15. JESOD

     Normalno bi bilo da sam sišao niz to uže do lađe, ali nisam to učinio. Bio sam ga uhvatio na jednom mestu koje se nalazilo tako blizu lađe, da su mi najviša jedra donekle zaklanjala vidik, pa sam (misleći ili da sam neuništiv, ili da sam već uništen - ne znam šta od ta dva) počeo da se penjem umesto da silazim, sve dok nisam dospeo do same te otkinute katarke; njome sam išao do jedne poprečne grede, do čijeg sam kraja najzad dospeo; tamo sam se držao i odatle gledao.
     Ono što videh ne može se stvarno opisivati, ali pokušaću. Ta plava zvezda već je bila disk bistrog azura. Rekao sam da nije bila toliko udaljena kao one druge avetinjske zvezde. Ali ova se zaista nalazila baš tu, što se za ostale nije moglo reći; po čemu se, onda, moglo znati šta je od čega udaljenije? Dok sam gledao, postajao sam sve svesniji njihove lažnosti; ne samo što te zvezde nisu bile stvarno na tim mestima gde su se prividno nalazile nego ni postojale nisu; nisu čak ni kao utvare postojale - bile su, kao i većina utvara, nestvarne. Azurni disk se širio, te ja najzad videh da po njemu struje tračice oblaka. Onda se nasmejah samome sebi i kroz smeh postadoh iznenada svestan u kakvoj sam opasnosti; svestan da u svakom trenutku mogu poginuti zato što sam postupio tako kako sam postupio. Pa ipak, ostadoh još neko vreme na istom mestu.
     Jurnuli smo u središte tog diska, tako da se, na tren, svud oko naše lađe našao prsten boje ebonovine, u koji su bile ugrađene aveti zvezda: dijadema Brajaha.
     Prođosmo kroz njega i kao da se nađosmo u lebdećem stanju, bez kretanja, u azurnoj svetlosti. Iza nas, tamo gde sam ranije video lucis-koronu mladih sunaca, sad ugledah našu Vaseljenu, krug ne veći od meseca ebonove boje u nebesima Jesoda, a taj se mesec-krug uskoro smanji na usamljenu trunčicu, onda i nestade.
     Ako je u vama, koji biste jednog dana možda mogli čitati ovo, ostalo iole poštovanja prema meni, uprkos mnogim ovde ispričanim nepametnim postupcima mojim, sad ga morate izgubiti, jer spremam se, evo, da vam kažem kako sam se prepao kao beba kad vidi duha izrezanog od repe. Kad smo jahali Jonas i ja do Kuće Apsoluta, napale su nas Hetorove notule, ogledalima dobavljena bića koja lete kao parčići nagorelog pergamenta uz dimnjak, ali koja, iako jedva imaju nešto malo mase, mogu da ubijaju. Kad sam pogledao iza lađe i opazio iščeznuće Brajaha, učinilo mi se da opet vidim ta bića, ali da su sad srebrnaste boje, a ne fuliginske kao što notule bejahu.
     Užasom obuzet, pokušao sam da se sakrijem iza poprečne grede. Sledećeg trenutka uvideo sam šta je zapravo posredi - to su bili samo dronjci otkinuti iz tananog tereta jarbola, dronjci koji su sad mahnito lepršali na vetru. To je, opet, značilo da postoji atmosfera, makar i najrazređenija, te da nismo u praznini. Pogledah ka brodu i videh da je sva njegova ogromnost gola, da su sva jedra nestala, da deset hiljada jarbola i sto hiljada poprečnih greda stoje kao šuma zimi.
     Kako je čudno bilo prijanjati tu, gde sam se našao, disati svoju već istrošenu atmosferu i znati, ali ne osećati nimalo, da oko tebe oluja besni. Svukao sam sa vrata obe ogrlice i tog trena umalo da budem otrgnut sa uporišta; u uši mi ulete urlik uragana.
     Pio sam taj vazduh! Reči ne mogu njega opisati istinito, osim ako kažem da je to bio vazduh Jesoda, ledeno hladan, a u isti mah sav zlatan od života. Nikada pre toga nisam okusio takav vazduh, a opet se činilo da mi je poznat.
     Zbacio sam sa leđa svoju pocepanu košulju i pustio je da odleprša među iskidane komade propalih jedara; tog časa dođoh do stvarnog saznanja. One večeri kad sam iz Stare Citadele polazio u izgnanstvo, prošao sam zidanom obalom, gledao argosije i karake kako plove širokim vodenim drumom zvanim Đol, onda je naišao neki vetar koji je izazvao lepršanje mog fuliginskog ogrtača iza mene i koji mi je počeo govoriti o severu; taj je vetar sad ponovo duvao i glasno, ritmično zborio o novim godinama i pevao sve pesme jednog novog sveta.
