14. KRAJ VASELJENE

     Mornari su bili mudriji od mene, odmah su namestili sebi ogrlice. Dok to ne videh, ne razumeh šta se dogodilo.
     Nedaleko od nas, eksplozija izazvana nekim groznim oružjem otvorila je hodnike prema praznini i zato je vazduh, dotad držan u ovom delu broda, pokuljao napolje. Nameštajući sebi ogrlicu, začuh kako se na više mesta zatvaraju velika vrata; bilo je to sporo, šuplje gruvanje, nalik na ratne bubnjeve titana.
     Čim sam prikačio kopču moje ogrlice, taj vetar kao da je nestao; još sam, međutim, čuo njegovu pesmu i video kako prašina odlazi u ludim kovitlacima, koji su šibali niz hodnik kao nebeske raketice. Oko mene je plesao samo umereni povetarac.
     Vukući se sporo napred - jer smo očekivali da u svakom trenutku naiđemo na još brljača - stigosmo do tog mesta. To je bilo (zamišljao sam) idealno mesto da najzad sagledam sastav broda u dovoljnoj meri da bih i o njegovom unutrašnjem rasporedu nešto saznao. Ne saznah ništa. Razmrskano drvo, namučeni metal i polomljeni kamen bili su izmešani sa tvarima neznanim na Urtu, glatkim poput slonovače ili žada, ali neobičnih boja, ili bez ikakve boje. Drugi materijali su podsećali na lan, pamuk, ili na grubo krzno nekih bezimenih životinja.
     Iza tih razorenih slojeva čekale su ćutljive zvezde.
     Bili smo izgubili dodir sa glavninom, ali činilo se da je jasno da će ta provala na brodskom trupu morati da bude zatvorena što je pre moguće. Ostatku zaštitnice - a u tom odredu je, osim mene, ostalo još osmoro njih - dadoh signal da krenu za mnom; nadao sam se da će, do trenutka kad stignemo na palubu, tamo već raditi ekipa za popravke.
     Da smo bili na Urtu, penjanje uz te razorene nivoe bilo bi neizvodljivo; ovde je bilo lako. Skočiš obazrivo, dohvatiš neki izvitopereni nosač ili gredu, pa opet skočiš; najbolji način bio je da se svakim skokom otiskuješ preko provalije, što bi na nekom drugom mestu bilo ludilo.
     Stigli smo do palube, ali se, u prvi mah, činilo da time nismo postigli ništa; bila je jednako bez ljudi kao ona ledena ravnica koju sam svojevremeno gledao sa najviših prozora Poslednje kuće. Preko palube su bili opruženi, kao zmije, ogromni kablovi; bilo je i nekoliko drugih kablova koji su se, kao stubovi, dizali u visine, još i sad pridržavajući, daleko u visinama, jednu odvaljenu katarku.
     Jedna od žena mahnu rukom, pokazavši prstom ka drugom jarbolu, udaljenom nekoliko liga. Pogledao sam, ali, za trenutak, nisam mogao videti ništa osim moćnog lavirinta jedara, konopa i kablova. Onda se ukaza slaba, ljubičasta iskra, bleda među zvežđem - a sa drugog jarbola, kao odgovor, druga iskra.
     Onda se desi nešto tako neobično da sam na trenutak pomislio da me oči varaju ili da sanjam. Najsitniji trun srebra, mnogo liga iznad naših glava, kao da se naklonio ka nama, a onda počeo, veoma sporo, da raste. Padao je, dabome; ali nije oko sebe imao nikakvu atmosferu, pa nije lepršao, a privlačna sila koja ga je vukla bila je tako slaba da je pad značio plovljenje nadole.
     Do tog trenutka sam vodio svoje mornare. Sad oni povedoše mene; pojuriše uz kablove i jedra oba ta jarbola, a ja ostadoh na palubi, gledajući, kao u transu, tu tačku srebra. Sledećeg trenutka bio sam sam i gledao sam te muškarce i žene, do maločas podvrgnute mojoj komandi, kako lete kao strele od kabla do kabla i pokatkad u letu ispaljuju svoja oružja. I dalje sam oklevao.
