koji je trebalo da se nazove 'Klitemnestra' - te zapanjujuće žene koje ogorčeno i silovito reaguju na čudne sudbine koje su im nametnuli muškarci, i povremeno uzvrate udarac, kao kad je Klitemnestra ubila Agamemnona i Kasandru, i lepo ispričala publici kako je to uradila, i onda, na kraju, zagledana u publiku, pravo u Maju, rekla:
"Dosta te bede! Ne počinji više. Ruke su nam crvene.
Idi kući i prepusti se sudbini u vremenu,
na vreme, pre nego što patiš. Činili smo što smo morali."
Činili smo što smo morali. Istina, prava istina. Maja je volela istinitost ovakvih stvari. Tužne pozorišne predstave, tužna muzika - trenodije, ciganski tango, 'Okovani Prometej', čak i drame o jakobinskim osvetama... zapravo, što crnje to bolje. To istinitije. Rukovodila je osvetljenjem za 'Tita Andronika' i ljudi su bili zgađeni, užasnuti, rekli su da je to bilo naprosto kupanje u krvi; zaboga, jeste upotrebila mnogo crvenih reflektora; ali ono kad Lavinija sa odsečenim šakama i jezikom pokušava da naznači ko joj je to uradio, ili kad klekne da odnese Titovu odsečenu glavu u zubima, kao pas... publika je to gledala skamenjena, sleđena. Čovek je morao priznati da je taj Šekspir, i sa 'kupanjem u krvi' i bez toga, bio veliki majstor pozorišta. Majstor koji je sa svakim sledećim napisanim komadom postajao još moćniji, sposoban da elektrizira istinom još mračnijom i većom; tu sposobnost zadržao je i kao starac. Maja iziđe sa jedne dugotrajnog, bolnog, nadahnutog izvođenja 'Kralja Lira' sva ponesena, zacrvenela u licu, nasmejana, dograbi mladog člana osvetljivačke ekipe za ramena i prodrma ga i povika: "Zar ovo nije bilo divno, veličanstveno?"
"Ka, Maja, ne znam, možda bi se meni lično više sviđala ona verzija iz doba Restauracije, gde Kordelija uspeva da se spase i uda se za Edgara, znaš da je postojala takva?"
"Bah! Glupo dete! Rekli smo istinu noćas, a to je jedino važno! A ti se tvojim lažima vrati ujutro!" Pa mu se nasmeja grubo i baci ga nazad među njegove prijatelje. "Nerazumna mladosti!"
On svojim prijateljima objasni: "To je Maja."
"Toitovna? Ona iz opere?"
"Da, ali ova je ona stvarna."
"Stvarna" ponovi Maja podrugljivo i mahnu im da idu od nje. "Ne znate vi ni šta znači ta reč." Bila je obuzeta osećanjem da ona to zna.
Prijatelji su dolazili u grad, ostajali u poseti nedelju dana, dve nedelje; a onda, pošto su leta postajala sve toplija, stekoše običaj da provode jedan od dva decembra u svakoj godini u jednom seocu na plaži, zapadno od grada, u jednoj baraci iza dina; plivali su i jedrili i surfovali i ležali na pesku pod suncobranom, čitali i spavali, i tako im je prolazio perihel. Onda, povratak u Odesu, u dobro znane udobnosti njenog stana i tog grada, u mesinganu svetlost južne jeseni koja je najduže godišnje doba u marsovskoj godini, i koja je ujedno prilazak afelu, tako da je svetlost Sunca iz dana u dan sve mutnija i mutnija, dok na kraju ne nastupi sam afel: taj dan je Ls 70, a između tog dana i zimske ravnodnevnice, na Ls 90, održava se Festival leda; oni obuju klizaljke i klizaju se po belom morskom ledu u samoj luci, ispod korniša, gledaju gore ka dokovima koji su zasuti nanosima snega, beli ispod crnih oblaka; ili krenu 'ledenim brodom', kao sankama, daleko preko zaleđenog mora, toliko daleko da grad bude samo prekid u beloj krivini zavejanog unutrašnjeg zida ogromnog kratera. Ili Maja ode da obeduje sama u restoranima koji su puni buke i vodene pare, čeka da počne muzika, a mokar sneg se spušta na ulicu napolju. Ušeta u neko memljivo pozorištance u kome se već čuje smeh prožet iščekivanjem. Jede napolju, na balkonu, prvi put tog proleća, navukla je debeli džemper zbog hladnoće, gleda nove pupoljke na vršcima grančica drveta, a to je boja zelena kao nijedna druga zelena, kao da su pošle sitne suze životne zelenosti, viriditasa. I tako idu dani i idu godine ukrug, duboko u prevojima navika i ritmova, čovek je srećan unutar onih dQja v×-a koje sam sebi pripremi svesno.
I onda dođe jedno jutro kad ona uključi ekran da proveri nema li nekih vesti, i saznade da je otkriveno veliko naselje Kineza koji su se već zavukli u Huo Hsing Valis (kao da taj naziv opravdava ilegalno useljavanje); iznenađena planetna policija Marsa naredila im je da odu, ali oni su hladnokrvno prenebregli to naređenje, i stvar je zasad ostala na tome. Ali je zato kineska vlada upozorila vladu Marsa da će svaki nasrtaj na tu naseobinu biti smatran nasrtajem na kineske građane, što će povući i 'prikladan odgovor'. "Šta!" povika Maja. "Ne!"
Poče pozivati svakoga koga je u Mangali poznavala; ali takvih u Mangali više nije bilo mnogo, bar ne na značajnim položajima. Pitala ih je šta znaju o ovome i zahtevala odgovor zbog čega policija već ne prati te uljeze do lifta i ne šalje ih kući, i tako dalje; "Ovo je naprosto neprihvatljivo, morate to preseći sad, odmah!"
Ali upadi samo malo manje drastični od ovog dešavali su se već neko vreme, što je i ona viđala ponekad u vestima. Imigranti su spuštani u jeftinim vozilima namenjenim samo za jedan silazak, bez znanja vlasti u Šefildu. Malo ili nimalo se moglo tu učiniti, bez izazivanja međuplanetnog incidenta. Iza kulisa, međutim, sada su u toku veliki napori da se nađe neko rešenje. Ujedinjene nacije su podržale Kinu, pa je put ka rešenju težak. Ipak se postiže napredak, polako ali sigurno. Ona ne treba da brine.
Ugasila je ekran. Jednom, davno, bila je opterećena prividom da ako ona, jedna, dovoljno jako zapne, svet može postati bolji. Sad je znala da ne može.
