56.
Kad se probudila, svuda je vladala takva tišina i takav mir da je jasno čula otkucaje svog srca. U prvi mah ne uspe da se seti gde je. Onda se sve vrati. Oni su u kući Nađe i Arta, na obali Helaskog mora, zapadno od Odese. Kuc kuc kuc. Zora; prvi ekser za danas. Nađa napolju nešto gradi. Ona i Art stanuju ovde na rubu sela koje je takoreći na plaži, u zadružnom kompleksu prepletanih kuća, paviljona, bašta, staza. Zajednica od stotinak ljudi, ali povezana sa još stotinak takvih zajednica. Nađa, izgleda, doveka radi na podizanju nekakvih infrastruktura. Čuk čuk čuk čuk čuk! Sada pravi proširenje nalik na palubu, oko bambusove kule u stilu Zigota.
U susednoj sobi neko diše. Između tih dvaju soba postoje jedna otvorena vrata. Ona se pridiže u sedeći položaj. Na zidu okačeni zastori. Ona ih razmiče samo malo. Doba je pred zoru. Sivo na sivom. Soba je spartanski škrta. Kroz vrata se vidi veliki krevet u susednoj sobi. Na njemu leži Saks. Pod debelim pokrivačima.
Njoj je zima. Ona ustaje i ulazi bosa kroz vrata u njegovu sobu. Njegovo lice opušteno na širokom jastuku. Starac. Ona se zavlači pod pokrivače, u krevet, kod njega. On je topao. Niži je od nje, mali je i dežmekast. Gospodin ćufta. Ona to zna, ona njega zna: još iz saune i bazena u Podbregu, još iz onih kupatila u Zigotu. Još jedan deo njihovog komunalnog tela. Tap tap tap tap tap. On se promeškolji, a ona se obmota oko njega. On se privije uz nju, ne budeći se iz dubokog sna.
Tokom onog opita sa pamćenjem, ona se usmeravala na misli o Marsu. Mičel je svojevremeno rekao pravu stvar: tvoj zadatak je da nađeš onaj Mars koji će istrajati kroz sve ove promene. Razgledanje onih istih uzvisina i rupčaga oko Podbrega nju je veoma podsetilo na njihove rane godine, kad je iza svakog horizonta bilo ponešto novo. Zemlja. U njenom umu, Zemlja koja je odolela svim promenama. Na Zemlji niko nikad neće saznati kako je stvarno bilo, kakav je to doživljaj. Lakoća, obližnja prisnost horizonta, sve maltene nadohvat; onda, iznenadni ogromni vidici, kad se pred tobom uzdigne nešto iz susedstva Velikog Čoveka: divovske litice, div-kanjoni, kontinent-vulkani, mahniti Haosi. Titanska kaligrafija areološkog vremena. Dine koje su ceo jedan svet omotale. Nikad oni na Zemlji neće znati, jer to se ne može zamisliti.
Ali ona je doznala. Tokom opita sa pamćenjem uporno se usredsređivala na tu temu, tokom celog tog dana koji kao da je trajao deset godina. Ni jedan jedini put nije pomislila na Zemlju. Veština je to, trik, ogroman napor: čik da nijednom ne pomisliš na reč slon! Ona, stvarno, nije. Uvežbala se odavno u tome, u jednoumnosti velikog odbijanja, ona, velika odbijačica; to je jedna vrsta snage. Možda. Onda je Saks takoreći doleteo preko horizonta, uzvikujući, pamtiš li Zemlju? Pamtiš li Zemlju? Bilo je to, maltene, za smeh.
