SAUL

     "Smrdljiva hemikalija kulja
     Iz prvobitnog mulja
     Ugljenik, kiseonik, krečne kreme
     Fosfor i vreme
     Tako bluz poče da baulja."

     Bila je to stara pesma sa terevenki biologa, još iz dvadesetog veka. Saul ju je naučio u Engleskoj, tokom kišne zime u Kembridžu. Izgledalo je da baš i nije slučajno što mu je na pamet pala sada, dok mu se glinena boca ljuljala i bućkala u krilu i dok je sedeo u slabo osvetljenom hodniku pored svoje laboratorije i oprobavao polinežanski lek za ono što ga je tištalo.
     Keoki mu je dao vrč domaće ljute i svečano rekao: "Treba da se zapiješ, Saule." I, razume se, čovek je bio u pravu.

     "Stvari behu oh čiste po dvorski
     Poštene onako pomorski
     A onda virus na palubu hodi
     K'o halapljiva horda zabrodi
     gen mu se proždrljiv provodi"

     Postojao je i refren za tu pesmicu, uz džezoliki, prijatni ritam.

     "A taj tu virus stari
     Gadno je urotio stvari
     I bacio na kolena nas.

     Pošalji nam groznicu
     Britkiju neg' oštricu
     Zarazom daj mi spas.

     Dođi odigraj sa mnom
     S antologijom
     Informatičkih bolesti začas.

     Možeš baš da glumiš domaćina
     Za predaju ti ne sme bit načina
     Kada si ćelije na opaki bacio tas."

