34. JUTRO

     "Budan si", reče dr Talos. "Verujem da si dobro spavao?"
     "Usnio sam čudan san." Ustao sam, osvrnuo se.
     "Nema ovde nikog osim nas." Kao da umiruje neko dete, doktor Talos mi pokretima ruku pokaza Boldandersa i usnule žene.
     "Sanjao sam da mi se vratio moj pas - pre više godina izgubljen - i da je legao uz mene. Kad sam se probudio, još sam osećao toplinu njegovog tela."
     "Pa, ležao si pored vatre", reče dr Talos. "Nikakvog psa nije ovde bilo."
     "I jedan čovek, obučen manje-više kao ja."
     Dr Talos odmahnu glavom. "Ni slučajno se nije moglo desiti da ga ja ne vidim."
     "Mogao si zadremati."
     "Samo u ranijem delu noći. Već dve smene sam budan."
     "Čuvaću ti sad pozornicu i kulise", rekoh, "ako hoćeš da odspavaš." Istina je bila da sam se plašio da opet legnem.
     Uz malo oklevanje dr Talos reče: "To je veoma ljubazno od tebe", i kruto se spusti na moje ćebe, sada mokro od rose.
     Seo sam na njegovu stolicu, ali sam je okrenuo tako da gledam vatru. Neko vreme sam bio sam sa svojim mislima, koje su se u početku odnosile na moj san, a potom na Kandžu, moćnu relikviju koja mi je slučajno dospela u ruke. Bio sam veoma zadovoljan kad je Jolenta počela da se meškolji i kad je konačno ustala i protegla svoje raskošne udove naspram skerletno prošaranog neba. "Ima li vode?" upita ona. "Ja bih da se operem."
     Rekoh joj da je Boldanders, koliko sam video, vodu za našu večeru doneo iz prvog šumarka; ona klimnu i ode da potraži potok. Njena pojava mi je, ako ništa drugo, skrenula misli; uvideh da pogledom naizmenično odmeravam njenu odlazeću i Dorkasinu ležeću priliku. Jolentina lepota bila je savršena. Nijedna druga žena koju sam ikada video nije bila ni blizu toga - jer, u poređenju sa Jolentom, Tekla je, onako silno visoka i dostojanstvena, izgledala grubo i muškobanjasto, dok je Dorkas sa svojom plavokosom delikatnošću bila, po izgledu, isto onoliko škrta i detinjasta kao Valerija, zaboravljena devojka koju sam sreo u Atrijumu vremena.
     A ipak, Jolenta me nije privlačila kao Agija, niti sam je voleo kao Teklu; nisam želeo, a ni smatrao da je moguće da između mene i Jolente nastane ona prisnost u mislima i osećanjima koja se stvorila između Dorkas i mene. Poželeo sam Jolentu, kao i svaki muškarac koji ju je ikada video, ali sam je poželeo na onaj način kako muškarac poželi neku ženu na umetničkoj slici. Diveći joj se, nisam mogao da ne opazim (kao i na pozornici prethodne noći) kako nespretno hoda, ona koja je, mirujući, izgledala tako graciozno. Te oble butine zapinjale su jedna o drugu, težina tog divnog i sladostrasnog tela njoj je i smetala, kao što trudnici smeta uvećani stomak. Kad se vratila iz šumarka, kapi bistre vode sijale su joj na trepavicama, lice joj je bilo čisto i besprekorno kao luk duge na nebu, a ipak osećao sam se maltene kao da sam sam.
     "... kažem, ima voća za tebe ako hoćeš. Doktor mi je noćas rekao da jedan deo sačuvam da bismo imali nešto za doručak." Glas joj je bio pomalo promukao i pomalo bez daha. Bio je to glas koji se sluša kao muzika.
     "Oprosti", rekoh joj, "nešto sam se zamislio. Da, rado bih pojeo nešto voća, to je vrlo ljubazno od tebe."
     "Al' neću ti ga ja donositi nego donesi sam. Eno ga iza one police sa oklopima."
     Taj oklop ka kome je pokazivala bio je zapravo od platna razapetog preko žičanog rama i obojenog srebrnastom bojom. Iza toga pronađoh jednu staru korpu i u njoj grožđe, jednu jabuku i jedan nar.
     "I ja bih nešto", reče Jolenta. "To grožđe, mislim."
     Dadoh joj grožđe; pomislih da će se Dorkas verovatno opredeliti za jabuku, pa je ostavih pokraj njene šake, a za sebe uzeh nar.