Ali to njihovo na Zemlji što su imali pamtiti bio je Antarktik. I čim je Saks tako uleteo, njen um, lukav, usmeren na jedno, reče: da, ali to je bio samo Antarktik, delić Marsa na Zemlji, kontinent prenet sa jedne planete na drugu. Ona godina koju su njih dvoje proživeli blizu Zemljinog Južnog pola bila je nešto kao pogled unapred u njihovu budućnost. Šetali su po Suvim Dolinama, ne znajući da su praktično već na Marsu. Zato je ona dopustila sebi da se seti i toga, i to je nije odvelo stvarno na Zemlju, nego ju je vratilo u jedan pra-Podbreg, Podbreg plus obilje leda, drugačiji logor, ali isti ljudi i ista situacija. Ova razmišljanja odista su joj vratila celu količinu uspomena iz te godine: magija anamnestičke začaranosti: svi oni razgovori sa Saksom; kako joj se dopao čovek koji se, kao i ona, sav posvetio nauci, a ostao usamljen; kako je osećala da on nju privlači. Niko drugi nije razumeo koliko daleko se, zapravo, može odlutati u tom pravcu. U šetnjama, u onim čistim daljinama, raspravljali su, njih dvoje. Iz noći u noć. O Marsu. O tehničkim vidovima, o filozofskim vidovima. Nisu postigli saglasnost. Ali su bili tamo, napolju, zajedno.
Ne baš sasvim zajedno. On je bio šokiran njenim dodirom. Jadno telo. Tako je ona mislila. Očigledno da je loše mislila. Šteta, svakako, jer, da je samo shvatila; da je samo on shvatio; da su oboje shvatili; možda bi cela istorija drugačije potekla. Možda i ne bi. Ali nisu shvatili. I sad su ovde.
U celom tom jurišu u prošlost, ni na tren nije pomislila na onu Zemlju koja postoji severnije od Antarktika, onu raniju. Zadržala je sebe u prostoru južnog leda. Pretežno, ipak, na Marsu, na kome je u svom umu zauvek ostala, na crvenom Marsu. Sadašnja teorija kaže da anamnestički tretman podstiče pamćenje i dovodi do toga da svest ponavlja i razgiba svoje asocijacione komplekse čvorišta i mreža, i to u skokovima koji omogućavaju da se začas prođe kroz mnogo godina. Ovo ponovno 'šetanje' uspomena kroz svest ima za posledicu to da se pojača fizička ucrtanost tih uspomena; ucrtanost koja je samo jedan nepostojani splet obrazaca kvantnih oscilacija. Svaka uspomena koje se prisetiš, biva ojačana; ono čega se ne prisetiš, možda neće biti ojačano; a ono što ne bude ojačano, nastaviće da bledi, da se briše, stradaće od kvantnih kolapsa, imaće sve više grešaka, raspadaće se. I biće zaboravljeno.
I tako je ona, sada, nova En. Nije više Kontra En, a nije ni ona senovita treća osoba koja je nju avetinjski pohodila tako dugo. Jedna nova En. Potpuno marsovska En, konačno. Na smeđem Marsu neke nove vrste, na Marsu gde su se zeleno, crveno i plavo zavrtložili u jednu celinu. Ako negde unutra još postoji neka zemaljska En, zgurena i skrivena u nekom svom izgubljenom kvantnom skrovištu - pa, šta se može, život je takav. Nijedan ožiljak nikada sasvim ne zaraste, sve do smrti i konačnog raspada, a možda tako i treba da bude; čovek možda ne bi ni želeo da izgubi suviše, da ne bi nastale nevolje druge vrste. Treba da se održava izvesna ravnoteža. Ovde, sada, na Marsu, ona je Marsovka En, nije više isei, nego je postarija nova domorotkinja, jonsei, iako na Zemlji rođena. Marsovka En Klejborn, u ovom trenutku, a taj trenutak jedino i postoji. Prija ležati ovde.
Saks se promeškolji u njenom naručju. Ona pogleda njegovo lice. Nije to ono isto lice, ali još jeste Saks. Ona širokim pokretom nabaci ruku na njega i prošeta hladnom šakom po njegovim prsima. On se probudi, vide ko je to, osmehnu se sanjivim, malim osmehom. Poče da se proteže, pa se obrte u postelji, pritisnu lice na njeno rame. Poljubi je u vrat i gricnu malo. Uhvatiše se jedno za drugo, isto kao u letećem katamaranu za vreme oluje. Bila je to vožnja. Stvarno otkačena. Bilo bi zabavno voditi ljubav na nebu. Ali ne bi bilo baš praktično, pri onakvoj vetrušitni. Neki drugi put, možda. Ona se zapita da li se madraci danas proizvode na isti način kao nekad. Ovaj madrac ispod Saksa je baš tvrd. Oni nastaviše da se grle. Dugo. Seks. On je u njoj, kreće se. Ona ga grli jako, jako.