Ali je to bilo teško priznati. "Dovoljno da čoveka otera u Crvene", reče ona Mičelu, polazeći na posao. "Takođe je dovoljno da otera nas dvoje u još jednu posetu Mangali."
Ali za samo nedelju dana kriza je prošla. Postignuta je neka 'akomodacija'; tom naselju dozvoljeno je da ostane, a Kinezi su obećali da će iduće godine poslati za toliko umanjenu kvotu novih legalnih doseljenika. Vrlo nezadovoljavajuće, ali tako je ispalo. Život se nastavio pod tom novom senkom.
I još nešto se dogodi. Vraćala se pešice kući, sa posla, jednog poznog prolećnog popodneva, kad jedan red žbunova ruža u zadnjem delu korniša privuče njenu pažnju; Maja priđe da bolje pogleda. Iza tih žbunova ljudi su hodali, uglavnom žurno, avenijom Harmakis, pored mnogobrojnih kafića. Nove ruže imale su neku čistu, tamnu crvenu boju, njihove raskošne somotne latice blistale su u popodnevnom svetlu. Na etiketi privezanoj za stablo jednog žbuna pisalo je da su 'Linkoln'. Ta vrsta ruže. Takođe, Abraham Linkoln, najveći Amerikanac, čovek koji je bio kombinacija Džona i Frenka, bar kako ga je Maja razumela. Jedan iz Grupe napisao je veličanstvenu dramu o njemu. Mračnu i uznemirujuću; heroj ubijen besmisleno, drama koja zaista slomi srce. Vremena su sada takva da njima treba, opet, jedan Linkoln. Crvena boja ruža blešti, udara. Najednom, Maja ne vidi ništa; ostaje sasvim zasenjena, kao da je gledala u Sunce.
Onda se pred njenim očima pojaviše kolone nekih stvari.
Oblici, boje - toliko je još svesna, ali ne i šta su - niti ko je ona - lišena svih reči, bori se da prepozna...
Onda se sve opet sručilo natrag u nju. Ruže. Odesa. Sve je to tu, kao da nijednog trena nije nestalo. Ali Maja ostade da se njiše i tetura, nastojeći da uhvati ravnotežu. "Oh, ne", reče ona. "Oh, Bože." Proguta knedlu; a grlo suvo, veoma suvo. Ovo je bio fiziološki događaj. Potrajao je prilično dugo. Ona priguši krik. Samo zašišta. Ostade ukočeno uspravna na šljunčanoj stazi, a pred njom ta živa ograda, smeđa i zelena, prošarana modrim crvenim. Moraće da zapamti ovaj kolorni efekat za sledeću jakobinsku dramu koju budu davali.
Oduvek je znala da će se i ovo desiti. Oduvek znala. Navika je veliki lažov; i to je znala. Unutar nje kucka bomba. U starim vremenima bilo je, otprilike tri milijarde otkucaja - i bum. Sad su oni drugačije podesili tempirni mehanizam, sad imaju na raspolaganju deset milijardi, ili više, otkucaja. Ali 'tik-tak' nije prestalo. Čula je da se negde prodaje nova vrsta časovnika, koji pokazuje koliko ti je još vremena ostalo do kraja života; ali sam ga podesiš, da radi pet stotina godina, ili već koliko godina si odabrao da živiš. Odabereš milion godina, i baš te briga. Ali ako ga namestiš na samo jednu, pripazićeš malo pomnije na svaki sekund. Ili ćeš zaroniti u svoje navike i zaboraviti to, kao što čine svi njeni poznanici.
Bila bi i ona savršeno srećna da čini tako. I jeste tako živela ranije, i opet će. Ali sada, u ovom trenutku, nešto se dogodilo, i ona se našla opet u interregnumu, u onom ogoljenom vremenu između dva kompleta navika, čeka novo razlistavanje. Ne, ne! Zašto? Ne želi ona takvo vreme, previše su teška takva vremena - njoj je gotovo neizdrživ osećaj kad sirovo vreme struže po njoj, u takvom razdoblju. Onaj osećaj da sve što jeste, jeste sada poslednji put. Ona mrzi, mrzi taj osećaj. A ovog puta čak nije menjala nijednu svoju naviku, ništa! Ništa nije menjala, tresnulo ju je iz vedra neba. Možda je naprosto proteklo previše vremena od poslednjeg takvog napada, pa navike više nisu imale uticaja. Možda će napadi sad učestati, događaće se u bilo kom trenutku, nasumično.
Pođe kući (razmišljajući: znam gde mi je kuća; znam) i pokuša da ispriča Mičelu šta joj se dogodilo. Opisuje, pa je uhvati plač, pa još malo opisuje, pa odustane od cele stvari. "Mi sve radimo samo jednom! Razumeš!"
Bio je veoma zabrinut, ali je nastojao da to ne pokaže. I posle svojih ovakvih 'blank' razdoblja, ona savršeno lepo ume da prepozna u kom je fazonu msje Dival. On reče da je njen mali jamais v× možda bio mali epileptični napad, ili mali moždani udar; mali, malecan. Ali ne može se to znati sigurno, čak ni testiranjem se verovatno ne bi otkrilo. Jamais v× je slabo proučen; to je varijanta dQja v×-a, ali, u suštini, izvrnuta naopačke; "Verovatno kratkotrajna interferencija između različitih obrazaca moždanih talasa. Mali pad iz alfe u delta talase, kratkotrajan. Ako pristaneš da nosiš monitor, znaćemo sledeći put kad se desi, ako se desi. Ima sličnosti sa mesečarskim hodanjem, tokom koga je veliki deo kognicije isključen."
"Da li iko ostane zauvek tamo?"
"Ne. Ne znam ni za jedan takav slučaj. Stvar je retka i uvek privremena."
"Do sada je bila."
Pokušavao je da se drži kao da su to neosnovani strahovi.
Maja je znala da nisu, i otišla je u kuhinju da spremi obed. Treskaj posuđem, ljuljaj vrata frižidera, vadi povrće i seckaj ga i bacaj u tiganj. Sec sec sec sec. Prestani da plačeš! Prestani da prestaješ plakati! Čak i ovo se dogodilo već deset hiljada puta. Katastrofe koje čovek ne može da izbegne, navika gladi. U kuhinji, upireš se da prenebregneš sve i da samo spremaš hranu; koliko puta? Pa, evo nas, tu smo.
