Četrnaesti deo: JEZERO FENIKS

     Puče puška, zvono zazvoni, hor zapeva kontrapunkt.
     Treća marsovska revolucija bila je tako zamršena i nenasilna da u ono doba nije bilo lako uopšte je sagledati kao revoluciju; više je ličila na promenu trenda u jednoj raspravi koja se nastavila, na promenu plime, na pretezanje u dotadašnjoj ravnoteži.
     Okupacija lifta bila je seme krize, ali nekoliko nedelja docnije zemaljske oružane snage pokuljale su niz kabl, i kriza je izbila svuda odjednom. Na obali Severnog mora, kod jednog malog zaliva koji se tu uvukao u Tempe Teru, čitavo jato svemirskih lendera spustilo se, ispalo iz neba, njišući se ispod padobrana ili se oslanjajući na perjanice blede vatre, nadole okrenute; cela jedna nova kolonija, neovlašćeno iskrcavanje novih naseljenika. Ta grupa bila je iz Kampučije. Na druga mesta, širom planete, spuštali su se uljezi sa Filipina, iz Pakistana, Australije, Japana, Venecuele, Njujorka. Marsovcima nije bilo jasno kako da reaguju. Bili su demilitarizovano društvo, nikome ni na kraj pameti nije bilo da bi se nešto ovako moglo ikada dogoditi, nisu raspolagali nikakvim sredstvima za odbranu. Ili su, bar, mislili da je tako.
     I opet je, još jednom, Maja bila ta koja ih je povukla u akciju, upotrebljavajući svoj komunikator na način na koji je to Frenk nekada činio, pozivajući sve koji su bili u koaliciji za otvoreni Mars, ali i mnoge druge, orkestrirajući zajedničku reakciju. Dođi, reče ona Nađi. Još jednom. I tako se kroz sela i gradove reč raširi, i ljudi siđoše na ulice ili se ukrcaše u vozove za Mangalu.
     Na obali Tempea, novi kampučijski naseljenici izišli su iz svojih sletnih svemirskih brodova i prešli u male spavaonice koje su spuštene, već gotove, iz svemira, zajedno sa njima; postupak isti kao ono što je činila Prva stotina, dva veka ranije. A sa brda su sišli neki ljudi ogrnuti u krzna, ljudi koji su nosili lukove i strele. U njihovim ustima očnjaci su bili od nekog crvenog kamena. Kosa vezana u čvor na vrh glave. Evo, rekli su naseljenicima, koji su ispred jedne spavaonice stajali zbijeni u gomilu. Da vam pomognemo. Spustite te puške. Pokazaćemo vam gde ste. Ne trebaju vam takve spavaonice, to je stari dizajn. Ono brdo koje vidite na zapadu, to vam je Perepelkinov krater. Po njegovom obodu već postoje voćnaci jabuka i višanja, idite i berite koliko god vam treba. Pogledajte, ovo su planovi za disk-kuću, to je najbolja arhitektura za ovu obalu. Trebaće vam i luka za čamce i jahte, a trebaće vam i nekoliko ribarskih brodica. Ako nam dozvolite da koristimo vašu luku, pokazaćemo vam gde rastu tartufi. Dabome, kuća-disk, vidite, Satelmajerova stambena zgrada u obliku diska. Divno je stanovati na vazduhu, na otvorenom prostoru, videćete.
     Sve grane marsovske vlade sastale su se u skupštinskoj dvorani u Mangali da vide šta će sa ovom krizom. Partija Slobodni Mars imala je većinu u Senatu; takođe u Izvršnom savetu, odnosno Vladi; kao i u planetnom, vrhovnom Okolinskom sudu. Sve te tri institucije izglasale su rezoluciju da je ovo upadanje Zemljana ilegalno, da je to akt agresije, jednak otpočinjanju ratnih dejstava, i da se mora odgovoriti prikladnim sredstvima. U Senatu je bilo predloga da se izvestan broj asteroida preusmeri ka Zemlji, da bi poslužili kao bombe, koje bi bile skrenute sa putanje samo ako se imigranti vrate kući i ako se lift opet stavi pod dvojnu kontrolu. Samo jedan pogodak asteroida imao bi KT dejstvo, i tako dalje. Diplomati Ujedinjenih nacija, prisutni na toj sednici Senata, uzeli su reč i ukazali na to da je posredi mač koji može da seče na obe strane.
