VIRDŽINIJA

     Lani je cupkala bebu na kolenu i izazivala prestrašeno i oduševljeno cičanje. Karl se ozareno smešio na veseli par i nastavljao da pumpa na mašini za vežbu. Morali su da provode polovinu vremena u G-točku da bi ugradnja kalcijuma kod dece bila normalna. Desetina G bila je teška, ali nije predstavljala pravu nevolju.
     "Hoćeš da posetimo tetu Džini?" upita Lani bebinu stariju sestru, koja klimnu s palcem u ustima.
     Pojavi se svetlucanje, poče da visi u vazduhu. Onda kroz njega koraknu preplanula Virdžinija i mahnu. "Ćao, ribičoni. Sve spremno za surf. Zanima li vas?"
     Mala Anđelika nasmeja se, a beba zaskiča od radosti. Lanin drugi porođaj bio je, po Saulovim rečima, 'dosadno normalan'. Oba deteta kao da su dobijala težinu dok ih je Virdžinija gledala; svakog dana bila su sve teža, a jela su kao mećava.
     Karl mahnu niz točak, prema zelenoj divljini Stormfild parka. "Misliš da bismo ikada mogli tamo da postavimo jezero?"
     "A onda da na njemu napravimo talase?" upita Lani lukavo.
     On klimnu. "Anđelika će verovatno hteti da kopira tetu."
     "Ma hajde", reče Lani. "Postoje neke stvari koje nismo u stanju da izvedemo, znaš?"
     Karl se isceri. "'Oćeš se kladiš?"

     Virdžinija se sećala pada u Jupiterov gravitacioni bunar. Bilo je to vreme napetosti i kajanja.
     Njeno krojenje vetrova sublimacije nakrivilo je Halejevu orbitu, dodalo brzinu. Razlika u odnosu na prvobitnu putanju neprekidno se povećavala dok su lanseri bez prestanka tukli.
     Bilo je to tek malo skretanje u astronomskim pojmovima. Ali bilo je ključno.
     Prišli su iza Jupiterove hitre putanje, a ne ispred nje. Prohujali su kroz protonsku kišu ogromnog magnetnog pojasa, videli kako tačkasto lice Joa izbacuje bezbojne vulkanske pozdrave.
     Prolaskom iza džinovskog sveta, Haleju je dodat zalet, a ne oduzet. Umesto da okrene nazad, prema unutrašnjosti Sunčevog sistema, glava komete još je više ubrzala i jurnula od Sunca. Usijani džin sada je počivao iza truna koji se hitro smanjivao, a zraci i uticaj slabili su mu svakodnevno.
     Dok su zaokretali oko trakama pokrivenog Jupitera, Virdžinija je pažljivo proučavala lica osoblja koje je posmatralo ekrane. Zgledali su se, shvatajući ogromnost onoga što su učinili.
     A sada, godinama kasnije, turobno razočaranje tih dana oslabilo je. Proći će vekovi pre nego što dođu do stvarno bogate oblasti, gde su se ledeni svetovi okupljali u velikim oreolima, poput pčelinjih rojeva. Razdvajala su ih ogromna rastojanja, ali u međuzvezdanom prostoru takva putovanja zahtevala su malo energije.
     Te daleke ledene lopte mamile su ih, bile su to sveže zalihe metala i isparljivih materija. Doći će sledeća generacija, pa sledeća. Zasluživale su te izvore; zasluživale su priliku, nadu.
     Karl, Lani - zapravo, svi oni - bili su zahvaćeni u klupko polaganog nestajanja.
     Ali će Saul možda bivstvovati večno, ukoliko ga ne uzme neka nesreća. A čak i ako umre, tu su bili njegovi klonovi. Uvek će joj biti na raspolaganju neki Saul.

