30. NOĆ

     Petoro ih je bilo, tri muškarca i dve žene. Čekali su, i to, na neki način, ispred vrata, iako ne blizu vrata: grupica, desetak koraka udaljena. Dok su čekali, pričali su između sebe, i to po dvoje ili po troje uglas, dernjali se maltene, smejali se, mahali rukama, podgurkivali se. Neko vreme sam ih posmatrao iz senki. Pošto sam bio umotan u fuliginski ogrtač, nisu me videli, a ja sam mogao odglumiti da ne znam šta su; možda su, svi pripiti, došli s neke zabave.
     Onda su mi prišli, željno, ali s oklevanjem, plašeći se da će biti odbijeni, a ipak rešeni da nastupe. Jedan muškarac bio je višeg rasta od mene, svakako vanbračni sin nekog uzvišenog, imao je pedeset ili više godina i bio gotovo isto onoliko debeo kao domaćin u Krčmi izgubljenih ljubavi. Pored njega išla je jedna mršava žena od oko dvadeset godina, koja se praktično naslanjala na njega; imala je najgladnije oči koje sam ikad video. Kad je debeli stupio pred mene, zaprečujući put svojom širinom, ona me je umalo (ali ne sasvim) zagrlila; toliko mi se primakla da je izgledalo da se samo čistom magijom još ne dotičemo; njene dugoprste šake su se pružale ka otvoru mog ogrtača kao da bi htele da me poglade po prsima, ali to još ne smeju, pa sam imao osećaj da ću sledećeg trenutka postati žrtva neke krvopijne aveti, sukubusa ili lamije. Preostalo troje se naguraše oko mene, tako da sam bio pribijen uz zgradu.
     "Sutra će biti, a? Pa kako se osećate?" "A koje vam je pravo ime?" "To je neki gadan, a? Čudovište?" Niko od njih nije čekao da na svoje pitanje dobije odgovor, činilo se da odgovore ne očekuju, pa čak i ne žele. Oni su želeli da budu nadomak mene i da steknu to iskustvo - da mi se obraćaju. "Hoćete li ga prvo lomiti? Da li će biti žigosanja?" "Da li ste ikad ubili neku ženu?"
     "Jesam", rekoh. "Jesam, jednom."
     Jedan od te trojice muškaraca, niskog rasta, mršav i slabo građen, sa visokim, kvrgavim čelom intelektualca, tutnuo mi je asimus u šaku. "Znam da vi, momci, ne dobijate veliki honorar, a taj čovek je koliko čujem siromah, ne može da časti." Ona druga žena, kojoj je seda kosa bila razvučena preko lica, pokuša da me natera da uzmem jednu maramicu oivičenu čipkom. "Umočite je u krv. Koliko god hoćete, ili makar malo. Posle ću vam platiti."
     Svi zajedno su u meni izazivali sažaljenje koliko i gađenje; treći muškarac ponajviše. Bio je još niži rastom od onoga koji mi je dao pare i još izraženije sed od one sede žene; a u njegovim tupim očima bilo je prisutno ludilo, bila je tu senka neke napola suzbijene želje koja se u tamnici njegovog uma habala tako dugo da je izgubila svako usmerenje ka cilju, a zadržavala svoju energiju. On kao da je čekao da ostalo četvoro kažu sve što imaju, pa ja, videći očigledno da takav trenutak nikad neće nastupiti, jednim pokretom ruke prekidoh njihovo brbljanje i zapitah ga šta želi.
