21. CADKIL
Prethodnog dana u prednjem delu Sale za ispitivanje sedeli su mornari. Prvo što primetih ulazeći opet u nju beše to da su promenili mesta. Sad su napred sedele neke prilike optočene tamom koja kao da je izvirala iz njih samih, a mornari su sedeli blizu vrata i duž zidova.
Pogledah pored tih tamnih obličja, niz međusedišni prolaz, ka Cadkilovom Sedištu pravde, i videh Zeka. Sedeo je na tom tronu. Preko zidova od belog kamena, koji su se uzdizali s obe strane sedišta, širilo se nešto što je ličilo na tapiserije od najfinije tanke tkanine, sa šarama u obliku mnogobrojnih očiju, u veličanstvenim bojama. Tek kad se pokrenuše, uvideh da su mu to krila.
Afeta me je privela podnožju stepeništa i ja sam od tog trenutka ostao nečuvan; stao sam, gledajući Zeka. Onda su prišla dvojica mornara. Dohvatila su me za mišice i povela do njega.
Tu su me i ostavili, a ja sam pred njim stajao pognute glave. Ovog puta mi na um nije pao nikakav govor starog autarha; u mojoj glavi vladala je samo zbrka. Najzad promucah: "Zek, došao sam da molim za Urt."
"Znam", reče on. "Dobro došao." Glas mu je bio dubok i čist, kao zvuk zlatne trube u daljini, tako da se setih jedne glupave pričice o Gavrilu, koji je na leđima nosio nebesku ratnu trubu, okačenu o dugu. Otud moje misli pređoše na Teklinu knjižicu, u kojoj sam to čitao; što me, opet, podseti na onu veoma veliku knjigu ukoričenu u štavljenu kožu sa mnogo paunskih boja koju mi je pokazao stari autarh kad sam ga pitao kojim putem se ide ka vrtu, i kad je on, pošto su mu pričali o meni, pretpostavio da sam stigao da ga zamenim i da ću odmah ići da molim za Urt.
Tad mi je bilo jasno da sam Cadkila video još pre nego što sam pomogao Sideru i ostalima da ga uhvate kao "Zeka" i da ovaj muški oblik na Sedištu pravde nije nimalo istinitiji (ali ni manje istinit) od one krilate žene čiji me je pogled tada ošamutio; štaviše, da je sasvim moguće da oba ta oblika nisu nimalo istinitija od onog životinjskog oblika koji me je spasao kad je Purn pokušao da me ubije pred Zekovim kavezom.
Pa rekoh: "Sire... Zek... Cadkile... moćni hierogramate... ne razumem."
"Hoćeš li reći da ne razumeš mene? A zašto bi? Ne razumem ja ni sebe samog, Severijane, a ni tebe. Ipak, jesam kakav jesam, jer nas je tvoja rasa tako napravila pre apokatastaze. Nije li ti rečeno da su nas oblikovali po liku svome?"
Pokušao sam da govorim, ali nisam uspeo. Najzad klimnuh glavom.
"Oblik koji sada imaš bio je njihov prvi, takav su na sebi nosili kad su ponikli od zverinja. Sve se rase oblikovane vremenom menjaju. Jesi li toga svestan?"
Prisetih se čovekomajmuna iz rudnika i rekoh: "Ali ne uvek nabolje."
"Doista. Ali Hieroi su ovladali sopstvenim oblikovanjem, a onda, da bismo mi mogli krenuti za njima, i našim."
"Sire..."
"Pitaj. Tvoja poslednja proba se bliži, a pravedna neće moći da bude. Kakvu god nadoknadu štete budemo u mogućnosti da učinimo, učinićemo. Sada ili kasnije."
Moje se srce na te reči zaledi; iza mene svi oni nepoznati koji su sedeli na klupama počeše šaputati, što sam čuo kao šumor lisja u šumama.
Kad sam opet mogao govoriti, rekoh: "Gospodine, pitanje je glupo. Ali jednom sam čuo dve priče o menjačima oblika; u jednoj od njih jedan anđeo - a ja mislim da si ti, sire, takav anđeo - razderao je sebi prsa, otvorio ih i dao moć samopromene oblika jednom dvorišnom gusanu. Ovaj je to odmah iskoristio i postao brzi morski gusan zauvek. Noćas mi reče gospa Afeta da možda neću večno ići sakat. Sire, da li je njemu - da li je Melitu - bilo dato uputstvo da mi to ispriča?"
Mali osmeh zaigra u uglovima Cadkilovih, ili Cadkilinih, usana; to me je podsetilo na način kako mi se Zek svojevremeno široko osmehivao. "Ko bi znao? Što se toga tiče, nisam ja uticao na njega. Moraš razumeti da se jedna istina, kad je poznata, štaviše kad je tokom mnogih eona poznata tako velikom mnoštvu, raširi i izmeni, dobijajući mnoštvo oblika. Ali ako tražiš da ti dam svoju sposobnost, to ne mogu. Kad bismo je mogli po volji prenositi, preneli bismo je svojoj deci. Njih si sreo, još su zatvorenici u onom obličju koje ti sad na sebi nosiš. Imaš li još koje pitanje pre nego što počnemo?"
