32. POZORIŠNI KOMAD

     Tek posle iščeznuća te prikaze velike lebdeće građevine iznad grada uvideo sam da sam zavoleo Dorkas. Krenuli smo drumom - jer odmah iza vrha brežuljka našli smo novi drum - u tamu. I pošto su naše misli bile sasvim posvećene onome što smo upravo videli, naše duše su se zagrlile neometano; obe su prošle kroz tih nekoliko sekundi vizije kao kroz vrata nikad ranije otvorena, koja nikad više neće ni biti otvarana.
     Ne znam kuda smo išli. Pamtim krivudavi put niz brdo, u njegovom podnožju jedan lučni most, pa drugi drum, sa čije se jedne strane, u dužini od oko dve lige, protezala nekakva drvena ograda. U svakom slučaju, razgovarali smo, i to nijednom reči o sebi, već isključivo o onome što smo videli i o mogućem smislu te pojave. I znam: na početku tog pešaćenja smatrao sam da mi je Dorkas samo još jedna slučajna saputnica, mada vrlo poželjna i u isti mah sažaljenja dostojna. A na kraju tog hoda voleo sam Dorkas kao što nikad nijedno drugo ljudsko biće nisam voleo. Ne zbog nekog smanjenja ljubavi prema Tekli - uistinu, voleći Dorkas zavoleo sam Teklu još više zato što je Dorkas bila drugo ja (kao što je Tekla tek kasnije postala, ali ne na divan način kao Dorkas, nego na užasan način), iz čega proističe da ako ja volim Teklu, i Dorkas voli Teklu.
     "Šta misliš", pitala je, "da li je iko osim nas to video?"
     O ovome do tog časa nisam razmišljao, a sad rekoh da je zgrada izdržala u visećem pložaju samo jedan trenutak, ali da se to desilo iznad najvećeg od svih gradova; pa, ako je prizor i promakao milionima ili desetinama milion, nekoliko stotina ga je ipak moralo videti.
     "A nije li moguće da je to bila samo prikaza namenjena nama dvoma?"
     "Nikad prikaze nisam imao, Dorkas."
     "A ja ne znam da li sam ih ili nisam imala. Kad god pokušam da se setim šta je bilo pre nego što sam te izvukla iz vode, jedino mi dođe u sećanje da sam ja takođe bila u vodi. Sve pre toga je kao vizija razbijena u komadiće, male i sjajne, na primer naprstak koji sam jednom videla kako leži u kadifi i lavež nekog psića ispred vrata. Ništa slično ovome. Ništa nalik na ovo što smo videli."
     Njene reči su me podsetile na cedulju koju sam tražio kad sam dotakao Kandžu, a to me je, opet, podsetilo na smeđu knjižicu koja je ležala u susednoj pregradi torbice. Zapitah Dorkas da li će želeti, kad nađemo mesto gde ćemo stati, da vidi knjigu koja je nekad bila Teklina.
     "Hoću", reče ona. "Kad budemo opet sedeli uz vatru, kao što smo na trenutak sedeli u onoj krčmi."
     "To što sam našao dragulj - koji ću, dakako, morati i da vratim pre nego što napustimo grad - i ovo što smo pričali podsetilo me je na nešto što sam svojevremeno čitao. Znaš li o ključu Vaseljene?"
     Dorkas se tiho nasmeja. "Ne, Severijane, ja koja jedva znam i kako se zovem ne znam ništa o ključu Vaseljene."
     "Nisam se dobro izrazio. Hteo sam reći da li ti je poznata ideja da Vaseljena, navodno, ima neki tajni ključ? Neku rečenicu, ili grupu reči, neki vele čak i samo jednu reč, nešto što se može izvući sa usana određene statue, ili pročitati u nebesima, ili nešto što neki anhorit govori svojim učenicima u nekom svetu s one strane mora?"
     "To znaju bebe", reče Dorkas. "Znaju pre nego što nauče da govore, ali kad porastu toliko da mogu progovoriti, kasno je, glavninu su već zaboravile. Tako mi je bar pričao neko nekad."