     Jednog od tih napetih dana neko zakuca na vrata skupštinske dvorane u Mangali; uđe Maja Toitovna. Reče: "Mi bismo da razgovaramo." Pa uvede grupu koja je čekala ispred vrata, izgura ih na pozornicu, kao što bi nestrpljivi ovčarski pas izgurao ovce: prvo Saksa i En, koji su stupali rame uz rame; pa Nađu i Arta; pa Tarikija i Nanao; Zejka i Naziku; Mihaila, Vasilija, Ursulu i Marinu, čak i Kojota. Ovi prastari isei vratili su se kao duhovi prošlosti u sadašnjicu, došli su i zauzeli govornicu rešeni da kažu šta misle. Maja prstom pokaza ka ekranima, na kojima su se videle slike snimane tog trenutka ispred skupštinske zgrade; pola miliona ljudi tiskalo se tamo, na velikom središnjem trgu okrenutom ka moru. Direktno uključeni u ono što se dešava za skupštinskom govornicom. I još mnogi drugi, u okolini, i na prepunim ulicama Mangale, takođe su pratili na ekranima prenos uživo iz Skupštine. A na moru ispred Mangale, u Čalmersovom zalivu, okupila se flota gradova-brodova, kao da je iskrsnuo neki iznenadni novi arhipelag; sa svih njihovih jarbola vijorile su zastave. I u svim drugim gradovima Marsa narod je bio na ulicama, ekrani takođe, prenos u toku. Svako je mogao videti svakoga.
     En je prišla mikrofonu i tiho rekla da je Vlada planete Mars tokom poslednjih nekoliko godina pogazila i zakon, ali i duh ljudskog saosećanja, time što je zabranila doseljavanje sa Zemlje. Narod Marsa to nije želeo. Narodu Marsa potrebna je sada nova vlast. Ovo je glasanje o nepoverenju Vladi. Invazija novih doseljenika sa Zemlje takođe je ilegalna, i neprihvatljiva, ali je bar shvatljiva; a marsovska država je prva prekršila zakon. Broj tih novih 'uskoka' nije veći od onog broja koji je, po važećim sporazumima, trebalo pustiti da se zakonito nasele. Mars, reče En, mora biti otvoren za zemaljske koloniste koliko god je to moguće - to jest, koliko god je fizički moguće primiti, dokle god na Zemlji traje eksplozija prenaseljenosti, makar to bilo još mnogo godina. Ali tih godina neće biti baš mnogo. Dužnost njihova prema njihovim potomcima jeste da izguraju nekako još to malo do kraja akutne faze zemaljske prenaseljenosti, da to prebrode u miru. "Ništa od ovoga što se sad nalazi na stolu ne vredi toliko, da se zbog toga ratuje. Mi smo rat videli, i mi znamo da je tako."
     Onda pogleda preko ramena, ka Saksu, koji priđe i stade uz nju, pred mikrofone. On reče: "Mars mora biti zaštićen." Objasni da je biosfera nova, da je njena nosivost ograničena. Da Mars nema fizičke resurse Zemlje, i da će veliki deo Marsove teritorije naprosto morati, neminovno, da ostane prazan. Ljudi sa Zemlje to moraju razumeti i uzdržati se od preopterećivanja ovdašnjih sistema. Ako preopterete, Mars neće biti ni od kakve koristi nikome. Očigledno je da na Zemlji postoji akutan problem zbog prenaseljenosti, ali Mars, sam, ne može biti celo rešenje za taj problem. "Odnosi Zemlje i Marsa moraju biti preispitani i određeni novim pregovorima."