"Da, gospodine. Hiljadu. Ali ako mi je dopušteno samo jedno, zašto si došao na lađu onako?"
"Hteo sam da te upoznam. Kad si bio dečak na svom svetu, zar nisi nikad povio kolena pred Pomiriteljem?"
"Na dan Svete Katerine, sire."
"A da li si verovao u njega? Svim svojim bićem verovao?"
"Ne, sire." Imao sam utisak da ću za to neverovanje sad biti kažnjen; do dana današnjeg ne znam da li je taj utisak bio tačan ili pogrešan.
"Pretpostavimo da jesi verovao. Zar nikad nisi upoznao osobu tvojih godina koja jeste verovala?"
"Akolite, gospodine. Naime, bar se tako pričalo među nama koji smo bili šegrti mučiteljski."
"Zar oni ne bi poželeli da se sa njim prošetaju ako bi im to bilo moguće? Da stanu uz njega kad se nađe u opasnosti? Da ga, možda, neguju kad je bolestan? Bio sam baš takav akolit, u jednom postanju sad iščezlom. I u njemu je Pomiritelj postojao, i Novo Sunce, mada ih nismo tim imenima zvali. Ali sad moramo o nečem drugom razgovarati, i to brzo. Imam mnogo dužnosti, a neke su i važnije od ove. Dozvoli da ti jasno kažem da smo te prevarili, Severijane. Došao si da se podvrgneš probi našoj, zato smo ti o njoj i govorili, čak smo ti rekli i da je ova građevina naša Palata pravde. Ništa od toga nije istina."
Mogao sam samo da zurim u njega.
"Ili, ako želiš da to drugačije kažemo, našu probu si već položio, a ona se sastojala u pregledanju one budućnosti koju ćeš ti stvoriti. Ti si Novo Sunce. Bićeš vraćen na svoj Urt, a Beli vodoskok će poći s tobom. Samrtne muke sveta koji poznaješ biće ponuđene Inkreatoru. A one će biti neopisive - tonuće kontinenti, kao što je i rečeno. Mnogo divnih stvari biće uništeno i sa njima glavnina tvog čovečanstva; ali tvoj dom biće iznova rođen."
Iako mogu napisati i, eto, pišem, reči koje je on upotrebio, ne mogu preneti njegov ton, ne mogu ni nagovestiti sa kojim je to ubeđenjem govorio. Njegove misli kao da su stizale praćene grmljavinom; u mom umu tvorile su slike stvarnije od ma koje stvarnosti, tako da sam, zamišljajući da gledam propast kontinenata, čuo i rušenje velikih zgrada i osetio gorki miris morskog vetra.
Gnevni žamor se uzdiže iza mene.
"Gospodine", rekoh, "sećam se kako je ispitivan moj prethodnik." Osećao sam se kao u danima kad sam bio najmlađi među šegrtima.
Cadkil klimnu glavom. "Bilo je potrebno da se ti toga sećaš; zbog toga je i podvrgnut probi."
"I kastriran?" rekoh. U meni je drhtao stari autarh, osećao sam kako mi se ruke tresu.
"Da. Inače bi jedno dete stajalo između tebe i prestola i tvoj Urt bi bio uništen zauvek. Izbor je bio smrt tog deteta. Zar bi bilo bolje da se ostvarilo ono prvo od ta dva?"
Da progovorim nisam mogao, ali njegove tamne oči kao da su svrdlale u svako od onih srca koja su u meni kucala; najzad odmahnuh glavom.
"Sad moram poći. Moj sin će se pobrinuti da budeš vraćen u Brajah i na tvoj Urt, koji će biti uništen čim narediš."
Prateći njegov pogled koji se sa mene preneo na nešto drugo, okretoh se i videh u međusedišnom prolazu čoveka koji nas je doveo sa lađe. Mornare sam, iako su ustajali i izvlačili noževe, jedva primećivao. One osobe koje su, umesto mornara, zauzele najbliža mesta nisu više bile obavijene senkama. Na čelu mi iskočiše kapi znoja, kao što su iskočile kapi krvi onog dana kad sam prvi put video Cadkilin lik; okrenuh se da joj nešto viknem.
Cadkil više nije bila tu.
Sakat ili ne, jurnuo sam, hramljući najbrže što sam mogao, oko Sedišta pravde, tražeći ono stepenište kojim sam izveden prethodne večeri. Mislim da ću biti pošten prema sebi ako kažem da sam bežao ne toliko od mornara, koliko od lica onih drugih koje sam u dvorani video.
U svakom slučaju, stepeništa nije bilo; samo sam glatki pod tamo našao, sačinjen od kamenih ploča, od kojih se jedna, svakako, mogla nekim skrivenim mehanizmom podizati.
