SAUL

     Jezik lisičjaka virio je dok je ovaj blago lepetao kroz šumu, nogu raširenih da bi mu membrane na krilima bile zategnute; hvatao je unakrsne struje u vazduhu dok je lebdeo u potrazi za žrtvom.
     Legrand pećina bila je urnebes boja, divljina širokih krhkih listova i smaragdnih puzavica. U pravilnim razmacima, duž zidova obloženih zelenilom, iz vent-cevi kapala je kondenzovana vlaga koja se rasipala u blagu maglu i polagala blistave kapljice na lišće što se blago njihalo. Jarkoljubičasti, narandžasti i žuti plodovi - masivni i sočni - visili su sa vitkih končastih stabljika.
     Žilave loze protkale su srce dvorane, rastezale su se od stub-drveta preko veznog korena do sledećeg stub-drveta i sačinjavale gustu, trodimenzionalnu džunglu u onome što je nekada bilo prazna ledena katedrala.
     Saul je gledao kako lisičjak njuši, lepeće bliže gustom potezu lišća demisakave i gura izduženu njušku unutra, da bi uznemirio ono što se tamo već krilo.
     U nagloj eksploziji, koka kožarka izlete iz gustiša; mahnito je tukla krilima bez perja neposredno ispred škljocavih čeljusti lisičjaka. Ptica zaroni u urez veznog korena i ostavi razočaranog lisičjaka da osujećeno cvili i njuška za većim otvorom, koga nije bilo.
     Život teče dalje, pomisli Saul nasmešeno. Igra koju zaozbiljno igraju šahovske figure koje tek nejasno poimaju svoja mesta u celini.
     On ispuni pluća bogatim, živim mirisima. Mnogo je postignuto od ratova u afelu. I trebalo je, tokom više od trideset godina. Čovek i okolina prilagođavaju se jedno drugom.
     Legrand pećina bila je jedna od tri 'prirodne' dvorane u kojima su se isprobavali novi pravci u Halejevom sve složenijem ekosistemu. U drugim dvoranama, ljudi i mehovi gajili su manje buntovne, uređenije životne mešavine... voćnjake, njive i zabrane za jastoge. Ali ovaj kanjon bio je jedno od Saulovih omiljenih mesta, gde su razorazni ogledi sređivali sami sebe i gde su se pojavljivala zapanjujuća nova rešenja.
     Lisičjak - konstrukcija zasnovana na genima lisice, ali toliko mnogo izmenjenim da je do sada bila gotovo neprepoznatljiva - poče da njuši za novim mirisom i ispusti oštri kevtaj. Ona zalepeta oko jednog od džinovskih stub-drveta koja su unakrst prelazila dvoranu, pod svim uglovima, kao žbice točka ili masivni podupirači.
     Stabla su imala i drugu ulogu osim podupiranja zidova Legrand pećine, ali ta uloga postaće ključna tokom sledećih nekoliko meseci, dok Halejeva kometa juriša ka Suncu, prema svom najopasnijem i možda poslednjem prolasku kroz perihel.
     On dodirnu stablo najbližeg debla, metar u prečniku, koje je sjalo blistavom hladnom svetlošću iz uskih traka bioluminescentne kore. Napajanje iz fuzionih reaktora kolonije išlo je pravo u džinove izrađene genetskim inženjeringom. Deo elektriciteta odlazio je za napajanje životnih funkcija stabala. Ostatak se oslobađao u vidu blagog sjaja koji je natapao dvoranu iz svih smerova, i održavao fotosintezu.
     Drveće je bilo ugodno iznenađenje kada se Saul probudio iz još jednog, deceniju dugog sna, pre godinu dana. Očevidno, kolonisti su bili vredni. Veštinu krojenja života i upravljanja ekosistemom, smene posle afela oterale su daleko.
     Razume se, u svakom trenutku u blizini, pri ruci, za slučaj da zatreba pomoć, bila su dvojica ili trojica Saulovih kloniranih bezmalo duplikata. U nekom smislu, Saul je umešao prste u većinu čuda u ovoj dvorani - preko svojih mlađih verzija, koje su s njim delile toliko sećanja i veština. Moglo se reći, zapravo, da je on izumeo stub-drveće...
