VIRDŽINIJA

     Bila je to predstava koju ljudi nikada ranije nisu videli, i vrlo verovatno nikada i neće. Uporno udaranje lansera tokom više od tri decenije menjalo je orbitu padajuće ledene planine, pomeralo žiže sve izduženije elipse. Zemljina orbita obgrlila je Sunce i odstupala od kruga za manje od dva procenta. Ali Halejeva izduženost iznosila je devedeset šest procenata još pre nego što su ljudske mašine počele uporno guranje. Sada se kriva skupljala sa svakim novim satom i dovodila prodorno leto. Halej nikada nije bačen toliko blizu nagrizajućeg Vrelog.
     Tuneli i hodnici bili su izvrsne akustičke cevi. Kako se led trljao i valjao o nova mesta trenja, ječanje je odjekivalo duboko po jezgru, budilo spavače - iako je takvih bilo malo kako se ključni sat primicao.
     Uz pad od pedeset kilometara u svakoj sekundi, Halej je jurio prema drevnom neprijatelju. Svaki prethodni susret skidao je po sloj leda sa komete, ali sada je ova tutnjala i uvijala se od novih sila koje su pokušavale da je zdrobe na nakovnju njenog sunca.
     Virdžinija je gledala urlajuću, zaslepljujuću oluju kroz elektronske oči. Kako je svaka kamera zamirala od udara žaoke prašine i plazme, ona je koristila drugu, iz dubokih dvorana. Sunce se nadnosilo nad njih dvaput veće nego sa Zemlje. Ali sa površine nije se mogao ugledati užareni disk. Halej se okretao ali nije video izlaske Sunca. Potez prodornog bleštanja obeležavao je mesto gde su izlivi Vrelog nailazili na poplavu jona koja je eksplodirala sa Haleja, a pobeda je neizbežno pripadala Vrelom. Razbijeni na atome, jonizovani, gasovi su skretali, odbijali se u stranu i brisali iznad malog ledenog sveta u namagnetisanom pokrivaču. Ta uzavrela atmosfera nije bila lojalna prema roditelju, već je umesto toga hitala napolje.
     Halejevi dvostruki repovi sada su se razvili do raspona većeg od Merkurove orbite. Izuvijani titravi barjak plazme sadržao je manje vode od mnogih većih zemaljskih ribnjaka, ali Sunčeva prodorna svetlost učinila ga je najvidljivijim objektom u Sunčevom sistemu. Napredni stanovnici obližnje zvezde mogli su razaznati gotovo prave, svetlucave zavese koje su se pružale od središnje zvezde. Rep od prašine, kao suprotnost, bio je zakrivljena crvenkasta traka, isprekidana tamnim stazama i iskričava od komadića veličine šljunka i mikronski velikih zrnaca.
     Ali oni koji su jahali na ledenoj trunki, koja je ovima bila roditelj, nisu mogli videti najdivniji rep koji je ikada ukrašavao jednu kometu, u čitavoj istoriji. Dok je ova ubrzavala sve dublje u zvezdin bunar teže, mrgodna koma nepodnošljive blistavosti proširila se i prožderala čitavo nebo. Zaslepljen, Halej čak nije mogao ni videti svoju nemezu. Nebo je sjalo svuda.
     Virdžinija je pažljivo proračunala taj efekat, jer on je bio ključ. Da je dopustila da Halej ostane bez obrtnog momenta, sunčana strana vinula bi se do temperature od četiri stotine stepeni, one koju bi čvrsto telo imalo na tom rastojanju od Sunca. Kako se toplota cedila dublje, ona je sve brže okretala ledeni svet, da bi ublažila efekat i dopustila noćnoj strani da zrači prema crnilu svemira.
     Ali crnilo je nestajalo. Uskoro je sopstveno leto komete odbijalo Sunčevu svetlost nadole, na senovitu stranu Haleja, iz svih smerova, a temperatura je rasla sve brže kako se primicao perihel.

     "Kako izgleda?" Karl je gledao ekrane Centrale s Lani uza se. "Već nam je odletelo dvadeset metara leda!" reče on oštro. "Koliko dugo će još potrajati pre nego što nas raznese?"
     Virdžinija je osećala rastući nivo sukoba. On je bio čovek koji je rešavao probleme, a u ovoj velikoj krizi nije imao nikakvu ulogu. Poput ostalih, bio je bespomoćni putnik na sopstvenom brodu.
     "Bezbedni smo", reče ona umirujuće, koristeći preplitanje tonova u altu, što joj je glas činilo bogatijim nego što je to original ikada bio.
     "Zaptivke tunela?"
