Trinaesti deo: OPITNI POSTUPCI

     Nirgal jeste otišao gore, u Šefild, ali u poslednji čas. Sa železničke stanice metroom do Utičnice, ne videći ništa ispred sebe. U divovskim dvoranama Utičnice on pođe pravo u salon za ispraćaj putnika. Ona ga je čekala tamo.
     Kad ga je ugledala, bilo joj je drago što je došao, ali se i nervirala što je toliko kasnio. Bilo je već sasvim blizu vreme kad će ona morati da krene. Uz kabl, pa u šatl, u jedan od nedavno izdubljenih asteroida; i to u jedan od najvećih i najluksuznije opremljenih. A onda polazak, i ubrzavanje jednako Marsovoj gravitaciji, koje će trajati, bez prestanka, nekoliko meseci; biće dostignuta brzina koja će iznositi nekoliko postotaka brzine svetlosti, a onda će se motori isključiti i asteroid će nastaviti putovanje tom brzinom. Jer taj asteroid je zvezdani brod; a odredište njihovo, jedna zvezda blizu Aldebarana, gde se planeta slična Marsu valja na orbiti koja je slična Zemljinoj, oko zvezde nalik na Sunce. Jedan novi svet, i novi život. Putnica: Džeki Bun.
     Nirgal ni sad nije mogao, baš, da poveruje u ovo. Poruku je primio pre samo dva dana, zatim celu noć nije spavao nego je pokušavao da odredi da li je to nešto od značaja, da li je deo njegovog života, treba li da isprati Džeki na taj put, treba li da pokuša da je ubedi da odustane.
     Videći je sada, shvatio je da nikako ne bi uspeo da je ubedi da odustane. Ona je krenula. Hoću da probam nešto novo, rekla je u svojoj poruci koja se sastojala samo od njenog glasa, bez ikakve slike. Tek tako, sa njegovog zglavka, njen glas: za mene ovde ne postoji više ništa. Svoju ulogu sam odigrala. Hoću da probam nešto novo.
     Grupu u asteroidu-zvezdoplovu sačinjavaju uglavnom Dorsabrevijanci. Nirgal je pozvao Šarlotu i zamolio je da pokuša saznati zbog čega je to tako. Složeni razlozi, rekla mu je Šarlota. Mnoštvo razloga. Ta planeta na koju idu srazmerno je blizu i idealna je za teraformiranje. Odlazak čovečanstva tamo jeste jedan veliki korak. Prvi korak ka zvezdama.
     Pa, znam, rekao je Nirgal njoj. Već je popriličan broj tih zvezdanih brodova otišao, ka raznim planetama koje izgledaju pogodno. Taj korak je već učinjen.
     Ali ovo je najbolja planeta dosad. A u Dorsa Breviji narod se pita nije li potrebno da se udaljimo od Zemlje mnogo, toliko mnogo, da bismo stvarno mogli imati čist, nov početak. Najteži deo je: kako ostaviti Zemlju. Situacija se opet pogoršala. Ova najnovija sletanja kolonista bez dozvole mogu, lako, biti početak invazije. Ako sagledaš Mars kao novo, demokratsko društvo, a Zemlju kao staro, feudalno, onda ta najezda jeste pokušaj starog da satre novo pre nego što bi novo moglo ojačati. Brojčano su nadmoćni, dvadeset milijardi njih, a dve milijarde nas. Deo tog starog feudalizma je patrijarhat sam. Zato se ljudi u Dorsa Breviji pitaju mogu li da se udalje malo više. Do Aldebarana ima da se putuje samo dvadeset godina, a oni su osobe koje će živeti dugo. Zato je krenula grupa njih. Porodice; šire porodične grupe; parovi bez dece; pojedinci bez dece. Kao kad je Prva stotina kretala na Mars, kao dani Buna i Čalmersa.
     I tako je Džeki sedela na podu, na tepihu, u salonu za ispraćaj putnika, a Nirgal isto tako, pored nje. Gledala je dole. Dlanom je zaglađivala tepih, a onda prstom pisala slova po njemu. Napisa: Nirgal.
     Sedeo je uz nju. Salon prepun, ali tih. Ljudi su izgledali smrtno ozbiljni, ubledeli, uznemireni, zaneti u misli, ozareni. Neki od njih bili su putnici, neki su samo došli da ih isprate. Kroz široki prozor salona vidi se unutrašnjost Utičnice, i u njoj lift-kabine koje se uzdižu ili spuštaju u tišini, duž zidova; i vidi se podnožje kabla dugačkog trideset sedam hiljada kilometara, sam njegov donji kraj koji lebdi deset metara iznad betonskog poda.
