10. MEĐUIGRA

     "Tresnulo te je po glavi baš dobro", reče Guni. Sedela je uz mene i gledala kako jedem supu.
     "Znam."
     "Trebalo je da te odvedem u bolnicu, ali tamo je opasno. Ne treba biti ni na jednom mestu za koje drugi ljudi znaju."
     Klimnuh glavom. "To važi naročito za mene. Dvoje ljudi je pokušalo da me ubije. Možda troje. Čak možda i četvoro."
     Pogledala me je kao da podozreva da sam od pada malo poremetio pameću.
     "Sasvim ozbiljno govorim. Među njima je bila i tvoja drugarica Idas. Sad je mrtva."
     "Evo, popij i vode. Kažeš li ti to da je Idas bio žensko?"
     "Da. Devojka."
     "A ja to nisam znala?" Guni je oklevala. "Ne izmišljaš tek onako?"
     "Nije to važno. Važno je da me je pokušala ubiti."
     "A ti si ubio njega."
     "Ne, Idas se ubila sama. Ali postoji bar još jedan, a možda i više njih. Ali ti, Guni, nisi o njima pričala, rekao bih. Mislim da si imala na umu one koje je Sidero pomenuo, brljače. Ko su oni?"
     Protrljala je kažiprstima kožu na uglovima očiju: ženski pokret koji odgovara muškom češkanju po glavi. "Ne znam kako bih to objasnila. Ne znam čak ni da li ih razumem ja sama."
     Rekoh: "Pokušaj, Guni, molim te. Može biti važno."
     Čuvši u mome glasu hitnost, Zek napusti samom sebi zadatu dužnost motrenja da ne naiđu uljezi, ali samo na trenutak, dovoljno dugo da mi dobaci jedan zabrinuti pogled.
     "Znaš kako ovaj brod plovi?" upita Guni. "Zalazi u vreme, izlazi iz vremena i povremeno otplovi do kraja Vaseljene i još dalje."
     Klimnuh glavom, grebući kašikom po dnu zdele.
     "Nas članova posade ima ne znam koliko. Tebi to može zvučati smešno, ali ne znam. Lađa je, vidiš, tako velika. Kapetan nikad ne pozove sve nas istovremeno. Predugo bi trajalo, danima bi trebalo pešačiti samo da bismo svi dospeli na isto mesto, a onda ne bi bilo nikog ko bi radio dok mi idemo i vraćamo se."
     "Razumem", rekoh joj.
     "Mi potpišemo ugovor, a oni nas odvedu u ovaj ili onaj deo broda. Tu i ostanemo. Upoznamo one koji su već u tom delu, ali mnoge druge mornare ne vidimo nikad. Ono odeljenje za stanovanje posade, koje se nalazi iznad moje kabine, nije jedino. Ima mnogo drugih. Stotine drugih, možda hiljade drugih takvih mesta."
     "Pitao sam o brljačima", rekoh.
     "Pa pokušavam da ti kažem. Postoji mogućnost da se neko, bilo ko, izgubi u lađi zauvek. Mislim, baš, na večnost, jer ovaj brod do nje ide i iz nje se vraća, a zbog toga se vremenu događaju čudne stvari. Neki ljudi na brodu ostare i umru, ali neki rade dugo i nikad ne postanu nimalo stariji i zarade ogromno, onda brod svrati do njihovog rodnog sveta i oni vide da je na tom svetu maltene isto ono doba iz koga su i pošli; iskrcaju se i bogati su. Neki jedno vreme postaju stariji, a potom neko vreme postaju mlađi." Oklevala je, jer se, u tom trenutku, plašila da kaže ono sledeće. Onda reče: "To se desilo meni."
     "Nisi ti stara, Guni", rekoh joj. To je bila istina.
     "Ovde", reče ona, dohvativši moju levu šaku i prislonivši je sebi na čelo. "Ovde sam stara, Severijan. Toliko mi se dešavalo toga što želim da zaboravim. I ne samo da zaboravim, želim da tu budem opet mlada. Kad se čovek napije ili drogira, zaboravi. Ali ono što ti te stvari učine, ostaje u tebi, ostaje u tvom načinu razmišljanja. Razumeš šta pričam?"