     Pa ipak, u njemu je živeo nepokorivi individualista, koji je istoga trena odbacivao tu ideju. Koliko god da zađem u metafiziku, znam ko je to ja. Posmatrao je lisičjaka i ispitivao svetleće stub-drvo uz trag zavisti. Bili su divni.
     Radovao se što je koka pobegla. Živina kožarka bila je njegova lična konstrukcija.
     Slabe vibracije putovale su uz stablo stub-drveta do njegove ruke. Halej se već tresao od sve više i više potresa kako je toplina sve bližeg Sunca curila naniže u ledenu koru. Razgovetna tutnjava govorila je o potezima amorfnog leda koji su naglo menjali stanje, eksplodirali sa površine i odbacivali prašinu, stenje, gromade u svemir, u ogromnim oblacima pare. Svakog dana grmljavina je postajala sve glasnija.
     Već se magličasti jonizovani oblak kome obrazovao i odsekao radio-prijem iz ostatka Sunčevog sistema. Spektakularni repovi blizanci talasali su se, blistanje im se pojačavalo, zaodevali su se za pravu predstavu u perihelu.
     Stub-drveće, vezni korenovi i druge pripreme žestoko će biti oprobani tokom nedelja koje dolaze. Karl misli da nemamo mnogo šanse, pomisli Saul. Ali, s druge strane, Karl je uvek bio jedan mračan hejmišeh.
     Saul se nasmeši i udahnu bogati, gusti miris života.
     Nekako, čak i ako nas Vrelo rastrgne u deliće i sve nas prospe u zagrljaj vakuuma, i dalje se ne bih kladio protiv nas.
     Malo ljubičasto stvorenje zazuja mu pored uva i slete na usnu orhideje. Cvet je bio gotovo neizmenjen u odnosu na varijantu koja je rasla u magličastim šumama Zemlje, ali oplođivač boje lavande nije imao sličnosti ni sa čim ikada viđenim na teškom zelenom svetu. Bio je to daleki rođak strašnih domorodačkih životnih oblika koji su ugrožavali ljude u ranim danima - sada temeljito izmenjen da popuni bezopasan, koristan pregradak.
     Saul ostavi sebi da se podseti: Poradi na popravljanju ukusa meda koji prave ta stvorenja. Probao je tu stvar nedavno. Bila je preslatka. Sad, kisela varijanta, to bi bilo popularno...
     Šuštanje u listovima... Saul podiže pogled i opazi malo obličje koje je hitalo blistavom ivicom obližnjeg stuba. Ono podiže majušno svetleće oko na kraju antene, pogleda ga na tren a onda zapišta i pojuri na drugu stranu da bi se zaustavilo, podrhtavajući, ispred njega.
     "Sauliću", zapišta njegov tanki glas.
     On pruži šaku, a mala mašina potrča mu uz ruku poput vitkog pauka veličine čiuaue. Njegove lepljive nožice bockale su mu kožu na svakom koraku.
     "Zdravo, mala Džini", reče on, pozdravljajući malog meha. "Kako tvoja velika sestra?"
     Ćelija oka namignu. "Dobro je ona, Sauliću. Virdžinija kaže da želi da razgovara s tobom. Nema žurbe, kaže ona."
     Nasmešio se. Virdžinija je mogla da se obrati direktno kroz malog meha. Na kraju krajeva, 'živela' je svuda u složenoj kibermreži pod ledom. Ali ogromni program koji je držao njen suštinski deo, odlučio je, iz nekog razloga, da to čini što je ređe moguće. Oh, postojao je njen delić u svakoj mašini, od tih malih 'Džini' pa do medicinskih radilica koje su bile u stanju da igraju skrebl i da ogovaraju. Ali ako ste želeli da razgovarate sa Virdžinijom, u opštem slučaju morali ste da to učinite s nekog određenog mesta, koje je ona odabrala.
     "Okej. Reci svojoj gospi da ću govoriti sa njom u Stormfild parku."
     Mali robot zazuja, posavetova se i odvrati.
     "I tvojoj gospi, Sauliću!"
     On se glasno nasmeja. Taj model svakako nije bio u stanju da ga zadirkuje dvostrukim značenjima. Mora da je prisluškivala Virdžinija lično.
     "Slatka si", reče on napravi. "Da ti kažem, zašto se ne zabavimo malo dok mama ne gleda, ti i ja?"
