SAUL

     To je složena zverka, ta letelica koja je toliko daleko putovala da im donese darove daleke Zemlje, i urezala je svojim bleskom smele staze ne bi li stigla do njih za samo pet godina. Tri puta se sunovratila pored Sunca, i dostigla zastrašujuću brzinu, pre nego što se, sada, nije zaputila prema crnim dubinama ispod i izvan ravni Sunčevog sistema.
     Tokom svakog šibajućeg Sunčevog prolaza jedrila je na usijanoj sunčevoj svetlosti pomoću džinovskih paučinastih jedara. A onda, kada je rastojanje zamračilo vatre iza nje, veliki pokrivači smotali su se i briznuo je sopstveni plamen mašine. Čestice antimaterije sudarale su se u majušnoj komori za sagorevanje i otpuštale energiju koja je bila gotovo čista usmerena svetlost, i na taj način još više ubrzavale letelicu.
     Bila su potrebna samo tri prolaza da joj orbitu dovedu u ravan sa Halejem - ali mnogo brže od uzmičuće komete. To je omogućila tehnologija, a vreli talas novoprobuđenog javnog mnjenja zahtevao je brzinu. Za popularnu štampu nove generacije bila je to misija milosrđa, koja nije dopuštala odugovlačenje.
     Drugima je to bilo nešto sasvim drugačije - uplata avansa mita da bi se ubedili neobični, u vremenu izgubljeni i zaraženi kolonisti da se drže svog dela sporazuma, sporazuma da se drže podalje.
     Da li su se neki nadali da na ovaj način olakšaju krivicu zbog spaljivanja Edmunda Haleja? Ili da utaže stid zbog godina ćutnje i nemara?
     Saul je posmatrao ekrane zajedno s odabranim predstavnicima svih klanova, u pećini sličnoj kontrolnoj odaji Centrale. Bar jednom prostorija je bila stvarno puna, iako je mogao da se kladi da njeni arhitekti nikada nisu zamišljali takvu gomilu... Mrgodne prilike sa tetoviranim šarama i odećom izatkanom od vlakana Halejevog lišaja; nosile su ožiljke od bolesti nikada viđenih na Zemlji i mrmljale jedna drugoj na neobičnim narečjima.
     Čak je i Žoao Kviverijan bio tu, mrštio se u uglu, prekrštenih ruku, sa tri telesna čuvara i nedavno kloniranom lasicom koja mu je opako gledala s ramena.
     Predstavnici svih klanova došli su da bi posmatrali kako Virdžinija Herbert navodi mehaničkog glasnika kolonije u orbitu koja je odgovarala starateljskom paketu, koji je i dalje usporavao.
     "Stvarno su napredovali. Taj plamenik je žestok", reče Endi Kerol iza balističke konzole. "Ali još ne usporava onoliko koliko bi to meni odgovaralo."
     "Ja ću to da nadoknadim", promrmlja Virdžinija sanjivo. "Nemoj da gunđaš, Endi. I mi ovde smo napredovali."
     Crna tkanina prekrivala joj je oči dok je ležala na mreži pored valdo-komandi. Kabl neuralnog priključka virio joj je sa temena, prsti su joj blago dodirivali skup čvornovate dugmadi.
     Saul primeti kako se Kviverijanove usne puće u neodobravanju. Za tog čoveka je očigledno bilo teško da izdrži to što ima persela zaduženog za operaciju preuzimanja. Ali on je bio tu po prećutnom odobrenju, i teško da je mogao da se žali.
     Po svakom pravu, Karl je mogao da mu ne dozvoli pristup, kao odmazdu za pobunu koju je poveo na jugu. Iako je Kviverijan poricao svaku odgovornost za odmetnike koji su napali ekvatorijalne lansere - javno ih se odrekao - njemu i njegovim lucistima niko nije verovao. Sve dok su u Centrali, neprekidno ih je nadgledala hrupa prirodnih i naknadno primljenih Havajaca Keokija Anuenua.
     Pa ipak, uz pregovaračku moć koju će mu starateljski paket uskoro dati, Karl je mogao dozvoliti sebi da bude velikodušan.
     Niko nije bio čak siguran ni u to šta stvar sadrži. Saul je razmišljao. Mogao bih da napravim spisak hiljadu stavki za koje bih dao prst ili sekutić, ili više. A ima još hiljadu drugih spiskova, svaki dug kao moj.
     Avaj, tamo verovatno nema ni grama dobrog duvana za lulu.
