13. BITKE

     Samo slika to bejaše, ali toliko stvarna da sam na tren bio spreman da poverujem da to preda mnom stoji neko drugo ja. Pred mojim očima on se okrete i mahnu rukom, na način koji je bio do smešne preteranosti veličanstven, prema jednom praznom uglu sobe; zakorači dvaput. Pri trećem koraku iščeze; ali se odmah i stvori na tački gde je u početku bio. Tokom jednog dugog daha tu ostade, pa opet mahnu i zakorači.
     Onaj vođa, čovek sa prsima poput bureta, graknu neko naređenje, na jeziku koji nisam razumeo, a neko odveza žicu kojom su mi bile vezane ruke.
     Još jednom moja slika i prilika zakorači. Pošto sam se već oslobodio jednog dela prezira koji sam prema njemu osećao, mogao sam zapaziti da vuče jednu nogu i videti pod kakvim nadmenim uglom diže glavu. Vođa opet progovori, a meni jedan niski čovek, sa prljavom sivom kosom nalik na Hetorovu, reče: "On hoće da i ti uradiš onako. Ako nećeš, mi ćemo te ubiti."
     Jedva sam ga čuo. Sad sam se prisetio te raskošne odeće i tih gestova i ne želeći ni najmanje da se u pamćenju vraćam na to vreme, ipak sam bio obuhvaćen sećanjem, kao svojevremeno proždirućim krilima u vazdušnom tunelu. Ispred mene se uzdiže nebeski brod (ali kad se to dešavalo, ja nisam znao da je to samo čamac ove velike lađe) čija je pristupna rampa bila, kao srebrna paučina, opružena do tla. Moji pretorijanci, stojeći rame uz rame, popunili su ligu i više okolnog prostora; sad se razmakoše, stvarajući aveniju koja je u isto vreme bila i zasenjujuća i gotovo nevidljiva.
     "Grabi ga!"
     Muškarci i žene, obučeni u dronjke, zakovitlaše se oko mene. U jednom trenutku pretpostavih da ću biti ubijen zato što sam odbio da hodam i dignem ruku; pokušah da im doviknem da sačekaju, ali nije bilo vremena ni za to, ni za ma šta drugo.
     Neko me dograbi za okovratnik i trže me unazad, tako da se počeh daviti. Bila mu je to greška; naletevši na njega, bio sam odveć blizu da bi me svojim maljem udario, a ja mu zarih palčeve u oči.
     Ljubičasto svetlo ošinu po izbezumljenoj rulji; petoro ili šestoro pogiboše. Desetak drugih, sa napola uništenim licima ili bez ruku ili nogu, počeše urlikati. Vazduh se ispuni slatkastim dimom gorućeg mesa. Otrgoh malj od čoveka koga sam oslepeo i navalih njime na one okolo. Nerazuman je to postupak bio, ali, ipak, brljači koji su jurnuli iz sobe kao što pacovi beže od lasice prođoše gore nego ja; videh da padaju kao žito kad ga kosiš.
     Vođa, onaj sa prsima kao bure, postupio je mudrije, bacio se pri prvom hicu na pod, otprilike el daleko od mojih nogu. Sad skoči na mene. Glava tog malja sastojala se od mašinskog kugličnog ležaja; tresnuh, zapinjući iz sve snage, po mestu gde se vrat sa ramenom sastaje.
     Jednako bi dejstvovalo i da sam udario arsinoithera. Još i sad pri svesti i još i sad jak, on me udari kao što ta životinja udara grozovuka. Izlete mi malj iz šaka, a vođa se sruči preko mene i svojom težinom mi izbi dah iz pluća.
     Zaslepljujuće je sevnulo. Video sam obe njegove šake, sa po sedam prstiju, uzdignute, ali između njih je bio samo patrljak vrata, koji se dimio kao što se panjevi izgorele šume dime. Krenuo je u novi juriš - ne na mene, nego na zid; naletevši na njega, digao se i jurišao još jednom, slepo.
     Drugi hitac ga je presekao maltene napola.
     Pokušao sam da ustanem, ali šake su mi bile klizave od njegove krvi. Jedna ruka, ogromno jaka, obuhvati me oko pojasa i podiže. Dobro znani glas upita: "Možeš li da stojiš?"
     Sidero je to bio; sasvim iznenada me obuze osećanje da je to stari prijatelj. "Mislim da mogu", rekoh. "Hvala."
     "Borio si se protiv njih."
     "Ne uspešno." Prisetih se svojih generalskih dana. "Ne dobro."