     "Životinjo!" Mala ruka sa kleštima spusti se i uštinu ga za ruku.
     "Jao!" Ali meh šmugnu pre nego što je mogao da ga dograbi, i nestade u sevu njihanja vegetacije.
     Mogao bih da stvorim stvorenje da te uhvati, pomisli on. Kada bismo imali večnost, ti sa svojim mašinama a ja sa životinjama... kakve igre bismo mogli da igramo.
     Kada bismo imali večnost.
     Saul uzdahnu. Okrenuo se, upro nogama o veliko drvo i odbacio kroz prepletenu rešetku stabala - protkanu trakama blistavo svetleće kore - prema izlazu koji je bio neka vrsta mešanca između klasične kerametalne vazdušne komore i komore džinovskog, živog srca.

     Hodnici su bili mračniji i nešto svežiji od životnih odaja. Svetleće lopte vukle su majušno kapanje elektriciteta iz fuzinog generatora kolonije i polagale blaga ostrva svetlosti duž hodnika obloženih halejviridom.
     Još davno Saul se navikao na temperature ispod tačke mržnjenja i normalno nije odevao mnogo toga, osim odore i hvataljki za led. Hladnoća jedva da je bila bitna, sve dok čovek ima dobru hranu i dok može da spava pod pokrivačem izatkanim od meke svile mutiranih dudovih gusenica.
     Uostalom, do tada su većini njih narasle kože, koje su malo zračile i zadržavale u sebi najveći deo telesne toplote - još jedan proizvod pažljivo krojene simbioze.
     Saulov najveći projekat bila je organela koja bi zapravo imala mesto unutar ljudskih ćelija... nešto slično mitohondrijama, samo manje. Ostala bi uspavana najvećim delom vremena, ali uz prave izazivače, kao što je to nagli pad temperature, proizvodila bi glikogene i plela držače koji bi dopuštali smrzavanje bez oštećenja triliona ćelija u telu.
     Ukoliko bi to radilo, pregraci za san postali bi nepotrebni. Svaka osoba nosila bi u sebi sve vreme sposobnost da se smesti u udubljenje u ledu i naprosto zaspi, ostajući tako godinama, decenijama, vekovima ukoliko je to neophodno.
     Bilo bi potrebno dugo vreme da se razvije nešto toliko fundamentalno. Nije to bilo tako prosto kao menjanje kolonijskog organizma pre nego što se razvije, kao što je to bilo s lisicom ili živinom. Ovo je bilo mešanje u rad same ćelijske hemije.
     Bez garancija da će preživeti sledeći mesec, Saul se ponekad pitao zbog čega toliko naporno radi na toj stvari.
     To je poklon, razume se, počeo je on da shvata. Zemlji je to potrebno koliko i nama. Ta tehnika značila bi pristup zvezdama.
     Mogao bi to biti poklon za rastanak. Jer meseci pred njima bili su ispunjeni rizikom. A čak i ako prežive perihel i provuku vlakno kroz usku iglu potonjeg susreta sa Jupiterom, da bi ušli u orbitu kratkog perioda, nije bilo garancije da su vlasti na Zemlji promenile mišljenje u vezi s dopuštenjem 'nosiocima kuge' da se nastane u unutrašnjem Sunčevom sistemu.
     Sakloni, o Gospode, da nam se dogodi da zaboravimo kamenite svetove - ili ono što smo nekada bili.
     On načas zastade u medicinskom centru da proveri napredak u vađenju iz pregratka još 'neizlečivih slučajeva', onih za koje se nekada mislilo da su bez nade, ali koje je sada bilo moguće izlečiti i oživeti, uz korišćenje novih tehnika.
     Razume se, za njega je tu bilo malo posla. Izgledalo je da Išmael, Saulov klon koji je to vodio, zna daleko bolje šta se dešava. On i njegova ekipa radili su sada na Nikolaju Maljenkovu... i popravljali oštećenje koje je izgledalo beznadežno pre čitavog jednog života.
     Nika očekuju neka iznenađenja, pomisli Saul dok je gledao svoga prijatelja. Ovaj je izgledao toliko mlado, toliko zdepasto i zemaljski masivno, čak i posle toliko vremena u pregratku.
     Ovo je drugi svet, Nik. Nadam se da će ti se dopasti.