     Jednu katarku, pomislih, sigurno drže mutaći, a drugu posada. Popeti se uz pogrešnu značilo bi umreti.
     Prvoj truni srebra pridruži se i druga.
     Paljbom otkinuti jedno jedro, to je mogla biti slučajnost; ali paljbom otkinuti dva jedra, jedno za drugim, to je moralo biti namerno. Ako bi neko uništio dovoljan broj jedara i katarki, ovaj brod nikad ne bi stigao do svog odredišta, a samo jedna strana je mogla želeti da ne stigne. Skočih ka prečkama i kablovima onog jarbola sa koga su jedra padala.
     Već napisah da je ta paluba ličila na ledenu površ majstora Aša. Sad je, usred skoka, sagledah bolje. Vazduh je i dalje kuljao kroz ogromnu provalu u brodskom koritu, na mestu iz koga se ranije dizala jedna katarka; hitajući napred, postajao je vidljiv: titanov dah u kome se iskriče milijarde sitnih svetlosti. Te svetlosti su padale kao sneg - padom vrlo sporim, zaista, ali ne sporijim od onog koji bi i čoveka zadesio - a moćna paluba je ispod njih postajala bela i sjaktava kao inje.
     Onda sam opet stajao pored prozora majstora Aša i slušao njegov glas: "Ovo što vidiš je poslednje ledeno doba. Sad je površina Sunca ugasite boje; ona će uskoro da zablista od vreline, ali Sunce će se toliko smanjiti da će svojim svetovima davati još manje energije. Najzad će biti vidljivo, ako bi iko došao i stao na led, samo kao jedna blistava zvezda. Led na kome bi taj čovek stajao neće biti led ove vrste koju vidiš, nego će to biti atmosfera ovog sveta. Tako će ostati veoma dugo. Možda sve do kraja vaseljenskog dana."
     Imao sam utisak da je on opet uz mene. Čak i kad sam, videći blizinu kablova, došao opet k sebi, pričinjavalo mi se da on leti sa mnom i da njegove reči stižu do mojih ušiju. On je nestao onog jutra kad smo pešačili jednom gudurom orithijskom, u vreme kad sam hteo da ga odvedem kod žene koja se zvala Manea od pelerinki; sad, na lađi, saznadoh kud je Aš od mene utekao.
     Saznadoh i to da sam odabrao pogrešan jarbol; a ako bi ova lađa među zvezdama našla propast, vrlo bi malo značaja imalo pitanje da li je neki Severijan, svojevremeno kalfa mučiteljski i autarh nekakav svojedobno, preživeo ili je poginuo. Nisam ostao na kablovima kad sam do njih stigao, nego sam se okrenuo i skočio ponovo, ovog puta prema onoj katarki koju su držali brljači.
     Ma koliko puta budem pokušao da opišem te skokove, nikad neću dočarati njihovu čudesnost i stravičnost. Čovek skoči kao na Urtu - ali prvi tren se produži u desetak dahova, kao da su deca bacila lopticu; čovek uživa u tome, ali i zna da će, ako promaši sve katarke i sve na njima, biti uništen - kao da je loptica bačena u more i izgubljena za sva vremena. Skačući, sve to sam osećao, iako je pred mojim očima i sad bila vizija ledenih ravnica. Ali ruke sam pružio pred sebe, noge iza sebe i osećao sam se ne kao loptica, nego kao magični ronilac u nekoj staroj pripovesti, sposoban da zaroni kud god mu je volja.
     Bez ikakvog zvuka ili upozorenja, jedan novi kabel se pojavi ispred mene, u prostoru između katarki, gde ne treba da bude nikakvih kablova - vatreni kabel. Sa njim se ukrsti drugi, pa treći, onda svi nestadoše, a ja proleteh kroz prostor gde su oni maločas bili. Brljači su me, dakle, prepoznali i sad su sa svoje katarke pucali.
     Retko kad je mudar postupak dozvoliti neprijatelju da jednostavno vežba gađanje u metu. Trgoh pištolj iz futrole i nanišanih ka tački sa koje je poslednja munja došla.