     Saul mudro klimnu. "Eto. Vidiš? Znali su za simbiozu još tokom osamdes'tih, kada još nisu ni pomišljali da su u paklenom veku. Dođe mu to k'o dokaz da nema ništa novo pod kapom nebeskom."
     Razume se, nikoga nije bilo da ga čuje. Najzad je poslao Keokija nazad... žene velikog Havajca mora da su se do tada već bile zabrinule za njega. Saul je uveravao svog prijatelja da ide pravo na spavanje, i tako je Keoki otišao, pošto mu je dao zadatak da se razveseli.
     U stvari, san trenutno nije bio u planu. Saul je sedeo i mazio bocu. Nikada se nije osećao toliko daleko od doma.
     Strogo govoreći, za četiri godine bićemo u afelu i onda ponovo krenuti prema Zemlji. Ali Saulu trenutno nije bila na pameti orbitalna dinamika.
     Nikada se ona neće složiti, reče on sebi.
     A je li? A kako ćeš znati ako je ne pitaš?
     Istini za volju, naprosto se plašio... plašio šta bi Virdžinija mogla da misli o njegovim poslednjim ogledima. Čudotvorni lekovi bili su jedna stvar. Eksperimenti sa životinjama i biljkama, lepo.
     Ali među darovima sa Zemlje bili su i podaci o prinudnom rastu ljudskih tela. Bilo je to kao biti Hudini pred izazovom nove brave, ili slikar pred praznim platnom. Potreba je bila tu... izazov neodoljiv.
     Otkud znaš šta će Virdžinija reći? Možda baš i ne moraš da spavaš u hladnoj samotnoj laboratoriji.
     Saul se strese; znao je da je naprosto prevelika kukavica da proba.
     Ah, ali šta ako bude mogao da da svojoj ljubavi poklon? Da joj pokloni upravo onu stvar koju je najviše želela na svetu? Stvar za koju se pomirila da je nikada neće moći imati?
     Jedne noći, pre nekoliko nedelja, dok je ona ležala u iscrpljenom snu, uzeo je uzorke koji su mu bili potrebni.
     Od Lani Ngujen - verne Lani - dobio je tajnu zalihu ljudske sperme i jajnih ćelija, koje je prokrijumčarila sa sobom sa Zemlje. Sada je imao sav potreban materijal.
     Ali od tada je stajao neodlučan. Do večeras.
     Proveo je čitav dan na radu u lucističkoj enklavi, dole na južnom polu - kao lekar kolonije bio je neutralan u svim sukobima - i vratio se potišten. Život je bio bedan i hladan dole po tim jazbinama. Njihov fuzioni reaktor jedva je plamsao i teško obezbeđivao dovoljno napajanja za održavanje njihovih staklenih bašta. Gore od toga, Žoao Kviverijan je morao da se bori sa sopstvenim sektama - fanaticima prema kojima je njegov lucizam delovao umereno, čije gađenje prema svemu povezanom s perselima kao da nije znalo za ograničenja.
     Keoki je bio u pravu... trebalo mi je da se zapijem.
     Još jedna pesmica prođe kroz Saulov um. Jedna o petom irskom građanskom ratu. Bila je to tužna pesma o bratoubistvu, ali niko nije nikada napisao ništo bolje ni za napijanje ni za žalopojke.
     Pevušio je za sebe kada ga jedva uočljiv pokret natera da pogleda levo. On zažmirka prema slabašnom nizu fosfora koji je nestajao u daljini i vide da su ih nekoliko zaklonila nejasna obličja koja su se primicala niz uski hodnik.
     Niko nije trebalo da ikada stiže tim putem. Bio je to deo njegovog dogovora s klanovima. Onda ko...?
     On zažmirka. Oseti trnce.
     Čudovnjaci...
     Dolebdeli su u vidno polje... čovekoliki oblici, ali potpuno pokriveni pramenjem onako kako su morska stvorenja pokrivena sa sluzi. Odlike domorodačkih oblika, koje je posedovao svaki od njih, bile su raznovrsne. U jednom slučaju od prvobitnog čoveka nije preostalo ništa osim očiju. U drugom, lice se i dalje videlo kroz simbiotski gustiš.
     Ovo je sinergija dovedena dalje nego što čak i ja mogu da svarim, pomisli Saul uz mučninu.
     Nekoliko puta otkako je bivši svemirac, koji je postao mistik, Sulejman Uld-Harad napustio gornje nivoe da bi sišao i pridružio se tim stvorenjima, male poruke pojavljivale su se pribodene za Saulova vrata. Ispunjavao je svaki zahtev i često ostavljao napolju boce svoga seruma. U svakoj budnoj smeni, kada bi ustao, paketa nije bilo. Na njegovom mestu ležao bi mali uzorak nekog neobičnog životnog oblika koji Saul nije video nikada ranije.
     Bila je to trgovina, medicina za nove delove slagalice koja je bila Halej. Saulu je to sasvim odgovaralo, jer ionako je želeo da nađe način da leči čudne žitelje daleke Gehene. Otkako je Uld-Harad sišao da im se pridruži, činili su se bolje organizovanim, manje sumnjičavim i nasilnim, kada bi se put nekog iz 'normalnijih' klanova ukrstio s njihovim.
     Ali zažmirkao je kada su se oba emisara duboko naklonila.
     "D-dolazimo i molim-mo te za p-pomoć."
     Mucavi glas iznenadi Saula.
     "Ja - nisam znao da ijedan od vas još ume da govori!"
     Onaj s licem zavrte glavom. "Neki ne u-umeju. Ali to ne znači da više ne umemo da mislim-mo."
     Saul žurno zaklima. "Izvinjavam se. Reč je samo o tome... pa, nikada se ne pojavljujete. Ostali vas se toliko plaše."
     "Kao što se mi plašimo njih. Ali ti si Ssssaul. Dok-ktor. Dolazimo ti sa svojim bolom."
     Saul se upravo pripremao da zatraži da uđu u laboratoriju kada je vođa čudovnjaka otvorio procep u svom lišću i izvukao mali smeđi smotuljak. Iz njega su dopirali jecavi zvuci.
     "M-možeš li da poprav-v-viš?"
     Vidra je imala slomljenu nogu. Ona se okrenu i ugrize onoga što ju je držao, bez ikakvog vidljivog dejstva.
     "Razume se", reče Saul kada je ustao i pritisnuo pločicu šifrovanu otiskom prsta. "Unesite je unutra. Ne bi trebalo da potraje dugo."
     Izuzev Lani i ponekog meha, niko osim njega nije nikada prešao taj prag. Saul je bio siguran da niko neobičniji nikada i neće.
     Ali opet, on nije nikada bio dobar u predviđanju.
     Jedan sat pošto su čudovnjaci otišli, on zateče sebe pored glavne prostorije za kloniranje, odluke donete. Bilo je čvrstih naučnih razloga za nastavljanje eksperimenata. Koloniji je to bilo potrebno. Čovečanstvu je bilo potrebno.
     Meni je potrebno. A možda mogu da pružim Virdžiniji nešto što želi više od svega u vaseljeni.
     "Džonfone", reče on glasovnoj vezi glavnog kompjutera.
     Da, Saule. Ovde sam.
     On klimnu. "Džonfone, želim da uspostavim tajnu bazu podataka."