     Stormfild park bio je krcat. Kako je sve više i više ljudi izlazilo iz pregradaka, populacija se približavala onoj planiranoj, kada su kapetan Kruz i Betani Ouks poleteli sa četiri tegljača na jedra i starim Edmundom Halejem da izazovu nepoznato.
     Dvorana je bila manja od Legrand pećine. Imala je popriličan broj stub-drveta koja su se ukrštala preko nje, ali su ova bila urednije raspoređena, rast manje haotičan, sređeniji.
     Na jednom kraju cilindrične oblasti, centrifugalni točak sa starog Edmunda obnovljen je i ponovo pušten u pogon, pa se lagano obrtao, poput vašarskog točka. Dva kvadranta još su bila zatvorena, jer su sadržala laboratorije za procese zavisne od sile teže. Ali ostatak je sada bio otvoren i zasađen hrastovima i patuljastim javorima. Bilo je to kao da je traka stare Zemlje savijena u krug i postavljena unutar prostrane nadrealne dvorane.
     Centrifugalna sila točka odgovarala je samo jednoj dvadesetini Zemljinog privlačenja, ali bilo je to dovoljno. Ljudi su tamo odlazili da vežbaju tajanstvenu veštinu 'hodanja'... sedenja pod drvetom i posmatranja kako stvari padaju.
     Dok se približavao okretnoj granici, Saul začu retki, dragoceni zvuk. Deca su se smejala i letela pored njega, kližući po mekom pesku oblasti za sletanje, dok se ogromni cilindar okretao i okretao.
     Izgledali su mnogo bolje nego pre. Pa ipak, tanušna i nespretna obličja jedva da su ličila na ljude. Samo je nekolicina umela da govori.
     Posle afela su sva jadna izobličena stvorenja stavljena u pregratke i nijedno više nije rođeno. Ratovi su sagoreli dugo suparništvo između ortovaca i persela, i najzad je prevladao razum. Sve dok se ne reše problemi fetalnog i postnatalnog razvoja u kometnoj okolini, smatralo se bezdušnim da se bebe donose na svet.
     Razlozi za to što su ljudi imali mnogo više teškoća od drugih životinja bili su složeni, ali Saul i njegovi pomoćnici razrešili su problem pre više od deset godina. Teorijski, taj park mogao bi da odjekuje od kikota zdrave dece.
     Ali, uz dolazak perihela, postojao je i drugi razlog za čekanje. Deca su zasluživala budućnost. A upravo sada veoma malo njih verovalo je da će je biti.
     Saul propliva kroz titravu granicu i pažljivo kroči na pokretni travnjak. Kada se zaustavio i primio obrtni momenat, iza njega se obrazovala holografska slika i odsekla mu pogled na ostatak hodnika. Odjednom je bilo kao da je u nekom parku na Zemlji. Gradski tornjevi dizali su se iznad pošumljene padine, u jednom smeru. Prema drugoj strani, čovek je pogledom mogao uhvatiti krajičak bristavog iskrenja mora osvetljenog Suncem.
     Tako, da ne zaboravimo.
     Još dvaput, tokom dugih godina, stigli su naleti tehničkih podataka koje su slali bezimeni dobročinitelji iz unutrašnjosti Sunčevog sistema. Projekcije slika poput ovih - daleki potomci vremenskih zidova - bile su među poklonima koji su najviše zapanjivali... dokaz da nisu svi oni koji su obitavali pod Vrelim zaboravili na srodstvo, ili milosrđe.
     Delom i zbog njih Saul je radio na organelama za obustavljanje života - zimski san. Takvi ljudi zasluživali su zvezde.
     Koračao je, pod debelim granama patuljastog drveća, pored starih drugova koji su prijateljski klimali i drugih koje i dalje jedva da je poznavao, zbog neusklađenih perioda dužnosti.
     Bilo je to veoma nalik odlasku u park nekad, u mlađim danima. Razume se, niko se nije zavaravao. Na kraju krajeva, gde na Zemlji se moglo videti kako osoba kože obojene u plavo igra šah sa stvorenjem ljudskog oblika, pokrivenim zelenim fungoidom i žutim simbiotskim lišajem?
     Raznolikost, eksperimentisanje. Tako smo naučili da živimo.