     Znači, ideš, kaže Nirgal.
     Da, kaže Džeki. Hoću nov početak.
     Nirgal sad ne reče ništa.
     Biće to jedna pustolovina, reče ona.
     Biće. Nije znao šta više da kaže.
     Pomeranjem vlakana tepiha, ona napisa: Nemir u svemir.
     Kad pomisliš, pa, to je zamisao da ti pamet stane, reče ona. Ljudski rod se širi kroz Galaksiju. Od zvezde do zvezde, sve dalje. To je naša sudbina. To je ono što treba da radimo. Već sam čula priče da je Hiroko stigla tamo, da su se ona i njeni ljudi ukrcali na jedan od prvih zvezdoplova, i to na onaj koji ide ka Barnardovoj zvezdi. Da tamo namerava da zasnuje jedan novi svet. Da širi zelenost.
     Priča jednako verovatna kao i sve one ostale, reče Nirgal. Tako je i bilo: lako je mogao da zamisli Hiroko u toj ulozi: jedno novo poletanje, priključenje novoj dijaspori, širenje čovečanstva preko zvezda, nastanjivanje prvo najbližih planeta, a onda otiskivanje dalje. Korak iz kolevke. Kraj preistorije.
     Zurio je u njen profil dok je crtkala šare po tepihu. On nju sada vidi poslednji put. Za oboje, ovo je kao da ona druga osoba umire. Isto se može reći za mnoštvo drugih parova koji sede zgureno i ćutke u ovoj dvorani. Neki se ljudi danas rastaju od svih, baš svih, koje poznaju.
     Tako je isto bilo i sa Prvom stotinom. Eto zašto su oni, Prvostotinaši, sve neki čudaci. Pa, ko bi normalan ostavio sve ljude koje poznaje i otisnuo se sa devedeset devet neznanaca. Neki od tih stotinu bili su slavni naučnici. Svi su, valjda, imali roditelje. Niko nije imao dece, niko nije bio u braku, osim šest bračnih parova koji su zajedno pošli na Mars kao članovi Prve stotine. Većinom, dakle, neoženjeni i neudate, bez dece, sredovečni, spremni za novi početak. Eto ko su oni bili. Eto šta je Džeki i danas: nema dece, nije udata.
     Nirgal pogleda na sasvim drugu stranu, pa opet nju: da, Džeki je tu. Zarumenela se u ovoj svetlosti. Fini vlaknasti sjaj njene crne kose. Ona diže pogled ka njemu, samo nakratko, pa se opet zagleda u tepih. Napisa: Kud god da odeš, bićeš tamo.
     Diže pogled ka njemu. Šta misliš, upita ga, šta se desilo sa nama?
     Ne znam.
     Sedeli su i gledali u pod. Kroz prozor se moglo videti kako jedna lift-kabina levitira iznad poda, lebdi uspravna, kreće se tako iznad svoje magnetne piste, prikačinje se na crnu šinu koja je deo kabla.
     Ne idi, htede on da kaže. Ne idi. Ne ostavljaj ovaj svet zauvek. Ne ostavljaj mene. Pamtiš kako su nas venčavali Sufiji? Pamtiš kako smo vodili ljubav uz vrelinu vulkana? Pamtiš li Zigot?
     Ali ne reče joj ništa od toga. Seća se ona, itekako.
     Ne znam.
     Ispruži ruku i pogledi kažiprstom drugo slovo š, koje nestade. Namesto njega upisa dva slova: mo.
     Ona se nasmeši setno. Šta je, naspram tolikih godina, jedna reč?
     Zvučnici oglasiše da je lift spreman za polazak. Ljudi počeše da ustaju, da govore razne stvari pojačanim, uznemirenim glasovima. Nirgal primeti da je i on ustao, i da se Džeki i on gledaju oči u oči. On je zagrli. To je njeno telo u njegovim rukama, stvarno kao stena. To je njena kosa u njegovim nozdrvama. On udahnu, zadrža dah. Pusti je, nek ide. I ona ode, bez ijedne reči. Na ulazu u lift okrete se i pogleda samo jednom nazad. Njeno lice. Onda nestade sa njegovog vidika.
     Kasnije je primio poruku, odštampanu, dostavljenu radio-talasima iz dubokog svemira. Kud god da odeš, bićemo tamo. To nije bilo tačno. Ali prijalo mu je. Reči imaju tu moć. Pa, dobro, reče on, i nastavi svoje dane lutanuja po ovoj planeti. Znači, i ja sad letim na Aldebaran.