22. SILAZAK

     "Sigurno želiš da postaviš mnogo pitanja", šaptala je Afeta. "Idemo napolje, na trem, pa ću ti na sva odgovoriti."
     Odmahnuo sam glavom, jer sam kroz otvorena vrata čuo vodenu muziku kiše.
     Guni me dotače po ruci. "Da li nas neko uhodi?"
     "Ne", reče joj Afeta. "Ali iziđimo. Tamo bi trebalo da bude prijatno, a nas troje imamo još samo malo vremena."
     "Dovoljno te dobro razumem", rekoh joj. "Ostaću ovde. Možda će još neko među ovom gomilom mrtvih početi da ječi. To bi obezbedilo odgovarajući glas za tebe."
     Klimnula je glavom. "Da, obezbedilo bi." Ja sam, dotle, već seo na ono mesto gde je, prvog dana, Cadkil čučnuo; ona sede pokraj mene, nesumnjivo da bih je bolje čuo.
     Sledećeg trenutka sela je i Guni, obrisala sečivo bodeža o butinu i zavukla ga u korice. "Žao mi je", reče Guni.
     "Zbog čega? Što si se borila za mene? Ja te za to ne okrivljujem."
     "Žao mi je što se nisu borili drugi, nego su magični ljudi morali da te brane od nas. Od svih nas, osim mene. Ko su oni bili? Da li su tvojim zviždukom dozvani?"
     "Ne", rekoh.
     "Da", reče Afeta.
     "To su bili neki ljudi koje sam poznavao, ništa više. I neke žene koje sam voleo. Mnogi od njih su mrtvi... Tekla, Agilus, Kesdou... Možda su svi mrtvi, svi su sad možda duhovi, ali ja to ne znam."
     "Oni su nerođeni. Pa valjda znaš da vreme juri unazad kad ta lađa zaplovi brzo. To sam ti rekla ja lično. Oni su nerođeni, baš kao i ti."
     To je Afeta rekla meni; sad nastavi, obraćajući se Guni. "Kazala sam da ih je on dozvao, jer mi smo ih izvukli iz njegovog uma, tražeći one koji ga mrze, ili bar one koji imaju razloga da ga mrze. Onaj div koga si videla mogao je postati gospodar Komonvelta da ga Severijan nije porazio. Ona plavuša mu nikako nije mogla oprostiti što ju je vratio iz smrti."
     Rekoh: "Ne mogu te sprečiti da objašnjavaš sve to, ali objašnjavaj na nekom drugom mestu, ili me pusti da idem negde gde to neću morati da slušam."
     Afeta upita: "Nije te obradovalo?"
     "To što sam video sve njih ponovo i kako su prevarom navedeni da me brane? Nije. Zašto bi me obradovalo?"
     "Zato što nisu prevareni, kao što ni majstor Malrubius nije prevaren ni u jednoj od onih prilika kad si s njim imao susrete posle njegove smrti. Našli smo ih među tvojim uspomenama, a zatim smo im dopustili da sami sude. Svi u ovoj sali, svi sem tebe, videli su isto. Zar ti se nije učinilo čudno to što ja ovde jedva govorim?"
     Okrenuh se i zagledah se netremice u nju; osećao sam se kao da sam bio odsutan i da sam se vratio kad je ona već počela da govori o nečem sasvim drugom.
     "Naše sobe su uvek ispunjene zvucima vode i uzdisanjem vetra. Ova sala izgrađena je za tebe i tvoju rasu."
     Guni reče: "Pre no što si ti ušao, on - Zek - nam je prikazao da Urt ima dve budućnosti. Mogao bi umreti i roditi se ponovo. Ili bi mogao živeti još dugo, a onda umreti zauvek."
     "To sam znao još od detinjstva."