     Sledećih dana ti pregovori su otpočeli. Zatraženo je da predstavnik UN dođe i objasni ove upade. Argumenti, rasprave, opširna objašnjenja; pa i vika i dreka, licem u lice. U zabačenim područjima, meštani su se suočavali sa uskocima, i u nekim slučajevima došlo je, sa jedne ili sa obe strane, do pretnje nasiljem. Drugi su stupali između zavađenih strana i razgovarali, pridobijali, upućivali prekore, natezali se, pregovarali; takođe se dernjali jedni drugima u lice. Na svakoj tački u tom procesu, na hiljadama mesta, moglo je doći do nasilja; mnogi su se veoma razbesneli; ali su hladnije glave preovladale. Stvari su, gotovo svuda, ostale na nivou rasprave. Mnogi su se plašili da to nije održivo, da je nemoguće; ali događalo se, narod je video da se događa. Učesnici su se potrudili da se tako i nastavi događati. Pa, najzad, mutacija vrednosti mora se iskazati negde, u nekom trenutku; zašto ne ovde, sad? Na planeti ima malo ili nimalo oružja; osim toga, teško je udariti nekoga pesnicom u lice, ili ga nabosti vilama, kad čovek stoji pred tobom i razgovara sa tobom. Ovo je bio trenutak mutacije, nastanak istorije, i oni su to videli neposredno, na ulicama, na naseljenim brdima i na ekranima, istoriju kako, labilna, leži u njihovim rukama - zato su zgrabili taj trenutak i zaokrenuli ga u novom pravcu. Toliko su pričali, da su na kraju sami sebe ubedili. Nova vlast na Marsu. Novi ugovor sa Zemljom. Policefalni mir. Pregovori koji će se nastaviti još godinama. Kao hor koji peva veliku fugu i izvlači kontrapunkte.
     Govorio sam ja vama da će taj kabl jednog dana da nam se vrati i da nas opet uznemirava. Al' kad vi mene niste slušali. Vi ste voleli taj kabl, i jedino ste se žalili da je suviše spor. Brže stignemo sa Klarka na Zemlju, nego sa površine Marsa na Klark, govorili ste vi. To je istina, i stvarno je smešno. Al' nije isto kao kad vam neko kaže da će vam se taj kabl jednog dana okrenuti nažao. Ej, kelner! Piće za mladiće. Tekilu za celo društvo, i nabaci poneku kriškicu limuna. Mi smo radili na Utičnici kad su oni počeli da silaze, unutrašnju komoru nije bilo moguće odbraniti nikako, ali Utičnica je velika zgrada, ne znam da li su imali plan, pa im nije uspeo ili uopšte nisu imali nikakav plan, ali dok je njihov treći lift sišao, sve je već bilo zabravljeno i zatvoreno tako da su postali ponosni vlasnici ćorsokaka dugačkog trideset sedam hiljada kilometara. Bilo je to glupo. Posle je bio košmar, dolazili su kao lisice, i to samo noću, tako da su izgledali kao vuci samo mnogo brži. Bogami su kidisali pravo na grlo. Čitava najezda lisica zaraženih besnilom, čoveče, bio je to košmar. Kao godina 2128, ponovljena. Ja, ja ne znam da li je to istina ili nije, ali da su sišli, jesu, murija sa Zemlje, u Šefildu. Narod, kad je to čuo, izišao je odmah na ulice, bila je ogromna masa ljudi na ulicama, zaista ogromna, ja sam nešto manji i više puta mi se desilo da mi glava bude pritisnuta uz leđa nekog muškarca ili nekoj ženskoj između balkona. Ej, a meni je pričala jedna komšinica koja je počela da prati događaje otprilike pet minuta posle početka. Njoj je javila jedna prijateljica koja stanuje sasvim blizu Utičnice. Reakcija naroda na okupaciju donjeg kraja kabla bila je trenutna i moćna. Jurišne trupe UN idu, ali ne znaju šta će sa nama, pokušavaju da osvoje Harcov trg, a mi naprosto tečemo oko njih, uvek im se sklanjamo s puta i uvek se natiskujemo sa strane i iza njih. Kao neki vakuumski mehanizam. Demon meni skače na grlo, obuzet besnilom, reži, pena mu