     "Ali si se borio."
     "Ako tako želiš", rekoh. Naiđe grupa mornara koji se počeše komešati oko nas; neki su nosili puške-fuzilke, a neki krvave noževe.
     "Da li ćeš se boriti protiv njih opet? Čekaj!" Sidero pomače svoju fuzilku, pokretom čiji je smisao bio da treba da ćutim. "Zadržao sam nož i pištolj. Uzmi ih sada." Još je imao na sebi moj opasač i na njemu moje oružje. Gurnuo je fuzilku pod patrljak svoje desne ruke i stisnuo je, onda otkačio kopču opasača i predao mi sve to zajedno.
     "Hvala", ponovih. Nisam znao šta bih drugo rekao; pitao sam se da li je moja nesvest zaista bila, kao što sam pretpostavio, od njegovog udarca.
     Ni taj metalni vizir, koji je njemu bio lice, a ni njegov grubi glas nisu davali nikakav nagoveštaj o njegovim osećajima. "Odmaraj se sada. Jedi, pa ćemo pričati kasnije. Moraćemo se opet boriti, kasnije." Okrete se da se suoči sa mornarima koji su se vrzmali okolo. "Odmarati se! Jesti!"
     Bio sam voljan da činim to isto. Nije mi bila namera da se borim za Sidera, ali pomisao da ću jesti zajedno sa drugarima koji će me čuvati dok budem spavao bila je neodoljiva. Kasnije će biti lako (mislio sam) da klisnem odatle.
     Mornari su sa sobom nosili vojničke pakete hrane, a mi ubrzo nađosmo i nove količine, zalihe onih brljača koje smo pobili. Uskoro smo sedeli i jeli mirisnu večeru sačinjenu od sočiva ukuvanog sa svinjetinom, praćenog vatreno ljutim travama, hlebom i vinom.
     Možda su negde u blizini postojali kreveti ili viseći ležaji i takođe hrana i kuhinjska pećnica, ali, što se mene tiče, umor je bio preveliki, zato ne pođoh da to tražim. Desna mi je ruka još zadavala bol, ali sam znao da on neće biti toliki da ostanem budan; a bolove u mojoj glavi ublažilo je vino koje sam popio. Već sam se spremao da se opružim po tom istom mestu na podu gde sam sedeo - pomišljajući da bi dobro bilo da je Sidero sačuvao i ogrtač - kad jedan mornar, čvrste građe tela, čučnu pokraj mene.
     "Pamtiš li me, Severijane?"
     "Trebalo bi da te pamtim", rekoh, "budući da mi ime znaš." Istina je bila da ga nisam pamtio, mada je u njegovom licu bilo nečeg poznatog.
     "Zvao si me Zek."
     Zurio sam. Svetlost je bila mutna, ali čak i kad sam tu okolnost uzeo u obzir, nisam mogao poverovati da je to onaj Zek koga sam znao. Konačno rekoh: "Ne ulazeći u jednu temu o kojoj nas dvojica ne želimo da raspravljamo, ne mogu da ne napomenem da si se ti, po svemu sudeći, znatno izmenio."
     "To je zbog odeće - uzeo sam je sa jednog mrtvog čoveka. Osim toga, obrijao sam se. A Guni ima makaze. Odrezala je deo moje kose."
     "Guni je ovde?"
     Pokretom glave Zek pokaza u jednom pravcu. "Ti želiš da pričaš s njom. A i ona bi, verujem, rado popričala s tobom."
     "Ne", rekoh. "Reci joj da ću popričati s njom ujutro." Pokušah da smislim šta bih još mogao reći, ali samo kazah: "Reci joj da su stvari koje je za mene učinila nadoknadile, i više nego nadoknadile, svu štetu, ako je štete bilo."
     Zek klimnu glavom i udalji se.
     Pominjanje Guni podsetilo me je na Idasine hrisose. Otvorio sam džepić na kaniji noža i virnuo unutra da se uverim da su još tu, a onda sam legao i zaspao.

     U vreme kad sam se probudio - oklevam da to nazovem jutrom, jer pravog jutra tu nije bilo - većina mornara već je bila budna; jeli su ono što je ostalo od noćašnje hrane. Sideru su se pridružila dvojica vitkih automatona, stvorenja od one vrste kojoj je, verujem, Jonas nekada morao pripadati. Ta trojica su stajala nešto postrani od nas ostalih; razgovarala su odveć tihim glasom da bih ih mogao razumeti.