Posle je izbegavala taj red ruža, plašeći je da joj se ono ne dogodi opet. Ali ruže su, dabome, bile vidljive iz svih delova korniš-parka - štaviše, i iz luke. A cvetale su praktično neprestano, tokom većeg dela godine, ruže su u tom pogledu zapanjujuće. Jednom prilikom, u istom onom popodnevnom svetlu, koje je lilo preko Helesponta i stvaralo utisak donekle ispranih boja preko celog zapada, potamnelog do nekih pastelnih neprovidnosti, njen pogled uhvati crvene tačkice kao red uboda iglicom, baš ruže u toj živoj ogradi, iako je hodala nadomak mora - vide tapiseriju pene na crnoj vodi s jedne strane nje i istovremeno vide ruže i Odesu kako se uzdižu s druge strane, pa stade, stišana nečim u toj dvostranoj viziji, zaustavljena shvatanjem - ili rubom epifanije - oseti da neka ogromna istina navaljuje da probije u nju, pritiska je - ili, ne, nego da probije iz nje, iz njene lobanje, mada izvan njenih misli, to napada na samu dura mater opnu kojom je njen mozak omotan - sve objašnjeno, sve najzad jasno, bar jednom.
Ali ta epifanija se nikad nije probila kroz barijeru. Samo osećaj, mutan poput oblaka i ogroman, i već popušta pritisak na njen um, a popodne ostaje ozareno samo svojim uobičajenim kalajnim polubojama. Ode ona kući, puna; okeani oblaka ustalasani u njenim prsima; puna do rasprskavanja nečeg što je nalik na osujećenost ili na neku radost koja je istovremeno i bol duše. Ispriča i ovaj put Mičelu šta je bilo, a on klimnu glavom: imao je naziv i za to.
"Presque v×." Maltene-viđeno. "E, to se meni dešava često", reče on. Sa njegovim osobenim izrazom tajne tuge.
Ali Maji se najednom učini da sve te njegove simptomatske kategorije samo maskiraju istinu o onome što se njoj zaista dešava. Ponekad se ona veoma zbuni; ponekad zamišlja da razume stvari koje uopšte ne postoje; ponešto zaboravi za sva vremena; a ponekad je uhvati strava, ogromna. I sve to Mičel misli da obujmi svojim nazivčićima i kombinacijama.
Maltene viđeno. Maltene shvaćeno. A onda natrag u svet svetlosti i vremena. I teraj dalje po starom, šta drugo možemo. Terala je dalje po starom. Dovoljno je dana prošlo i počela je zaboravljati ono, kako je bilo, koliko je sleđena bila od strave i koliko blizu radosti. Doživljaj dovoljno čudan da se može zaboraviti lako. Samo treba živeti u svom la vie quotidiQnne, u svojoj svakodnevici, gledati svoj dnevni posao, prijatelje, goste.
Među kojima se nađoše i Šarlota i Ariadna, koje su došle odozgo, iz Mangale, da se posavetuju sa Majom zbog pogoršavanja odnosa sa Zemljom. Odoše da doručkuju na kornišu i da pričaju o dorsabrevijanskim temama. U suštini, uprkos činjenici da su Minojci napustili slobodnomarsovsku koaliciju zato što im se nije svideo pokušaj te koalicije da uspostavi prevlast nad naseljima u spoljašnjim delovima Sunčevog sistema (i još što-šta), Dorsabrevijanci su ostali u uverenju da je Džeki bila u pravu, bar u nekoj meri, po pitanju doseljavanja.
"Nije tačno da je Mars dosegao neku gornju granicu svog kapaciteta za prijem ljudskih bića", reče Šarlota, "takve tvrdnje su netačne. Mogli bismo mi pritegnuti kaiš, zgusnuti gradove. Osim toga, ovi novi ploveći gradovi na Severnom mogu da prime veliki broj novih stanovnika; oni su znak koliko bi, zapravo, ogroman broj ljudi mogao da živi ovde. Ekološki uticaj tih gradova je praktično jednak nuli, ako se izuzmu neki marginalni učinci u lučkim gradovima na koje su ploveći upućeni. Ali ima mesta i za mnogo novih lučkih gradova, naročito na Severnom okeanu."
"Ima, za još mnogo njih", reče Maja. I posle ovih teranskih upada, nije volela da sluša antiimigrantske rasprave u ma kom obliku. Ali Šarlota je sada, opet, članica Izvršnog saveta, osoba koja je godinama podržavala bliske odnose sa Zemljom; zato joj sad sigurno nije bilo lako da kaže:
"Nije reč o brojevima. Problem je u tome ko su imigranti, u šta veruju. Problemi asimilacije postaju zaista vrlo nezgodni."
Maja klimnu glavom. "Čitala sam na ekranu."
"Da. Mi nastojimo da integrišemo pridošlice na svaki mogući način, ali se oni naravno zgrudvaju u gomile po starim pripadnostima, a to ne možemo silom razbijati."
"Ne."
"Ali problemi naprosto kuljaju iz njih - primena islamskog šerijatskog zakona, zlostavljanje u porodici, etničke bande koje počinju da ratuju jedna protiv druge, nasrtaji doseljenika na domaće stanovništvo - obično muškarci doseljenici napadnu Marsovku, ali nije uvek to. Nastaju se bande mladih domorodaca, željne osvete, napadaju i zlostavljaju doseljenike. I tako dalje. Nevolje su to velike. I sve to sada, kad je imigracija, barem legalna, veoma ograničena. A UN se ljute na nas i zahtevaju da primimo daleko više. Ako pristanemo, postaćemo svojevrsno đubrište za istovarivanje neželjenog ljudskog materijala, i sve što smo do sada postigli biće upropašćeno."
"Hmmm." Maja odmahnu glavom. Znala je i ona za ove probleme, naravno. Ali bilo je deprimirajuće saznanje da jedna njena saveznica, ovakva, može lako preći u suprotni tabor zbog toga što su problemi naglo zaoštreni. "Pa, šta god da odlučimo, moramo imati u vidu Ujedinjene nacije. Ako zabranimo imigraciju, a oni nastave da šalju narod i to podrže vojnom silom, svi učinci našeg rada biće satrveni još brže. To se dešava sa svim ovim ilegalnim 'uskocima', zar ne? Mi popustimo? Dakle: najbolje je da zadržavamo navalu doseljenika na najnižem nivou koji će Ujedinjenim nacijama biti prihvatljiv, a sa onima koji se dosele da se izborimo kako god znamo i umemo."
Obe žene pred njom klimnuše glavom, neraspoloženo. Onda su neko vreme samo jeli i gledali napolje, ka svežem plavetnilu jutarnjeg mora. Arijadna reče: "Problem su i nekadašnje meta-nacionalke. Navaljuju, još jače nego UN, da prodru ovamo."