     Odavno sam ispričao kako me je, kad sam stajao u mračnom hodniku ispred moje luksuzne kabine, pokraj mog mrtvog stjuarda opruženog po podu, uplašila mala, indikatorska svetlost na zatvaraču mog pištolja. Sad me je uplašila još jednom, jer sam neposredno pre povlačenja oroza ugledao mesto gde bi ona morala svetleti i shvatio da tu ni iskrice nema.
     Nije se sledećeg trenutka pojavio ni ma kakav zrak ljubičaste energije. Da sam tad imao onoliko mudrosti koliko sam ponekad glumio da imam, odbacio bih, valjda, taj pištolj istog časa od sebe. Međutim, vratio sam ga u futrolu. Sledeći hitac, koji mi je prošao bliže nego ijedan dotadašnji, primetih tek kad je nestajao.
     Onda više nije bilo vremena ni da pucam, ni da se na mene puca. Odasvud se uzdigoše kablovi, koji su, zato što sam se još nalazio u nižim delovima, imali debljinu velikih stabala. Ispred sebe videh kabel za koji ću se morati uhvatiti, a na njemu jednog brljača koji je jurio ka istom mestu. U prvi mah pomislih da je to čovek kao ja, ali neobično krupan i jak; onda - sve za mnogo manje vremena nego što je potrebno da ovo napišem - videh da nije čovek, jer ima sposobnost da kabel, na neki način, hvata nogama.
     Pružio je ruke prema meni kao rvač koji se priprema da dočeka svog protivnika, a na njegovim šakama su, u zvezdanoj svetlosti, zablistale dugačke kandže.
     Siguran sam da je računao da ću morati ili da dograbim taj kabel, ili da odem u smrt, a da će me on na kabelu uništiti. Nisam se uhvatio za kabel, nego sam ronio dalje, pravo na brljača, i najzad svoj let zaustavio tako što sam sjurio nož u njegova prsa.
     Rekoh da sam svoj let zaustavio, ali, zapravo, malo je nedostajalo da u tome ne uspem. Trenutak ili dva smo se njihali tamo-amo, on kao čamac privezan za obalu, ja kao drugi čamac privezan za taj. Krv, iste one grimizne boje, pomislih, koju i ljudska krv ima, poče izvirati oko sečiva i stvarati loptice slične čirevima, koje su, napuštajući njegov ogrtač od vazduha, jednovremeno i ključale, i smrzavale se, i sušile.
     Za trenutak se uplaših da ću ispustiti nož. Onda ga povukoh, a rebra, kao što sam se i nadao, pružiše dovoljno otpora da se dovučem do tog užeta. Naravno, trebalo je odmah da se otisnem ka visinama, ali se zadržah još trenutak da ga pogledam, vođen nekom mutnom idejom da bi to mogle biti veštačke kandže, nalik na čelične kandže onih magičara ili na lusivi kojim mi je Agija rasekla obraz, te da bih i mogao od njih imati nekakve koristi ako su veštačke.
     Zaključih da nisu. Izgledalo je da su, ipak, ishod neke jezive hirurške operacije izvedene dok je još bio dete; takva sakaćenja muške dece izvode se u nekim plemenima autohtona. Njegovi prsti su bili preoblikovani u kandže arktotera - ružne i nevine, nesposobne da drže ma kakvo drugo oružje.
     Pre nego što stigoh da se okrenem ka nečem drugom, moju pažnju privuče ljudskost njegovog lica. Ubio sam ga nožem na isti način kako sam i mnogo drugih ljudi ubio, ne razmenivši s njim ni jednu jedinu reč. Među mučiteljima je postojalo pravilo da se klijentu ne obraćaju i da ne razumeju ništa što bi im klijent kojim slučajem rekao. Jedan od mojih prvih uvida bio je da su svi ljudi mučitelji; ovde je umiranje čoveka-medveda potvrdilo da sam i sad mučitelj. On je, odista, bio brljač; ali ko može reći da se za takvo pripadništvo opredelio slobodno? Moguće je i to da su razlozi koji su njega naveli da se bori za brljače bili, po njegovom mišljenju, jednako dobri kao što su, po mom mišljenju, bili dobri oni razlozi kojima sam se ja upravljao kad sam se opredeljivao da se borim za Sidera i za meni nepoznatog kapetana. Upro sam stopalom u njegove grudi i iščupao nož.