     "G... g... gospodine, kad sam bio na 'Kvazaru' imao sam jednu parakoitu, lutku, vidite, genikonku, tako divnu, zenice crne kao bunari, dužice purpurne kao lepe kate ili pitome ljubiice koje cvetaju leti, majstore, čitavi redovi cveća su, mislio sam, sakupljeni da se one oči n... n... naprave, ono telo koje uvek kao da je bilo suncem ogrejano. G... g... g...gde je ona sada, moja skopolanja, moja popeta, gde? Neka se k... kuke zabodu u one šake koje su nju odnele! Drobite ih, majstore, kamenjem. Kuda je otišla iz onog sanduka od limunovog drveta što sam ga za nju izradio, a u kome nikad nije spavala jer je ležala uz mene po celu noć, ne u sanduku, dan je provodila u sanduku, gospodine, iz smene u smenu, osmehivala se kad sam je polagao unutra da bi se mogla osmehivati i kad je izvlačim. Kako su joj bile meke ruke, njene male šake. Kao g... g... golubice. Mogla je da leti s njima po kabini da nije ipak odabrala da leži uz mene. Nam... nam... namotajte njihova creva na čekrk, ugurajte im njihove oči u usta. Muškost im odrežite, obrijte ih glatko dole da ih dokse njihove ne prepoznaju, a švalerke da ih grde, prepustite ih bezobraznom smehu bezobraznih d... d... drolja. Radite šta hoćete s krivcima. Gde je bilo njihovo milosrđe prema nevinima. Kad su zadrhtali, kad zaplakali? Kakvi su ljudi mogli da počine to što su ovi počinili - lopovčine, lažni prijatelji, izdajice, rđavi drugovi na tom brodu, nikakvi drugovi, ubice, kidnaperi. Ako vas n... n... nema, onda gde su strašni snovi za njih, gde su vraćanja, tako davno obećana? Gde su lanci za njih, okovi, lisice, kang-daske koje se zaključavaju oko vrata? Abacinacije od kojih će oni ostati slepi? Kroz koje prozore će biti bačeni da se polome, gde su estrapade koje će im drobiti zglobove? Gde je moja voljena koju sam izgubio?"
     Dorkas je bila pronašla jednu belu radu za svoju kosu, ali dok smo se šetali nedaleko od zidina kasarne iz koje smo izišli (ja umotan u ogrtač, tako da se posmatraču udaljenom više od desetak koraka moralo učiniti da Dorkas ide sama), bela rada je zaspala i svila svje latice; zato je Dorkas uzbrala, kao zamenu, jedan od onih belih cvetova nalik na trubicu koji se nazivaju mesečevim cvećem zato što dobijaju prividnu zelenu boju kad na njih padne zelena svetlost meseca. Ni ja ni Dorkas nismo imali mnogo šta da kažemo, izuzev činjenice da bismo jedno bez drugog, i ona i ja, bili potpuno sami. A to su govorile naše šake, koje su jedna drugu čvrsto stiskale.
     Snabdevači su dolazili i odlazili: vojska se spremala za pokret. Sa severa i sa istoka pritiskalo nas je prisustvo gradskog Zida, prema kome je tvrđavski zid kojim su bile zaštićene kasarnske i upravne zgrade izgledao kao dečja igra, kao peščani zidić koji bi se mogao raspasti od prvog udarca nečije noge. Ka jugu i zapadu širilo se Sangvinarno polje. Začusmo iz tog pravca zvuke trube i povike novih monomahista koji su tražili svoje neprijatelje. Mislim da smo se neko vreme oboje pribojavali da će ono drugo predložiti da krenemo tamo i da gledamo borbe. Ni ona ni ja to ne predložismo.
     Kad su sa Zida doplovili poslednji tonovi povečerja, vratili smo se sa jednom pozajmljenom svećom u našu sobicu lišenu prozora i vatre. Nismo imali čime ni da zabravimo vrata, nego smo na njih nagurali sto, a na sto namestili sveću uspravno. Rekao sam Dorkasi da je slobodna da ode ako hoće, jer će se posle o njoj pričati zauvek da je bila žena jednog mučitelja, žena koja se podala pod skelom za pogubljenje za pare isprskane krvlju.
     Za te pare je Dorkas ranije kazala: "Taj novac me je obukao i nahranio." Sad je skinula smeđi ogrtač (koji joj je visio do peta - i niže od peta kad nije pazila, tako da se rub vukao po prašini) i izgladila grubi, žutosmeđi lan svoje simare.
     Zapitao sam je da li se plaši.
     "Da", reče ona. Uz to brzo dodade: "Ali ne tebe."
     "Nego čega?" Svlačio sam se. Da je zatražila, ne bih je cele noći ni pipnuo. Priželjkivao sam da ona to zatraži - uistinu, da me preklinje da je ne diram; zadovoljstvo koje bi mi uzdržavanje donelo bilo bi (zamišljao sam u tim trenucima) jednako zadovoljstvu ostvarenog posedovanja, a dodatno zadovoljstvo sastojalo bi se u tome što bi ona sledeće noći osećala još veću obaveznost da mi se preda zbog toga što sam je prve noći poštedeo.
