25. PASIJA I PASAŽ

     Čudno je delovanje iscrpljenosti na um. Kad sam ostao sam u svojim odajama, samo na jedno sam mogao misliti: na to da ispred mojih vrata sad verovatno nema straže. Tokom čitavog mog autarhovanja ispred vrata sam uvek imao neke čuvare, obično pretorijance. Pođoh iz sobe u sobu tragajući za izlaznim vratima, prosto da bih se uverio da ih nema. A kad ih nađoh i najzad otvorih, neke okrutne poluljudske prilike sa nagrđenim šlemovima na glavama naglo zauzeše stav "mirno".
     Zatvorio sam ta vrata, pitajući se da li im je dat zadatak da sprečavaju drugima ulazak, ili meni izlazak; onda sam straćio još nekoliko trenutaka tražeći neki način da ugasim svetlo. Bio sam, međutim, odveć iscrpljen da se time dugo bavim. Pobacao sam odeću sa sebe na pod i opružio se preko širokog kreveta. Kad su mi misli zaplutale prema onom maglenom stanju koje nazivamo sanjanje, svetlost je oslabila i ugasila se.
     Kao da sam čuo korake; dugo prođe u mom upinjanju da se dignem u sedeći položaj. San me je pritiskao na madrac i držao me pouzdano kao najjača droga. Najzad hodačica sede pokraj mene i skloni kosu s mog čela. Udišući njen miris, privukoh je sebi.
     Kovrdže su me ovlašno dirale po obrazu dok su se naše usne sastajale.

     Kad se probudih, znadoh da sam bio sa Teklom. Iako ni reč nije rekla, iako nisam ugledao njeno lice, u mom umu nikakvog dvoumljenja nije bilo. Čudno, nemoguće, divno, govorio sam sebi; ipak, bilo je istinito. Niko ni u ovoj Vaseljeni, ni u ma kojoj, nije mogao da me vara tako dugo, kroz tolike bliskosti. A pojavljivanje Tekle nije bilo sasvim nemoguće. Cadkilina deca - deca? Samo bebe. Ona ih je držala u jaslicama na Jesodu i sad su vratila i Teklu i one druge radi borbe sa mornarima. Onda, svakako, nije bilo nemoguće da Cadkil lično dovede Teklu.
     Skočio sam iz kreveta; onda sam se okrenuo da vidim da li je ostao neki trag, možda vlas kose ili zgnječeni cvet na jastuku. Ja bih u tom slučaju (rekoh sebi) zauvek čuvao takvu uspomenu kao najveće blago. Prekrivač kreveta, načinjen od nekog meni nepoznatog krzna, bio je glatko raširen. Pored udubljenja načinjenog mojim telom nije se videlo nikakvo drugo.
     Negde u onom mukotrpnom pisaniju, koje sam sačinio u klerestorijumu Kuće Apsoluta i koje ću u ovoj lađi tek ponoviti u neko neznano doba u onoj budućnosti koja je meni postala prošlost, rekao sam da će čitalac sigurno pomisliti da sam često bio usamljen, ali da sam se retko kad usamljen osetio. Radi poštenja prema tebi, dakle, ako se ikad dogodi da naiđeš i na ovaj spis, želeo bih reći da se tad jesam osetio usamljen, da sam, štaviše, tad shvatio da jesam sam, bez obzira na to što sam bio, kao što je stari autarh naučio svoje pratilje da ga zovu, "legija".
     Ja sam i bio taj moj prethodnik i kao takav bio sam sam; i njegovi prethodnici su postali ja, ali je svaki ostao jednako usamljen; tako i mora biti sve dok bolja vremena - ili, pre bih rekao, bolji ljudi - ne stignu na Urt. Bio sam i Tekla, Tekla koja je mislila na svoju majku i sestru koje više nikada neće videti i na onog mladog mučitelja koji je plakao za njom kad ona više nije imala nijednu suzu za sebe. Ponajviše od svega bio sam Severijan, grozno usamljen; upoznao sam onakvu usamljenost kakvu doživi čovek na nekoj napuštenoj, onesposobljenoj lađi kad sanja o prijateljima i, budeći se, vidi da je podjednako sam kao i uvek, i onda, možda, iziđe na palubu da zuri u nastanjene zvezde i u pocepana jedra koja njega neće nikad odneti ni do jedne od njih.