     "Vrlo dobro", rekoh joj. Povukoh šaku sa njenog čela i dohvatih, istom rukom, njenu šaku.
     "Ali, vidiš, pošto se te stvari dešavaju i pošto to mornari znaju i o tome pričaju, bez obzira na to što im većina obalskih ljudi ne veruje, na brod dospevaju i osobe koje nisu stvarno mornari i neće da rade. Ili se, možda, mornar potuče sa nekim oficirom i bude zapisan za kažnjavanje. On tada ode i pridruži se brljačima. Zovemo ih tako zato što se za lađu kaže da 'brlja' kad čini zaokrete koje mi ne želimo."
     "Razumem", rekoh opet.
     "Mislim da neki od njih samo ostaju na jednom mestu, kao mi ovde. Neki putuju u potrazi za novcem ili bitkom. Možda u tvoju trpezariju naiđe samo jedan i ima neku priču. Ponekad dođe toliko njih da niko ne želi s njima da se zakačinje, zato glumiš da su i oni posada, onda oni jedu i, ako imaš sreće, odu."
     "Ti, dakle, kažeš da su to obični mornari koji su se pobunili protiv kapetana." Pomenuo sam kapetana zato što sam želeo da joj kasnije postavljam pitanja i o njemu.
     "Ne." Odmahnula je glavom. "Ne uvek. Posada je sa raznih svetova, čak i iz drugih galaksija, pa možda i iz drugih kosmosa. To ne znam sigurno. Ali ono što je za tebe i mene prost mornar, može biti nekom drugom poprilično čudno. Ti si sa Urta, zar ne?"
     "Jeste."
     "I ja sam, i većina ostalih ovde. Smešteni smo zajedno zato što govorimo i mislimo isto. Ali kad bismo otišli u neko drugo odeljenje za posadu, stvari bi mogle biti drugačije."
     "A ja mislio da sam proputovao mnogo", rekoh, smejući se samome sebi. "Sad vidim da nisam onoliko daleko išao koliko mi se činilo."
     "Bilo bi ti potrebno nekoliko dana samo da bi izišao iz onog dela lađe u kome moreplovci većinom izgledaju otprilike kao ti i ja. Ali brljači putuju kroz lađu, pa se i mešaju. Ponekad se potuku između sebe; ali biva i da se udružuju, tako da u jednoj bandi najzad imaš tri-četiri različite žive vrste. Neki put se sparuju, pa žena rodi decu kao što je Idas. Samo ta deca obično ne mogu imati decu. Tako sam bar čula."
     Bacila je značajan pogled ka Zeku, a ja šapnuh: "Je li i on takav?"
     "Mislim da mora biti. Našao te, onda je došao i doveo mene ovamo. Zato sam mislila da te smem ostaviti s njim dok odem po jelo. Ne može da govori, ali nije ti učinio ništa nažao, a?"
     "Nije", rekoh. "Fin je bio. U drevnim eonima, Guni, narodi Urta putovali su između sunaca. Mnogi su se konačno kući vratili, ali mnogi drugi su ostali na ovoj ili onoj planeti. Mora biti da su, do sada, heterohtoni svetovi preoblikovali ljudsku vrstu, prilagođujući je svojim kalupima. Na Urtu, ili Erti, mistici znaju da svaki kontinent ima svoj obrazac za ljudski rod: ako se ljudi sa jednog kontinenta na drugi presele, kroz vrlo kratko vreme - pedesetak pokolenja - počnu da liče na dotadašnje žitelje. Obrasci na drugim svetovima moraju biti još izrazitiji; pa ipak, mislim da bi ljudska rasa ostala ljudska."
     "Nemoj reći 'do sada'", odvrati Guni. "Ne znaš koje bi vreme bilo ako bismo sad stali kod nekog sunca. Severijane, mnogo smo pričali, izgledaš umoran. Zar ne bi sad legao?"
     "Samo ako legneš i ti", rekoh. "Umorna si koliko i ja, ili umornija. Išla si da skupljaš hranu i lekove za mene. Odmori se sad i pričaj mi još o brljačima." Istina je bila da sam se osećao oporavljeno u dovoljnoj meri da opet poželim da zagrlim ženu ili čak da se u nju zakopam; a kod mnogih žena, među koje je, rekao bih, spadala i Guni, nema boljeg puta za postizanje bliskosti nego da ih pustiš da pričaju i da ih slušaš.