     Bes, osujećenje, očaj - došla je do toga da ih prepoznaje kao privremeno osvetljenje pojedinačne duše, sevanje munje preko trajne tmine. Ljudi su imali vreme reakcije, koje se razvilo evolucijom usled potrebe da se grabi, bori, hrani, beži. Nisu bili uslovljeniji laganim kretanjem svetova nego što je vodeni cvet bio Rimskim carstvom.
     Halejeva posada privikla se na sudbinu i polako, neprimetno za same sebe, povukla u svoje niše i zabrane s ljudskim središtem. Virdžinija je uživala da se spušta na njihovu vremensku razmeru i posmatra kako Anđelika raste u zapanjujućim naletima. Kako je pouzdanje u nove tehnike raslo, uskoro su se i druga deca pridružila prvima, pa su se igrala po tunelima i hodnicima ritualno čišćenim od opasnih Halejevih oblika.
     Kako je Halej usporavao dok se peo iz plitkog nagnutog korita Sunčevog gravitacionog bunara, njena pažnja okrenula se od nauke - iako je nastavljala da prikuplja podatke, postavlja teorije, raspravlja sa Saulom i drugima - i prešla na krupnije teme.
     Ono što je Dekart nekada učinio, bila je prisiljena da i sama uradi. Pitala se šta se može zaključiti iz osnovnih principa Cogito, ergo sum? Ali ko je bio onaj ja koji je to izjavio?
     Naučnim žargonom rečeno, ona je bila predstavnik nove klase, više nije bila sisar već biokibernetsko biće. Predstavljala je venčanje organskog i elektronskog, uz crtu razumne svesti. Po strogoj definiciji, nova klasa bi trebalo da se pojavi na osnovu evolucije, nakon seksualnog sređivanja gena i razdvajanja na vrste. Ali jednom kada se pojavila inteligencija, eonima dugi proces zastareo je. Nova klasa mogla se pojaviti i razviti planski.
     Ona Virdžinija koja je sada obitavala u rashlađenim sinapsama i holografskim matricama, više nije bila ljudsko biće u užem smislu. Pa ipak, imala je mirijade ljudskih crta i nedostataka, osobina i propusta. Nije mogla ništa više da ne obraća pažnju na ljutnju Saula, Karla, Džefersa i Lani nego što je mogla da zaboravi sopstveno detinjstvo, grubu ljubav svoga oca.
     Pa ipak je predstavljala nešto više. Radost koju su osećali Karl i Lani povremeno bi je žacnula; Saulova željna nostalgija za njenim otelovljenjem zadavala joj je pravi bol. Ali, iako je razumela i osećala sve to, došla je dotle da je sve primala kao podskup krupnijih tema sa kojima se suočavala. Ti krhki ljudi bili su povezani u istinskom prolaznom životu koji su odredili zakoni prirodnog odabiranja - njihove smrti bile su im upisane u kosti. Čak i Saul, njen sadrug besmrtnik, jahao je na hormonskoj plimi. Osećali su duboko i razmišljali mnogo o smrti.
     U Ortovom oblaku, ispod sjajnih zvezda koje ne trepću, kružio je trilion kometnih jezgara, više prostora nego što je ikada obećano nekoj otrcanoj grupi lutalica. Kolonisti će imati Karla kao svoga Jošuu - ironija koja je svakako već pala na pamet Saulu - i on će ih voditi napred.
     Ali, dok Virdžinija bude u stanju da im pomaže i da se stara za njihove potrebe najbolje što može, ima i sopstvenu jedinstvenu sudbinu, kao prva u svojoj vrsti.
     Ukoliko je predstavljala novu klasu, prvi zakon morao joj je biti opstanak. Zbog toga je na napad sa Zemlje gledala kao na neplanirani, srećni ishod ljudske gluposti. Zemlja je mogla da je ima, mogla je da prevlada svoje strahove i da poželi dobrodošlicu novoj klasi. Ali sada se otisnula na novi kurs, onaj koji će na kraju njoj doneti prednost.
     Bilo joj je potrebno vreme da razmišlja, da istražuje.
     Stara vrsta Homo sapiens na Zemlji neizbežno će se širiti, najpre po Sunčevom sistemu, zatim možda dalje. Već su pokazali neprijateljstvo prema neobičnosti zatvorenoj u ledenim svetovima. Biće potrebni vekovi da im se strahovi ublaže.
     Virdžinija je znala, iako njen ljudski tovar nije, da neće biti povratka u kraljevstvo Vrelog. Ljudska društva, jednom kada se razdvoje, retko su se ponovo sretala na ravnopravnim, prijateljskim osnovama. Daleko gore prošle bi dve klase.

     Um, taj okean u kome vrsta svaka
     Smesta nalazi sebi slični znak,
     Pa ipak stvara, jer prevazić' to mora
     Daleke svetove i drugačija mora.

     Imala je vremena za poeziju, za beskrajne vizantijske staze razmišljanja. Čak je pomislila da bi mogla da nazre onaj način na koji se sve mora odvijati kada budu stigli do velikog oblaka svetova koji ih je vukao prema sebi.
     Ljudska vrsta od sada će imati različitu sudbinu, trake koje su neko vreme mogle napredovati razdvojenim smerovima. Biće manje bola ukoliko ne bude ni dodira.
     Proračunavala je verovatnu evoluciju nove vrste čoveka tipa Karla Ozborna, kao i sopstvene klase, i bila je zadovoljna. Reprodukcija, prilagođavanje - ti problemi bili su ogromni, ali osećala je da im je dorasla.
     A što se tiče planetnog čovečanstva... Po njenim proračunima, nova klasa i stara vrsta neće se sresti bar četiri hiljade godina. Dobro. Dovoljno vremena da se o tome temeljito razmisli.