Sad on nju ljubi posvuda, gricka, a uopšte ne izlazi ispod pokrivača. Podmorniči, tamo negde dole. Ona ga oseća otprilike svuda istovremeno. Ponekad njegove zube, ali najčešće samo vrh jezika koji prelazi kratkim pokretima preko njene kože i nestaje, kao kod mačke. Liz liz liz. Prija. On nešto zujka za sebe, neku pesmicu, ili nešto mumla. Njegov grudni koš vibrira od tog zvuka, kao kad mačor prede. "Rrrr, rrrr, rrrrrrrrrrrr." Zvuk miran i raskošan. I taj zvuk, takođe, prija njenoj koži. Ona podiže pokrivač do oblika šatora, da bi mogla da vidi šta on to tamo muva.
"Dakle, šta je bolje?" promrmlja on. "Tačka A?" Poljubac. "Ili tačka B?" Poljubac, na drugo mesto.
Morala se nasmejati. "Sakse, ćuti, samo ćuti i radi to."
"Aha. U redu."
Doručkovali su sa Nađom i Artom, i sa onim članovima njihove porodice koji su trenutno bili tu. Njihova kćerka Niki otišla je na divlja feralska pešačenja kroz planine Helesponta, sa svojim mužem i sa još tri para iz iste kooperative. Odlazak je bio juče uveče, sa puno galame i uzbuđenog iščekivanja, odrasli su se ponašali kao deca. Ali je ta družina svoju decu ostavila ovde. Kod baba i deda. Niki i njen muž ostavili su svoju kćerku Franćesku, a ostali parovi svoju dečurliju: Nanaoa, Buna i Tati. Franćeska i Bun imali su po pet godina, Nanao tri, Tati dve; svi presrećni što su zajedno i što su kod Franćeskinih dede i babe. Za danas je bio predviđen odlazak na plažu. Velika pustolovina. Za vreme doručka isplanirali su logistiku. Saks će ostati u kući, sa Artom, da mu pomogne da zasadi još nekoliko stabala u novi maslinjak na bregu iza kuće. Ostaće Saks i zato da bi dočekao dva svoja posetioca: Nirgala i jednu matematičarku iz Da Vinčija, ženu po imenu Bao. Saks je uzbuđen zbog te posete, vide En. "Spremamo jedan opit", poveri joj on. Sav rumen od uzbuđenja, jednako kao ovi klinci.
Nađa će nastaviti da pravi 'palubu'. Možda će ona i Art doći na plažu, ali znatno kasnije, sa Saksom i njegovim gostima. Tokom jutarnjih sati, na klince će paziti tetka Maja. Deca su toliko uzbuđena ovim događajima, da ne mogu sedeti mirno; vrzmaju se i jurcaju oko stola kao mladi psi.
Činilo se, dakle, da bi En trebalo da ode na plažu sa Majom i klincima. Maji bi ta pomoć dobro došla. Ali svi su je podozrivo odmeravali. Jesi li ti sposobna za to, tetka En? Ona klimnu glavom. Krenuće se tramvajem.
I stvarno, pošla je na plažu sa Majom i decom. Ona, Franćeska, Nanao i Tati bili su zbijeni na prvo sedište iza vozača, s tim što je Tati sedela u krilu tetke En. Bun i Maja sedeli su na sledećem sedištu, iza njih. Maja je svakodnevno dolazila na ovaj način; stanovala je na suprotnoj strani Nađinog i Artovog sela, u jednoj zasebnoj kućici koja je bila samo njena, na litici iznad obale. Većinu prepodneva provodila je radeći za svoju zadrugu, a mnoge večeri sa svojom pozorišnom grupom. Osim toga, bila je dobro poznata i rado viđena u kafićima; i, najzad, najčešća dadilja za ove klince.
