28. KARNIFEKS

     Probudio sam se sledećeg jutra u lazaretu, u jednoj dugačkoj sobi sa visokom tavanicom gde smo mi, bolesnici i ranjenici, ležali na uzanim krevetima. Bio sam nag, pa sam dugo, dok je moje očne kapke vukao san (ili možda smrt), prelazio šakama polako po telu, tražeći rane i pitajući se, kao da razmišljam o junaku neke pesme, kako ću od sada bez odela i bez para i kako ću objasniti majstoru Palaemontu gubitak mača i ogrtača što sa ih od njega dobio.
     Jer bio sam čvrsto uveren da su te stvari izgubljene - ili, tačnije, da sam se ja, na neki način, izgubio od njih. Neki majmun sa psećom glavom dotrčao je prolazom između dva reda kreveta, zadržao se kod mog kreveta da me osmotri, pa odjurio dalje. To mi se nije činilo ništa čudnijim nego činjenica da svetlost, prolazeći kroz prozor koji ne mogu videti, pada na moje ćebe.
     Probudio sam se opet i digao u sedeći položaj. Tokom jednog trenutka stvarno sam verovao da sam opet u našoj spavaonici, da sam kapetan šegrta i da je sve ostalo - moje maskiranje, smrt Tekle, bitka avernima - bilo samo san. Ovo mi nije bilo poslednje takvo buđenje, dešavalo mi se u životu to i kasnije. Onda sam primetio da je tavanica gipsana, a ne ona naša dobro znana metalna, kao i da je čovek u krevetu pokraj mog sav umotan u zavoje. Zbacio sam ćebe i jednim zamahom spustio stopala na pod. Dorkas je, sedeći, spavala na podu, leđima oslonjena o zid, kraj uzglavlja mog kreveta. Bila je umotana u onaj smeđi ogrtač; preko krila je prebacila Terminus Est, a preko mača je natrpala svu ostalu moju imovinu, tako da je s jedne strane virila samo drška, a s druge samo vrh kanije. Uspeo sam da izvučem čizme i čarape, čakšire, ogrtač i opasač sa jahačkom torbicom, a da je ne probudim, ali kad sam probao da joj oduzmem i mač, počela je da mrmlja i stisnula ga je jače uz sebe, tako da sam joj ga ostavio.
     Mnogi bolesnici bili su budni u zurili su u mene, ali niko ni reč da kaže. Kroz otvorena vrata na jednom kraju sobe videlo se kratko stepenište koje se spuštalo u dvorište gde su topotali atovi. Na tren pomislih da i dalje sanjam: po zupčastoj gornjoj ivici dvorišnog zida pentrao se jedan cinocefalus. Ali bila je to životinja stvarna koliko i ti nemirni vranci, a kad sam bacio komadić smeća na nju, pokazala mi je zube upečatljive poput Triskeleovih.
     U dvorište izađe jedan vojnik u pancir-košulji da uzme nešto iz vreće na sedlu, a ja ga zaustavih i upitah gde sam. On je mislio da pitam u kom smo delu tvrđave, pa je pokazao prstom ka jednoj kulici, govoreći da je iza nje Palata pravde; onda mi reče da, ako pođem s njim, verovatno mogu dobiti nešto za jelo.
     Čim je to rekao uvideo sam da sam silno gladan. Pođoh s njim jednim mračnim hodnikom, pa u dvoranu mnogo nižu i mračniju od lazareta. Tu su sedeli dimarhi poput njega, dvadesetak ili trideset njih, pogureni nad podnevnim ručkom od svežeg hleba, govedine i kuvanog povrća. Moj novi prijatelj me posavetova da uzmem tanjir i kažem kuvarima da sam dobio uputstva da ovde dođem na hranu. Učinio sam tako i oni mi, uz nekoliko iznenađenih pogleda na moj fuliginski ogrtač, dadoše hranu, ne protiveći se nimalo.