     "Nedirnute", reče Virdžinija i prikaza kapke sa čeličnim poklopcima na svojim mestima, na dubini od dve stotine metara unutar svakog tunela. Iza njih, ogromni čepovi od leda zaprečavali su put Vrelom.
     "Prestani da se brineš", reče Lani blago i položi ruku na Karlovo rame. "Mogli bismo baš i da uživamo u prizoru."
     Virdžinija je kasnije razmišljala kako je bilo naročito ironično što je Lanine reči podvukla duga razvučena tutnjava, koja je prodrla u Centralu. Sferična odaja zatresla se, zaškripala. Oprema poiskaka sa držača.
     "Obrušavanje", objavi Virdžinija i nabaci sliku na središnji ekran. Lagana masa snega i leda virila je kroz zidove tunela i padala, bolno sporo.
     "Prokletstvo!" reče Karl, napetog glasa. "Gde?"
     "Položaj 3C, kao što su naše projekcije nagovestile."
     "Pritisak..."
     "Čvrsto zaptiveno. Nema izliva." Virdžinija je proučavala talasni oblik Karlovog glasa i otkrila visok nivo napetosti. Kada bi samo više slušao Lani...
     Osnovna ljudska reakcija na događaje ogromne veličine jeste - zavući se negde.
     Virdžinija je to primetila u poslednjim danima pre perihela. Njeni mehovi tumarali su pčelinjakom tunela i proveravali ima li curenja i naglih vodoskoka lutajuće vreline. Retko su ikoga sretali. Sada je čak i Stormfild park bio napušten, vrteška zaustavljena.
     Ljudi su obavljali poslove, radili po smenama - i zavlačili se u rupe s voljenima, posmatrali kitnjasti vrtlog napolju preko video-displeja. Džefers je razvio novu vrstu svetlosnog dovoda koji je mogao da se izvuče iz duboko ukopane kamere i na taj način smanji opasnost, ali i dalje su se cevi pod viosokim pritiskom otvarale i talasi zapenušanog crvenog blata preplavljivali su mnoge Virdžinijine osmatračke stanice.
     Rezervisala je majušni deo osnovne memorije za svoj 'ured'. Tamo je sedela usred zujanja mašinerije, osećala umirujuće trljanje stolice, treptanje konzola. Volela bih da mogu da odvojim dovoljno memorije da odem na plivanje, pomisli ona. Mogu da osetim i sopstvenu napetost...
     Kao vrsta, razmišljala je ona, Homo sapiens nikada nije istinski prevazišao međe plemena. Istorija poslednjih stotinu hiljada godina pokazuje kako se pametno prilagođavao sve većim zahtevima. Pod pritiskom potrebe obrazovao je sela, gradove, narode. Pa ipak, čuvao je pravu toplinu i vrela osećanja samo za uski krug prijatelja i rođaka. Umreće da očuva pleme, porodicu, susedstvo. Okretanje većim temama uspevalo je samo uključivanjem finih, dubljih izvorišta.
     Zbog toga, sve snažniji pozadinski hor drhtaja, krump zida u padu, tihi, ozbiljni mrmor napregnutog leda - svi ti zvuci gonili su osoblje unutra. Ne u zajedništvo, već u puteni spokoj i utehu sadruga svemiraca, ili čudovnjaka, ili Havajaca. Svako je tražio sebi sličnog za ono što su mogli biti poslednji sati.
     Izuzev jedne usamljene prilike, koja je retko napuštala Centralu.
     "Saule", rekla mu je kada je ćilibarna perjanica briznula sa površine i bacila trake čipkastog svetla preko poznatog, naboranog lica. Sedeo je dugo pred displejom, um mu je bio daleko dok je ponovo i ponovo okretao mali kamen u šaci. "Saule?"
     "Ah - oh, da?" Izborano lice diže pogled sa komada kamena.
     "Sigurna sam da bi mogao da bdiš i negde drugde."
     On sleže ramenima. "Stormfild je zatvoren. Nisam trenutno potreban u bolnici. Ne postoji neko drugo mesto na kome bih naročito voleo da budem."
     "Sigurna sam da bi ti Karl i Lani poželeli dobrodošlicu. Budni su, gledaju..."
     On diže ruku. "Ne, ostaviću ih na miru. Neću da se guram tamo gde sam peti točak."
     "Mnogo brineš zbog tog starog kamena", reče ona, da promeni temu. Okretao ga je u šakama satima.
     On pogleda tamnosivi komad. "To je sa Sulejmanovog odra. Nosio sam ga sa sobom nedeljama i proučavao. Ali to... to nije ono na šta sam trenutno mislio."