     On se nasmeši u blagoj ironiji. Zadovoljiću se tjunerom za izdvajanje ćelija iz onog sistema za kloniranje koji su razvili na Zemlji pre deset godina.
     Počelo je dovoljno logično, njegov program s majmunima, gibonima i neznatno izmenjenim vrstama žita... u potrazi za novim elementima koje će dodati rastućoj sinergiji - mešavini zemaljskog i halejevskog života koja će zameniti večni rat. Ali poslednjih meseci to se pretvorilo u nešto složenije. Bilo je sada oblika za koje je bio siguran da ih Karl Ozborn ne bi odobrio, a da ih Virdžinija verovatno nikada ne bi razumela.
     Zbog toga je preselio laboratoriju dole, u tajnu odaju ispod kvadranta Haleja, daleko od raketa i klanova, i sprečio čak i Virdžinijine mehove - telesne čuvare da ga tamo slede. To je doprinelo rastućem razdoru između njih, ali platio je tu cenu.
     Prošli su meseci otkako se poslednji put povezao s njom na način na koji su se navikli, uz preplitanje osećanja - i čak poneku, povremenu, mašinski pojačanu misao - dok su se grlili pod slabašnim sjajem Džonfonovih statusnih svetiljki. Nije se usuđivao. Jer, sigurno bi uhvatila tragove... posumnjala u slobode koje je preuzeo i njihove tragične posledice.
     Gmizavo, grozno stvorenjce u staklenom inkubatoru... škrge, krzno i šibavi rep... njegovo lice - jedva ljudsko - iskrivljeno u agoniji, a onda, milosrdno, najzad mirno...
     "Prava lepota", prošapta Karl Ozborn. A Saul zažmirka, razdrma se i vrati u sadašnjost. Bilo je to sećanje o kome je ionako više voleo da ne razemišlja. On diže pogled da vidi ognjenu letelicu, sada jasno prikazanu na ekranima.
     Šiljci poput paučine širili su se nalik stabljikama cveta ogolelim sa dolaskom zime - jarboli na kojima su se nadimala ogromna jedra tokom tri sunovratna prolaska teretne letelice pored Sunca - nanizani oko lopte koja je titrala nemogućim, ogledalnim sjajem.
     "Skaniram tu kapsulu kontejnera u središtu", reče Lani Ngujen s instrumentalne konzole. "Pitala sam se kako su se snalazili u sudarima sa česticama prašine, pri tim brzinama. Izgleda da im štit uopšte nije materijalan! To je neka vrsta gravitonskog polja, ili sam ja sopstvena ujna."
     "Ne!" Kerol promrmlja i zgleda se s Karlom. "Pravo polje sila? Nikakvo čudo što je tako lagana."
     Otis Sergeov, vođa grupe ibermenša među perselima, visio je s ivice holistanka sleva, uz nekoliko svojih tetoviranih drugova. "Ljubičastim sreckana stvarka i dalje je previše mepid laka. Šta će nam uopšte dve tone zemaljskog sranja?"
     Džefers se nasmeja. "Šta bih ja uradio za nekoliko funti pravih mašinskih delova, ili milju ili dve superprovodne žice za sobnu temperaturu? Do đavola, za to bih čak pristao da mi ofarbaju kožu u plavo i da blebećem novogovor poput nekog tamo ibera, Otise."
     Sergeovljeve oči sevnuše, a Saul je znao da to što je sadrug persel ne bi spaslo Džefersa kada bi beznogi Rus ikada držao njegovu sudbinu u rukama.
     "Bezmudij govnočist!", promrmlja on svojim maternjim jezikom. Džefers se samo nasmeja.
     Suzana Ikeda, njihov glavni vezista sa Zemljom, prijavi poslednje vesti preko dugotalasnog radija.
     "Zemaljska kontrola kaže da je njihova četvoročasovna procena na cilju. Sonda je na odgovarajućoj putanji za usporavanje."
     "Ne može biti", promrmlja Kerol.
     "Ali kažu..."
     "Info im je star četiri sata! Brzina svetla, kad vam kažem. Nešto..."
     "Misliš da ne može, Endi", reče Karl. Jedno vreme u odaji je bila tišina. Samo tiho hujanje ventilatora i slabo škljocanje kada bi neko prebacio prekidač. Onda Lani progovori.
     "Uključuje plamenik, Virdžinija."
     "Vidim. Otprilike na vreme. Rastežem vezove."
     Virdžinija nije odavala nijedan znak napetosti, ali oni u odaji bili su više nego napregnuti. Displeji nad njihovim glavama prikazivali su dvodelnu emisarsku letelicu kolonista, delova povezanih zategnutim kablom, tanjim od prsta i dužim od pedeset kilometara. Rakete blesnuše i povezano telo poče da se okreće, poput lagane ogromne bole u zvezdanoj tmini.