u zubima. To je bio košmar, jebote. Vodili smo ih sve do parka Rim, a prokleti 'zvezdani pešadinci' tek tamo nisu mogli da napreduju, ni centimetar dalje, osim što su bili spremni da pobiju hiljade ljudi, a to nisu. Narod na ulici, eto čega se boje današnje vlade. Boje se izlaska naroda na ulice. I isteka mandata. I slobodnih izbora! I atentata. Boje se i da ne budu ismejani, jer šta ako im se narod smeje, ha ha ha ha ha! Odmah su svi ostali gradovi uhvatili ritam, odmah su počele ogromne ulične žurke i tamo. Tačno, mi smo bili u Lasvicu i tamo je celokupno stanovništvo sišlo u park na obali reke, a svako je doneo po jednu sveću, tako da su kamere mogle da snimaju sa Vidikovca i da snime more upaljenih sveća, bilo je veličanstveno. Tamo su stajali i Saks i En, zajedno, i bilo je zaprepašćujuće. Zaprepašćujuće. Neverovatno. Jedno od njih dvoje započne neku rečenicu, bilo koju, a ono drugo je završi. One glavonje iz UN sigurno su premrle od straha kad su to čule, verovatno su mislile da imamo neke sprave za prenos svesti u tuđi mozak i da ćemo ih sad pomoću nečeg takvog napasti. Nego, meni se dopalo ono kasnije, ono kad je Piter zatražio da se u partiji Crvenih obave novi izbori za predsednika stranke i kad je uputio Ajriški izazov da to bude tog trenutka, preko zglavka. Te partijske stvari su u suštini boks-mečevi teškaša, mano a mano, da je Ajriška odbila takvo glasanje bio bi to njen politički kraj u svakom slučaju; znači morala je pristati, pa makar izgubila, treb'o si da vidiš kakvo lice je napravila. Mi smo bili u Sabišiju kad smo dobili poziv za to glasanje, a kad je Piter pobedio, potpuno smo se otkačili, Sabiši se za sekund pretvorio u opšte slavlje. Jest, i kod nas u Senzeni Nau tako beše. Da, i u Nilokerasu. Ej, a u Paklenoj Kapiji da ste videli. Auh, a tek da ste videli stanicu Argire. Dobro, ljudi, ali čekajte malo, glasanje je ipak bilo samo oko šezdeset prema četrdeset, u Argiri je nastala ludnica zato što je bilo toliko tih Ajriškinih pristalica koji su bili skloni da se potuku. Ja vama da kažem, Ajriška je spasla i bazen Argire i sva druga mesta na ovoj planeti koja su niska, a ipak i danas suva. Piter Klejborn je samo jedan matori nisei, nikad taj ništa nije uradio. Alo, konobar, alo! Pivo za celo društvo, weisse beer, bitte. A mi smo tim Zemljančićima iznosili hranu, nisu znali ljudi šta da misle. Nirgal se rukovao sa svima njima, sa svakim ponaosob. E, jeste čuli ovo. Pita doktor, otkud vi znate, gospodine, da patite od brzog urušavanja? Jebote, košmar je bio. A iznenadilo nas je to da En tako sarađuje sa Saksom, ličilo je, znaš, na izdaju. Pa, iznenadilo vas je kad vi niste pazili šta se dešava, njih dvoje su putovali zajedno, i tako to, gde si ti bio na Veneri, a? Šta? To sa Smeđim i sa Plavim, to su gluposti. Ma, trebalo je nešto ovako još odavno da uradimo. Čujte, nema razloga da se mnogo brinemo oko njih, gotovi su oni, još deset godina i od tog pokolenja neće ostati niko živ. Nemoj biti toliko siguran. A nemoj se ni toliko radovati zbog toga, ti si samo koju godinu mlađi od njih, idiote. E, daaa, bila je to izuzetna sedmica, spavali smo po parkovima, i svako je bio krajnje učtiv i ljubazan. To Nemci zovu 'Werteswandel'. Ima ti Nemac reč za sve. Moralo se desiti, to je evolucija. Sad su takva vremena da smo mi svi već postali mutanti. E, momak, pričaj ti to o sebi, jesi čuo. Ja b' radije kelneru. Eeej, šest godina! To su super novosti, baš me čudi da si ostao trezan. Ma ko trezan, nisam ja trezan, neee miki, nisam trezan, ah ha