     Prošao je pored kipa Semjuela Klemensa, u čiju počast je park imenovan Pseudonim američkog pisca Marka Tvena. - Prim. prev. i uspeo se do vodene zavese... ili, bolje, gotovo savršene holografske slike kapljica koje prelamaju dugu, ištrcanih iz alabasternih zdela. Privid vodoskoka razdvoji se, a da ga ne pokvasi, i on kroči na skriveni, privatni proplanak.

     Pod visećim svodom žalosnih vrba, majušna istočnjačka kuća za čaj počivala je okružena rododendronima. Saul sede, prekrštenih nogu, pa je posmatrao kako šarani unutra pene deuterizovanu vodu šibavim repovima.
     Bilo tu je mirno. Tutnjava nosača ogromnog točka, prigušeno duvanje ventilatora... bili su to zvuci za koje je intelektualno znao da mora biti da postoje negde. Ali još davno su iščezli u uobičajenim zvucima, poput kucanja njegovog srca, u pozadinu koje jedva da se ikada prisećao.
     "Zdravo, Saule."
     On diže pogled kada je kročila iz kućice za čaj, komotni kimono lepršao joj je oko preplanulih nogu, sandale su joj škljocale po pošljunčenoj stazi. Sušila je crnu kosu peškirom.
     Ovakvi susreti sa njom uvek su mu to donosili. Telo joj je davno otišlo u ekosistem. Pa ipak, korača lepša nego ikad.
     "Zdravo i tebi", reče on. "Kakva je voda?"
     Ona se nasmeši i sede na travu,, ni pet stopa daleko. "Sjajna. Malo uzburkana. Ali bio je obalski talas od pet stopa, sa šiljatim vrhom. Dobar za surf."
     Oči im se sretoše. Nemi smeh. Šta je iluzija? upita se Saul. A šta je stvarnost?
     Razlika je bila očevidna samo na jedan način. Ležala je blisko i jasno pored njega kao pružena ruka. Ali nije mogao da je dodirne, i to nikada neće moći.
     "Dobro izgledaš", ponudi mu ona.
     On sleže ramenima. "Stari se neprestano."
     "Čak i uz savršeni simbiotski sistem?" podbadala ga je.
     "Aha, čak i uz savršeni simbiotski sistem. Razume se, čovek mora da se upita da li je to zaista bitno. Ili, da li su vreme i starost vredni brige." Pažljivo ju je posmatrao, jer iako je bila u stanju da upravlja slikama gotovo savršeno, njeno lice nije skrivalo od njega ništa više nego ranije. Bila je tajanstvena. A za njega, otvorena knjiga.
     "Moglo bi biti bitno." Pogled joj je bio udaljen. "Možda uspemo."
     "Čak i kroz perihel?" Pogledao ju je sumnjičavo.
     Posmatrala je ribu, pravu vodu koju nije mogla da dodirne ili uzburka na bilo koji način izuzev svetlošću i senkom. "Možda. Ukoliko uspemo, pojaviće se čitav skup novih izazova. Tokom poslednjih trideset godina shvatila sam da bi se za mene vreme moglo proširiti do večnosti. Ukoliko je tako..."
     On uzdahnu, osećajući da je u stanju da joj čita misli. "Moji klonovi imaju najveći deo mojih sećanja, i moj dobar ukus za žene. Svi te vole, Virdžinija."
     Nasmešila se. "I sve moje radilice vole tebe, Saule."
     Pogledi su im se ponovo sreli, ironija i čvrsto kontrolisani osećaj gubitka.
     "Onda, nu?" On se proteže. "Želela si da mi kažeš nešto?"
     Ona klimnu i duboko udahnu u simulaciji. "Stari Tvrdi Čovek je mrtav."
     Saul se trže unazad. "Sulejman? Uld-Harad?" Neprevodiva igra reči. Stari Tvrdi je na engleskom Old Hard, što zvuči slično kao Uld-Harad. - Prim. prev.
     "Šta si očekivao? Nije se uopšte vraćao u pregradak posle ratova u afelu... držao je stražu sve to vreme, da bi bio siguran da ćemo se držati sporazuma, da neće biti susreta ni sa jednom planetom izuzev s Jupiterom, prema izlasku iz sistema. Bio je veoma star, Saule. Njegovi ljudi ga oplakuju."