     Jolenta diže grožđe. "Ovo je gajio pod staklom baštovan nekog uzvišenog - suviše je rano za prirodno. Mislim da ovaj lutalački život neće biti odveć rđav. A dobijam i trećinu para."
     Zapitah je, zar nije i ranije glumila u istoj trupi sa doktorom i njegovim džinom.
     "A ti me se ne sećaš, a? Nisam ni mislila da ćeš se setiti." Ubacila je zrno grožđa u usta i, koliko sam mogao videti, progutala ga celo. "Ne, nisam glumila. Imala sam jednu probu, mada smo morali sve da promenimo kad se u priču tako iznenadno utrpala ova devojka."
     "Ja sam sigurno izazvao veći poremećaj komada nego ona. Ona je mnogo kraće vreme provela na pozornici."
     "Da, ali tvoje prisustvo je bilo i predviđeno. Kad smo vežbali, dr Talos je glumio i tvoje delove i svoje, rekao mi je i šta ti treba da govoriš."
     "Znači da se oslonio na to da ću ja doći."
     Doktor se tog trenutka podigao, maltene kao da je škljocnuo, u sedeći položaj. "Naravno, naravno. Za doručkom smo ti kazali gde ćemo biti, ali, da se sinoć nisi pojavio, dali bismo predstavu 'Velike scene iz...' i čekali još jedan dan. Ti, Jolenta, sad ne dobijaš trećinu nego četvrtinu - jedino je pošteno da prihod delimo sa ovom drugom ženom."
     Jolenta slegnu ramenima i proguta sledeće zrno grožđa.
     "Sad je budi, Severijane. Treba da krenemo. Probudiću Boldandersa, pa da podelimo pare i da se pakujemo."
     "Ja neću ići s vama", rekoh.
     Doktor Talos me pogleda upitno.
     "Moram da se vratim u grad. Imam neki posao sa Redom pelerinki."
     "Onda možeš da ostaneš s nama dok ne stignemo do glavnog puta. To će ti biti najpovoljniji pravac povratka." Osetio sam, možda po tome što nije počeo da mi postavlja pitanja, da zna više nego što svojim rečima nagoveštava.
     Prenebregavajući naš razgovor, Jolenta je suzbijala zevanje. "Moraću još da spavam pre nego što padne noć, inače moje oči neće izgledati onako dobro kao što treba."
     "Ostaću", rekoh, "ali čim stignemo do druma, moraću da idem."
     Doktor Talos se već okrenuo i navalio da budi džina, drmajući ga i udarajući ga vitkim štapom po ramenima. "Kako god hoćeš", reče on, a ja nisam bio načisto da li on to kaže meni ili Jolenti. Pogladio sam Dorkas po čelu i prošaputao joj da sad moramo krenuti.
     "Kamo sreće da to nisi uradio. Sanjala sam nešto najdivnije... Sa toliko pojedinosti, tako stvarno."
     "I ja sam - pre nego što sam se probudio, hoću reći."
     "Znači, odavno si budan? Je li ova jabuka moja?"
     "I to ti je sav doručak, bojim se."
     "Dovoljno mi je. Vidi kako je crvena i okrugla. Kako se ono kaže: 'Crveno kao... čije ono beše... jabuke'. Ne mogu da se setim. Hoćeš da grizneš?"
     "Već sam jeo. Jedan nar."
     "To je trebalo da pogodim po mrljama oko tvojih usta. Mislila sam da si cele noći sisao krv." Mora biti da sam, čujući to, napravio zapanjeno lice, jer ona je dodala: "Pa stvarno si izgledao kao neki crni šišmiš koji se nadnosi nad mene."
     Boldanders je sad sedeo i trljao oči rukama kao tužno dete. Dorkas mu preko vatre dobaci: "Strava jedna, kad čovek mora tako rano da ustane, zar ne, gudmane? Da li si i ti sanjao?"
     "Ništa sanjao", odgovori Boldanders. "Nikad ne sanjam." (Dr Talos mi dobaci jedan pogled, odmahujući glavom kao da hoće da kaže: Izuzetno nezdravo.)
     "Onda ću ti dati jedan deo mojih snova. Severijan kaže da ima svojih dovoljno."
     Iako je izgledao sasvim budan, Boldanders se zapiljio u nju. "Ko si ti?"
     "Ja..." Dorkas se okrete meni, uplašena.