     Taj me je strah čvrsto držao, iako sam nastojao da ga oteram smehom. Bio sam sam u tom velikom stanu koji je Cadkil nazvao mojom luksuznom kabinom. Nikog nisam čuo; pa se činilo moguće, kao što sve sulude stvari s kojima smo združeni snom izgledaju moguće u trenu našeg ponovnog spajanja s javom, da i ne postoji niko koga bih čuo, da je Cadkil, iz svojih nedokučivih razloga, ispraznio lađu dok sam spavao.
     Okupao sam se u balnearijumu i ostrugao lice koje me je gledalo iz ogledala i uznemiravalo time što je bilo bez ikakvih ožiljaka; pri tom sam osluškivao, očekujući kakav glas ili korak. Odeća mi je bila pocepana i toliko prljava da sam oklevao da je ponovo stavim na sebe. U ormanima je bilo odeće mnogih boja i vrsta, ali, činilo mi se, naročito onih vrsta koje se mogu lako prilagoditi da ih nose i muškarci i žene, i krupnog i sitnog rasta; sve je to bilo od najskupocenijih materijala. Odabrao sam par labavih, tamnih pantalona vezanih oko pojasa trakom rđastocrvene boje, tuniku otvorenu oko vrata i snabdevenu velikim džepovima i ogrtač onog esnafa u kome sam, još i sad, zvanično, majstor, ogrtač od pravog pravcatog fuligina, ali iznutra obložen višebojnim brokatom. Tako uređen, iskoračio sam najzad iz svojih izlaznih vrata, a moji čudovišni ostijariji spremno su mi salutirali.
     Nisam, dakle, ostao napušten, a taj strah je, uostalom, bio pretežnim delom iščezao dok sam se oblačio; ipak, pešačeći velikim, praznim hodnikom koji se ispred mog stana nalazio, nisam prestajao o tome da razmišljam; od sanjane Tekle, koja me je usrećila i ostavila, misli pređoše na Dorkas, i Agiju, i Valeriju, najzad i na Guni, koju sam tako rado prihvatio kao ljubavnicu kad mi je mogla biti korisna i kad nisam imao drugu, ali od koje sam rastanak dopustio bez ijedne reči protivljenja čim mi je Cadkil rekao da je poslao mornare da iziđu iz svojih odaja.
     Celoga svog veka bio sam i odveć spreman da napuštam žene kojima je trebalo da budem privržen - Teklu, naravno, kojoj sam priskočio u pomoć tek kad je bilo prekasno i kad sam jedino mogao olakšati njenu smrt; posle Tekle Dorkas, Piu i Dariju, najposle i Valeriju. Na ovoj ogromnoj lađi činilo se da ću odbaciti još jednu i odlučih da to ne učinim, nego da potražim i nađem Guni, ma gde bila, i da je dovedem u moj stan, da bi tu i ostala sve dok ne stignemo na Urt, gde bi se ona mogla vratiti, ako bi želela, svom ribarskom selu i svom narodu.
     Sa tom odlukom odmicao sam snažnim koracima, a moja odnedavno oporavljena noga omogućavala mi je da hodam bar onoliko brzo, ako ne i brže, kao onda kad sam krenuo zidanom obalom pokraj reke Đola; ali moje misli nisu bile samo o Guni. Bio sam svestan i potrebe da pamtim svoju okolinu i pravac kretanja, jer ništa nije bilo lakše na toj ogromnoj lađi nego zalutati, kao što mi se i desilo nekoliko puta tokom plovidbe do Jesoda. Bio sam još nečeg svestan: jedne brilijantne tačke svetlosti koja kao da je bila beskonačno daleko, ali, ipak, i sasvim uz mene.