"Naravno." Za Maju nije bilo nikakvo iznenađenje da stare meta-naci kompanije još i sad imaju veliku moć na Zemlji. Naravno, sve su oponašale model 'Praksisa', da bi opstale, a posle tako temeljnih promena u svojoj strukturi nisu više bile feudalne diktature rešene da pokore ceo svet; pa ipak, ostale su velike i snažne, sa ogromnim brojem kadrova i sa ogromnim akumuliranim kapitalom; još željne da ulaze u posao, da zarade, da bi njihovi članovi imali od čega da žive. Strategije za postizanje tog cilja bile su ponekad dostojne divljenja, a ponekad ne; firma može da proizvodi stvari koje su narodu zaista potrebne, da ih proizvodi na nove i bolje načine, ili može da se koristi raznim nečasnim trikovima, da profitira samo zbog svog nadmoćnog položaja, da naduvava lažne potrebe. Većina bivših meta-naci kompanija služila se mešavinom i jednog i drugog pristupa, naravno, uz to nastojeći da obezbedi sebi trajnu stabilnost putem diversifikacije, ulaganja u mnogo oblasti koje su međusobno sasvim različite, kao u starim danima investiranja. Upravo zbog toga je rat protiv nepoštenih strategija bio otežan: svako se i njima služio, manje ili više. A sada su mnoge takve 'eks-metanke' pripremile vrlo aktivne programe za Mars; iznajmljene od zemaljskih vlada, prebacivale su narod na Mars, podizale su na Marsu gradove i sela, aktivirale na Marsu nove poljoprivredne površine, rudnike, proizvodnju, trgovinu. Ponekad se činilo da emigracija sa Zemlje neće prestati sve dok se nivo punoće tih spojenih sudova ne izjednači; što bi, s obzirom na hipermaltuzijansku situaciju na Zemlji, bila katastrofa za Mars.
"Da, da", reče Maja nestrpljivo. "Pa ipak, moramo se truditi da pomognemo, i istovremeno moramo nastojati da ostanemo u sferi prihvatljivog vis-a-vis Zemlje. Inače, biće rat."
Odoše Šarlota i Ariadna tako; obe su izgledale tačno onoliko zabrinute koliko se Maja zabrinuto osećala. I najednom joj sinu misao, vrlo sumorna, da ako njih dve dolaze kod nje da traže pomoć, situacija mora biti zaista veoma loša.
Zato se ona opet nešto više posveti neposrednom političkom radu, nastojeći, doduše, da ga održi u nekim određenim granicama. Retko kad je putovala iz Odese, osim zbog poslova svoje firme. Nije prestala da radi za pozorišnu družinu koja je, zapravo, ostala istinsko središte njene političke aktivnosti. Ali je, ipak, počela opet da odlazi na političke skupove, na mitinge, čak je ponekad izlazila pred mikrofon i govorila. Werteswandel u mnogim oblicima. Jedne noći se čak toliko zanela da je pristala da se kandiduje za mesto poslanika Odese u planetnom Senatu, i to kao članica 'Zemaljskog društva prijatelja', ali samo ako ne nađu drugog, boljeg kandidata. Kad se malo pribrala, počela ih je preklinjati da ipak prvo potraže tog nekog, drugog; na kraju su odlučili da kandiduju jednog mladog pisca pozorišnih komada, člana Odeske grupe, koji je već bio zaposlen u gradskoj administraciji Odese; to je bio dobar izbor. Spasila se, dakle, toga, i nastavila da čini koliko je bilo u njenoj moći da pomogne ovim zemaljskim kvekerima, malo manje aktivno - ali se sve više čudeći samoj sebi šta to radi, jer, ako se jedna planeta pretovari, ako se pređe preko gornje granice njenog prihvatnog kapaciteta, mora doći, neizbežno, do sloma. Istorija Zemlje devetnaestog i kasnijih vekova uglavnom i postoji samo zato da bi tu jednu poentu utuvila ljudima u glavu. Znači, oni moraju nastupati obazrivo, ne dopustiti da se na Mars ukrca premnogo ljudstva - pravo akrobatsko hodanje po zategnutoj žici - ali bolje je neko vreme se batrgati u nametnutoj prenaseljenosti nego se naći na udaru prave, vojne invazije; poenta koju je ona saopštavala na svakom sastanku redom.
A za sve to vreme Nirgal je bio negde u zabačenim područjima, lutao je kroz svoj nomadski život, razgovarao sa farmerima i feralima, i svuda, nadala se ona, delovao na svoj uobičajeni način na marsovski pogled na svet, na marsovsko, kako bi to Mičel rekao, kolektivno nesvesno. Ona je velike nade polagala u Nirgala, i trudila se koliko je mogla da ovlada ovom drugom niti svog života - naime, istorijom, koja jeste u nekom smislu najcrnji od svih elemenata u njenom životu: crna nit koja svojom putanjom prošiva i priteže ostale, labavije delove, u jednu zbijenu, zgužvanu celinu, i sobom donosi ono predosećanje zla koje je nju mučilo tokom onog ranijeg života u Odesi.
Tu je, dakle, već postojao jedan maligni dQja v×. Ali dabome, napadoše je opet i oni pravi dQja v×, počeše da isisavaju život iz svih stvari, kao što su uvek i činili. Oh, kakav je potres bio i samo jedan sev tog osećaja, kakvo užasavajuće podsećanje, pa makar odmah prošlo. Ali kad je dQja v× trajao ceo dan, bilo je to mučenje, a kad je trajao nedelju dana neprestano, bio je pakao sam. 'Stereo-temporalno stanje'; tako su sada Mičel i stručni časopisi nazivali tu pojavu. Neki su, ipak, isticali drugi naziv, oduvek-već bilo, always-already. Problem koji je, činilo se, počeo da muči neke superstare građane; jedan određeni postotak njih. Za Maju, sa stanovišta njenih osećanja, ništa nije moglo biti gore. Probudi se, nekog takvog dana, i svaki tren je apsolutno ponavljanje nekog već doživljenog, istovetnog dana - tako se njoj činilo - kao da je Ničeova teorija o beskrajnom ponavljanju istog, o večitom ponavljanju svih mogućih prostorvremenskih kontinuuma, postala na neki način dostupna njenom pogledu, njeno svakidašnje doživljavanje. Užasno, užasno! Ali ipak, ništa nije mogla tu učiniti, nego se teturala kao zombi kroz taj užas, kroz oduvek-već bilo svog dana stopostotno predvidljivog, sve dok se kletva ne digne sa nje, ponekad sporo kao magla, ponekad jednim kratkim praskom koji izbaci žrtvu u ne-stereo-temporalno stanje; kao kad sve vidiš dvostruko, a onda ti se pogled izoštri, dobiješ žižu i prostornu dubinu slike. Povratak u stvarno, a stvarno ima taj svoj blagosloveni osećaj da je i novo, neizvesno, ne zna se kako će ispasti, jedno slepo postajanje, tako da je ona slobodna da svaki tren doživi sa iznenađenjem i da oseća uobičajeno sinusoidno talasno dizanje i spuštanje svojih osećanja, tobogan koji, iako neudoban, bar jeste kretanje.