     Ako su kuvari bili slabo radoznali, vojnici su bili praktično radoznalost sama. Pitali su me kako se zovem, odakle dolazim i koji je moj čin (pretpstavljali su da je naša gilda organizovana na vojni način). Pitaše me i gde mi je sekira, a kad im rekoh da mi koristimo mač - gde mi je mač; kad objasnih da je sa mnom jedna žena koja mi čuva mač, dobih upozorenje da bi ona mogla s njim i pobeći i savet da ispod ogrtača ponesem hleb za nju, jer njoj neće biti dozvoljeno da uđe ovde da jede. Onda sam ustanovio da su svi stariji vojnici, ovde prisutni, izdržavali, u nekom razdoblju svoje prošlosti, žene (soldatuše, i to one vrste koja je možda najkorisnija, a najmanje opasna) - ali da su sad velikom većinom bez njih. Prošlo leto su proveli boreći se na severu, zatim su poslati da prezime u Nesusu gde su bili angažovani i na održavanju reda. Sad su očekivali da u roku od nedelju dana krenu opet na sever. Njihove žene su se vratile u svoja sela da stanuju kod roditelja ili rođaka. Upitao sam, zar one ne bi radije išle zimi s njima na jug.
     "Radije?" reče moj prijatelj. "Jasno da bi radije išle na jug. Ali kako? Jedna je stvar pratiti konjicu koja se pod borbom probija ka severu i koja ni najboljeg dana ne može da napreduje više od jedne ili dve lige, a ako raščisti tri lige jedne nedelje, možeš se kladiti da će iduće izgubiti dve. Ali kako da održe korak s nama pri povratku u grad? Petnaest liga dnevno: trideset milja. I šta da jedu uz put? Bolje im je da čekaju. Ako u naše staro područje bude upućena neka nova ksenagija, dobiće izvestan broj novih muškaraca. A doći će i neke nove devojke, neke stare se neće više pojaviti i, kad pogledaš, eto svakome prilike za promenu ako je želi. Čuo sam da su sinoć doneli jednoga od vas karnifeksa, ali je taj bio maltene mrtav. Jesi l' iš'o da ga vidiš?"
     Rekoh da nisam.
     "Prijavila ga naša patrola, a kad je hiliarh čuo za to, poslao ih je natrag po njega jer će nam kroz dan-dva svakako biti potreban jedan. Zaklinju se da ga ni dotakli nisu, ali morali su ga na nosilima uneti. Ne znam da li je to neko od tvojih poznanika, ali možda ćeš hteti da ga pogledaš."
     Obećao sam da hoću, zahvalio sam se vojnicima na gostoprimstvu i otišao iz njihovog društva. Brinuo sam za Dorkas, njihova pitanja su me uznemirila, iako su očito bila dobronamerna. Bilo je tu premnogo stvari koje im ne bih mogao objasniti: na primer, ako bih priznao da sam ja taj koji je donet noćas na nosilima, kako sam to ranjen; ili odakle je Dorkas. Bio sam bar isto toliko uznemiren činjenicom da iste te stvari ne umem ni ni samome sebi da objasnim; sem toga, imao sam ono osećanje koje nas uvek obuzima kad čitavo jedno područje našeg života ne može izdržati da na njega padne svetlost, naime, da bez obzira na to koliko su prethodna pitanja bila daleko od zabranjene teme, njoj već sledeće pitanje može zaći tačno u srce.
     Dorkas je bila budna i stajala je pored mog kreveta na kome je ležala velika činija vrele čorbe koja se pušila. Bila je tako oduševljena što me vidi, da sam se i ja osetio srećnim kao da je radost zarazna na način zarazne bolesti. "Mislila sam da si mrtav", reče mi. "Nije bilo ni tebe ni tvoje odeće, pa sam pomislila da su odneli odeću da te sahrane u njoj."
     "Dobro mi je", rekoh. "Šta se desilo prošle večeri?"
     Odmah se uozbiljila. Nagna sam je da sedne na krevet uz mene i da, dok odgovara na to pitanje, jede hleb koji sam joj doneo i ispija čorbu. "Pamtiš, sigurna sam, da si se borio sa čovekom koji je imao na glavi onaj čudan šlem. Navukao si masku i ušao u arenu s njim, mada sam te molila da to ne činiš. Skoro istog trenutka on te je pogodio u prsa i ti si pao. Pamtim da sam videla taj list, koji je jedna užasna stvar kao pljosnati crv napravljen od gvožđa, kako miruje zaboden do polovine u tvoje telo i kako se ispunjava crvenom bojom dok ti pije krv. Onda je otpao. Ne znam kako bih to opisala. Kao da sam sve do tada videla pogrešno. A nisam, znam šta sam videla. Ti si ustao i izgledao si... ne znam. Izgubljeno, ili kao da je neki deo tebe vrlo daleko. Mislila sam da će te onaj ubiti tog časa, ali efor te je zaštitio, rekao je da ti on mora dopustiti da uzmeš svoj avern. Njegov avern je ostao miran, kao što je i tvoj bio kad si ga iščupao na onom groznom mestu, ali tvoj avern je počeo da se migolji i otvara svoj cvet... mislila sam ranije da je otvoren, onako beo sa laticama koje kao da je neko promešao u krug, ali, rekla bih sad, zavarala me je sličnost sa ružama, a cvet do tad nije bio uopšte otvoren. Ispod latica je postojalo nešto, nešto drugo, neko lice koje bi otrov imao kad bi otrov mogao imati lice.