     "Na to i mislim, na nešto te vrste. Imam ovu smeđu knjižicu, zbirku mitova iz prošlosti, a u njoj postoji i odeljak gde su nabrojani svi ključevi Vaseljene - na osnovu tvrđenja raznih ljudi koji su razgovarali sa mistagozima na dalekim svetovima, ili studirali popul vuh pojedinih čarobnjaka, ili gladovali u šupljim stablima svetog drveća. Tekla i ja smo to čitali i pričali o tim ključevima, a jedan od njih je bio sledeći: da sve na svetu, sve što se desi, ima tri značenja. Prvo je ono praktično, u knjizi opisano rečima 'šta orač vidi'. Krava je napunila usta travom, i to je prava trava i stvarna krava - to značenje je podjednako važno kao i drugo, ili treće. Drugo značenje je odraz sveta koji se uokolo nalazi. Svaki predmet je u dodiru sa svim drugim predmetima, pa zato mudraci mogu da saznaju o tim drugim gledajući prvi. To bi se moglo nazvati predskazivačevim značenjem, zato što ga takvi ljudi koriste kad na osnovu traga zmije predskazuju neki srećni susret ili kad potvrđuju ishod neke ljubavne veze na taj način što polože elektor jednog odela preko patronese drugog."
     "A treće značenje?" upita Dorkas.
     "Trće je transsupstancijalno. Budući da svi predmeti imaju svoje konačno poreklo u Pankreatoru i kako ih je on sve stavio u pokret, svi oni neminovno izražavaju njegovu volju, koja je viša stvarnost."
     "Ti to kažeš da je ono što smo videli bilo znak."
     Odmahnuo sam glavom. "Ta knjiga kaže da je sve znak. Onaj stub u ogradi je znak, a i način kako se ono drvo nagnulo preko ograde je znak. Moguće je da neki znaci ukazuju na treće značenje lakše nego neki drugi."
     Sledećih stotinak koraka smo ćutali. Onda Dorkas reče: "Meni se čini da ljudi sve razumeju naopako, ako je istina to što u knjizi dvorkinje Tekle piše. Mi smo videli kako jedno veliko ustrojstvo skače u vazduh i pada u ništavilo, je li tako?"
     "Ja sam je samo video kako visi nad gradom. Zar je skočila?"
     Dorkas klimnu glavom. Video sam svetlucanje njene blede kose u sjaju meseca. "Meni se čini da je značenje koje nazivaš trećim veoma jasno. Ali teže je doći do drugog značenja, a ono prvo, koje bi trebalo da bude najlakše, ovde je nemoguće."
     Zaustio sam da kažem da je razumem - bar ono što je rekla o prvom značenju - kad začuh iz daljine, ali ne velike, neku potmulu grmljavinu nalik na dugo valjanje groma. Dorkas uzviknu: "Šta je to?" i dohvati me za ruku svojom malom, toplom šakom, što mi je baš prijalo.
     "Ne znam, ali kao da je došlo iz onog šumarka napred."
     Klimnula je. "Sad čujem i glasove."
     "Znači da imaš bolji sluh nego ja."
     Opet se razlegao taj zvuk, snažnije i duže; ovog puta mi se učinilo, možda samo zato što smo bili malčice bliže, da nazirem i svetlost između stabala mladih bukava, koja su ispred nas tvorila šumarak.
     "Eno!" reče Dorkas, pokazujući prstom prema nečemu što se nalazilo malo severnije od šumarka. "Ono ne može biti zvezda. Suviše je nisko i blistavo i kreće se prebrzo."
     Mislim da je fenjer. Na zaprežnim kolima može biti, ili nošen u nečijoj ruci."
     Opet ta grmljavina, ali sad sam znao šta je: zvuk doboša. Sad sam i ja čuo glasove, veoma slabo, a među njima naročito jedan glas koji je zvučao dublje nego doboš, a po snazi se sa dobošem maltene izjednačavao.
     Obišli smo ivicu šumarka i videli pedesetak ljudi okupljenih oko jedne male platforme. Na njoj je, između razbuktalih baklji, stajao jedan džin koji je pod jednom rukom držao bubanj kao da je to tam-tam. S njegove desne strane stajao je čovek daleko manjeg rasta, raskošno obučen, a s njegove leve najsenzualnije lepa žena koju sam ikad video.
     "Svi su tu", govorio je mali, glasno i vrlo brzo. "Svi su tu. Šta vam je po volji? Ljubav i lepota?" Pokaza ka ženi. "Snaga? Hrabrost?" Mahnu štapom ka divu. "Varka? Misterija?" Potapša se po prsima. "Porok?" Opet pokaza ka džinu. "I - vidi ga! Vidi ko je upravo naišao! Naš stari neprijatelj Smrt koja uvek dođe pre il' posle." To govoreći, pokaza ka meni i sva lica u publici okrenuše se da blenu u mene.