"Ah, dobro", reče Mičel kad se izvukla iz jedne takve omađijanosti. Lepo se videlo da se pita: koji je to, od svih lekova koje je njoj dao, doveo do ovog povoljnog ishoda.
"Možda, kad bih samo uspela da se probijem na drugu stranu presque v×-ja", reče Maja nejako. "I da više ne bude ni dQja, ni presque ni jamais, nego prosto da bude v×."
"Neka vrsta prosvetljenja", nagađao je Mičel. "Satori. Ili bogojavljanje. Mistično jedinstvo sa Vaseljenom. Kažu mi da je to pojava koji obično traje kratko. Vršni doživljaj."
"Ali nešto se i zadrži?"
"Da. Posle sa boljim raspoloženjem gledaš svet. Ali, hm, kažu da to biva jedino ako prethodno postigneš... izvesnu..."
"Vedrinu i smirenost?"
"Ne, ovaj... pa, da. Hajde da kažemo: staloženost uma."
"A to nije moja vrsta stvari, misliš ti."
Ovo je izmamilo iz njega širok osmeh, iako ga je pokušavao suzbiti. "Ali bi ti mogla nešto tako kultivisati u sebi. Pripremiti se, hoću reći. To je posao koji se radi u zen-budizmu, ako sam ga dobro shvatio."
Maja navali da čita zen-tekstove. Ali u svim priručnicima jasno je pisalo: zen nije informacija, zen je jedno ponašanje. Ako se ponašaš na pravi način, mistična jasnovidost možda će se spustiti na tebe; a možda i neće. Ali i ako te bude pohodila, najverovatnije neće ostati dugo, jer to bude nešto kratkotrajno, jedna vizija.
Ona je, međutim, bila već previše uglavljena u svoje navike; nije mogla toliko izmeniti svoje mentalno ponašanje. Nije imala tu vrstu kontrole nad svojim mislima da bi spremno dočekala ono vrhunsko - to jest, vršno iskustvo, 'pik' krivulje. Ona živi svojim životom, a ovi mentalni lomovi nameću joj se sami, bez njene volje. Razmišljanja o prošlosti povećavaju verovatnoću da joj se takav incident dogodi; izgleda da dejstvuju kao okidač. Zato se trudila da misli, koliko god je moguće, samo o sadašnjosti. Pa, i to je zen, zar ne? - i ona se poprilično uvežba u tom vidu zena; uvide da je to, već godinama, bila njena strategija opstanka. Ali vršno iskustvo... ponekad je čeznula za njim, čeznula da ono 'maltene viđeno' najzad bude stvarno viđeno. U nekom trenutku, na nju se spusti presque v×, svet poprimi oreol moćnog, ali nejasnog značenja koje lebdi samo malo izvan dohvata njenog saznanja, i ona ustaje i navaljuje da se probije do tamo, ili se opusti, ili naprosto pokuša da se povinuje toku događaja u nadi da će plen doći sam; radoznala, prestrašena, puna nade; onda ta pojava izbledi i nestane. Kad bi... kad bi, samo, jednog dana, uspela da se provuče u jasnoću! Možda bi joj pomoglo u kasnijem životu. Ponekad je naprosto radoznala, ogromno radoznala: šta li to, toliko, ima da se dozna? Koje je to razumevanje i uviđanje, tako blizu njenog uma, u takvim trenucima? Osećaj je tako stvaran, da ne može biti puka opsena...
Zato (ali ne znajući, u prvi mah, da je podstaknuta ovim traganjem) ona prihvati Nirgalov poziv da pođe s njim na festival na Olimpus Monsu. Mičel je smatrao da je to izvrsna zamisao. Po jednom u svakoj marsovskoj godini, i to u vreme kad je na severnoj polulopti proleće, narod se okupljao na vrhu Olimpus Monsa, blizu jednog kratera koji se zove Zp. Tu je održavan festival, u kaskadi naduvanih kupola polumesečastog oblika, nad mozaicima od pločica i kamičaka, nalik na ono njihovo prvo okupljanje na ovom mestu, ono kad su proslavili kraj Velike oluje, i kad je asteroid od leda sevnuo preko neba, a Džon im održao govor o budućem marsovskom društvu.
Pa, moglo bi se reći, pomisli Maja dok su se spuštali vagonom u unutrašnjost velikog vuklana, da je to društvo stiglo, bar na neka mesta, pojavilo se bar u nekim razdobljima. Sad smo mi ovde: evo nas, tu smo. Nalazimo se na Olimpu, susret je svake godine na dan Ls 90, da se prisetimo Džonovih obećanja i da slavimo ono što je, od tih obećanja, ostvareno. Ubedljiva većina učesnika ove svetkovine jesu mladi domoroci, ali dođe i mnogo novih doseljenika, zato što i oni žele da vide kako izgleda taj slavni festival; žurka od sedam dana i noći bez prestanka, zasnovana na tome da ili sviraš, ili plešeš, ili oba. Maja je više volela da pleše, zato što ni do sada nije naučila da svira na bilo kom instrumentu osim na tamburi. Tamo je gledala da 'izgubi' Mičela i sve ostale svoje prijatelje, Arta, Saksa, Marinu, Ursulu, Meri, Nirgala, Dijanu i sve ostale, da pleše samo sa neznancima, i da zaboravi sve. Da ne radi ništa, samo da se fokusira na lica koja prolaze blistava ispred nje, svako lice kao pulsar svesti koji viče: živim živim živim.