     Pogled mu odluta do rashladne jedinice koja je sadržavala šesnaest litara superohlađenog organskog procesora. Virdžinija pomisli da je razumela.
     "Ti si sa mnom gde god da se nalaziš na Haleju, Saule."
     On zažmirka, klimnu. "Znam... Samo..."
     "Samo ovde, u fizičkoj blizini moje organske memorije, osećaš se mirnije?"
     On se nasmeši onim starim, suvim osmehom, neznatno napućene usne i naborane oči zajedno su prenosile ironiju koja nikada nije bila daleko od njegove sopstvene predstave o samom sebi, znala je to. "Toliko sam očigledan?"
     "Za onu koja te voli, da."
     "Postoje trenuci kada poželim..."
     "Da?"
     "Mogao sam da pronađem način da te kloniram."
     "Tako da bi me poznavao - ili nekoga sličnog meni - u puti?"
     "Sećanja samo pogoršavaju neke stvari."
     "Postoje..." Nije osećala pravo oklevanje, a, u svakom slučaju, s njenom brzinom neodlučnost bi potrajala samo nekoliko milisekundi, ali morala je da održi crte žive osobe. "... Postoje naši snimci."
     On se suvo zakikota: "Znaš koliko puta sam ih puštao."
     Nagoveštaj stidljivosti, da. "Mogla bih... da ih obogatim sobom."
     "Ne!" Tresnuo je pesnicom u mrežni naslonjač. "Hoću pravu stvar, pravu... tebe."
     "To će i biti."
     "Kada smo snimali sebe, to je bilo zavitlavanje, kao par koji se u spavaćoj sobi slika polaroidom. Nikada nismo nameravali da ih samo jedno od nas pušta." On zavrte glavom. "Na ovaj način, bez tebe - bez prave tebe..."
     "Ali ja jesam ja. Stvarnija od bilo kakve holo-slike! A ako uđem u senzorsku vezu, to je kao da si se sreo sa jednom starijom i verovatno mudrijom Virdžinijom. Sa mnom."
     Saul se ranije opirao tom predlogu, iz razloga koje nije u potpunosti shvatala. Ali sada, možda zbog pritiska samoće koji donosi opasnost, on diže glavu i pogleda pravo u njenu optiku. "Ja... hoće li tako biti?"
     Znala je da ne može da garantuje da će to biti neka originalna Virdžinija, očuvana u ćilibaru. Ona nije više bila osoba koja je potekla u pretrpanu ličnost Džonfona i potpuno je preplavila. Lagana evolucija i samoizazvano napredovanje preveli su je preko ogromnog rastojanja tokom tih godina. Ali Saul to nije morao znati, baš kao ni bilo ko drugi, i to je za njega bilo uteha.
     "Dođi do mene, Saule."
     On odloži kamen i posegnu za neuralnim priključkom. Na svoje iznenađenje, osetila je nemir.
     Možda će to i za nju biti povratak.

     Neposredno pre perihela Sunce prekide da se povlači prema jugu i ponovo poče da se diže. Kako je disk rastao, pomerao se prema ekvatoru. Bilo je večno podne dok je kometa podrhtavala i eruptirala pod beskrajnim bleskom. Južna hemisfera, dubljena i bušena mesecima, sada se hladila kako je sever dolazio pod opaki napad.
     Sublimovana voda i ugljen-dioksid odnosili su toplotu sa trunke koja se brzo okretala. Površina joj je ispucala na mnogo mesta, sledeći oslabljujuće otiske koje je čovek otisnuo u njoj tokom sedam decenija. Sveže isparljive materije sublimovale su i eksplodirale. Oštri odlomci čileli su u okrnjke za nekoliko minuta, kao oglodani peščanim mlazom. Sitnije kamenje podizalo se i obrazovalo lebdeće štitove koji su privremeno štitili led ispod sebe, a onda bi bili oduvani da se pridruže pribirajućem repu od prašine.
     Na severnom polu, do tada pošteđenom onog najgoreg, grabljivo Sunce duboko je zagrizlo. U vreme velikih zaraza, neke sekte zakopavale su nepovratno mrtve duboko u led u blizini pola. Sada ih je Vrelo pronašlo.
     Nekim slučajem, prizor je bio vidljiv preko svetlosnog dovoda koji je izlazio na površinu u zaštićenom uglu tačno na severnom polu. Eksplozije gasova ispod njih podigle su omotane mumije i zavitlale ih prema nebu. Paleća vrelina oslobađala je jonizovani kiseonik iz leda i tela su planula, osvetljavajući predeo trenutnim narandžastim lomačama. Te buktinje bačene su, okrećući se i plamteći, naviše i napolje, nasuprot ogromnim, neznanim silama. Visile su u nebu duge trenutke, nalik na udaljene svetlucave zamkove, a onda bi žmirnule i ugasile se, zaranjajući zauvek u reku koja je kuljala iz Sunca.