     To je bio doktor Talos sa Boldandersom; njihovo prisustvo mi se učini neizbežnim onog trenutka kad sam ih prepoznao. A što se tiče te žene, ona mi je bila, koliko sam mogao videti, potpuno nepoznata.
     "Smrt!" reče dr Talos. "Smrt dođe. Sumnjao sam u tebe tokom ova dva dana, stari prijatelju, a sad vidim da nisam bio u pravu."
     Očekivao sam da se gledaoci nasmeju njegovom crnom humoru, ali nisu se nasmejali. Neki su zagunđali između sebe, a jedna baba pljunu sebi u dlan i okrete dva prsta prema zemlji.
     "A koga je to doveo sa sobom?" Dr Talos se nagnuo napred i začkiljio, kroz svetlost buktinja, ka Dorkas i meni. "Nevinost, rekao bih. Da, uz njega je Nevinost. E sad smo svi na okupu! Predstava kreće kroz koji trenutak. Nije za psihički osetljive! Nikad niste ništa slično videli, ništa ni približno! Svi smo na okupu."
     One lepotice više nije bilo na pozornici; magnetizam u doktorovom glasu bio je takav da ja njen odlazak nisam ni primetio.
     Ako bi trebalo da sad opišem pozorišni komad doktora Talosa onako kako je izgledao meni (učesniku), jedini moguć ishod bila bi pometnja. A kad ga budem opisivao onako kako je publici izgledao (što sam rešen da to učinim na nekom podobnijem mestu u ovoj pripovesti), možda mi se neće verovati. U drami sa pet učesnika, od kojih te prve večeri dvoje nisu ni znali svoje uloge, stupale su vokske, svirali su orkestri, padali snegovi, tresao se Urt. Doktor Talos je od uobrazilje svojih gledalaca zahtevao mnogo, ali tu uobrazilju je potpomagao pričom i mašinerijom jednostavnom ali domišljatom i senkama bačenim na zastore, holografskim projektorima, tonskim snimcima, reflektivnim kulisama i svim drugim zamislivim trikovima, i uspevao je, sve u svemu, izvanredno, za šta su dokaz bili jecaji, povici i uzdasi koji su povremeno doplovljavali do nas iz pomrčine.
     Likujući u svemu tome, ipak je pretrpeo neuspeh. Jer, njegova želja je bila da saopšti nešto, da ispriča jednu veliku priču koja je postojala samo u njegovom umu i koja se ne bi mogla svesti na obične reči; ali rekao bih da niko ko je tu Talosovu dramu ikad gledao - a ne kamo li mi koji smo se po njegovom naređenju kretali preko pozornice i na njoj progovarali - nije otišao sa ikakvim jasnim razumevanjem o čemu je u priči bilo reči. Priča se mogla jedino (rekao je dr Talos) iskazati zvonjavom zvona i grmljavinom eksplozija i povremenim obrednim pozama. Na kraju se ipak pokazalo da se ni time nije mogla iskazati. U jednoj sceni se dr Talos borio sa Boldandersom sve dok obojici nije linula krv niz lice; u drugoj je Boldanders tražio prestravljenu Jolentu (tako se zvala ta najlepša žena na svetu) po jednoj sobi podzemne palate i najzad seo na sanduk u kome je ona ležala skrivena. U završnom delu središtem pozornice preovlađivao sam ja, rukovodio sam komorom za saslušanja u kojoj su dr Talos, Boldanders, Jolenta i Dorkas bili vezani i stegnuti u kojekakve naprave. Pred očima publike ja sam njih četvoro, jedno po jedno, podvrgavao mučenjima najbizarnijim i (da su bila stvarna) najneizvodljivijim. U jednoj sceni nisam mogao da ne opazim kako je čudno publika počela da mrmlja dok sam se, prividno, pripremao da odvrnem Dorkasi obe noge iz karličnih zglobova. Ja to nisam video, ali gledaocima je bilo omogućeno da vide da se Boldanders postepeno oslobađao. Nekoliko žena je vrisnulo kad se njegov lanac sa zveketom sručio na pozornicu; prikriveno sam pogledao ka Talosu očekujući uputstva šta dalje da radim, ali on je već bio u skoku ka publici jer se oslobodio daleko lakše.