Super igranka; densing cele noći; znak da asimilacija možda i uspeva, da areofanija deluje svojom nevidljivom čarolijom na svakoga ko dođe na ovu planetu; da će njihove toksične zemaljske prošlosti biti razblažene i zaboravljene, a istinska marsovska kultura postignuta, najzad, kao kolektivna tvorevina. Da, odlično je to. Ali nedostaje 'pik'. Ovo nije pravo mesto za to postignuće; ne za nju. Možda zato što je suviše prisutna mrtva ruka prošlosti; na Olimpus Monsu se malo šta izmenilo, nebo je i sad jednako crno i zvezdano, samo se duž celog horizonta vidi jedna purpurna traka... Marina joj reče da su uokolo ogromnog kratera, duž samog ruba, izgrađeni mnogi hosteli, da bi hodočasnici imali gde da prespavaju dok idu u obilazak pešice oko vrha planine; druga pribežišta sagrađena su dole, u kalderi, za Crvene koji odu u planinarenje i onda provode život u tom svetu međusobno presečenih, konveksnih litica. Baš čudno, šta sve ljudi rade, iako ne moraju, razmišljala je Maja; baš čudno, kakve se sve sudbine odigravaju na Marsu u poslednje vreme.
Ali njena sudbina slabo napreduje. Olimpus Mons je odveć visok, samim tim - odveć zaglavljen u prošlost. Neće ona na takvom mestu ostvariti onaj doživljaj za kojim traga.
Uspela je, međutim, da opširno razgovara sa Nirgalom, ali tek u vozu, na povratku u Odesu. Ispričala mu je o Šarloti i Arijadni i njihovim brigama, a on je klimao glavom i pričao joj neke svoje pustolovine u nepristupačnim predelima; mnoge su ilustrovale kako asimilacija napreduje. "Pobedićemo na kraju", predskaza on. "Mars je sada bojno polje na kome se obračunavaju prošlost i budućnost, i prošlost pokazuje koliko velikom silom raspolaže, ali budućnost ipak jeste ono u šta svi idemo, u njoj postoji jedna sila neminovnosti, kao što te vakuum neminovno vuče napred. Ovih dana, ja tu silu naprosto osećam." Izgledao je srećan.
Onda je spustio njene kofere sa prtljažnih rešetki, koje su u vagonu bile iznad njihovih sedišta, i poljubio Maju u obraz. Mršav je bio i tvrd i izmicao joj je iz ruku. "Radićemo i dalje na tome, da? Doći ću da posetim Mičela i tebe u Odesi. Volim te."
Što je doprinelo njenom boljem raspoloženju, dabome. Nije bilo vršnog iskustva, ali zato je bila vožnja sa Nirgalom i prilika da se dobro ispriča sa njim, najeluzivnijim domorocem, najvoljenijim sinom.
Međutim, posle povratka sa planine nastaviše da je spopadaju svi njeni 'mentalni događaji', kako ih je Mičel zvao; celi taj njen 'asortiman'. I posle svakog takvog događaja Mičel je bio još zabrinutiji. Maja vide da ti događaji počinju ozbiljno da ga plaše; primećivala je to, iako je on nastojao da prikrije zebnju. Ne bez razloga. Slični 'događaji' obuzeli su i mnoge druge njegove izuzetno stare klijente. Činilo se da lekovi protiv starenja ne uspevaju da spreče da se memorija vrlo starih ljudi lepi za njihovu sve dužu prošlost. Ali ta prošlost se otezala sve više u dužinu, godine su se slagale jedna na drugu, pamćenje je popuštalo, a 'događaji' postajali sve jači, toliko da su neki od tih pacijenata najzad morali biti smešteni u 'instituciju' za mentalno poremećene.
Ili su umirali. Često se ostvarivala ta druga mogućnost. Onaj 'Institut za prve naseljenike', sa kojim je Mičel sarađivao, svake godine je imao na raspolaganju sve manju grupu subjekata za razgovor.
Dođe, tako, i godina u kojoj umre čak i Vlad. Po njegovoj smrti, Marina i Ursula se preseliše iz Aherona u Odesu. Nađa i Art su se još pre toga doselili u zapadnu Odesu, za svojom kćerkom Niki koja je odrasla i tu se nastanila. Čak i Saks Rasel iznajmi stan u Odesi, ali nastavi da provodi većinu godine, ipak, u Da Vinčiju.
Za Maju su ta doseljenja bila i dobra i loša. Dobra, zato što je volela sve te ljude, i što je sad sticala osećaj da oni dolaze da se okupe baš oko nje, pomisao koja je godila njenoj taštini. A mogućnost da ih često vidi licem u lice zaista je prijala. Zato je, na primer, pomagala Marini da pomogne Ursuli da lakše prebrodi gubitak Vlada. Činilo se da su Ursula i Vlad bili pravi par, u nekom smislu, mada, zna se, Marina i Ursula... pa, nije ni sad bilo izraza koji bi opisivali tri tačke u trojnom braku, ma kako bio komponovan. U svakom slučaju, od tog braka utroje ostale su, sada, samo njih dve, ženski par veoma zbližen zajedničkom žalošću, ali u drugim vidovima uglavnom nalik na nebrojene druge istopolne parove koji su živeli u Odesi, muškarce od kojih jedan na ulici drži drugog pod ruku (vrlo umirujući prizor) i žene koje se šetaju samo se držeći za ruke.
Bila je, dakle, srećna da vidi te dve, ili Nađu, ili ikog drugog iz stare družine. Ali smetalo joj je to što se nije mogla svaki put setiti pojedinih događaja koje su drugi pominjali kao nezaboravne. Još jedna vrsta jamais v×-ja: njen sopstveni život, nikad viđen. Ne, bolje je usredsrediti se na ove trenutke, silaziti u firmu i tamo raditi na problemima vode, ili spremati osvetljenje za najnoviju predstavu, ili sedeti po barovima i ćaskati sa novim prijateljima sa posla ili sa potpuno nepoznatim osobama. U čekanju da jednog dana nastupi prosvetljenje...
Samanta umre. Za njom, Vasilij. Oh, da, dve-tri godine posle nje, ali, svejedno, posle tolikih decenija u kojima niko od njih nije umro, ova učestalost umiranja bila je ogromna. Zato su svaki sledeći pogreb odradili najbrže što je bilo moguće, a u međuvremenu sve se polako smračivalo, kao na šetalištu kad se crni olujni oblaci valjaju sa Helasponta, sve bliže: nacije sa Tere slale su ogroman broj naseljenika i iskrcavale ih nelegalno, a Ujedinjene nacije su pretile sve oštrije; Kina i Indonezija odjednom su se dohvatile za gušu, Crveni ekološki saboteri minirali su sve češće, ali nasumce, uništavajući bilo šta i bilo koga. Onda Mičel dođe uz stepenice, otežao od jada: "Umro Jeli."
"Šta? Oh, ne."
"Nekakva srčana aritmija."
"Oh, Bože."