     "Dorkas", rekoh.
     "Pa da, Dorkas. Zar se ne sećaš? Sreli smo se iza zavese prošle noći. Ti... tvoja prijateljica nas je predstavila jedno drugom i rekla da ne treba da te se plašim jer ćeš ti samo glumiti da povređuješ ljude. U priredbi. Odgovorila sam da mi je to jasno zato što Severijan radi strašne stvari, a u stvari je tako dobar." Dorkas me opet pogleda. "Severijane, to pamtiš, zar ne?"
     "Sigurno da pamtim. Ne treba Boldanders da te zabrinjava samo zato što je zaboravio. Znam, veliki je, ali njegov krupan rast je kao moja fuliginska odeća - čini da čovek izgleda mnogo gori nego što jeste."
     Boldanders reče Dorkasi: "Imaš tako divno pamćenje. Kamo sreće da ja mogu tako da se setim svega." Glas mu je bio kao koturanje teških kamenova.
     Dok smo mi razgovarali, dr Talos je izvukao sanduče sa novcem. Njime je zazveckao da nas prekine. "Hajmo, prijatelji, obećao sam vam pošteno i podjednako deljenje zarade koju smo svojom predstavom ostvarili, a kad to obavimo, biće vreme za pokret. Okreni se ovamo, Boldanders, stavi šake u krilo i raširi ih. Gospodine Severijane, i vi dame, da li biste se takođe skupili oko mene?"
     Naravno da sam uočio, kad je doktor ranije govorio o deljenju noćašnje zarade, da je pomenuo četiri dela; ali, pretpostavio sam da Boldanders, koji je izgledao kao da je doktorov rob, neće dobiti ništa. A sad, međutim, posle kraćeg preturanja po tom sandučetu, doktor Talos ubaci jedan sjajni asimus u šake džina, drugi dade meni, treći Dorkasi i punu šaku oričoka Jolenti; onda poče da raspodeljuje svakom po jedan oričok redom. "Primetićete da je ovo, do sada, sve ispravan novac", reče on. "Žao mi je što moram prijaviti da ovde ima poprilično i sumnjivih novčića. Kad onu nesumnjivu vrstu iscrpimo, moraće svako od vas da dobije i svoj deo sumnjivih."
     Jolenta upita: "Da li si ti već uzeo svoj deo, doktore? Mislim da je trebalo da tom prilikom i mi ostali budemo prisutni."
     Na trenutak ruke doktora Talosa, koje su strelovito išle od jedne do druge osobe i svakom od nas odbrojavale novčiće, zastadoše. "Ja ne uzimam ništa od ovoga, nikakav udeo", reče on.
     Dorkas me pogleda kao da hoće da se uveri da će reći nešto pametno, pa prošaputa: "To baš nije pošteno."
     Rekoh: "Nije pošteno. Doktore, učestvovao si u noćašnjoj predstavi koliko i ma ko od nas ostalih, a i sakupljao si pare, a koliko vidim i pozornica i oprema su tvoji. Pa, prema tome, trebalo bi da dobiješ bar dvostruki udeo."
     "Ja ne uzmam ništa", reče dr Talos polako. Tad sam ga prvi put video postiđenog. "Meni je zadovoljstvo da upravljam radom ove, sad već mogu reći, družine. Komad koji izvodimo napisao sam ja, i ja kao..." ( osvrnuo se kao da ne zna sa čime bi načinio dobro poređenje) "...kao onaj oklop tamo, igram svoju ulogu. Te stvari su moje zadovoljstvo i sva nagrada koja mi je potrebna."
     "A sad, prijatelji", nastavi on, "primetićete da su nam ostali samo pojedinačni oričoci i da ih nema dovoljno za još jedan krug. Da budem konkretan, ima samo dva. Ko god želi može uzeti oba, uz uslov da se odrekne svih aesa i svih sumnjivih novčića koji preostaju. Severijane? Jolenta?"
     Ne bez izvesnog iznenađenja, začuh kako Dorkas saopštava: "Uzimam ih."
     "Vr...lo dobro. Neću praviti razliku među ovim preostalim, nego ću ih jednostavno deliti nasumce. Upozoravam vas koji ih primate da pazite kako ćete ih upotrebiti. Postoje kazne za plaćanje takvim novcem, mada, izvan Zida... Šta je to?"
     Pogledah tamo kuda je on gledao i videh da nam se približava neki čovek u dronjavoj, sivoj odeći.