     Njegove se oči otvoriše i on poče urlati, iako mu je iz usta letela penušava krv. U jednom trenutku činilo mi se čudnovatijim to što ga uspevam, u ovoj tišini bez kraja, čuti, nego to što je on, prividno mrtav, ponovo počeo da živi; ali bili smo tako blizu jedan drugome, da su se naše atmosfere spojile. Čuo sam, čak, i šikljanje krvi iz njegove rane.
     Sjurih nož ka njegovom licu. Zlom srećom, vrh nalete na debele čeone kosti; pošto se nisam mogao nogama osloniti ni o šta, udar nije imao dovoljno snage za probadanje, pa se ja samo odbih unazad, u prazninu koja nas je okruživala.
     On se baci ka meni i kandžama me zapara po ruci; ostadosmo tako, ploveći u gnevu zajedno, a između nas ostade da lebdi nož, čije je uglačano, krvavo sečivo svetlucalo u zvezdanoj svetlosti. Pokušah ga ščepati, ali kandže medvedočoveka ga tresnuše, tako da odlete, kovitlajući se, u prazninu.
     Prstima dohvatih njegovu ogrlicu sačinjenu od cilindara i otkidoh je. Trebalo je tad da se drži uz mene, ali on to, onakvim šakama, možda nije mogao. Umesto toga, udario me je; onda sam ga gledao kako širi usta želeći vazduh i umire, a za to vreme sam se tumbajući udaljavao.
     Svako osećanje pobede, koje sam možda mogao imati, izgubilo se u kajanju i u izvesnosti da ću uskoro i ja poći za njim u smrt. Grižu savesti sam osećao zato što sam njegovu smrt žalio sa svom onom lakom iskrenošću koju um prizove kad nema opasnosti da će iskrenost biti stavljena na probu; a izvesnost zato što se po mojoj putanji i po uglovima pod kojima su se jarboli pružali u prostor jasno videlo da nikad neću prići nimalo bliže nego što već jesam nijednom užetu, jedru niti prečki. Imao sam vrlo nejasne predstave o tome koliko će mi potrajati vazduh zadržan ogrlicom; jednu smenu vremena, ili duže, mislio sam ja. Na raspolaganju mi je bila dvostruka zaliha - recimo, najviše tri smene vremena. Potom ću umreti lagano, dišući sve brže i brže, jer će sve veći deo životnog priliva koji u našem vazduhu postoji ostajati zarobljen u onom obliku koju za disanje mogu upotrebiti samo cvetovi i drveće.
     Onda se setih kako sam odbacio onaj olovni kovčeg sa rukopisom u provaliju ničega i kako me je to spasilo; počeh smišljati šta bi se sad moglo baciti. Lišiti se ogrlice, značilo bi umreti. Na čizme pomislih, ali sam čizme već jednom žrtvovao onda kad sam prvi put u životu stao pokraj ovog sveproždirućeg mora. Ostatke upropašćenog Terminus Esta davno sam bacio u jezero Diuturnu; to me je vodilo ka mislima o nožu koji mi je poslužio tako loše. Ali on je već bio otišao.
     Ostade mi opasač i na njemu crna kožna uvlaka sa devet hrisosa u malenoj pregradi i futrola sa praznim pištoljem. Premestih te hrisose u džep, skidoh sa sebe opasač, kaniju, pištolj i futrolu, prošaputah molitvu i hitnuh to u prostor.
     Moje kretanje odmah se ubrzalo, ali se nije usmerilo kud sam se nadao - ka palubi ili ma kom delu jarbolnog i jedarskog sistema. Već sam bio na istoj visini kao i najviše prečke na obema katarkama koje su se oko mene nalazile. Bacio sam pogled prema palubi, koja se brzo udaljavala, i video samo još jedan ljubičasti sev među jarboljem. Onda toga više nije bilo, ostala je samo natprirodna tišina praznine.
     Ubrzo se počeh pitati, onom napetošću koja nas upozorava da želimo izbeći svaku pomisao na smrt, zašto niko nije pucao na mene kao što su pucali dok sam preletao ka tom jarbolu i zašto niko ne puca sad.