Sada se našla u žestokom dvoboju golicanjem, sa Bunom. Pipkali su i golicali jedno drugo, i to silno, i smejali se nesuzdržano. Eto još jednog podatka za današnji doprinos novom erotskom znanju: moguć je tako senzualni susret dečaka od pet i žene od dvesta trideset godina. Igra dvoje ljudskih bića; i ona i on vrlo dobro upoznati sa zadovoljstvima tela, iskusni. En i druga deca zaćutaše, bilo im je malo nezgodno da prisustvuju takvom prizoru.
"Šta je", upita ih Maja u jednoj pauzi, sva bez daha. "Maca vam pojela jezik?"
Nanao podiže pogled ka En, zgrožen. "Mačka je tebi jela jezik?"
"Nije", reče En.
Maja i Bun se pokriviše od smeha. Narod u tramvaju ih je gladao: neko sa širokim osmehom, a neko, opet, zlovoljno. Franćeska je imala Nađine neobične pegaste oči, vide En. Ništa drugo Nađino nisi mogao da primetiš na njoj, u svemu ostalom kao da je 'ispala' više na Arta, ali ne mnogo. Lepotica.
Stigoše do stanice na plaži. Bila je to mala tramvajska stanica, jedan zaklon od kiše, jedan kiosk, restoran, parking za bicikle, nekoliko seoskih puteljaka koji vode ka unutrašnjosti kopna, jedna široka staza prosečena kroz dine iza plaže, i sama plaža. Siđoše sa tramvaja, Maja i En natovarene torbama punim peškira i igračaka.
Dan je bio oblačan i vetrovit. Na plaži, gotovo nikog. Talasi hitri i niski zaletali su se na peščano žalo iskosa, pod nekim određenim uglom, ali su se razbijali u plićaku malo pre nego što bi dospeli na njega, pretvarali se naglo u linije beline. More tamno, oblaci biserno beli, raspoređeni u obrasce riblje kosti ispod neba tupe lavanda boje. Maja pobaca torbe. Ona i Bun odjuriše do vode. Gledano niz plažu, ka istoku, Odesa se uzdizala na svom uzbrdnom nagibu, ispod jedne rupe u oblacima, zbog koje su svi ti majušni beli zidovi blistali vrućom žutom bojom na suncu. Galebovi su proletali gledajući ima li šta da se jede, šireći perje u vetru koji je stizao sa mora. Jedan pelikan je surfovao tik iznad talasa, a iznad pelikana je leteo neki čovek u velikom ptičjem odelu. Ovaj prizor podseti En na Zo. Ljudi ginu tako mladi: u svojim četrdesetim, tridesetim, dvadesetim. Neki još kao tinejdžeri, u vreme kad bi tek mogli nagađati o svemu onome što će propustiti. Neki poginu mladi kao ova deca ovde. Budu sasečeni kao žabe kad ih stegne mraz. Takve stvari mogu se i danas dešavati. U svakom trenutku može te dograbiti vazduh sam, baciti uvis i ubiti. Ali to bi bila nesreća. Stvari su sada drugačije, mora se priznati; jer, osim ako se desi neka takva kobna puka slučajnost, sva ova deca odživeće puno trajanje ljudskog života. Vrlo puno. Mora se priznati ta dobra strana ovog sadašnjeg sveta.
Nikini prijatelji rekli su da bi bilo najbolje držati njihovu kćerkicu Tati izvan peska, zato što je sklona da ga jede. Iz tog razloga, En pokuša da zadrži tu devojčicu, samo nju, na uskom travnatom pojasu između dina i plaže, ali mala se otrže, urličući, ode ljutitim koracima do ostalih i sede uz njih, tačno na pelenu koju je imala na sebi. Sada je izgledala zadovoljna. "U redu", reče En, kapitulirajući i pridruživši joj se, "ali nemoj jesti pesak."