     "Sebe. Onih misli koje mi se mogu vratiti kad opet legnem sa muškarcem."
     "Opet? Sećaš li se neke ranije takve prilike?"
     Dorkas odmahnu glavom. "Ali sigurna sam da devica nisam. Poželela sam te mnogo puta juče i danas. Šta misliš, za koga sam se prala? Prošle noći držala sam te za ruku dok si spavao i sanjala sam da smo se izdvojili i da ležimo jedno drugome u naručju. Ali poznajem kako izgleda kad je strast zadovoljena, a poznajem i želju, prema tome bila sam bar sa jedni muškarcem. Da li želiš da skinem ovo pre no što ugasim sveću?"
     Bila je vrlo vitka, visokih dojki, uzanih kukova i u mojim očima čudnovato nalik detetu, iako u potpunosti žena. "Izgledaš tako mala", rekoh, privijajući je uz sebe.
     "A ti si tako veliki."
     Tada sam znao da će joj moji zagrljaju biti bolni bez obzira na to što ću se svim silama truditi da to ne budu i te noći i kasnije. Takođe sam znao da više nemam sposobnosti da je poštedim. Samo jedan trenutak ranije uzdržao bih se da je zatražila da se uzdržim; sad više nikakvi njeni zahtevi ne bi pomogli. Bacio bih se ka njoj i stisnuo je uz sebe sve i kad bih znao da ću se time nabosti na upereno koplje.
     Ali nije nabodeno moje, već njeno telo. Stajali smo dok sam prelazio rukama po njoj i ljubio njene dojke koje su bile kao dve polovine neke okrugle, presečene voćke. Podigao sam je i pali smo na jedan krevet. Kriknula je, napola od radosti, a napola od bola, odgurnula me i odmah zgrabila i privukla. "Radujem se", reče ona "tako mi je drago", pa me ugrize za rame. Njeno se telo izvi unazad kao luk.
     Kasnije smo dogurali jedan krevet do drugog da bismo mogli ležati jedno uz drugo. Drugi put smo sve radili sporije; nije pristala na treći put. "Biće ti potrebna snaga sutra", rekla je.
     "Znači, ne smeta ti."
     "Kad bi žene odlučivale, nijedan muškarac ne bi morao da ide na daleka putovanja niti da proliva krv. Ali žene nisu napravile ovaj svet. Svi ste vi mučitelji, ovako ili onako."
     Kiša je padala te noći, tako silovita da smo čuli njeno bubnjanje po crepovima iznad naših glava. Bio je to pročišćavajući, žestoki, beskonačni pljusak. Zadremao sam i sanjao da se svet okrenuo naglavice. Đol iznad naših glava - izručuje poplavu ribe, prljavštine i cveća na nas. Videh ono ogromno lice koje sam pod vodom video onda kad se umalo nisam udavio - sad kao znamenje sudbine iscrtano po nebu koralom i belinom, osmehnuto tako da pokazuje iglaste zube.
     Traks nazivaju gradom soba bez prozora. Ova naša soba bez prozora, pomišljao sam, priprema je za Traks. Ovako će u Traksu biti. A možda smo Dorkas i ja već stigli tamo, možda Traks nije tako daleko na severu kao što sam mislio, nije tako daleko kao što sam naveden da poverujem da jeste...
     Dorkas je ustala da bi izišla iz napolje, a ja sam pošao s njom, znajući da nije bezbedno da se noću šeta sama tu gde je vojske toliko. Hodnik koji se nalazio ispred naše sobe vodio je duž jednog od spoljašnih zidova zgrade, a u tom zidu su postojale puškarnice i kroz svaku puškarnicu je sad uletala fina vodena prašina. Zbog te vode sam želeo da nosim Terminus Est u kaniji, ali morao sam ga ipak isukati radi spremnosti, jer da se tako veliki mač isuče potrebno je prilično vremena. Čim smo se vratili u svoju sobicu i opet pritisli sto na vrata, izvadio sam belegiju i počeo da oštrim mač, i to mušku oštricu, i to najudaljeniju trećinu, dakle onaj deo koji će sutra raditi. Najzad je taj deo oštrice bio sposoban da preseče na dva komada dlaku bačenu u vazduh. Onda sam celo sečivo obrisao i namazao uljem i naslonio mač uspravno na zid blizu moje glave.