     Nisam mogao zasigurno znati da li su ta dva voliciona mehanizma bliža kapetanu i visokim oficirima nego Sidero; dok sam se premišljao da li da im priđem i predstavim se, oni odoše i nestadoše istog trena u lavirintu prolaza. Kao da je pročitao moje misli, Sidero mi priđe.
     "Možemo razgovarati sada", reče.
     Klimnuh glavom i objasnih da sam se spremao da kažem i njemu i onoj dvojici ko sam.
     "Ne bi koristilo. Zvao sam čim smo se sreli. Ti nisi to što kažeš. Autarh je bezbedan."
     Zaustih da se raspravljam s njim, ali on diže šaku da me ućutka. "Nemojmo se svađati sada. Znam šta mi je rečeno. Daj da objasnim pre nego što se svađamo ponovo. Naneo sam ti povredu. Bila je dužnost moja onda da ispravljam i ukorevam za nevaljalstvo. Radovao sam se zbog toga tada."
     Zapitah da li priča o tome da me je udario dok sam ležao u nesvesti, a on klimnu glavom. "Ne smem." Kao da je hteo još da govori, ali se uzdržao. Trenutak kasnije reče: "Ne mogu objasniti."
     "Mi znamo šta su moralni obziri", rekoh mu.
     "Ne kao mi. Vi verujete da znate. Mi znamo, a ipak grešimo često. Može se desiti da žrtvujemo ljude da bismo zaštitili svoj opstanak. Može se desiti da ljudima prenosimo neka uputstva, pa i da ona poteknu od nas. Može se desiti da ispravljamo i ukorevamo za nevaljalstvo. Ali ne smemo postati kao vi. To se desilo meni. Moram vratiti dug."
     Rekoh mu da ga je već vratio, da mi je u punoj meri nadoknadio štetu time što me je spasao od brljača.
     "Ne. Ti si se borio i ja sam se borio. Ovo je moje plaćanje. Idemo u veću borbu, možda poslednju. Brljači su krali ranije. Sad se dižu da ubijaju, da uzmu lađu. Kapetan je trpeo brljače predugo."
     Osetih koliko mu je teško da govori o nedostacima svog kapetana i koliko je željan da se okrene na drugu stranu.
     "Pošteđujem te", reče on. "To je moje oduživanje tebi."
     Zapitah: "Misliš - ne moram se pridružiti tebi i tvojim mornarima u borbi ako ne želim?"
     Sidero klimnu glavom. "Borićemo se uskoro. Skloni se brzo."
     To je, dakako, i bila moja namera do maločas, ali sad nisam mogao tako postupiti. Izvući se sopstvenim lukavstvom, u suočenju sa opasnošću, svojom voljom, to je bila jedna stvar - a dobiti naređenje da se držiš podalje od bitke, kao kakav evnuh, sasvim druga.
     Nekoliko trenutaka posle toga naš metalni vođa zapovedio je da se postrojimo. Kad smo to učinili, prizor mojih okupljenih drugara nije me uopšte ispunio pouzdanjem; Gvazahtovi iregularci su, u poređenju sa ovim drugarima, bili elitna jedinica. Poneko je imao fuzilku, kao Sidero, a poneko kaliverku one vrste kojom smo lovili Zeka. (Sada mi je bio zabavan prizor Zeka naoružanog istom takvom kaliverkom.) Pogdeko je imao i kraće ili duže koplje; a većina je, kao Guni - koja je stajala na izvesnom odstojanju od mene i nije htela ka meni da pogleda - imala samo noževe.
     A ipak, svi su spremno krenuli marševskim korakom napred i svi su ostavljali utisak da će se boriti, mada sam znao da su izgledi veliki da će posle prvog pucnja polovina njih nagrnuti u bekstvo. Tražio sam i dobio mesto gotovo sasvim na začelju njihove razvučene kolone da bih mogao bolje oceniti koliko će ih dezertirati. Ali nije dezertirao niko; većini tih mornara pretvorenih u ratnike moguće žestoke bitke bila je, izgleda, dobrodošla promena u odnosu na uobičajeno rintanje.
     Kao i uvek u svim vrstama ratova koje sam ikad upoznao, umesto očekivane bitke nastupilo je odugovlačenje. Provedosmo smenu vremena ili duže trampajući kroz zbunjujuću unutrašnjost lađe; jednom smo ušli u ogroman, odjekujući prostor koji je morao biti prazan magacin; jednom smo zastali radi neobjašnjenog i nepotrebnog odmora; u dva maha pridružile su nam se manje grupe mornara, koji su izgledali kao ljudi, ili bar približno kao ljudi.