     Vinuo sam se nad vrh poslednje, krmi najbliže katarke, i sve takve sićušne zagonetke odmah behu bačene u stranu.
     Nad najviše jedro počelo se uzdizati, baš kao što bi se ovo Novo Sunce Urtovo moglo jednog dana uzdići nad zid Nesusa (ali daleko, daleko veće i lepše nego što bi Novo Sunce ikad moglo biti; baš kao što je i najmanje, a najviše, jedro te lađe, čitav jedan kontinent srebra, tako da je u poređenju s njim moćni Nesus-zid, nekoliko liga visok i nekoliko hiljada liga dugačak, ubog kao trula ogradica kakvog tora za ovce) Sunce, Sunce takvo da niko čija su stopala na travi neće nikad moći da ga takvim sagleda - nailazilo je rođenje jedne nove Vaseljene, praiskonska eksplozija koja u sebi sadrži sva sunca zato što će iz nje sva sunca izaći, Sunce prvo, ono koje je bilo otac svih sunaca. Koliko sam vremena proveo gledajući ga, strahopoštovanjem obuzet, ne znam kazati; ali kad sam opet pogledao dole, prema katarkama, učinilo mi se da su i one i lađa veoma daleko.
     Onda se zapitah kako je to moguće, jer se setih da sam, čim je moja grupica mornara stigla do razvaljenog dela brodskog trupa, pogledao gore i video zvezde.
     Okrenuh glavu i pogledah na suprotnu stranu. Tamo su se i sad nalazili rojevi zvezda, ali meni je izgledalo da sačinjavaju, na nebu, veliki disk, a kad osmotrih ivice tog diska, učini mi se da je ostario i postao prošaran prugama. Mnogo sam puta od tada razmišljao o tom prizoru, ovde, pored sveproždirućeg mora. Kaže se da je Vaseljena toliko velika da niko ne može videti kakva jeste, nego samo kakva je bila, baš kao što ja, kad sam bio autarh, nikad nisam mogao znati kakvo je stanje našeg Komonvelta u tom trenutku, nego samo kakvo je bilo kad su pisani oni izveštaji koje sam tad čitao. Ako je tako, onda može biti da nisu više postojale ni te zvezde, čiju sam sliku tada ugledao - da su izveštaji mojih očiju bili kao oni izveštaji koje sam našao kad smo otvorili u Velikom dvoru stan davnašnjega autarha.
     U sredini ovog diska zvezda blistala je jedna zvezda - tako mi se tad učinilo - usamljena, a ipak sjajnija od svih ostalih. Jačala je pred mojim očima, pa ubrzo shvatih da ona ne može biti toliko udaljena koliko sam prvobitno pretpostavio. Ova lađa je, svetlom pogonjena, plovila brže od svetla, baš kao što su svojevremeno urtski brodovi, vetrom pogonjeni, postizali u tesnim zaokretima brzine veće od brzine vetra. Ali i tako, ta plava zvezda nije mogla biti neki udaljeni objekt; a ako je uopšte bila ikakva zvezda, mi smo bili osuđeni na propast, jer je naš brod bio usmeren tačno ka njenom srcu.
     Postajala je sve veća i veća, a na njenom središtu pojavila se jedna povijena crna linija, nalik na Kandžu - Kandžu Pomiritelja, u onom obliku kako sam je prvi put ugledao kad sam je izvukao iz jahačke torbice i kad smo je Dorkas i ja uzdigli ka noćnom nebu, zapanjeni njenim plavim zračenjem.
     Jačala je, rekoh, ta plava zvezda, ali je linija crnog jačala brže, tako da je najzad gotovo sasvim zaklonila disk (sad je to već bio disk) plave boje. Najzad videh šta ta crna linija zaista jeste: kabel, onaj poslednji kojim je ta katarka, koju su mutaći eksplozijom izbacili iz ležišta, bila još povezana sa našom lađom. Dohvatih ga, a onda odatle, kao sa osmatračnice, videh kako naš kosmos, kome je ime Brajah, bledi i najzad nestaje kao san.