     Ali kuda? Ispod naše lađe nisam video ništa osim azurne činije i pramenja oblaka, a to se nije razlikovalo od onog prizora koji mi se ukazivao i ranije dok smo još bili u staroj, uprljanoj Vaseljeni, dok smo stajali pred ovom. Izdržao sam još trenutak-dva (jer užasno je bolno bilo ostajati nepomičan u tom vazduhu), a onda sam se manuo te zagonetke i počeo silaziti ka lađi.
     Potom sam ga ugledao - bio je i on tu, ne dole, nego iznad moje glave: ogroman, plemeniti svet, čija je oblina zahvatala i levu i desnu stranu; i bele oblake videh, koji su leteli između nas i njega; svet sav poprskan plavom i zelenom bojom, kao jaje neke divlje ptice.
     Videh i nešto još čudnije - stizanje Noći na ovaj novi svet. Došla je obučena kao brat iz našeg esnafa, u fuliginski ogrtač, i počela ga širiti preko tog divnog sveta, na moje oči; gledao sam i setio se da je ona bila majka Noktue u jednoj priči koju sam svojevremeno Jonasu iz smeđe knjižice čitao; i da su oko njenih peta grozovuci skakutali kao štenad; i da je prošla između Hesperusa i Sirusa; potom se zapitah zbog čega brod tako juri dalje i izmiče toj noći kad su mu jedra savijena i kad ga nikakva svetlost ne može potiskivati napred.
     Po vazduhu Urta hierodulski brodovi su išli kud im volja, a čak i brod koji je prebacio mene (Purna i Idas takođe, ali ja to tada nisam znao) do ove lađe služio se, u početku, drugim sredstvima. Očito ih je i lađa imala, ali je izgledalo neobično da je njen kapetan goni na takav način pravo napred. Silazeći ka lađi, razmišljao sam o ovim stvarima - ali sam našao da je lakše razmišljati nego doći do ma kakvog zaključka.
     Pre nego što do palube stigoh, brod zaroni u tamu. Vetar se nastavljao nesmanjenom žestinom, kao da me hoće oduvati odatle. Činilo mi se da bi već trebalo da počnem da osećam privlačnu snagu Jesoda, ali dejstvovala je samo najmanja privlačna moć brodskog trupa, kao kad smo leteli kroz prazninu. Najzad postadoh toliko nerazuman, pa probah da malčice skočim. Uraganski dah Jesodov poduhvati me kao list vetrom otkinut, pa zbog tog skoka odleteh, tumbajući se, niz palubu, kao gimnastičar; sreća je moja bila da nisam naleteo na neki jarbol.
     Ugruvan i zbunjen, pipanjem sam po palubi tražio hermetička vrata. To nije uspevalo, pa sam se pomirio sa neizbežnošću čekanja; ali dođe dan, naglo kao da je truba iznenada zasvirala. Sunce Jesodovo bilo je od najčistijeg, belog, usijanog zlata, a njegov oblik, koji je iskrsao iznad mračnog obzorja, bio je svijen oštro kao da je deo kružnog vojničkog štita.
     Na tren mi se pričinilo da čujem kako pevaju Gandarve, pevači pred tronom Pankreatorovim. Onda videh daleko ispred broda (jer moja lutanja su me odvela maltene do pramca) veoma raširena krila neke velike ptice. Ka njoj smo jurili kao lavina, ali ona nas je videla, pa se digla, jednim zamahom tih moćnih krila, nad nas, ne prekidajući svoju pesmu. Krila su joj bila bela, a prsa kao inje; ako se urtovska ševa može uporediti sa flautom, glas ove jesodske ptice bio je orkestar, jer se sastojao, činilo se, od mnogo glasova koji su pevali svi zajedno, neki visokim i prodorno slatkim tonovima, a neki dubljim nego što ih ijedan bubanj može dati.
     Iako mi je bilo hladno - imao sam, zapravo, osećaj da sam gotovo smrznut - nisam mogao odoleti želji da se zaustavim i da to slušam; a kad se taj glas našao iza krme, i kad je najzad izišao iz dometa čujnosti, i kad zbog gomile katarki pticu više nisam mogao ni videti, okrenuh pogled napred, u želji da vidim još jednu.
     Takva se nije pojavila, ali nebo nije ostalo pusto. Jedan brod, vrste za mene nove, po njemu je plovio, na krilima širim od ptičjih, a vitkim poput mačeva. I ispod te lađe prođosmo, kao maločas ispod one ptice; potom on savi svoja dugačka krila i obruši se prema nama, tako da sam na tren pomislio da mora naleteti na nas i nastradati, jer nije imao ni hiljaditi deo naše mase.