     Ti to nisi primetio. Uhvatio si svoj avern, a on je počeo da se povija ka tebi, lagano, kao da se tek napola probudio. Al' onaj, onaj hiparh, nije mogao da veruje svojim očima. Blenuo je u tebe, a ona ženska, Agija, dernjala se na njega. Odjedared se okrenuo i navalio da beži. A ljudi koji su posmatrali borbu nisu mu dali, njima je bila volja da vide da neko pogine. Zato su pokušali da ga zaustave, a on..."
     Oči su joj se ispunile suzama; okrenula je glavu da ja to ne vidim. Rekao sam: "A on je nekoliko njih udario svojim avernom i, pretpostavljam, poubijao ih. Šta je onda bilo?"
     "Nije ih samo tako udarao. Avern se bacao na ljude, kao zmija, posle prve dvojice. Oni koji su zadobili posekotine od tog lišća nisu odmah umirali, nego su vrištali, neki su trčali i padali, pa opet ustajali i trčali, i to kao slepi, rušili su druge ljude. Najzad ga je s leđa tresnuo neki krupan čovek, a dotrčala je i neka žena koja se negde drugde borila i koja je imala brakemar. Njime je presekla avern, i to ne popreko nego uzduž, niz stabljiku, koja se rascepila nadvoje. Onda su neki ljudi uhvatili hiparha, držali ga i čula sam kako je sečivo, u rukama te žene, zveknulo po njegovom šlemu. A ti si samo stajao. Nisam bila sigurna ni da li si svestan da je hiparh otišao, a tvoj avern se počeo savijati unazad ka tvom licu. Pomislila sam na postupak one žene sa brakemarom, pa sam lupila avern tvojim mačem. Bio je tako težak, tako mnogo težak, u početku, a onda više uopšte nije bio težak. Ali kad sam zamahnula njime nadole, činilo mi se da bih mogla odrubiti glavu bizonu. Sem što sam zaboravila da skinem navlaku sa mača. Ipak je od udarca avern izleteo iz tvoje ruke, pa sam te povela - odvela sam te..."
     "Kuda?" upitah.
     Stresla se i zamočila parče hleba u vrelu čorbu. "Ne znam. Nije mi to bilo važno. Bilo mi je samo divno osećanje da hodam s tobom i brinem se o tebi onako kako si se ti brinuo o meni pre nego što smo uzeli avern. Nego, pala je noć, pa mi je bilo hladno, užasno hladno. Sasvim sam te umotala u taj tvoj ogrtač i prikopčala ga napred i nije se činilo da je tebi hladno, pa sam ti uzela ovaj i umotala se. Moja haljina se raspadala. Raspada se i sad."
     "Hteo sam", rekoh, "da ti kupim drugu kad smo bili u gostionici."
     Odmahnula je glavom, grizući tvrdu koricu. "Znaš li da mi je ovo prva hrana posle dugog, dugog vremena. Boli me stomak, zbog toga sam tamo uzela vino, ali sad, od ovoga, sad mi je bolje. Nisam ni znala koliko sam gubila snagu. A novu haljinu nisam htela tamo da dobijem zato što bih morala dugo da je nosim, a ona bi me stalno podsećala na onaj dan. A sada možeš da mi kupiš novu haljinu, jer će me ona podsećati na ovaj dan, dan u kome sam pomislila da si umro, a tebi je u stvari bilo dobro."