Sad još jedan takav mehanizam stupi u dejstvo. Cadkilov presto potonu, brzo i glatko, kao što kit koji je izronio da bi uživao na Suncu brzo utone natrag u Južno more, ledom zagušeno. U jednom trenutku to ogromno kameno sedište stajalo je između mene i najvećeg dela dvorane, u sledećem trenutku pod se sklapao nad naslonom njegovim, a čudesna bitka već je bila vidljiva u širokom prostoru ispred mene.
Onaj hierarh koga je Cadkil nazvao svojim sinom ležao je na leđima, opružen, u međusedišnom prostoru. Preko njega su jurcali mornari čiji su noževi, mnogi okrvavljeni, sevali. Njihovim napadima prkosila je grupica od desetak ljudi, za koje mi se u prvi mah učini da su slabi kao deca - uistinu, među njima je bilo bar jedno dete - ali koji su junački odolevali; oni koji nisu imali oružje, borili su se goloruki. Pošto su mi bili okrenuti leđima, rekao sam sebi da ne znam ko je ko; ali to je bila laž.
Iz ove grupice jurnu, sa urlikom koji odjeknu od zidova, alzabo zver. Mornari uzmakoše, a zver već sledećeg trena poče lomiti jednoga u svojim čeljustima. Videh Agiju i njen otrovan mač; i Agilusa, koji je mlatarao okrvavljenim avernom kao maljem; i Boldandersa, koji nije imao nikakvo oružje sve dok nije ščepao jednu mornarku i pomoću nje oborio drugu.
I Dorkas videh, i Morvenu, i Sajriaku, i Kesdou. Tekla je već bila oborena, a krv, koja je u tankom mlazu curela iz njenog grla, pokušavao je krpom da zaustavi neki dronjavi šegrt. Gvazaht i Erblon su sekli svojim mačevima kao da su i sad u sedlu. Darija je imala u obe ruke po jednu vitu sablju i obema je sekla. Pia, koju su nekako opet okovali lancem, zadavi upravo tim svojim lancem jednog mornara.
Jurnuo sam pored Merin i našao se između Guni i doktora Talosa, čije sečivo zasvetluca i obori jednog čoveka; taj se sruči meni pred noge. Jedan razbesneli mornar jurnu na mene; kunem se da sam to doživeo sa radošću, smatrajući da je to dobrodošla prilika da se naoružam. Dohvatio sam ga za zglavak ruke, slomio mu je i oteo nož, sve u jednom neprekinutom pokretu. Nisam imao vremena da se zapitam kako mi je to tako lako uspelo; onda videh da ga je Guni bila ubola nožem u vrat.
Činilo se da je bitka prestala čim sam u nju ušao. Nekolicina mornara pobeže iz sale; dvadesetak ili tridesetak tela ležalo je na podu ili na klupama. Većina žena bila je mrtva, ali jednu ženu-mačku videh kako liže krv sa svojih zdepastih, kratkih prstiju. Stari Vinok se umorno naslanjao na jednu od sablji dimiskija kakve su robovi pelerinki imali.
Doktor Talos je odsekao sa ogrtača tog mrtvog čoveka parče platna da bi time obrisao svoj mač izvučen iz trščanog štapa; a ja videh da je taj mrtvac majstor Aš.
"Ali ko su ovi?" upita Guni.
Odmahnuo sam glavom, obuzet osećanjem da to ni ja ne znam jasno. Doktor Talos je dohvati za šaku i usnama ovlaš dotače Gunine prste. "Dozvolite. Ja sam Talos, lekar, dramski pisac i impresario. Ja..."
Nisam to dalje slušao. Do mene je došao, u skokovima, Triskele; njegova velika, labavo viseća njuška bila je umazana krvlju, a čitav zadnji deo njegovog tela treperio je od radosti. Za njim je stupao majstor Malrubius; u esnafskom ogrtaču, ali sa krznenom ivicom, izgledao je raskošno. Kad sam video majstora Malrubiusa, znao sam, a on je, videći me, znao da znam.
Odjednom i on - i Triskele, dr Talos, mrtvi majstor Aš, Dorkas i ostali - počeše padati, pretvarajući se u srebrnaste krhotine ničega, baš kao što je on pao one noći na plaži pošto me je spasao iz umiruće džungle na severu. Pored leševa mornara i mornarki ostadosmo samo Guni i ja.
To, međutim, nisu bili samo leševi. Jedan se pomače i zaječa. Pokušasmo mu previti rane na grudima (nastale od doktorovog uzanog sečiva, rekao bih) krpama iscepanim sa mrtvih, ali njemu je krv išla i na usta, penušajući. Posle nekog vremena dođoše hijerarsi sa lekovima i pravim zavojima i odnesoše ga.
Sa njima je došla i gospa Afeta, ali je ostala s nama.
"Rekla si da te više neću videti", podsetih je.
"Rekla sam da je to moguće", ispravi me ona. "Da su stvari ovde drugačije ispale, ne bi me ni video."
U tišini te dvorane smrti njen glas jedva da je dostizao jačinu šapata.
|