ha ha! Mali crveni narod jaše unaokolo na crvenim mravima, oni misle da nam pomažu tako, paz paz pz eee ode preko ivice, nadam se da su leteći mravi. Nikakvo čudo da su moju sobu u poslednje vreme napali stvarno neki mravi. Znači, čovek odgovori doktoru: Pa, dokt...I onda? U čemu je tu vic? Pa to je kraj vica, tupavi, stigo je samo da kaže pa dokt... i odma je umro, odnelo ga brzo urušavanje, shvataš? Smehotresno. A što je smešno, zajebi ga. Ah hah ma dobro bre ljudi hah ha ajde nemojmo se primati nije to za svađu. Znaš šta dečko, ako ti moraš da pretiš ljudima da bi se oni tvom vicu nasmejali, znači da ti je loš vic, jesmo jasni? Ma jebi se, bre. Pametnjaković. Znači, mi sa svih strana oko njih, a vojnici odluče da se nekako vrate u Utičnicu. Ali kao fino i blago, pa uzmu jedna hotelska električna kolica za prtljag i pokrenu ih, prvi se se drži rukama za njih i vozi ih polako napred kroz masu naroda, a drugi se drži za njega, a iza toga treći, pa četvrti, idu oni tako u koloni po jedan, povlače se ljudi. Svi se sklanjamo s puta, al samo malo, a oni jadni nervozni, onda svi redom počnemo da se rukujemo s njima kao da smo svi mi Nirgali na kapiji, pa ih nudimo da ostanu kod nas, ne govorimo ništa onome ko je suviše nervozan da bi to podneo, ženske ljube neke od njih u obraz, venci od cveća se pojaviše odnekud, neverovatno, natrpasmo ih sa tim cvećem da nisu videli kud idu. I, pravo nazad, u Utičnicu. Pa što se ne bi vratili posle tako ogromne demonstracije sile, tako uspešne da je naša bogomprokleta izdajnička vlada pala sama od sebe, nije se ni borila naprosto je pala. Ej, ovaj drugar izgleda ne razume načela džiudžicua. Koga? Čija načela? Dobro, bre, da pitam ja tebe, ko si, bre, uopšte ti? Ja sam nov u ovom gradu. Nisam odavde. Šta? Šta? Izvinte, gospojice, može još po jedna kafa? Pokušavaju, znaš, ovi moji, da stignu do milijarditih delova, ali do sad nismo imali sreće. Fasnaht, nemoj mi fasnaht, to mi je najgori dan u godini, na taj dan su ubili Buna. Drezden je bombardovan zapaljivim bombama na fasnaht. Nema kraja zlu za koje se iskupljivati treba. Plovili ljudi po Krizi, naiđe urlator i podigne njihov brodić i zafrljači ga čaaak preko Sidonskih planina. To je ona vrsta doživljaja koja zbližava ljude. Ej, molim da mi neko kaže ko je ovaj ovde. Šta s tim, dirižable svake nedelje poneka oluja zafrljači do sto vragova daleko. Taj isti urlator uhvatio je i nas, ali smo bili nadomak Santorinija, to sam htela da ti pričam, površina mora je bila razderana u paramparče do dubine od jedno deset metara, ne zezam se. U našem brodiću AI se uplašila i povela nas pod vodu, ali je odmah nastao sudar sa nekim brodićem koji je već bio zaronio. Bum, tras, jebote, kako je tresnulo kao da je kraj sveta, ostali smo u pomrčini dibidus, a naša AI je presvisnula od straha, kunem ti se. Dobro, verovatno se samo polupala. A ja, šta da ti kažem, slomila ključnu kost. Jee. Ovo će biti deset sekvina molim. Hvala. Opasni su ti urlači. Mene je uhvatio jedan na Ehusu, svi smo seli na zemlju da nas ne odnese, ali zato nas je gurao tako da smo se dupetom po zemlji klizali, ej, znaš koliko daleko. Ja sam držala naočari oberučke da mi ih ne odnese sa glave. A kola su se prevrtala k'o ništa. Iz marine su nestali svi čamci i brodići, nije ostao nijedan, sve odneto. Kao kad neki klinac ima luku-igračku, pa pokupi sve brodiće i baci ih na drugi kraj sobe. Da, ljudi, i ja sam preživeo baš najjači bes te oluje. Otišao sam u posetu kod nekoga, u grad-brod Asunsion, na Severnom moru, u