     Ispružila se pokraj mene. "Već ti ispričah gotovo sve što znam. Većina mornara se dala na zlo. Neki su njihova deca, rođena na brodu i skrivana dok ne dorastu za borbu. A onaj aport, pamtiš kako smo ga uhvatili?"
     "Pa, jasno da pamtim", rekoh.
     "Nisu svi aporti životinje, ali velika većina jesu. Ponekad su to ljudi i ponekad se dogodi da ostanu živi dovoljno dugo da uđu u brod, gde ima vazduha." Zakikotala se. "Znaš, oni drugi na njihovim matičnim svetovima sigurno se čudom čude gde su ovi aportovani nestali. A naročito ako je posredi neko važan."
     Bilo je pomalo neobično čuti tako masivnu ženu da se kikoće; zato sam se nasmešio i ja koji se retko smešim.
     "A neki ljudi, opet, pričaju da mi pojedine brljače unesemo u lađu sa tovarom, da su to kriminalci koji su na svojim svetovima bili progonjeni i koji tako, kao ilegalni putnici, uđu. Ili da su oni na svojim svetovima samo životinje, te da su ovde poslati kao živi tovar, iako jesu ljudi poput nas. Mi bismo na tim svetovima bili samo životinje - čini se meni."
     Njena kosa je, sada blizu mog lica, odavala divan, prodoran miris; a meni pade na um da to ne bi moglo baš uvek tako biti, odnosno da se ona namirisala za mene pre povratka u naš kutak.
     "Neki ljudi ih zovu 'mutaći' zato što je mnogo njih lišeno sposobnosti govora. Možda imaju neki svoj jezik; ali ne mogu sa nama da razgovaraju, a kad uhvatimo nekog, on se mora sporazumevati znacima. Ali Sidero je jednom rekao da mutinir znači buntovnik, odmetnik."
     Rekoh: "Kad već pomenu Sidera, da li je on bio u blizini kad te je Zek doveo do dna vazdušnog tunela?"
     "Ne, nije bilo nikog osim tebe."
     "A da li si videla moj pištolj, ili onaj nož koji si mi dala pri našem prvom susretu?"
     "Ne, nije tamo ničeg bilo. Da li si te stvari imao na sebi kad si padao?"
     "Imao ih je Sidero. Nadao sam se da će biti dovoljno častan da ih vrati; bar me nije ubio."
     Guni je odmahnula glavom na taj način što ju je na krpama zaokrenula levo i desno; tim postupkom jedan njen obraz, okrugao, lep poput behara, dođe u dodir sa mojim obrazom. "Ne bi on to učinio. On ume ponekad da bude grub, ali nisam čula da je ikad ikoga ubio."
     "Mislim da me je sigurno udario dok sam bio u nesvesti. Nisam mogao, u padu, ovako da povredim usta. Bio sam u njemu, da li sam ti to rekao?"
     Odmakla se da mi uputi jedan dug pogled. "Stvarno? Ti to možeš?"
     "Mogu. Nije mu se dopalo, ali mislim da u njegovoj građi postoji nešto što mu je onemogućilo da me izbaci dok sam bio pri svesti. Kad smo pali, sigurno se otvorio i izvukao me svojom očuvanom rukom. Sreća je moja da mi nije obe noge polomio. A kad me je izvukao, udario me je, sigurno. Ubiću ga zbog toga kad se opet sretnemo."
     "On je samo mašina", reče Guni tiho. Kliznu šakom pod moju upropašćenu košulju.
     "Iznenađuje me da ti to znaš", rekoh. "Činilo mi se da ga smatraš osobom."
     "Moj tata je bio ribar, pa sam odrasla na brodovima. Brodu daš ime i oči, a on se mnogo puta i ponaša kao osoba, čak ti i kaže štošta. Ali nije osoba, ne stvarno. Ribari su luckasti ljudi ponekad, ali moj tata je govorio da stvarno ludog možeš poznati po tome što će svoju lađu, ako mu se više ne dopada, potopiti umesto da je proda. Lađa ima duh, ali potrebno je i nešto više od duha da bi se dobila osoba."
     Zapitah: "Da li je tvoj otac odobrio da potpišeš ugovor za rad na ovoj lađi?"