     Nadleteo je vrhove naših katarki kao što strelica nadleti koplja neke vojske, izbio je još jednom pred nas, onda se približio našem prednjem kosom jarbolu, polako sleteo na njega i umirio se kao leopard kad se opruži po grani da bi motrio hoće li stazom naići jeleni, ili da bi se sunčao.
     Čekao sam da vidim posadu tog manjeg broda, ali nije se pojavila. Sledećeg trenutka činilo se da je njihov brod pripijen uz naš čvršće nego što sam pretpostavio; još trenutak i počeh se pitati da li je bila greška što sam tu pojavu uopšte shvatio kao lađu; zaključih da je sigurno bio pogrešan moj utisak da je ta stvar maločas lebdela, sama, srebrnasta, naspram onog nebeskoplavog sveta, ili da je preletala šumu naših jarbola. Sad se činilo da je to neki deo naše lađe, na kojoj (pomišljao sam) provedoh, eto, već toliko vremena u plovidbama; malo neobičan deo, zadebljanje na kosniku, možda produžetak brodskog kljuna; ta tobožnja krila bila su samo koso postavljeni donji držači radi jačeg spajanja sa pramcem.
     Nedugo potom prisetio sam se: kad su na Jesod dovodili starog autarha, po njega je poslat baš takav brod. Oduševljen, pojurih preko palube, tragajući za hermetičnim vratima; prijalo mi je trčanje po toj hladnoći i po tom vazduhu, iako je svaki hromi korak donosio bolove mojim stopalima; najzad sam odskočio, a vetar me je opet poduhvatio, kao što sam i znao da će se desiti, i odneo daleko niz ogromnost tog brodskog korita. Posle nekog vremena sam se dočepao jednog užeta, ali napor da se zadržim umalo mi nije istrgao ruke iz ramena.
     To je bilo dovoljno. U svom divljem letenju ugledao sam onu provalu kroz koju je moj maleni odred bio izišao na palubu. Odjurih tamo i uskočih u dobro znanu toplinu i u lutajuća svetla unutrašnjosti.
     Onaj glas, koji se nikad ne može razgovetno čuti, a ipak se može uvek razumeti, grmeo je kroz svaki hodnik, pozivajući da dođe epitom Urta; a ja sam trčao dalje, srećan zbog topline, i osećao da čisti vazduh Jesoda dopire čak i tu; siguran sam bio da je vreme mog oprobavanja došlo, ili da se, bar, sasvim primaklo.
     Grupe mornara pretraživale su lađu, ali dugo nisam uspevao da stupim u vezu sa njima, iako sam ih čuo svud oko sebe, iako sam povremeno uspevao ponekog i da vidim na tren. Najzad, otvarajući jedna senovita vrata, stupih kroz njih, na rešetkastu metalnu platformu, i videh, pri mutnom zračenju koje je dopiralo odozgo, ogromnu ravan natrpane drvne građe i kojekakve mašinerije; prosute hartije su tu ležale kao nanosi prljavog snega, a mirišljava prašina bila je nataložena u čitave bare, kao da je voda. To je bila ili ona ista tačka odakle me je Sidero bacio ili neka njoj vrlo slična.
     Preko tog prostora ka meni se kretala mala povorka i uskoro uvideh da je to parada pobede. Mnogi mornari su nosili svetiljke, čijim zracima su rasecali tamu i stvarali neverovatne šare, a drugi su skakali i plesali. Neki od njih su pevali:

     Kreni, drugar, kreni! Ne kopamo danas više!
     Ugovor dat je meni, u njemu o lađi piše!
     Na kraj neba lađa velika, velika,
     jedra joj onolika, onolika.
     Dok su jedra njena cela, nama se plovidba sprema!
     A kad ne budu cela - tad nam nazad nema!

     I tako dalje.
     Međutim, nisu svi u toj povorci bili mornari. Razabrah i nekoliko bića od poliranog metala, a trenutak kasnije uvideh da je jedan od njih baš i Sidero lično; lako ga je bilo prepoznati, jer mu ruka još nije bila popravljena.
     Malo postrani od svih njih bile su tri prilike nove za mene, jedan muškarac i dve žene, svi u ogrtačima; ispred njih, i to, činilo se, kao predvodnik parade, stupao je jedan nagi muškarac, viši od svih ostalih, pognute glave; njegova dugačka kosa plave boje padala mu je preko lica. U početku pomislih da je duboko zamišljen, jer ruke kao da su mu bile skrštene na leđima, šaka u šaci; često sam i sam tako hodao kad sam premišljao o mnogobrojnim teškoćama koje su opsedale naš Komonvelt. Onda videh: zglavci šaka bili su mu vezani iza leđa.