     "Uglavnom", nastavi Dorkas, "vratili smo se nekako u grad. Nadala sam se da nađem neko mesto gde bi ti mogao da legneš, ali svud su bile velike kuće sa terasama i balustradama. Ta vrsta stvari. Došli su neki vojnici galopom na konjima i pitali da li si ti karnifeks. Tu reč nisam znala, ali sam se sećala šta si mi rekao, pa sam im rekla da si mučitelj zato što su meni vojnici uvek izgledali kao jedna vrsta mučitelja i zato što sam znala da će nam oni pomoći. Pokušali su da te nameste da jašeš, ali si pao s konja. Zato su dojica vezala svoje ogrtače između dva koplja, položili te na to, a krajeve koplja provukla kroz uzengije dva ata. Jedan vojnik je hteo mene da uzme na sedlo, ali sam odbila. Išla sam pešice uz tebe celim putem i povremeno sam ti govorila, ali mislim da me nisi čuo."
     Iskapila je i poslednji ostatak čorbe. "A sad hoću nešto da te pitam. Dok sam se prala iza zastora, čula sam kako ti i Agija šapućete nešto o cedulji. Posle si u krčmi tražio nekog. Hoćeš li mi ispričati šta je to bilo?"
     "Zašto nisi pitala ranije?"
     "Zato što je Agija bila s nama. Nisam htela da ona čuje ako dođeš do nekog otkrića."
     "Siguran sam da Agija može da otkrije sve što ja mogu da otkrijem", rekoh. "Ne poznajem je dobro i zapravo mi se čini da je ne poznajem ni onoliko koliko tebe. Ali poznajem je dovoljno da mi bude jasno da je mnogo lukavija od mene."
     Dorkas opet odmahnu glavom. "To je ona vrsta žene koja vešto sprema zagonetke drugim ljudima, ali slabo rešava zagonetke koje nije sama pravila. Mislim da ona razmišlja nekako - ne znam - u stranu. Tako da je niko drugi ne može pratiti. Za takvu ženu se kaže da razmišlja kao muškarac, ali istina je da ona uopšte ne razmišlja kao muškarac, čak manje nego što većina žena razmišlja kao muškarci. Žene kao Agija jednostavno ne razmišljaju kao žene. Njihov način razmišljanja teško je pratiti, ali to ne znači da su im misli bistre niti duboke."
     Ispričah joj o cedulji i njenoj sadržini i pomenuh da je uništena, ali da sam napravio kopiju na hartiji iz te krčme i da sam utvrdio da je to ista hartija i isto mastilo.
     "Znači, pisao ju je neko u krčmi", reče ona zamišljeno. "Verovatno neko od posluge, jer je konjušara nazvao po imenu. Ali šta znači ta poruka?"
     "Ne znam."
     "Mogu ti reći zašto je podmetnuta baš na ono mesto. Tamo sam ja sedela, na onom divanu od rogova, pre nego što si ti seo. Pamtim da sam bila sva srećna što si seo pored mene. Da li se sećaš ovoga: da li je kelner - svakako je on uneo cedulju, bez obzira na to ko ju je pisao - položio poslužavnik na to mesto pre nego što sam ustala da se kupam?"
     "Ja se mogu setiti svega", rekoh, "osim protekle noći. Agija je sedela u platnenoj rasklopnoj stolici, ti si, tačno je, sedela na kauču, a ja uz tebe. Nosio sam i avern na motki i svoj mač, pa sam onda položio avern na pod, iza kauča. Došla je služavka sa vodom i peškirima za tebe, onda je izišla i vratila se sa uljem i krpama za mene."
     "Trebalo je nešto da joj damo", reče Dorkas.
     Dao sam joj jedan oričok da donese zastor. Njoj verovatno toliko plaćaju za nedelju dana. Dakle, ti si otišla iza zastora, a sledećeg trenutka je ušao gazda dovodeći kelnera sa poslužavnikom i vinom."
     "Znači, zato je nisam videla. Ali kelneru je moralo biti jasno gde sam do tada sedela, jer drugih slobodnih mesta nije bilo. Zato je ostavio cedulju pod poslužavnik, nadajući se da ću je videti kad izađem. Kaži mi opet kako je glasio početak."
     "Žena koja je s tobom već je bila ovde. Nemoj imati poverenja u nju."
     "Svakako je poruka bila za mene. Da je bila za tebe, u tekstu bi se odredila razlika između Agije i mene verovatno po boji kose. A da je bila za Agiju, bila bi s druge strane stola gde bi je Agija videla."
     "Dakle, ti si nekog podsetila na njegovu ili njenu majku."
     "Da." Opet suze u njenim očima.
     "Pa nisi dovoljno stara da imaš dete koje bi moglo napisati tu poruku."
     "Ne sećam se", reče ona i zari lice u labave nabore smeđeg ogrtača.