Maja je pomagala Nanaou, Franćeski i Bunu da iskopaju rupu. "Kad dođemo do peska s vodom, zidaćemo zamak od njega", proglasi Bun. Maja klimnu glavom, zaneta u kopanje.
"Gledajte!" povika Franćeska tankim glasom i potrča. "Ja trčim u krugovima oko vas!"
Bun diže pogled. "Ne", reče on. "U elipsama."
On nastavi razgovor sa Majom o životnom ciklusu peščanih kraba. En je i ranije sretala tog dečka. Pre godinu dana, jedva je umeo da govori, izražavao se samo u jednostavnim rečima, kao sada Tati i Nanao: Ribice! Moje! - a sad je već cepidlaka. Kako ova deca usvajaju jezik, pa to je neverovatno. U tim godinama to su sve geniji, a matori će morati dugi niz godina da se trude da tu decu izobliče, suzbiju u razvoju i pretvore u bonsai stvorenja, kakva će na kraju biti. Pa ko bi se usudio, ko bi smeo da izobliči prirodno dete? Niko, a to se, ipak, stalno radi. Niko to ne radi, ali svi to rade. Iako su Niki i družina, pakujući rance i polazeći na jurcanje kroz planine, ostavili na En utisak da su u mnogo čemu još kao deca. Blizu osamdeset godina stara. Znači, možda se bonsaisanje dece više ne sprovodi onako strogo kao nekad. I to se mora priznati kao plus ovom sadašnjem stanju stvari.
Franćeska prestade da kruži ili elipsuje, i ote plastičnu lopatu iz Nanaovih ruku. Nanao zacvile u znak protivljenja. Franćeska mu okrete leđa i podiže se na nožne prste, da pokaže koliko je neopterećena njena savest.
"To je moja lopata", reče mu preko ramena.
"Nije!"
Maja samo malo podiže pogled. "Vrati mu."
Franćeska, držeći lopatu, odskakuta u daljinu.
"Ne obraćaj pažnju na nju", glasilo je, posle toga, Majino uputstvo Nanaou. Ovaj, međutim, poče da tuli još neutešnije; lice mu poprimi magenta plavu boju. Maja opasno pogleda za Franćeskom. "Ti, tamo, hoćeš li sladoled ili nećeš?"
Franćeska se vrati i ispusti lopatu na Nanaovu glavu. Bun i Maja, čiju je celu pažnju opet zaokupilo kopanje, ne primetiše to.
"En, da li bi mogla doneti sladolede sa kioska?"
"Svakako."
"Povedi Tati."
"Ne!" reče Tati.
"Sladoled", reče Maja.
Tati temeljito razmisli, pa se onda uzdiže na noge, kretnjama mučenice.
Ona i En odoše nazad do kioska kod stanice, držeći se za ruke. Šest sladoleda kupiše, ali En samo pet ponese u torbi; Tati je navaljivala da svoj počne jesti već usput, u hodu. Nije još bila sposobna da obavlja dve takve operacije u isto vreme; zato je povratak bio vrlo spor. Rastopljeni sladoled curio joj je niz štapić, a Tati je sisala sladoled i pesnicu kao da je to jedno isto. "Bepo", reče ona. "Bepo za njama."
Tramvaj uđe u stanicu i stade, uskoro pođe dalje. Nekoliko minuta kasnije, troje ljudi dođe na biciklima, stazom: Saks, za njim Nirgal, za njima neka Marsovka. Nirgal zakoči bicikl blizu En, zagrli je. Nije ga videla već mnogo godina. Ostario je. Ona ga steže jako. Osmehnu se Saksu, požele da zagrli i njega.
Produžili su do plaže, do Maje i dece. Maja je ustala da zagrli Nirgala, zatim se rukovala sa Bao. Saks poče da se vozika biciklom tamo-amo po travnatom prostoru iza plaže, povremeno ne držeći upravljač bicikla nimalo nego mašući deci obema rukama. Bun, koji je na svom bicikliću još imao dva mala dodatna točka za stabilnost, levi i desni, vide ovo i povika, zapanjen: "Kako ti to!"