tom trenutku bio je blizu ostrva Koroljev. Znamo znamo tamo Vili Fort surfuje. Da, koliko shvatam to je mesto gde se pojavljuju najveći talasi na Marsu, a u ovoj oluji dizali su se i do sto metara od dna doline do vrha kreste, ne, ne šalim se nimalo. Talasi mnogo viši od bočnih strana tog broda. To su bila grozna crna brda, da vam kažem, a brod je na njima izgledao kao neki čamac za spasavanje, takav je bio bar utisak nas koji smo na njemu bili. Bili smo bacani kao zapušač od plute. Životinje su se uznemirile. I da bi sve bilo još gore, htelo je da nas baci na južni šiljak Koroljeva. Talasi su se prelivali sasvim preko tog rta, u more sa druge strane. I sad pazite šta je radio pilot Asunsiona, svaki put kad brod pojuri uzlaznom stranom jednog takvog talasa, on forsira mašinu i vozi ka jugu, a posle kad se sunovratimo niz drugu, silaznu stranu, to ne sme. I tako kreni-stani. Ali kako smo bili potiskivani u sve pliće vode, svaki sledeći talas je bio veći i strmiji, a i ta naša vožnja ka jugu brža i duža. Na samom kraju rt je povijen ka istoku, tako da su na tom mestu talasi menjali pravac, zaokretali donekle. Kod poslednjeg talasa ostao je ogoljen ceo onaj splav ispod nas, a onda smo bačeni u stranu nekom brzinom koju nismo ni pokušali da izračunamo. Bilo je to kao letenje. Da - celo ploveće ostrvo je surfovalo na jednom talasu, zapravo u trubi tog talasa koja se počela savijati i obrušavati oko nas. Praktično smo leteli, a kao surf-daska služio je taj splav koji je prostran kao kakvo selo. Preleteli smo stene, a zatim i onaj podvodni sprud, ali zamalo, za malčice. I našli smo se opet u dubokoj vodi, gde se talasi ne lome. I otplovili daleko, daleko od tog ostrva. I šta kaže doktor, kako znate, gospodine, a? Kako? Lepo. Da, bogami, bio je to trenutak koji treba zapamtiti. Ja ću uzeti moj penzioni fond i povući se, jer posle onoga to više nije to. Ovi sad su lopuže. Čujem da je otišla sa jednim od zvezdanih brodova, tako mi ljudi kažu. Stvarno si je video? Nabavi bolju mašinu za prevođenje, nisam uopšte rekao 'Nema veze, doktore, bolje mi je'. Kakvu prokletu mašinu? Kelner! Sela su ista kao u starom kraju, samo ne postoje kaste. Oni ako hoće kaste, moraće da ih nose u svojim glavama. Neki isei se trude, a posle nisei postanu oni divlji što jurcaju goli. Ja sam čuo da je ovako bilo, malom crvenom narodu je konačno dozlogrdilo sve ovo naše sranje, a pošto su nedavno ukrotili crvene mrave, bili su puni želje da na njima pojašu u neki veliki podvig, zato su udesili da počne cela ova frka pa da onda oni jurnu da nas spasavaju kad Zemljani krenu u invaziju. Nije, ko kaže da je to suviše samopouzdano, setite se ljudi da je biomasa svih mrava na ovoj planeti tolika da bi bila metar duboka kad bi se ravnomerno rasporedila svuda. Mravi su se tooolko namnožili, ja da vi kažem, i tolko su sade teški, da ima d izbaaace celi Mars sa orbiiite. Treba onda malo da ih razmnože i na Merkuru. Samo d znate, ima po celo jedno pleme malih crvenih na leđa od svaki mrav. I grad ceo. Na leđa. Od jedan mrav. Znači, nisu oni previše samopouzdani, kažeš ti. Pa, da, u brojnosti je snaga. Da, vidite, gospodo, mravi su krivi za sve, oni su telepatski udesili da se ovi naši političari ponašaju tako imbecilno, i da dovedu do ove krize. Pitam se kakvim će se izgovorima zaklanjati ti šmokljani, trebaće im izgovori veoma veliki. Zašto je tako, zašto ljudi čim odu u Mangalu postanu gramzivi korumpirani moroni, to je za mene tajna. Pala vlada tobože u našu korist. Zašto uvek te pričice o malom