     Klimnula je glavom sama za sebe, a ja kao da na tren ugledah ono dete koje je nekad bila, a ne tu ženu u koju se pretvorila. "Ali mi nismo znali. Nismo." Njen pogled odluta sa mog lica i poče se prenositi s jednog mrtvaca na drugog. "U religiji, da, ali mornari za nju nikad mnogo ne mare."
     Nemajući šta bolje da kažem, rekoh: "Pa, valjda."
     "Moja majka je ozbiljno shvatala religiju, ali to je bilo kao da je u nekom uglu svog uma malo luda. Znaš šta hoću da kažem? Ja mislim da je kod nje to bilo posredi i ništa više."
     Okrenuh se Afeti i počeh: "Želeo bih da znam..."
     Ali Guni me dohvati za rame, šakom koja je bila, za ženu, krupna i jaka, i povuče me nazad sebi. "Mi smo mislili da se to još dugo neće desiti, da će biti tek dugo posle naše smrti."
     Afeta šapnu: "Kad potpišeš za tu lađu, ploviš od Početka do Kraja. To znaju svi mornari."
     "Ali nismo mislili o tome. Ne, dok nas vi niste naveli. On nas je naveo da to vidimo. Zek."
     "A ti si", rekoh, "znala da je to Zek?"
     Guni klimnu glavom. "Bila sam s njim kad su ga uhvatili. Inače, teško da bih mogla znati. A možda i bih. Promenio se prilično, pa sam već videla da nije ono za šta smo ga u početku smatrali. On je jedan... ne znam."
     Afeta šapnu: "Mogu li ti ja reći? On je odsjaj, on je podražavanje onoga što ćete vi biti."
     Zapitah: "Misliš, ako Novo Sunce dođe?"
     "Ne. Nego mislim da ono dolazi. I da je tvoje iskušavanje završeno. Poznato mi je koliko dugo si pod tom opsednutošću; mora biti da ti je teško da shvatiš da je stvarno gotovo. Uspeo si. Spasao si vašu budućnost."
     "A uspela si i ti", rekoh.
     Afeta klimnu glavom. "To sad razumeš."
     "A ja ne", reče Guni. "O čemu to vas dvoje?"
     "Zar ne uviđaš? Hierarsi i njihovi hieroduli - a i hierogramati - su se trudili da nas puste da postanemo ono što smo nekad bili. I što možemo biti. Zar nije tako, moja gospo? To je njihova pravda i čitav razlog njihovog postojanja. Oni nas vode kroz onaj bol kroz koji smo mi proveli njih. I..." Nisam mogao dovršiti tu misao. Te reči su se na mojim usnama pretvorile u gvožđe.
     Afeta reče: "Vi ćete nas opet nagnati da prođemo kroz ono kroz šta ste vi prošli. Mislim da si razumeo. Ali ti", nastavi ona, prenoseći pogled na Guni, "nisi razumela. Vaša rasa i naša rasa možda služe jedna drugoj samo kao mehanizmi za ponovnu proizvodnju. Žena si i zato kažeš da proizvodiš jajnu ćeliju da bi jednog dana na svetu postojala jedna nova žena. Ali tvoja jajna ćelija bi rekla da ona proizvodi tu ženu, da bi jednog dana na svetu postojala nova jajna ćelija. Nama je do uspeha Novog Sunca bilo isto toliko silno stalo koliko i njemu. I silnije, ako ćemo istinu reći. Spasavajući vašu rasu, on je spasao i našu; isto tako, mi smo spasli svoju buduću rasu spasavajući vašu sada."
     Afeta se opet okrete meni. "Rekla sam ti da si doneo nedobrodošle vesti. One su se sastojale u tome da smo mogli stvarno izgubiti onu igru o kojoj smo ti i ja razgovarali."
     "Tri pitanja imam, moja gospo", rekoh. "Dozvoli da ih postavim, pa ću krenuti, ako me pustite."
     Klimnula je glavom.
     "Kako je to Cadkil mogao reći da je moj ispit završen, kad su, posle toga, akvastori morali da se bore i da umiru da bi me spasli?"