Maja već nekoliko desetina godina uopšte nije videla Jelija, ni jedan jedini put, ali izgubiti još jednog iz Prve stotine - izgubiti mogućnost da ikada više vidiš onaj Jelijev osmeh... Ne. Nije čula nijednu reč od onoga što je Mičel dalje pričao. Ne toliko ojađena koliko rasejana. Ili obuzeta drugim jadom, onim koji se odnosi na nju samu.
"Ovo će se sve češće dešavati, je li tako?" reče ona kad, posle dužeg vremena, primeti da Mičel ćuti i gleda ukočeno u nju.
On uzdahnu. "Možda."
I još jednom se okupi u Odesi većina preživelih Prvostotinaša, na pogreb, a organizator je opet bio Mičel. Maja je telefonom prethodno razgovarala sa mnogima koji će doći, i tek tad saznala mnoge stvari o Jeliju. Ponajviše od Nađe. On je veoma rano krenuo iz Podbrega i doselio se u Lasvic, tu je učestvovao u izgradnji grada i postavljanju naduvane kupole, zatim postao stručnjak za hidrologiju akvifiera. Šezdeset prve je lutao po Marsu sa Nađom, nastojao da popravi ovu ili onu strukturu i da se ne umeša ni u šta problematično, ali u Kairu-na-Marsu, gde ga je Maja nakratko videla, događaji su ga odvojili od grupe, tako da nije uspeo da pobegne, kao oni, niz Marineris. Tada se mislilo da je ubijen kao i Saša; međutim, on je, kao i većina Kairana, preživeo, a posle pobune prebacio se u Sabiši i opet počeo da radi u ogromnim podzemnim izvorištima vode; ali, i da radi za 'podzemlje' u onom drugom smislu reči, tako da je doprineo da se Sabiši pretvori u prestonicu ilegalaca i polusveta. Neko vreme živeo je sa Marijom Dunkel, a kad su odredi UNTA zatvorili Sabiši, on i Marija su, tražeći novo stanište, prošli kroz Odesu. Prisustvovali su, u Odesi, proslavi godine M-50, i to je bio poslednji put da ga je Maja, koliko se mogla setiti, videla živog. Stajao je u grupi sa svim ostalim Rusima koji su se tu našli; nazdravljali su, pićem, na onaj njihov starinski način. Meri je pričala da su se njih dvoje tada razišli, i da je on otišao u Senzeni Na i postao jedan od lidera Druge revolucije. Kad je Senzeni Na pristupio savezu Nikozija-Šefild-Kairo, takozvanoj Istočnotarzijskoj alijansi, Jeli se uputio gore, da im pomogne u onoj situaciji oko Šefilda; potom se vratio u Senzeni Na, odslužio jedan mandat kao odbornik u prvoj nezavisnoj gradskoj skupštini tog grada, i polako postao jedan od 'dedova' tamošnje društvene zajednice, kao što su i mnogi drugi Prvostotinaši postali na drugim mestima. Oženio se jednom nigerijskom niseicom, koja mu je rodila sina; dvaput se vraćao na Zemlju, u Moskvu; postao je popularan komentator na ruskoj televiziji. Neposredno pre smrti radio je na projektu za basen Argire, sa Piterom, na planovima da se voda iscrpi iz nekih velikih akvifiera ispod Planina Milosrđa - Karitum Montesa - a da se površina njihova ne naruši mnogo. Jedna njegova praunuka živi na Kalistu i trudna je. A jednog dana na pikniku na ogromnom kružnom nasipu oko mohoul-rupe kod grada Senzeni Na, ovaj Rus se naprosto srušio, i niko ga nije uspeo vratiti u život.
Ostade samo Prvih osamnaest. Doduše, Saks je (neočekivano da baš on to učini) napravio i jedan dodatni spisak, zasnovan na pretpostavci da su Hiroko i njena družina, ukupno sedmoro, takođe živi, ali da se kriju negde. Maja je smatrala da je to fantazija, očigledno prazno priželjkivanje, ali, kad pomisliš, Saks je ponajmanje sklon praznim priželjkivanjima, pa, prema tome, ko zna, možda tu ipak ima nečeg. Ali sigurno živih ostade samo osamnaestoro, a najmlađa od njih, Meri, (Hiroko bi, doduše, bila mlađa, kad bi bila živa) imala je sad 221 godinu; apsurdno, biti toliko mator, ali šta da se radi kad zemaljske emisije vesti kažu da je sad godina 2206...
"Ali tamo ima nekih koji su već nabili i dvesta pedesetu, i više", reče Mičel, "i svi su izgledi da će kod njih tretmani uspevati još dugo, vrlo dugo. Ovo naše je možda samo niz nesrećnih podudarnosti."
"Možda."
Svaka smrt kao da je isekla po jedan komad iz njega. U licu je postajao sve tamniji i tamniji, što je Maju nerviralo. Nema sumnje, on sad prevrće po glavi misao da je trebalo da ostane u Provansi - to je bila njegova omiljena fantazija, taj njegov imaginarni dom u Francuskoj, iako je sasvim očigledno da Mars jeste njegov jedini dom i da je tako bilo još od trenutka kad su sleteli na ovu planetu - ili od trenutka kad se on još na Zemlji pridružio Hiroko - ili još ranije, od trena kad je, kao dečak, prvi put video Mars na nebu! Niko ne može reći kad se to dogodilo, ali Mars jeste postao njegov jedini dom, i to je jasno svima. Sem njemu. Ništa, on uveliko čezne za Provansom, naprosto vene; u Maji vidi takmaca koji mu ne dopušta povratak iz izgnanstva, ali, takođe, u njoj vidi i svoju zemlju u koju je izgnan; njeno telo njemu je zamena za teritoriju Provanse, njene sise njemu su bregovi Provanse, njen trbuh je njegova dolina provansalska, a njen seks njemu je plaža i okean njegov takođe. Naravno da nema izgleda da uspe jedan takav projekat - da nekome budeš i dom i partner; ali sve je to, ipak, samo nostalgija, a osim toga Mičel smatra da su nemogući projekti dobra i poželjna stvar, i često se pokaže da je ova njegova fantazija u redu, dobro dejstvuje, deo je njihovog odnosa. Mada, ponekad, i strašno opterećenje za nju. Najteže upravo onda kad umre neko od prvih sto kolonista, i kad ta smrt potera Mičela bliže njoj, ali i bliže mislima o domu.