     "Potisno sredstvo sekcije B sada je ispražnjeno", objavi Endi Kerol. "Sekcija A spremna je da primi preneti momenat za tri stotine deset sekundi."
     Lani se okrenu i objasni posmatračima: "Naša sonda bila je dvostepena raketa. Deo B obezbedio je početni potisak. Deo A štedeo je gorivo za konačno poravnanje sa starateljskim paketom."
     "Zbog čega je onda deo B i dalje povezan?" upita jedan od Kviverijanovih ljudi.
     Lani pokrenu pesnice jednu oko druge, imitirajući bolu. "Koristimo vezu koja se okreće da bismo ukrali još veći momenat od stepena nosača. Time što ćemo odbaciti deo B prema Haleju, predaćemo njegov deo energije drugom komadu, našem izaslaniku."
     Posmatrači jedva da su slušali. Sve oči bile su na središnjem ekranu, gde je starateljski paket počinjao da se okreće. Ono što je bilo vrela tačka na ivici ogledalne kupole, zablistalo je kada se okrenulo prema obrtnom, dvodelnom glasniku kolonista.
     Slika je bila previše zamućena. Njihove kamere na sekciji A, koja se brzo okretala, nisu mogle da održe stalan položaj u odnosu na zemaljski brod. Džonfon je procesirao brze poglede i jedva je uspevao da održi simuliranu tačku osmatranja.
     Saul se pitao da li bi trebalo da pomogne. Poznavao je Džonfona bolje od ikoga, izuzev same Virdžinije. Bar je mogao da pomogne da organski kompjuter umiri sliku.
     Ali nije se ponudio. Iskreno, plašio se da bi Virdžinija mogla odbiti i tako učiniti otvorenim ono što je postalo prećutno između njih.
     Toliko mi nedostaje. Pogrešio sam prema njoj zbog toga što sam je se klonio... što joj nisam priznao šta sam učinio...
     To je govorio sebi ponovo i ponovo. Ali to mu nije pomoglo da pronađe hrabrost da joj ispriča o onom malom izobličenom stvorenju koje je raslo u rezervoaru za kloniranje u njegovoj tajnoj laboratoriji - njegov pokušaj da stvori poklon za nju... što se, umesto toga, pretvorilo u surovo podsećanje da Bog postavlja granice čak i moći datoj prorocima, i oštro čuva te granice.
     Data mi je u ruke moć da stvaram životinje, čak i ljude... ali mi nije dopušten nijedan način da dam ženi koju volim dete koje tako očajnički želi - stvar koja je za većinu muškaraca nešto o čemu i ne razmišljaju.
     Moralo je biti razloga za to. Ali, do sada, Beskraj još nije smatrao vrednim da mu ih otkrije.
     "Šta to do prokletog vraga stvar pokušava da učini?" začu Saul kako Džefers mrmlja.
     "Mislim..." Karl Ozborn dolebdi korak bliže, glas mu je odjednom bio tvrd. "Mislim da pokušava da pogodi našu sondu."
     "Nemoguće!" povika jedan od umerenih ortovaca iz Pećine bademove stene. "Zašto bi..."
     Ali sjajno koplje pogona zemaljske letelice iznenada sevnu blistavom svetlošću, kada mu se vrh nađe bliže vidnom polju kamere. Endi Kerol povika: "Manevrisanje! Okret ubrzanja!" A onda je sve postalo haos.
     "Kabl odvojen!" povika Lani.
     "Izgubio sam vezu sa sekcijom B!" doviknuo je drugi svemirac.
     "Nazad, svi vi! Pustite ih da rade. Dajte im mesta!" Karl je psovao dok je gurao ljude od kontrolera. Nad njihovim glavama ekrani su bili razmazane mrlje preopterećenih senzora.
     Karlov pogled srete se sa Saulovim, dok se ovaj probijao pokraj razgalamljene gomile, gurao kroz sklopljene ruke Anuenueovih Havajaca ne bi li se primakao konzolama. Na Ozbornovom licu pojavi se tajni titraj osećanja, onda svemirac trže glavom. "U redu", reče on Saulu. "Pomozi im. Ali ako im zasmetaš, guzicu ću da ti sredim."
     Saul klimnu i skoči napred da bi lako sleteo na mrežu pored Virdžinije. On povuče neuralni šlem sa konzole i navuče ga preko dobro istrljanih tačaka na svojoj lobanji.