     "Pre toga se udavio", reče ona. "Svi ribari se udave. To je moju majku ubilo. Vraćala sam se na Urt prilično često, ali nikad u vreme kad su oni živeli."
     "Ko je bio autarh kad si bila dete, Guni?"
     "Ne znam", reče ona. "Za tu vrstu stvari mi nismo marili."
     Malo je plakala. Pokušao sam da je utešim, a iz toga smo vrlo lako i prirodno mogli kliznuti u vođenje ljubavi; ali njoj je opekotina pokrivala gotovo cela prsa i stomak, a, osim toga, iako sam milovao Guni i ona mene, uspomena na Valeriju takođe se ubacivala između nas.
     Najzad ona reče: "Ovo te nije bolelo, a?"
     "Ne", rekoh joj. "Samo, žao mi je što sam tebi doneo toliko bola."
     "Ma, nisi. Nimalo."
     "Ali jesam, Guni. Tebe sam opekao u hodniku ispred moje luksuzne kabine, to oboje znamo."
     Ruka joj pođe ka bodežu, ali bila ga je ostavila još dok se svlačila. Sad joj je ležao ispod odeće, daleko van dohvata.
     "Reče mi Idas da je unajmila nekog moreplovca da joj pomogne u izbacivanju leša mog posilnog. Upotrebila je za tog moreplovca reč 'on', ali je oklevala jedan tren pre nego što je to kazala. Ti si joj bila jedna od drugarica u poslu; čak i ako nisi znala da je žensko, bilo je sasvim prirodno da ona zatraži pomoć žene ako nije imala muškarca-ljubavnika."
     "Koliko dugo si znao?" prošaputa Guni. Nije počela ponovo da jeca, ali joj u uglu jednog oka videh suzu, veliku i okruglu poput Guni same.
     "Od početka, kad si mi donela tu kašu. Moja ruka je bila izložena i zato ju je ono leteće stvorenje opeklo svojim sokovima za varenje. To je bio jedini deo mene koji nije bio zaštićen Siderovom metalnom kožom i ja sam o tome, naravno, počeo odmah razmišljati čim sam došao svesti. Ti si rekla da te je opekao sev energije. Tvoje lice i podlaktice bili su nezaštićeni, ali su ostali neopečeni. Opekotine su ti na mestima koja su morala biti zaštićena košuljom i pantalonama."
     Čekao sam da nešto kaže, ali ona je ćutala.
     "U mraku sam povikao za pomoć, ali niko nije odgovorio. Onda sam ispalio hitac iz mog pištolja, sa zrakom podešenim na najmanju snagu, da bih sebi stvorio svetlost. Kad sam pucao, držao sam pištolj na visini očiju, ali nisam mogao videti nišan, pa je zrak išao pod izvesnim uglom nadole. Tebe je sigurno pogodio u visini struka. Sad, kad sam zaspao, ti si, pretpostavljam, otišla da potražiš Idas da bi me prodala za još jedan hrisos. Naravno, nisi je našla. Ona je mrtva, a njen leš je zaključan u mojoj kabini."
     "Htela sam da se odazovem kad si povikao", reče Guni. "Ali mi smo radili nešto navodno tajno. Znala sam samo da si izgubljen u mraku, a mislila sam da će se svetla uskoro ponovo upaliti. Onda mi je Idas gurnuo - gurnula, kažeš ti, ali ja to nisam znala - nož pod grlo. Bio je tačno iza mene, tako blizu da nije ni povređen kad si na mene pucao."
     Rekoh: "Bilo to kako bilo, želim da znaš da je Idas imala kod sebe devet hrisosa kad sam pretresao njen leš. Stavio sam ih u džepić uvlake onog noža koji si našla. Kod Sidera su mi i nož i pištolj; ako mi vratiš te dve stvari, zlatnike zadrži, ja ću to pozdraviti."
     Posle toga Guni nije htela da govori. Glumio sam da spavam, ali sam, u stvari, motrio ispod kapaka da vidim da li će pokušati da me ubode nožem.
     Nije pokušala, nego je ustala, obukla se i išunjala iz te odaje; prekoračila je usnulog Zeka. Čekao sam još dugo, ali nije se vratila, pa sam, konaćno, zaspao.