     Čovek koji je upravljao kretanjem vojski, kao što sam ja činio, i koji je lično učestvovao - opet kao ja - u bitkama u kojima su se čitave legije sparušivale kao trava bačena u peć, morao je osetiti veliko iskušenje da se zabavlja posmatrajući ta naša maršovanja i odmaranja. Pišem reč "iskušenje" zato što je to bilo nešto što ne valja činiti jer je zasnovano na neistini. I najobičniji okršaj nije običan onima koji u njemu poginu, pa zato ne bi trebalo da bude običan - u nekom konačnom smislu - nikome od nas.
     Dozvolite da priznam, međutim, da sam tom iskušenju podlegao, baš kao što sam i mnogim drugim iskušenjima podlegao. Zabavljalo me je to što sam gledao; razonodio sam se još više kad je Sidero (vidno se trudeći da me dovede u bezbedan položaj) stvorio zaštitnicu i naredio mi da komandujem tim odredom.
     Mornari meni povereni bili su, očigledno, oni za koje se on ponajmanje nadao da će se moći časno pokazati kad naša zbrda-zdola skupljena sila krene u dejstvo. Od nas desetoro šest su bile žene, i to sve daleko manjeg rasta i manje mišićave nego Guni. Trojica od četvorice muškaraca bili su sitnog rasta i, ako ne baš stari, bar znatno pomaknuti sa zenita svojih snaga ka starosti; četvrti muškarac bio sam ja i od svih desetoro jedini sam imao oružje opasnije od noža ili čeličnog pajsera. Po Siderovom naređenju, pešačili smo - ja ne mogu da kažem da smo marširali - deset lanaca iza glavnine naših snaga.
     Da sam mogao, stupao bih ispred njih devetoro, jer sam živo želeo da oni jadnici kojima je bila volja da dezertiraju, sada to i učine. Ali nisam mogao; pokretne boje i oblici i ploveće svetlosti u unutrašnjosti lađe zbunjivali su me i sad. Odmah bih izgubio svaki trag Sidera i glavnine snaga.
     Pribegavajući najboljoj raspoloživoj mogućnosti, izdvojio sam jednog mornara, onog čija je telesna sposobnost bila najpribližnija mojoj, rekao mu koju razdaljinu da održava, a ostalima dopustio da idu za nama ako im se ide. Priznaću da sam se bavio ovakvim premišljanjima: da li ćemo uspeti da primetimo da se išta dešava ako oni napred dođu u dodir sa neprijateljem.
     Oni to nisu učinili, a mi smo primetili - odmah.
     Gledajući pored moga vodiča, videh kako neki stvor iskače, baca nož sa mnogo vrhova koji se u vazduhu vrteo kao točak i onda juriša na nas kao tilakosmil, skokovima koji pokazuju da su mu pleća teška.
     Moju ruku je možda usporio bol od opekotina, mada se ne sećam da sam ga osetio. Dok mi se pištolj našao izvan futrole, brljač je već jurio preko tela nesretnog mornara. Nisam pojačao podešenost pištolja, ali je to, sigurno, uradio Sidero; grudva energije koja je tresnula u brljača raskomadala ga je, delovi njegovog raznetog tela preleteše preko moje glave kao jato zahvaćeno najačim grčevima.
     Nije bilo vremena za slavodobitno uživanje u pobedi, a još manje ga je bilo za ukazivanje pomoći našem vodiču, koji je ležao pred mojim nogama natapajući brljačev hidra-nož svojom krvlju. Tek što se sagnuh da mu pogledam ranu, dvadesetak brljača iskočiše sa jedne galerije kao talas. Ispalih pet hitaca, pritiskajući obarač najbrže što sam mogao.
     Plameni udar iz nekakvog kontusa ili ratnog koplja zatutnja kao peć, prolivajući plavu vatru po brodskom zidu iza mene; okrenuh se i pobegoh, najbrže što je moja loša noga dopuštala, pedesetak aršina daleko, goneći preostale mornare ispred sebe. Dok smo bežali, čuo sam kako brljači napadaju zadnji kraj glavne kolone.
     Trojica su krenula da nas gone. Tu trojicu sam onda poubijao, a njihovo naoružanje - dva obična i jedno vouldž-koplje - dao sam onim mornarima koji su izjavili da njima umeju rukovati. Krenusmo napred i prođosmo pored još desetak mrtvih, od kojih su neki bili brljači, a neki Siderovi borci.
     Moja je košulja bila sva u ritama; sad mi je maltene otrže s leđa zviždeći vetar koji poče iza nas.