     Previranje je bilo još gore dole u oblasti slika i tokova podataka. Bez godina prakse pod Virdžinijinim vođstvom, smesta bi se izgubio u šumu.
     Prosejavao je podatke i tragao samo za centrima za obradu slike. Stvarno bitne stvari - vektore, izveštaje o mehaničkom stanju i podatke o kursu - nije ni dirnuo. Verovatno bi napravio više štete nego koristi kada bi pokušao da tu pomogne. Ali mogao je da pruži Karlu i ostalima bolji pogled na ono što se dešava. Za toliko je bio sposoban, zaključio je.
     On pozva deo Džonfonove memorije koji je bio rezervisan za njegov lični rad, tako što je izrekao svoju tajnu pristupnu šifru.
     Simon kaže, Kelej, otvori se.
     Izgleda da je za odziv potrebno čak nekoliko milisekundi, što je pokazivalo koliko je procesor zauzet.
     Dobar dan, dr Lince. Imam novosti za izveštaj o stanju najnovijih eksperimenata. Odaje s klonima funkcionišu nominalno. Ima...
     Ne sad, prekide on. Zaobiđi sve osim najosnovnijeg održavanja životnih funkcija. Prebaci ostale izvore na obradu ulaznih podataka u jasne slike i njihovo prikazivanje u skladu sa sledećim formatima.
     On predstavi konzolu pred sobom i 'zaroni' u nju svojim umom; tragao je za prolazima i imenovao treptave elektronske blokove kojima je Džonfon trebalo da pristupi. Tokovi podataka za njega su bili gotovo potpuni haos, ali rad sa Džonfonom kao da je otvarao mogućnosti. Dopuštao mu je da nazre - ili je tako često mislio - čuda s kojima je Virdžinija imala posla, kao zamena za onaj deo beskraja koji nikada neće biti njen.
     Loša tema. Usredsredi se, matora budalo!
     Zaslepljene, uskovitlane kamere na sondi A i dalje su emitovale. Kada bi samo Džonfon mogao da uskladi okretanje i da ga dovede u fazu... da pristupi sondi i kaže joj da šalje snimke u brzim impulsima...
     Da! Pametna mašina. Mama te je dobro učila.
     Postepeno, tokom sekundi, razmazani prizor se razbistri, zatrepta, smiri se. Video je da je ognjena baklja zemaljskog broda ostala u pozadini, njen plamen više nije bleštavo buktao.
     Kidanje kabla iznenadilo ga je. On shvati da zemaljska letelica nije u stanju da prati delove koji su se razleteli u tako naglo izmenjenim pravcima. Jedan komad je sada jurio prema starateljskom paketu pod kosim uglom, čak i brže nego pre.
     "Samo je pokušavao da se odbrani!" povika neko iz publike. "Mora da smo aktivirali meteoridnu odbranu!"
     Drugi posmatrač se složi. "Moramo da okončamo ovo tupavo mešanje. Neka dođe onako kako su konstruktori planirali. Šta god da učinimo, biće to kao kada se divljaci mešaju u složenu mašinu koju ne razumeju. To može samo da dovede do katastrofe!"
     Začu se žamor slaganja, ali Saul je mogao da oseti, iza struje za strujom ulaznih podataka, razgovetni ukus slavodobitnosti od Virdžinije.
     "Imam te!" začu on kako šapuće iz nevelike daljine. Nakratko, on okrenu glavu i pokuša da je pogleda. Ali pulsirajući neuralni priključak i njegov prirodni vid sudariše se i zapretiše mu talasom vrtoglavice. On ponovo zatvori oči i usredsredi se na stabilisanje slike za Karla.
     "To je to", začu on kako svemirac mrmlja iza njega. "Polako sada, Endi, Virdžinija... pokušajte da se prikačite za osnovu onih šiljaka. A onda, Lani, pomozi Virdžiniji da se priključi na kompjuter stvari. Otkrij zašto još nije otpočela uspostavljanje veze."
     "Razumem, Karle", odgovori Lani. Saul je osećao zemaljsku letelicu kao ogromnu sliku uglačanog zlata i srebra... loptu previše ogledalno glatku da bi bila ikakva supstanca. Na toj površini majušno obličje titralo je i raslo, zablistalo bi tu i tamo, kako je robot kolonista izbacivao mlaz i ispaljivao motore da bi usaglasio brzine. Mali glasnik bio je patuljast naspram krive odražene zvezdane svetlosti, vretenasta nesavršenost koja se usuđivala da posegne i dodirne anđeosku lepotu.