     "Tableau", povika on, "tablo, svi." Ostadoh sasvim nepomičan u zatečenom položaju jer sam naučio da ta reč to i znači. "Otmeni narode, posmatrali ste našu malenu predstavu sa izvrsnom pažnjom. Sad tražimo malčice i iz vaše kese, a ne samo vaše vreme. Kad se ova drama bude završila, videćete šta se događa kad se čudovište konačno oslobodi." Doktor Talos je ispružio svoj visoki šešir prema publici i ja začuh kako nekoliko novčića zveknu upadajući unutra. Nezadovoljan, on skoči sa pozornice i pođe između ljudi. "Imajte u vidu da kad se on oslobodi, ništa više ne stoji između njega i ostvarenja njegovih okrutnih želja. Imajte u vidu da sam ja, njegov mučitelj, sada vezan i prepušten mu na milost i nemilost. Setite se da još nikako niste saznali - hvala vam, sire - identitet one tajanstvene prilike koju je kontesa videla kroz prozore zaklonjene zavesama. Hvala vam. Da iznad tamnice koju vidite, rasplakana statua - hvala - još kopa ispod stabla oskoruše. Pa, hajdete, bili ste veoma širokogrudi sa svojim vremenom. Tražimo jedino da sad ne budete škrti sa svojim novcem. Nekolicina nas je odista počastila kako treba, ali mi nećemo da glumimo za nekolicinu. Gde su oni blistavi asimusi koji je trebalo da padaju kao kiša u moj jadni šešir iz ruku vas ostalih? Pa neće valjda nekolicina plaćati za većinu! Ako asimuse nemate, onda oričoke dajte; ako nijedan oričok nemate, onda sigurno ovde nema nikoga ko bar jedan aes nema!"
     Posle nekog vremena prikupljena je dovoljna svota i dr Talos se vinuo nazad na svoje mesto i vešto opet pritegao okove koji su ga prividno držali zahvaćenog klinovima sa svih strana. Boldanders je urliknuo i ispružio svoje duge ruke kao da želi da me zgrabi, omogućujući gledaocima da primete da ga drugi lanac, do tad neprimećen, ipak i sad sputava. "Primeti ga", dobaci mi dr Talos sasvim tiho. "Odbijaj ga jednom buktinjom."
     Odglumio sam da tek tad primećujem da su Boldandersu ruke slobodne i iščupao sam jednu od buktinja iz njenog ležišta u uglu pozornice. Odjednom obe buktinje oslabiše; plamenovi koji su bili čiste žute boje iznad skerletne sad postadoše plavičasti i bledozeleni, ujedno dobijajući dvostruku i trostruku veličinu i šišteći grozno, a odmah potom se naglo smanjiše kao da će se svakog trena ugasiti. Zamahnuo sam mojom buktinjom ka Boldandersu vičući: "Ne! Ne! Nazad! Nazad!" opet po uputstvu dr Talosa. Boldander uzvrati, urličući jače nego ikad. Teglio je taj lanac tako da je pozorišni zid za koji je lanac bio pričvršćen škriputao i pucketao; na usta mu bukvalno pođe pena, gusta bela tečnost koja mu je pocurila iz uglova usana niz ogromnu vilicu i zasula njegovu zarđalo crnu odeću kao sneg. U publici je neko vrisnuo, a lanac se prekinuo uz prasak kao od kočijaškog biča. Do tog trenutka lice diva bilo je već, u svom ludilu, sasvim užasavajuće i ja bih pre stao pred lavinu da je zaustavljam nego pred njega; ali pre nego što sam stigao i jedan korak da učinim da bih od njega pobegao, on je oteo buktinju iz mojih ruku i oborio me udarcem njene gvozdene drške.
     Digao sam glavu taman na vreme da vidim kako istrže i drugu buktinju iz ležišta i kreće, mašući obema, u napad na publiku. Krici muškaraca nadjačaše vriske žena - zvučalo je to kao da naša gilda radi sa stotinom klijenata odjednom. Digao sam se na noge i bio već spreman da zgrabim Dorkas i s njom pojurim u zaklon šumice, kad videh doktora Talosa. Činilo se da je obuzet raspoloženjem koje bih jedino mogao opisati kao zlobno veselje; oslobađao se svojih okova, ali nije baš žurio. Oslobađala se i Jolenta, a ako je na tom savršenom licu uopšte bilo ikakvog izraza, bio je to izraz olakšanja.
     "Vrlo dobro!" uzviknu dr Talos. "Zaista veoma dobro. Možeš se sad vratiti, Boldanders. Ne ostavljaj nas u mraku." A meni: "Da li vam je prijalo vaše prvo iskustvo na daskama, majstore mučiteljstva? Za početnika koji glumi bez prethodne probe, igrali ste zavidno dobro."