     "Akvastori nisu izginuli", reče mi Afeta. "Oni žive u tebi. A što se Cadkila tiče, on je tako kazao zato što je to bila istina. Pregledao je budućnost i utvrdio da su veliki izgledi da ćeš ti doneti jedno novo sunce svom Urtu i na taj način spasti taj ogranak vaše rase, da bi od njega, kasnije, u vašoj brajatskoj Vaseljeni, mogla nastati naša rasa. Sve je zavisilo od tog pregleda; a kad se on završio, ishod je bio povoljan po tebe."
     Guni je prenosila pogled sa Afete na mene i nazad i kao da se spremala da nešto kaže; ipak, oćutala je.
     "Moje drugo pitanje: Cadkil je takođe rekao da suđenje meni ne može biti pošteno i da će on nadoknaditi štetu koliko bude mogućno. Ti si rekla da je on sklon da govori istinu. Da li je bilo neke razlike između 'suđenja' meni i 'ispitivanja' mene? Na koji način je bilo nepravedno?"
     Afetin glas kao da je bio samo uzdisaj. "Onima koji ne moraju da sude, ili koji, kad sude, ne moraju da streme ka pravdi, nije teško da se žale na nepravednost i da pričaju o nepristrasnosti. Kad neko mora zaista da sudi, kao što to Cadkil mora, on otkriva da ne može biti pravedan prema nekima, a da ne bude jednovremeno i nepravedan prema nekima drugima. Da bi bio pošten prema onima koji će na Urtu umreti, a naročito prema sirotinji i neznalicama koji nikada neće razumeti zarad čega ginu, pozvao je njihove zastupnike..."
     "Ti to misliš - nas!" uzviknu Guni.
     "Da, vas, osoblje lađe. A tebi je, autarše, za branioce odredio one koji su imali razloga da te mrze. To je bilo pravedno prema mornarima, ali nepravedno prema tebi."
     "Često se, u prošlosti, dešavalo da zaslužim kaznu, ali da je ne dobijem."
     Afeta klimnu glavom. "Zato su neki prizori koje si video, ili, bar, koje si mogao videti da si se potrudio da gledaš, dočarani u uskom prolazu koji, kao prsten, opasuje ovu salu. Neki su donosili sećanja na tvoje dužnosti. Svrha nekih drugih bila je da te podsete na to da si i ti, lično, često delio najsuroviju pravdu. Vidiš li, sada, zašto si odabran?"
     "Mučitelj, za spasavanje jednog sveta? Da."
     "Digni glavu i nemoj je rukama stezati. I ovako me ti i ova jadna žena jedva čujete. Postavio si ta tri pitanja koja si pomenuo. Imaš li još pitanja?"
     "Imam, mnogo. Dariju sam video, i Gvazahta, i Erblona. Zar su oni imali razloga da me mrze?"
     "Ne znam", šapnu Afeta. "Moraš Cadkila pitati, ili one koji su mu pomagali. Ili samog sebe."
     "Pretpostavljam da su imali. Da sam mogao, zauzeo bih Erblonovo mesto. Kao autarh, imao sam priliku da Gvazahta unapredim, ali to nisam učinio; a Dariju posle bitke uopšte nisam pokušao da nađem. Trebalo je uraditi tako mnogo drugih stvari - važnih stvari. Uviđam zašto si me nazvala čudovištem."
     Guni uzviknu: "Nisi ti, ona je čudovište!"
     Slegnuo sam ramenima: "Ipak, svi su se oni borili za Urt, a borila se i Guni. To je bilo divno."
     "Ne za onaj Urt koji ste znali", šapnu Afeta. "Nego za Novi Urt, koji mnogi neće nikada videti, osim kroz tvoje oči i oči drugih koji će te ljude pamtiti. Imaš li još pitanja?"