     "Kontakt! Zakačili smo se za šiljak", objavi Kerol.
     "Šaljemo impuls komunikacione šifre sonda-sonda", izvestila ih je Lani. "Videćemo šta ima da kaže..."
     Onda Virdžinija zajauka:
     "Ti ludi kučkini sinovi!"
     Bilo je to kao da se oštrica noža oborila i odsekla Saulove ruke. Cunami buke i bola trzao mu je sidra poput uragana, otrzao i bacao komade njega samoga u oluju divljih podataka. Činilo mu se kao da se davi pa više nema pojma gde je gore. Bol i haos sve su preplavljali.
     A onda se desila jedna stvar koja je spasla Saulov um. On kinu.
     Trzaj eksplozije bio je toliko silovit da mu je šlem s neuralnim priključkom spao sa glave i tresnuo u konzolu. Odjednom se svet pretvorio u svetlost, vazduh i pravu galamu - haos ljudskih glasova koji je u poređenju s onim delovao poput šaputanja jutarnjeg povetarca.
     "Šta se desilo..."
     "... eksplodiralo!..."
     "Moj Bože, čista anihilacija...!"
     "Itaka, uključuj kanal za uzbunu! Reci površinskim posadama da smesta odu u zaklon!" Karlov glas zapovedao je nad paničnim previranjem. "Sklanjaj ih dole pre nego što nalete neutroni!"
     Ruke su vukle Saula za ramena, pokušavale da ga povuku unazad. On zažmirka kroz tačke zaslepljenosti i vide kako seku veze mlitavog tela Endija Kerola sa mreže. Keoki Anuenue je petljao po zadnjoj strani Virdžinijinog labavog vrata i povlačio neuralni priključak, dok su ostali žurili da donesu nosila.
     "Ne!" vrisnu Saul. On dograbi Keokijev zglob toliko snažno da krupni Havajac iznenađeno jeknu.
     Saul zakreketa: "Ne puštaj nikoga da je dira. Nikoga!" On podiže šlem koji je upravo zbacio. "Ostavite je!" Drhtavo, on se uključi nazad.
     U trenutku je ponovo bio pod uskomešanim, previrućim elektronskim plimama, pod rikom eksplozije dovoljno velike da razori mali svet.
     Bolje pripremljen ovoga puta, Saul je jahao na naletima, tragao za nekim kamenom, plićakom, bilo čime gde bi mogao da stane i počne da pribira niti.
     Deo Džonfonovog programa za mimikriju ličnosti projuri pored njega, mrmljajući nešto o 'nagradi Akademije'... šta god to bilo. On ga dograbi i poveza fragment sa potprogramom za pretragu bibliotečkih baza podataka i sa još jednim, koji je sadržavao podatke o uzgoju grla na Ajl of Vajtu.
     "Virdžinija", prošapta. "Gde si?"
     Da li mu je nagon govorio, sa sigurnošću dubljom od pukog znanja, da je izgubljena negde u tom vrtlogu...? Da bi njeno isključivanje značilo ostaviti je - ako ne kao biljku, onda sa nečim osnovnim izgubljenim večno u haosu? Saul se bacao na sve strane, prikupljao otrcanu konstrukciju, gomilu komadića i ostataka, i poslao izvidnike u potragu.
     Šapat tropskog vazduha, eno tamo!
     Miris cvetova hrizanteme, ovde!
     Tajno sećanje iz detinjstva... o stidu pred dečkom iz susedstva... unesi ga.
     Tragovi, svi, talože se iz uskovitlanog haosa. Jedan po jedan, bilo bi potrebno hiljadu života da ih prepozna sve, ili bar sabere na gomilu, a kamoli da ih složi u ono što su bili. Nije ni pokušavao. Mogao je jedino da ih voli.
     Strah i bol... prošaptana psovka.
     "... ti ludi kučk..."
     Projurila je pored njega. Ali Saul poseže za njom.
     Volim te, Virdžinija. Ožiljci i sve... Glupav i slep kakav već jesam, volim te, i voleću te večno...
     ... večno...
     Reč je odjekivala.
     ... večno...?
     Da. Kroz vreme dok čak i Vrelo ne izbledi i sav led oživi... Nikada te neću napustiti...
     ...nikada...?
     Oh... Saule...
     Oh...
     "Oooh", začu se njen glas u stvarnom svetu pored njega. "Oh, Saule..." Mreža je treperila od pokreta, i odjednom joj je ruka stezala njegovu, toliko čvrsto da se dobrodošli bol sabirao sa slobodnim kapanjem suza iz njegovih očiju.