     Sutra ću se po prvi put popeti na skelu za pogubljenje, osim ako se hiliarh u poslednjem času ne opredeli za milosrđe. Uvek postoji ta mogućnost, taj rizik. Istorija pokazuje da u svakoj epohi postoji neka neuroza koju niko ne osporava, a majstor Palaemon me je učio da neuroza naše epohe jeste milosrđe prema krivcima, koje se svodi na tvrdnju da jedan minus jedan daje nešto više od nule i da pošto ljudski zakon ne mora biti samome sebi dosledan, ni pravda to ne mora biti. Negde u onoj smeđoj knjižici postoji dijalog između dva mistika od kojih jedan tvrdi da je kultura izrasla iz vizije o Inkreatoru kao logičnom i pravednom biću koje je zbog svoje unutarnje saglasnosti prinuđeno da ispunjava i svoja obećanja i svoje pretnje. Ako je to tačno, pomišljao sam, onda ćemo svi sada propasti, nema nam druge, a ta invazija sa severa, radi čijeg zaustavljanja toliki izgiboše, biće samo vetar koji obara već trulo stablo.
     Pravda je uzvišena stvar, a ja sam te noći, ležeći uz Dorkas i slušajući kišu, bio mlad, pa sam želeo samo uzvišene stvari. Valjda sam zbog toga tako silno želeo da naša gilda ponovo zadobije svoju negdašnju poziciju i ugled. (Želeo - iako iz nje izbačen.) Možda se iz istog razloga ona moja ljubav prema živim bićima, koju sam kao dete tako silno osećao, vremenom smanjivala i najzad svela samo na uspomenu, uoči onoga dana kad sam našao jadnog Triskelea gde krvari pored Medveđe kule. Život, ipak, nije uzvišena stvar, a po mnogo čemu je suprotan čistoti. Sad sam mudar, iako ne mnogo stariji, i sad znam da je bolje imati sve stvari, i uzvišene i neuzvišene, nego samo uzvišene.
     Ako se, dakle, hiliarh ne opredeli za pomilovanje, ja ću sutra oduzeti Agilusu život. A šta to znači, ne zna niko. Telo je kolonija ćelija (svojevremeno sam, slušajući majstora Palaemona kako izgovara te reči, pomišljao na ćelije naše ublijete). Ako podeliš koloniju na dva velika dela, ona umre. Međutim, nema razloga da žalimo zbog uništenja kolonije ćelija: po jedna takva umire kad god gurnemo veknu u hlebnu peć. Ako je čovek samo jedna takva kolonja, onda nije ništa; ali mi instiktivno znamo da je čovek nešto više. Dobro - pa šta se onda desi sa tim što je više?
     Možda umire, i to "više", ali umire sporije. U mnogim zgradama, tunelima i na mostovima pojavljuju se aveti; ipak, čuo sam da u slučajevima kad je avet duh nekog ljudskog bića, a ne elemental, pojavljivanja postaju sve ređa i najzad sasvim prestanu. Istoriografi kažu da je ljudski rod u dalekoj prošlosti znao samo za ovaj jedan svet, Urt, i da se nije nimalo plašio onih zveri koje su tad na Urtu postojale i da su ljudi sa ovog kontinenta slobodno putovali na sever; ali duhove takvih ljudi niko nikad nije video.
     Možda to "više" umire trenutno - ili, možda, odlazi da luta među sazvežđima. U ogromnosti Vaseljena ovaj naš Urt, naravno, predstavlja samo seoce, pa i manje od toga. A ako čovek stanuje u selu, pa mu komšije zapale kuću, on, ako nije poginuo, odlazi na neko drugo mesto. Samo tada moramo pitati kako je došao.
     Obično je majstor Gerlous, koji je obavio ogroman broj pogubljenja, govorio da se samo budale brinu da će omanuti u izvođenju obreda: da će se okliznuti na krv, ili da će, ne primetivši da je klijent imao periku, pokušati da podignu njegovu glavu zahvatom za kosu. Veće su opasnosti da dželat izgubi nerve tako da mu ruke počnu drhtati i da udarac ispadne kako ne valja, ili da kidiše ogorčeno tako da se čin pravde pretvori u običnu osvetu. Pre nego što sam se opet prepustio snu, pokušao sam da se očeličim protiv obe te veće opasnosti.