     Uspeo sam da klimnem.
     "Sem što vas je Boldanders oborio. Morate mu oprostiti, jasno je video da se nećete setiti da sami padnete. A sad, hajdemo ovamo. Boldanders ima svoje talente, ali u njih ne spada sposobnost oštrog uočavanja sitnica izgubljenih u travi. Imam neka svetla iza pozornice, vi i Nevinost ćete mi pomoći da skupljamo."
     Nisam razumeo šta time hoće da kaže, ali kroz nekoliko trenutaka obe buktinje su bile na svojim mestima, a mi smo već tragali po ugaženom prostoru ispred pozornice držeći tamne lanterne. "To je nešto sasvim neizvesno", objasni dr Talos, "ali meni veoma drago. Za pare u šeširu neizvesnosti nije bilo - ja već pred kraj prvog čina mogu da predvidim, do u oričok tačno, koliko će para biti ubačeno. Ali ove padaljoce! Neki put ljudi ispuste samo dve jabuke i jednu repu, ništa više, a neki put sve što se zamisliti može. Jednom smo našli prase. I to, po tvrdnji Boldandersa koji ga je pojeo, prase izvrsnog ukusa. Jednom smo našli bebu, da ne kažem prasence ljudskog roda. Pa štap sa zlatnom loptastom drškom, još ga imam. Starinske broševe. Cipele... često nalazimo svakovrsne cipele. A gle šta sad nađoh, ženski suncobran." Podiže ga u vazduh, nama na uvid. "Ovo će biti prava stvar kad naša lepa Jolenta krene sutra u šetnju, da je zaklonimo od sunca."
     Jolenta se ispravi na način kako to čine ljudi koji se naprežu da se ne pogrbe. Iznad struka njena amplituda, bela kao krem, bila je tolika, da je Jolenta verovatno morala i izvijati kičmu unazad da je tolika težina ne povuče prejako napred i nadole. "Ako ćemo večeras u neku gostionicu, ja bih da krenemo odmah", reče ona. "Vrlo sam umorna, doktore."
     Bio sam umoran i ja.
     "U gostionicu? Noćas? Zločinačko traćenje novaca. Pogledaj sa ovog stanovišta, draga moja. Najbliža je bar ligu daleko, a Boldandersu i meni bila bi potrebma bar smena vremena da popakujemo pozornicu i dekor, čak i uz pomoć ovog prijateljski nastrojenog anđela patnje. Dok bismo se, takvim tempom, domogli krčme, obzorje bi već bilo pod suncem, petli bi kukurikali i, svi su izgledi, hiljadu budala bi se već budilo da treskaju vratima i prosipaju prljavu vodu iz svojih kuća."
     Boldanders je huknuo (izražavajući tim zvukom svoju saglasnost, ako sam dobro shvatio), a zatim tresnuo čizmom po travi kao da hoće da smrvi neko otrovno stvorenje koje je tamo primetio.
     Doktor Talos raširi ruke da zagrli celu Vaseljenu. "Dok ovde, draga moja, ispod ovih zvezda koje su lična i voljena imovina Inkreatora, imamo sve što se poželeti može, ako se hoće zdrav san. Vazduh je noćas upravo onoliko leden koliko treba da bi spavači bili zahvalni što imaju toplotu svojih pokrivača i svoje vatre, a od kiše nema ni nagoveštaja. Ovde ćemo se ulogoriti, ovde ćemo doručkovati i odavde ćemo krenuti, obnovljeni, u ono radosno doba kad je dan mlad."
     Rekoh: "Pomenuo si doručak. Ima li šta za jelo sada? Dorkas i ja smo gladni."
     "Naravno da ima. Koliko vidim, Boldanders je upravo podigao jednu korpu sa jam-korenjem."
     Nema sumnje da je među našom dotadašnjom publikom bilo i nekoliko seljaka koji su se vraćali sa pijace noseći sve one proizvode koje nisu uspeli da prodaju. Našli smo ne samo jam nego, uskoro, i dva pilenceta, kao i nekoliko stabljičica mlade šećerne trske. Posteljine nismo imali mnogo, ali nešto smo ipak imali, a doktor Talos nikakvu posteljinu nije uzeo za sebe, nego je rekao da će provesti noć sedeći i gledajući vatru i kasnije možda malo dremajući u onoj stolici koja je do maločas bila presto autarhov i klupa inkvizitorova.