crvenom narodu, gde je Veliki Čovek, mrzim taj mali crveni narod i te jadne narodne pričice, ako ćemo već biti toliko glupi da pričamo narodne priče, glupi zato što je istina mnogo zanimljivija, onda ajde malo da to budu neke, jebote, herojske priče, da to ima malo neku dimenziju, titani i gorgone da se gađaju celim spiralnim galaksijama koje su po obodu zaoštrene kao brijač, da oni to bacaju kao bumerang, zip, zip, zip! Ej ej ej, smiri se čoveče, ej, stišaj hormone. Kelner, sipaj u ta motorna usta kavadžavu, je l' može? Da se čovek stiša. Smirenosti treba, o gospodine uzbuđeni. Tihosti. Da se oni gađaju supernova-bombama! Ručnim! Baam! Jeote BLAAAAM! O ho hou, obuzdaj se, čoveče uzrujani. Ma nisam uzrujan nego mi je više muka od tog malog naroda. Beži bre ruke s mene bre. Znate šta, i ovo sad je jedna bedna imitacija vlade. Stvari se uvek vrate na isto, sisači vlasti sisaju vlast. Govorio sam ja njima da ostanu samo pod kupolama i da ne prave nikakvu planetnu vladu, onda bi bilo manje vlasti za sisanje, ali jesu li me poslušali? Nisu. Govorio si ti njima. Jesam, govorio sam ja njima. Bio sam tamo. Sa Nirgalom, dabome. Nirgal i ja bili smo od početka. Šta time hoćeš reči, uvaženi Stari, zar si ti Prošvercovani putnik? Slepi putnik? Da, pa, jesam. Znači, ti si Nirgalov otac, kako ste to bili zajedno od početka? Pa, hm, vidiš, u Zigotu te stvari nisu uvek išle tako. To je jedna takva kučka, da ako je pustiš, ona ima da te vodi kao slepca iako imaš zdrave oči. Ostaviće ona tebe da tavoriš godinama u nekoj sobici i baš nju briga. Ma hajde, stari, pa nisi ti Kojot. Šta da ti kažem na to? Malo ima ljudi koji me mogu prepoznati. A što bi tebe neko prepoznavao? Ljudi, ja se kladim da on jeste Kojot. Ne možeš ti biti taj. Ako si ti Nirgalov ćale, onda kako to da je on tako visok, a ti tako mali? Nisam ja mali. Šta se smejete? Ja sam pet stopa i pet inča visok. Stopa? Stopala? Kao - nogu? Svetoga mi Ka, tip meri svoju visinu u nogama! Mera za visinu - broj stopala! O Bože, ti mora biti da se šališ, čoveče? Pet čega, stopa? Ej, pa ti izgledaš kao da bi više stopala trebalo da imaš, koliko je bila dugačka ta vaša mera, stopalo? Stopa je bila mera za dužinu, otprilike trećina metra, malo manje. I oni su tako merili? Pomoću 'malo manje od trećine'? Nije ni čudo da je Zemlja tako sva zajebana. Ej, a zašto ti misliš da je vaš dragoceni metar tako genijalan, to je samo neki mali deo rastojanja od Severnog pola do polutara, Napoleon je odredio koliki će to deo biti, kako je njemu bio ćef! Metar, to je jedna metalna poluga u Parizu, u Francuskoj, ali poluga čiju je dužinu odredio jedan ludak! Nemojte zamišljati da ste vi nešto racionalniji nego što smo mi bili u starim danima. E, prestani, molim te, da ne umrem od smeha. Vi mladi uopšte ne poštujete starije, to mi se kod vas dopada. Dete, donesi Kojotu još jedno piće, šta ćemo, stari? Tekilu. Hvala. I kavadžavu. Oho! Ovaj zna kako se živi. To je tačno, ja znam kako se živi. Ovi ferali su otprilike našli pravi način, samo ne treba ni sa tim preterivati. Oni oponašaju mene, ali, brate, preteruju. Ne treba peške, treba voziti. Zašto da loviš, kupi. Spavaj svake noći na gel-krevetu, i gledaj da ti dve gole mlade domorotkinje budu pri ruci umesto ćebadi. O-PA-PA! Ju-hu, matori! Au, al' je dedica sklon bludnim mislima. Oh, gospodine cenjeni, ovo nepristojno beše. Nema veze, meni dobro služi. Ja ne spavam baš tako dobro, ali ja sam srećan. Hvala, nemam ništa protiv, hvala. Pa, u zdravlje svima. Ispijmo ovu u čast... Marsa.