     "Prokleto bilo! Prošli smo ga!"
     Karlovo zapanjeno lice umešalo se u studiju 3D konstrukcije, koju je menjala. Upotrebio je prioritet da se probije u glavni tok njene ličnosti.
     "Da. Možete da se radujete", rekla je toplo.
     "Kako si to izvela?"
     "Vektorska mehanika, ništa teže od toga."
     "Bila si divna!" Lani je sedela pored Karla, očiju eaširenih od čuda što je živa. Virdžinija iz daljine shvati da su stvarno očekivali da izginu.
     "Rekla sam vam verovatnoće", reče Virdžinija. "Svakako ste..."
     "Zaključili smo da nas samo hrabriš!" Karl se nasmeja.
     "Stavila sam proračune na raspolaganje, ti ludo." Virdžinija pusti da laki kikot poprati tu rečenicu, razmišljajući o tome da bi, da ju je iko stvarno proverio, taj otkrio da je u stvari prijavila verovatnoću preživljavanja od tri prema jedan, kada je ova u stvari bila samo pedeset dva procenta. Ali bila je sigurna da niko neće obaviti čitav složeni proračun. Tokom trideset godina, svi su došli dotle da se pouzdaju u nju, baš kao što su računali na Saulova bio-čuda.
     Lani je bila blistavih očiju, puna iščekivanja. "Kada možemo napolje? Hoću da ponovo gajim neke biljke na Suncu."
     "Za najmanje pola godine", reče Virdžinija ozbiljno. Otkrila je da su ljudi izjave više primali srcu ukoliko su bile protkane oštrijim suglasnicima i ponekim bas tonom.
     "Nema veze, imaćemo mi mnogo posla unutra", reče Karl i s ljubavlju pljesnu Lani po stražnjici.
     Virdžinija je tačno znala šta mu je na umu. Bilo je to, implicitno, u čitavom njegovom psihološkom profilu, istina, ali intuicija joj je rekla više. Karl se emocionalno učaurio decenijama, i to je bilo ključno za opstanak Halejevog jezgra. Sada su vreme i okolnosti odradili svoju neobičnu čaroliju i on je bio slobodan. Mladi Karl nije mogao - i to nije ni činio - da odgovori na Lanine neme darove. Ovaj iskusniji, mudriji Karl mogao je, želeo je, i trebalo je to da učini.
     Negde u sabijenim dubinama organske memorije zaplamsa titraj humora i ironije. Dobija ono što mu je bilo potrebno, makar to i ne bilo ono što je želeo. Virdžinija pribeleži sebi da provede Lani kroz 'rutinski' lekarski pregled za četrdeset dana.

     Bockava oluja narastala je. Iako su preživeli ono najgore u perihelu, zaostala toplota i dalje je curila prema unutrašnjosti. Virdžinija je slala ljude, žene i mehove da zaptivaju tunele koji su se urušili, čitave zone tunela čiji zidovi su počeli da prskaju i isparavaju.
     Zagrejan u vakuumu, led sublimuje direktno u paru, bez prelaska u tečnost. Kada je izbrazdana koža Haleja oduvana, Virdžinija je otpočela svoj veliki eksperiment.
     Grupe ojačanih mehova otisnule su se s erodiranih ždrela tunela. Oni su postavljali ploče amorfnih silikata, pesak i blato osušeni, prosejani i sabijeni tokom godina rudarenja. Hitro su širili ogromna polja međusobno povezanih, škriljčano crnih pokrivača po dobro odabranim mestima u blizini Halejevog ekvatora. Ovi su bili preteški da ih sublimujuće pare odozdo odgurnu, a mehovi su se dvostruko osiguravali time što su ukucavali i kablove koji će ploče držati.
     Efekat se pokazivao bolno sporo. Sada se Halej okretao sa danom od samo tri sata. U tačno proračunatom trenutku, silikatni štitovi sprečavali su Sunčevu svetlost da dođe do leda. Iznad te oblasti, izliv gasa se smanjivao. Sa drugih površina se nastavljao, i ta razlika u potisku, udružena nad obrtnim licem Haleja, počela je da mu sićušno menja orbitu. Astronomi su još davno opazili taj 'efekat rakete' na rotirajućim kometama na kojima su se privremeno otkrila polja prašine, ali je to uvek dolazilo spontano i bilo privremeno. Sada je rađeno namerno.