     Saul pogleda naniže i zavrte glavom, pitajući se na šta li će Halej ličiti bez mističara iz donjih krajeva.
     Koga će biti sa dovoljno smelosti da podseća Saula Linca da on ipak nije ništa što makar izdaleka podseća na pravog Tvorca?
     "Ostavio ti je nešto", nastavi Virdžinija. "Čeka te u Dubokoj Geheni."
     "Nikada nisam bio tamo." Saul oseti nešto neobično. Da li je to bio strah? Zaboravio je šta su to osećanja, ali moglo je biti u pitanju nešto slično onome kroza šta je trenutno prolazio.
     "Nisam ni ja", prošapta Virdžinija. Nijedan njen meh nije se ikada usudio dole, u najdublje krajeve kometnog jezgra, gde su najneobičniji stvorovi nalazili utočište u potpunoj tami. Ona se trže.
     "Vodič će te čekati u osnovici Tunela 1, u nula pet trideset časova, sutra. Ja..."
     Ona diže pogled, oči su joj na trenutak bile zagledane u daljinu. "Moram sada da idem. Karlu i Džefu potrebna je simulacija, i to velika. Biće potrebno mnogo memorije." Ona zagladi kimono preko preplanulih nogu. "Vreme da svučemo ovo telo i skinemo se do golih elektrona."
     Okrenuli su se jedno drugome. Ruka mu se podiže, pruži.
     "Nemoj", prošapta ona, glas joj je bio napregnut i mek. "Saule..."
     Prsti su mu se zaustavili, bez dodira, neposredno pre glatkoće koja je na izgled bila njen obraz. Na trenutak, sami vrhovi sjali su ružičastim ognjem, i on oseti gotovo...
     "Vrati se uskoro." Ona uzdahnu. "Ili naprosto pozovi da razgovaramo."
     A onda, uz mahanje svile, nestala je.

     Njegovi novi giboni, Simon i Šulamit, držali su se za njega dok je sledio vodiča - čoveka koji se nekada zvao Barkli i koji je održavao staklene bašte za zemaljske orbitalne fabrike, pre nego što je izgnan na jednosmernu misiju u duboki svemir. Sada je Barkli bio sopstvena staklena bašta... sopstvena nastamba. Nosio je ekosistem zelenih i narandžastih vlakana i hranio se ovim i onim... tu malo svetlosti, parče prirodne ugljenične materije tamo...
     Od nekih tipova simbioze čak se i ja plašim, pomisli Saul dok su se kretali kroz lavirint uskih krivudavih prolaza koji su ih vodili sve dublje i dublje u led. Koliko god da je Halejevo gravitaciono polje na površini bilo slabo, Saul je mogao da oseti kako njegovo privlačenje slabi i najzad nestaje, van svakog osećaja. Bilo je to središte, jezgro. Ovde dole oblikovalo se prvo zrnce, pre četiri i po milijarde godina, i otpočelo proces narastanja kako se sve više i više delića prikupljalo, stapalo i raslo u loptu primordijalne materije. Supstanca dalekog svemira.
     Provukli su se kroz debele uljaste prevoje biljke sa listovima zaptivačima... vegetacije koja se ponašala prilično slično vazdušnoj komori, jer na curenje je reagovala lepljenjem lista preko lista dok vazduh ne bude zaptiven sa neoštećene strane. Bila je to delotvorna tehnika, ali Saulu je i dalje bilo neprijatno dok se probijao kroz lepljivu masu. Giboni su drhtali, ali su to podnosili bez žalbi.
     Ovde je energija iz fuzionih reaktora racionisana i štedljivo korišćena. U bledoj svetlosti njegove svetleće kruškice, prolazi su svetlucali onako kako ih se sećao iz najranijih dana, mračnom iskričavom lepotom prirodne ugljenične stene i klatratnog snega. Saulov nos trže se na bademasti miris cijanida i azotnih oksida... njega su simbionti prerađenih gena u njegovoj krvi činili prijatnim, ali bio je jači nego što se ikada sećao.
     Zaustavio se da uzme uzorke sa nekoliko mesta duž puta. Svaki put njegov vodič čekao je strpljivo, mirno.
     Tragovi su bogatiji kako dublje idemo... kao što slutim već godinama.