     Guni reče: "Imam ja jedno. Gde su moji drugari sa lađe? Oni koji su bekstvom spasli svoje živote?"
     Osećao sam da se ona njih stidi. Rekoh: "Vrlo je verovatno da su svojim bekstvom spasli i naše živote."
     "Biće vraćeni u lađu", reče joj Afeta.
     "A Severijan i ja?"
     Rekoh: "Oni će pokušati da nas ubiju tokom putovanja kući, Guni; a možda i neće. Ako pokušaju, moraćemo se pozabaviti njima."
     Afeta odmahnu glavom. "Bićete vraćeni, zaista, u lađu, ali na drugi način. Verujte mi, taj problem se neće pojaviti."
     Hijerarsi u tamnim odeždama siđoše međusedišnim prolazom, sa nosilima, i počeše skupljati mrtve. "Ovi će biti sahranjeni u zemljištu koje pripada ovoj zgradi", šapnu Afeta. "Jesmo li stigli do tvog poslednjeg pitanja, autarše?"
     "Blizu smo mu. Nego, pogledaj onamo. Među onim leševima je i telo jednog vašeg; to je Cadkilov sin."
     "I on će ovde ležati, sa onima koji su pali zajedno s njim."
     "Ali da li se to htelo? Da li je i njegov otac planirao da se to desi?"
     "Da on pogine? Nije. Ali jeste planirano da on rizikuje život. Kakvo bismo pravo imali mi da rizikujemo tvoj život i živote toliko drugih ako se ne bismo i sami izlagali riziku? Cadkil je na lađi rizikovao život sa tobom. A Venant ovde."
     "Znao je šta će biti?"
     "Ko, Cadkil ili Venant? Venant svakako nije znao šta će biti, ali je znao šta bi moglo biti; krenuo je da spasava našu rasu, baš kao što su i drugi kretali da spasavaju svoje rase. Za Cadkila ne mogu kazati."
     "Rekla si mi da svako od ovih ostrva sudi po jednoj galaksiji. Da li vam je ljudski rod - da li vam je Urt - ipak važan?"
     Afeta ustade, izglađujući nabore na svojoj beloj haljini. Njena lebdeća kosa, koja je meni izgledala natprirodno kad sam je prvi put video, sad mi je ostavljala utisak nečeg davno znanog; čvrsto sam verovao da sam takav tamni oreol već video na nekoj slici u onoj galeriji koja se ograničiti ne može - u Rudesindovoj; ali nisam mogao u sećanje dozvati podatak o kojoj je, tačno, slici reč. "Ovo je bilo naše bdenije uz mrtve", reče ona. "Oni sad idu, vreme je da pođemo i mi. Moguće je da će na tvom prastarom Urtu, nanovo rođenom, nastati hieroi. Ja i verujem da hoće. Ali ja sam samo jedna žena, i to ne na visokom položaju. Ono što sam rekla, rekla sam da ti ne bi umro očajavajući."
     Guni zausti da nešto kaže, ali joj Afeta pokretom ruke pokaza da ćuti i reče: "Sad, za mnom."
     Pošli smo za njom, ali samo korak-dva, do mesta gde je ranije bilo Cadkilovo Sedište pravde. "Severijane, uzmi je za ruku", reče mi ona, onda dohvati moju slobodnu ruku i Guninu.
     Kamena ploča na kojoj smo stajali potonu ispod nas. U trenu se pod Sale za ispitivanje sklopi iznad naših glava. Padali smo, ili je tako izgledalo, u ogromnu jamu ispunjenu drečavim žutim svetlom, jamu hiljadu puta širu od tog kamenog kvadrata. Zidovi jame bili su moćni mehanizmi od zelenih i srebrnastih metala, pred kojima su muškarci i žene lebdeli i hitro letucali tamo-amo kao rojevi muva; titanske skarabej-bube, plave i zlatne boje, pentrale su se po tim zidovima kao mravi.