     Virdžinija je iskorišćavala mehove bez milosti. Neki su se pregrevali i kvarili, drugi su bili zdrobljeni između ogromnih ploča dok su se gurali i zanosili u oluji gasa koju je gonilo Sunce. Na njenu zapovest, mogli su da okrenu ploče postrance, tako da su zaštićene oblasti odjednom oživljavale i bljuvale ćilibarne perjanice. Uporno, odlučno, svirala je dinamičku simfoniju sa mahnitim uraganskim silama koje su tukle mehove i njihov teret. Danima, zatim nedeljama, usmeravala je gnevnu paru sa Haleja na nove puteve. Neuravnoteženi potisak usaglašavao se duž orbite komete, uporna ruka koja ih je gurala prema novoj orbiti.

     Četiri meseca posle perihela, Virdžinija je čekala ono neizbežno. Koristila je nove nizove infracrvenih i mikrotalasnih radara, usredsređene prema očekivanoj kupi na nebu.
     Prvi je bio spor i mali, čudo tehnologije prikradanja. Uhvatila je nagoveštaj širokih prozračnih krila koja su Sunčevu toplotu zračila u stranu. Samo je njena mikrotalasna mreža u faznom nizu, na frekvenciji od deset gigaherca, uhvatila njegovu slabu senku. Raširila je paučinaste žičane prijemnike preko zapremine koja je premašivala stotinu kilometara, da bi dobila veću rezoluciju. Da je ovaj bio brži, možda ne bi uspela da na vreme integriše različite signale. Ovako, spalila je stvar zatubastog nosa na deset kilometara od Haleja.
     Iza nje, nekoliko trenutaka kasnije, stiglo je nešto krupno i nespretno. Koristilo je Sunce kao pozadinski zaklon i ubacilo se u blistavoplavu Sunčevu buktinju koja je nikla samo sat ranije iz velikog magnetnog luka.
     Potkačila ga je laserskim udarom, osećajući kako joj jeza prolazi kroz um. Nikada ne bi primetila slabašni, izdajnički titraj ultraljubičastog koji je odavao dolazeću bojevu glavu... osim što je posmatrala buktinju kao deo trenutnog istraživačkog programa. Džefers je bio u pravu kada je zahtevao da se zadrže specijalizovani uređaji za naučnu dijagnostiku: isplatilo se neprekidno učenje.
     Treći je bio brz, primicao se sa stotinu kilometara u sekundi i još ubrzavao pogonom sa lakim jonima. Virdžinija se pitala zbog čega su ostavili uključen elektrostatički akcelerator, budući da je zbog njega projektil bio mnogo vidljiviji. Pucala je na njega sa nedavno vaskrsnutih lansera, i sa kašnjenjem do dve sekunde, sa punim poverenjem, čekala na potvrdu uništenja.
     Ova nije stigla. Njen fazni niz rekao joj je zašto. Stvar je bočno manevrisala i izbegavala gvozdenu tanad. Očigledno je bila u stanju da uhvati mikrotalasno zujanje lansera i da vidi dolazak tanadi.
     Smesta je ispalila sve upregnute nizove lasera.
     I ovi su promašili. Ali tada je bilo ostalo samo četiri sekunde i ona čak nije imala vremena ni da uključi alarme po tunelima Haleja.
     Očajnički, ona pojača nivo snage gigahercne mreže za teravat i prebaci sistem sa PRIJEM na PREDAJA. Niz nikada nije upotrebljen na takav način. Na kratki čas mogao je da pošalje pozdrav civilizaciji sa druge strane same galaksije, samo da je neko slučajno gledao prema snopu. Tanjiraste antene od paukove mreže mogle su da sondiraju i pogađaju. Virdžinija ispali impuls elektromagnetne energije na preciznu tačku koja je plivala u njenom triangulisanom viđenju sveta.
     Ovu bojevu glavu opremili su sigurnosnim upaljačem. Kada je elektromagnetni tornado naleteo na nju, um u čipu ispalio je sabijene eksplozive pre nego što su ovi mogli da ispare. Ekvivalent dvadeset megatona paleće fuzione energije rascvetao se u crnom nebu iznad Haleja i podigao bleskom spaljenu belokosnu maglu sa izbrazdane površine.
     Tokom čitave bitke Virdžinija nije upozorila nikoga. Ljudi, žene i porodice nastavljali su svoje živote neuznemireni. Tek kada su se radnici na površini začudili zbog nagle sjajne buktinje, pozvala je Karla i prenela mu vest da je njihova velika bitka došla i prošla u vremenu koje je Karlu bilo potrebno da spusti šoljicu kafe.