Saks naglo zgrabi drške upravljača. Zaustavi bicikl i zagleda se u Buna namršteno. Bun pođe vrlo trapavo, teturavo, ka njemu, pružajući ruke ispred sebe; nalete na bicikl. "Nešto nije u redu?" upita Saks.
"Pokušavam da idem bez upotrebe mozga!"
"Dobra zamisao", reče Saks.
"Odoh ja po još sladoleda", ponudi En, ali ovog puta ostavi Tati. Pođe sama, klimavim dugim koracima, kroz pesak, do travnatog prostora. Prijalo je hodati kroz vetar.
Dok se vraćala sa drugom kesom sladoleda, vazduh najednom zahladne. Ona sledećeg trenutka oseti kako se u njoj nešto trglo, nagnulo u stranu; i još oseti blago približavanje nesvestice. Površina mora zablista nekim tvrdim, metalnim, purpurnim sjajem koji se širio i jačao znatno iznad stvarne površine vode. En se sva ohladi. E, jebi ga, pomisli ona. Počelo je. Brzo urušavanje: čitala je o svakojakim simptomima, koje su prijavili ljudi vraćeni na ovaj ili onaj način u život. Srce joj je u prsima gruvalo ludo, kao dete koje pokušava da pobegne iz mračnog ormana. Telo bestelesno, kao da je nešto iscrplo glavninu mase iz nje, kao da je ostala porozna; da je sad neko samo prstom tapne, srušila bi se i postala bi prašina i ta prašina bi se sva razasula. Tap! Ona uzviknu "Uuuuf!" od bola i iznenađenja, priteže se. Bol u grudima. Ona zakorači prema klupi pokraj staze, ali stade i poguri se od sledećeg proboda bola. Tap tap tap! "Ne!" uzviknu ona i steže kesu sa sladoledom grčevito. Aritmija srca, koje se stvarno nešto razmlataralo, bum bum bum bum bum bum bum. Ne, reče ona ćutke. Ne još. Nova En, nesumnjivo, ali nema sad vremena za to, zato En lično, sama, tiho i tanko zacvile "Neeee", a onda se sva posveti naporu da ovlada sobom. Ti, srce, kucati moraš! Tako se jako stegla, da umalo da izgubi ravnotežu i padne. Ne. Ne još. Vetar polarni, mnogo ispod nule, fijuče sasvim kroz nju, skroz. Njeno telo: sablast. Ona ga ipak održava, ali samo još čistom snagom volje. Sunce tako dreči, svetlost odozgo, ukoso, grubo probija njen grudni koš - ta providnost sveta. Onda: sve pulsira kao srce, samo vetar diše kroz nju. Ona se steže još jače, svaki mišić u grču. Vreme stade, sve stade.
Ona uhvati jedan kratak dah. Napad je prošao. Vetar je polako opet postajao topao. Onaj oreol koji je lebdeo iznad mora poče se razilaziti, nestade. Ispod toga ostade samo najobičnija plava voda. Njeno srce je nastavilo svoj normalan rad, tup-tup-tup-tup. Materijalnost se vraćala, bol je uminuo. Vazduh slan i vlažan, nije uopšte hladan. Može se čovek preznojavati na takvom vazduhu.
Ona pođe dalje. Kako silovito ume telo da podseti čoveka na neke istine. Pa ipak, odolela je. Živeće ona, bar još neko vreme. Osim ako ovo počne opet... ali neće. Dakle, ona je tu. Hodala je probno, korak po korak, iščekujući šta će se desiti. Činilo se da sve dejstvuje dobro. Izvukla se. Ovo malošas ju je samo 'očešalo'.
Tati diže pogled sa dvorca od peska i vide En. Pođe trapavim koracima ka njoj, netremice gledajući kesu sa sladoledima. Ali to joj je bio zalet suviše brz, pa Tati pade, i to pravo na lice. Podiže se. Lice prekriveno slojem peska. En je očekivala da mala sad počne da plače na sav glas. Ali mala poče da liže gornju usnu, kao pravi znalac šta je ukusno.