Saks je na svakoj sahrani bio 'bačen u rebus'. Lepo se videlo da je po njegovom mišljenju smrt jedno grubo nametanje spolja, jedan flagrantni slučaj mešanja onog 'velikog neobjašnjivog' koje tek tako iskoči odnekud i počne da maše crvenom zastavicom ispred njegovog nosa; kako čovek to da otrpi mirno, jedan takav naučni problem koji naprosto vapije da bude rešen? Ali čak i Saksa je zbunjivala ova raznovrsnost ispoljavanja 'brzog urušavanja'; ta pojava ih je kosila uvek na neki novi način, jedini zajednički elementi bili su brzina smrtonosnog delovanja i odsustvo ma kakvog ubedljivog pojedinačnog, 'glavnog' uzroka smrti. Kolaps talasne funkcije, nalik na njen jamais v×, nekakav jamais vivre, nikad življeno - teorija je bilo 'tušta i tma'; tema, od životnog značaja za sve superstare, ali i za sve one mlade koji očekuju da će toliko ostariti - dakle, drugim rečima, za svakoga. Iz tog razloga, ogromno proučavana. Ali još niko nije otkrio u čemu se to brzo opadanje sastoji, i da li je to uopšte jedna pojava ili mnoštvo različitih pojava; a smrt je stizala opet i ponovo.
Pri Jelijevoj sahrani bacili su jedan deo njegovog pepela još jednim brzo-uzlazećim balonom, koji su lansirali sa iste tačke na lukobranu odakle i Spenserov; stajali su, dakle, na mestu odakle su, osvrtanjem, mogli videti celu Odesu. Posle su se povukli u stan Mičela i Maje. Način na koji su se sad držali na okupu bio je, zaista, čisti 'Praksis'. Prelistavali su Mičelove albume sa isečcima i fotografijama, prisećali se Olimpus Monsa, godine 61, Podbrega. Prošlosti. Maja je sve to prenebregla i samo im služila kolačiće. Na kraju u stanu ostadoše, osim nje, samo još Mičel, Saks i Nađa. Opelo je bilo završeno; mogla se opustiti. Zastala je kod kuhinjskog stola, položila šaku na Mičelovo rame, i preko njega bacila pogled na zrnastu crno-belu fotografiju na kojoj kao da su ostale mrlje od kafe i bolonjeze-sosa. Izbledela slika jednog mladog čoveka koji se široko osmehuje u kameru, osmehom znalačkim i samopouzdanim.
"Kakvo zanimljivo lice", reče ona.
Pod njenom rukom Mičel se ukruti. Nađa napravi lice kao da umire. Maja uvide da je rekla nešto pogrešno. Čak i Saks kao da se nešto stisnuo i maltene izgubio u mislima. Maja se pomno zagleda u tu fotografiju mladog čoveka. Zurila je i zurila i ništa joj ne postade jesno.
Iziđe iz stana. Ode uzbrdo, strmim stepeništima Odese, pored svih belo okrečenih zidova i tirkiznih vrata i šalona, pored mačaka i kockastih velikih 'saksija' od terakote prepunih cveća, tako da se najzad nađe visoko, u jednom od najviših delova grada, odakle pogledom dosegnu mnogo kilometara preko indigo-ploče Helaskog mora. U hodu je plakala, ne znajući zašto. Čudan osećaj da je sve opustošeno. Pa ipak: i ovo, i ovo se već događalo.
Posle nekog vremena primeti da je dospela u zapadni kraj gornjeg grada. Eno ga park zvani Paradeplac, tamo su davali predstavu 'Krvni čvor', ili, ne, valjda 'Zimsku priču'? Dabome, 'Zimsku priču'. Ali ovi se neće vratiti u život; za njih, toga neće biti.
Pa, dobro. Ona je tu gde je. Poče silaziti lagano niz dugačke ulice-stepeništa, dole, dole, ka njihovoj zgradi, razmišljajući o pozorišnim komadima; dok je silazila, njeno raspoloženje se postepeno uzdizalo. Međutim, pred kapijom, ambulantna kola, i ona se sva ohladi, kao da je puna kofa ledene vode pljusnuta na nju, i zaokrete, i ode na drugu stranu, na šetalište.
Šetala je gore-dole po parku dok se nije toliko umorila da šetati više nije mogla. Onda sede na klupu. Naspram nje, u jednom trotoarskom kafiću, neko je svirao u hripavi bandoneon, ćelavi tip sa sedim brkovima, vrećicama ispod očiju, okruglim obrazima, crvenim nosem. Njegova tužna muzika bila je sva, već, na njegovom licu. Sunce je zalazilo, a more se smirilo maltene sasvim, svaka široka talasna faceta blistala je sad onim viskoznim, staklastim sjajem koji tečne površine ponekad ispolje; sva voda u tačno istoj narandžastoj nijansi kao i sunce koje je žmirkalo i nestajalo među planinama na zapadu. Naslonila se, opustila, osećala morski povetarac na koži. Galebovi su jedrili ukočenih krila iznad nje. Najednom joj se ta boja mora učini veoma poznata, i ona se priseti da je sa Aresa gledala dole na mrljavu narandžastu kuglu - to je bio Mars, tada - na planetu nedirnutu, koja se valjala ispod njih, simbol svake moguće sreće. Nikada nije bila srećnija nego tad; od tih trenutaka, pa sve do danas, nikada.
Onda je onaj osećaj opet zapljusnu, predepileptični oreol presque-v×-ja, more svetluca, a sav svet natopljen nekom ogromno značajnom istinom, koja je imanentna svuda, ali nigde dohvatljiva, ali zato navaljuje na sve stvari, hoće da se ispolji - i odjednom nešto kao da pucnu, i ona shvati, shvati - da upravo taj vid te pojave jeste, ujedno, i njeno značenje - a to značenje kaže: da je značaj svih stvari uvek nadomak, ali ipak izvan dohvata, zato što se nalazi u budućnosti, odakle i deluje, vuče sve ka sebi - i da u nekim trenucima, naročitim, čovek oseti tu plimnu silu postajanja kako ga vuče napred, kao jedno oštro, srećno iščekivanje poput onoga što je ona osećala kad je gledala sa Aresa dole na planetu Mars i kad njen podsvesni um nije bio ispunjen otpadom prošlosti nego nepredvidljivim mogućnostima žive budućnosti - ah, da, bilo šta se može dogoditi, bilo šta, bilo šta. Tada se presque-v× poče polako gasiti u njoj, opet nije videla, ali kao da je ovog puta ipak na neki način shvatila; ostade ona na klupi, puna i zračna; jer, evo nje, tu je, ipak, a sav potencijal za sreću biće uvek u njoj.
|