     Dozvoli mi da priznam da sam, još tada, brkao tu tačku sa onom loptom tame koja se preokrenula u disk svetlosti čim smo Guni i ja uleteli u nju. Svakako je nemoguće da je Beli vodoskok koji je spasao i uništio Urt, a koji je zapravo urlajući gejzir iz koga kuljaju gasovi pribavljeni niotkud, bio upravo onaj portal kroz koji smo prošli.
     Tačnije rečeno, bio sam čvrsto uveren u nemogućnost toga kad god sam imao posla u svetu dnevne svetlosti, svetu koji bi propao da nije bilo Novog Sunca; ponekad se, međutim, i danas oko tog pitanja moje misli bore. Nije li ipak moguće da Jesod, viđen iz naše Vaseljene, izgleda isto onoliko različito u odnosu na taj isti Jesod viđen iznutra, koliko čovek viđen spolja izgleda drugačije nego što je njegova sopstvena predstava o njemu samome? Znam dobro da sam često postupao budalasto, ili se pokazao kao slabić, znam da sam bio i usamljen i uplašen, odveć sklon da se predam dobroti bez delanja, ali i da napustim svoje najbliže prijatelje zarad nekog ideala. Pa ipak, uterivao sam strah u kosti milionima ljudi.
     Zar ne postoji, ipak, i mogućnost da je Beli vodoskok prozor kroz koji vidimo Jesod?

     Hodnik je krivudao, i to mnogo; primetio sam, kao i više puta ranije, da izgleda sasvim obično, ili maltene obično, u onim svojim delovima koji su blizu prostorija gde ja boravim, ali da njegovi dalji delovi postaju sve čudniji i da se pred mojim očima pojavljuje sve više izmaglica i neprirodnih svetlosti.
     Konačno mi pade na um: lađa se prilagođavala meni dok sam u njoj boravio, a vraćala sopstvenim normalnim ponašanjima tamo gde ja nisam bio, baš kao što se majka posvećuje svom detetu kad je dete prisutno, pa govori najjednostavnijim rečima i razonođuje ga detinjastim igrama - ali uzima pero u ruke i piše neki ep, ili zabavlja svog ljubavnika u drugim prilikama.
     Da li je ta lađa bila, zapravo, živo biće? Nisam sumnjao da je to moguće, ali nisam ni video mnogo dokaza koji bi govorili u prilog tome; a ako bi bila živo biće, zašto bi joj bila potrebna posada? No, stvar se mogla i lakše objasniti, a Cadkiline reči izrečene prethodne večeri (ako se vreme koje sam proveo u snu označi kao noć) nagoveštavale su jedan jednostavniji mehanizam. Ako je bilo moguće prodreti u onu sliku čim težina mog stopala pritisne naslon sofe, zar nije, isto tako, moguće i da se svetlost u mom stanu postupno sama gasila po prestanku pritiska mojih stopala na pod i da su se ovi protejski hodnici tad počinjali oblikovati da bi odgovarali mom nailasku? Odlučih da iskoristim izlečenu nogu da ih pobedim.
     Na Urtu to ne bih uspeo - ali na Urtu bi se čitava ta ogromna lađa zdrobila pod sopstvenom težinom; a ovde, u njoj, gde sam čak i ranije uspevao da trčim, pa i da skačem, sad sam mogao da prestignem vetar. Pojurio sam; na sledećem zaokretu skočio sam, ritnuo zid i poleteo duž hodnika baš kao ranije između katarki.
     Sledećeg trena hodnik, onaj koji sam do tad poznavao, ostade sasvim iza mene, a ja se nađoh u prostoru avetinjskih uglova i bestelesnih mehanizama, gde su plavozelena svetla proletala kao komete, a staza ispod mene se uvijala kao crevo crva. Udarih stopalima po toj stazi, ali to nije bio novi korak; stopala su bila utrnula, a noge labave kao kod marionete posle spuštanja zavese. Otumbao sam se niz stazicu, a ona se poče skupljati i najzad postade samo jedna bolno blešteća tačka u polju potpune tame.