En priđe da joj pomogne. Podiže je na noge, pokuša da obriše pesak bar sa devojčicine gornje usne; ali ova je mahala glavom, izvijala se levo i desno, odbijajući takvu pomoć. Pa, dobro. Nek pojede nešto malo peska, kakve štete može biti od toga? "Dobro. Ali nemoj mnogo. Ne, ta tri su za Saksa, Nirgala i Bao. No-no! Ej, vidi - vidi galebove! Vidi galebove!"
Tati diže pogled, vide galebove iznad njihovih glava, pokuša da ih prati pogledom, pade na tur. "Aa!" reče. "Bepi! Bepi! Jecu bepi? Je l' jecu?"
En je opet podiže na noge. Pođoše njih dve, sa rukom u ruci, do njihove družine, koja je stalno povećavala rupu u pesku i pokraj rupe dograđivala mokre peščane kule. Nirgal i Bao otišli su dole, do ivice vode, pričajući. Galebovi su kao jedrilice, ne mašući krilima, lebdeli iznad njih. Dole na plaži neka stara Azijatkinja lovila je ribu u surfu. More je bilo tamnoplave boje, nebo se razvedravalo i poprimalo bledu slezovu boju, preostali oblaci naboravali su se gušće i odlazili ka istoku. Sav vazduh kao da je hitao da otputuje negde drugde. Nekoliko pelikana poređanih u kolonu po jedan doplovi na uzlaznoj strani jednog talasa, a Tati poče svojom malenom rukom vući En nadole i nazad dok ova ne stade, zatim pokaza prstićem pelikane i upita: "Jecu bepi?"
En pokuša da pođe dalje, ali devojčica nije htela ni da se makne, uporno ju je vukla nazad. "Jecu bepi? Jecu? Jecu bepi?"
"Jesu, lepi su."
Tati ispusti njenu ruku i ode samostalno preko peska, žustro i krivo mlatarajući nogicama, jedva izbegavajući novi pad; njen tur, ogroman zbog pelena, vrdao je u levo i desno kao kod patke. Zadnja strana njenih debeljušnih malih kolena naboravala se pri svakom koraku.
Ali ipak se oh-kreće, pomisli En. Pođe za detetom, smeškajući se svojoj maloj šali. Galilej je mogao odbiti da se pokaje, mogao je u ime istine otići na lomaču, ali to bi bilo glupavo, bio bi smešan postupak. Bolje je da čovek truća ono što ga prisile da truća, a onda da krene dalje. Kad te smrt samo malo okrzne, to je sasvim dovoljno da te podseti koje stvari su zaista važne. Jesu lepi, kao i sve ostalo ovde! Ona je priznala da je to tako, i dopušteno joj je da živi dalje. Kucaj dalje, srce. Zašto ne priznati? Lep je ovaj svet. Nigde na njemu ljudi ne ubijaju jedni druge, niko nije očajnički gladan ili sasvim bez skloništa i pribežišta; niko ne živi u strahu da će mu neko poubijati decu. Stvari koje su na ovom svetu zaista dobre, priznati valja - jesu dobre. Pesak pod njenim nogama škripuće, ona ga nožnim prstima razgrće. Zagleda se pobliže u taj pesak: crna zrnca bazalta, pomešana sa minijaturnim komadima ljuštura morskih školjki i puževa, i sa svakovrsnim oblutcima i kamenčićima, mnogih boja. Neki od njih su, nesumnjivo, brečovani fragmenti samog onog meteorskog udara kojim je iskopan krater u kome je sad Helasko more. Ona podiže pogled ka brdima zapadno od grada. Ta brda stoje crna pod suncem. Svuda izviruju kosti ranijih stvari. Talasi se prosipaju i nabacuju hitro svoje linije po plaži, a ona hoda po pesku prema svojim prijateljima, u vetru, na Marsu, na Marsu, na Marsu, na Marsu, na Marsu.
|