     To je imalo malo smisla, razume se. Zbog čega bi protoživotni oblici prodirali ovde u primitivni materijal sve gušće i gušće, na mesto gde periodični talasi topline od uzastopnih prolaza pored Sunca nikada nisu dospeli? Bila je to tajna, ali bilo je tako. Istina, složeniji oblici razvijali su se na većoj visini, ali osnovna supstanca bila je gušća prema jezgru.
     Uzdahnuo je. Pitanja. Uvek pitanja. Kako život može da bude toliko dobar - i toliko surov - da ponudi čudesa za razrešavanje a pruži toliko malo vremena, tako malobrojne nagoveštaje?
     Njihovo putovanje nastavljalo se, zalazili su uske procepe gde se s vremena na vreme moglo videti kako poneka prilika prekrivena zelenim radi po vrtu džinovskih pečurki, ili sedi pred malom svetlećom konzolom, radeći za koloniju, ali na mestu koje izabrao sam, ili sama.
     Saul se osećao kao da je opkoljen. Led je bio težak, masivan svuda oko njega. Pritiskao ga je, vlažan, taman. Blizu smo, veoma blizu središtu, osećao je on.
     "Stigli smo." Barkli otpliva u stranu. Saul sumnjičavo pogleda u uski tunel, jedva čovekove širine. On pročisti grlo.
     "Ostanite ovde, Simone, Šulamite."
     Patuljasti giboni nesrećno su žmirkali. Morao je da ih otkine sa sebe i posadi na zid. Posmatrali su ga, razrogačeno, kada se pogurio i otpuzao u memljivi prolaz.
     Osećanje klaustrofobije raslo je dok je puzao. Zidovi i pod bili su istrljani do ledene glatkoće bezbrojnim hodočašćima. Nekako, tunel je delovao mnogo hladnije od spoljašnjih prolaza. Imao je samo nekoliko metara, ali do trenutka kada se blaga svetlost pojavila pred njim, Saul je osećao snažnu napetost.
     Kada je stigao do otvora, nekoliko trenutaka naprosto je piljio.
     Četiri majušna komada svetlećeg fosfora tinjala su nad uglovima odra od rezbarenog kamena. Na njemu je ležala prilika čovečjeg oblika. Sulejman Uld-Harad.
     Saul izlebde u odaju. Sila teže nije ga privlačila. Bio je sasvim bez težine.
     On dograbi jedan rog odra sličnog oltaru. Simbiotska Halejeva obličja otpala su i ostao je Uld-Harad onakav kakav je stvarno bio: stari, stari čovek koji je otišao na počinak posle više godina nego što bi sam izabrao. Oči, sklopljene u konačnom snu, ipak su odavale utisak oštre posvećenosti - svojim ljudima i božanstvu koje ga je toliko razočaralo, a ipak ga održavalo.
     Saul oda poštu, prisećajući se.
     Najzad se obazro. Virdžinija je govorila o 'ostavštini'. Pa ipak, odaja je bila gola, prazna, izuzev svetlećih kruškica, leša i rezbarenog odra.
     "Čekaj čas..." promrmlja Saul. On se okrenu naglavce i zapilji izbliza u kamen. "Ja... ne verujem u to."
     Petljao je po pojasu i izvadio retko korišćenu ručnu svetiljku. Njen oštri snop na trenutak ga je zaslepio i on ga okrenu naniže, dok je žmirkanjem terao mrlje.
     Onda Saul dodirnu kamen u čudu, ruke blistave pod uskim svetlom, i pomilova nejasne ali očevidno simetrične obrise. Glas mu je bio prigušen.
     "Ovo je Sulejman našao dok je tražio istinu u srcu komete. Ovo..."
     Bilo je to naučno otkriće, i još više.
     Bilo je to zaprepašćenje.
     Pratio je pokretima rebra drevnog morskog stvorenja, fosilizovanog u sedimentnoj steni. Saul je zurio u pravilno uklopljeni grudni koš, nepravilno uobličena, napola otvorena usta koja su zjapila kao uhvaćena u pola trka, smrznuta u gladnoj poteri... i smesta je znao da je oblik koji je dodirivao morao biti stariji, daleko stariji od samog Sunca.
     Svuda oko njega, bliski pritisak triliona tona stene i snega delovao je ništavno u poređenju s naglom težinom godina.