27. POVRATAK NA URT

     Nisam bio siguran da ćemo Burgundofara i ja postati ljubavnici, ali dadoše nam jednu dvokrevetnu kabinu (koja je, veličinom, predstavljala možda deseti deo one koju sam imao tokom moje poslednje noći u lađi) i kad ja počeh Burgundofaru grliti i svlačiti, ona to prihvati bez otpora. Našao sam da ima daleko manje veštine nego Guni, ali da, naravno, ipak nije devica. Kako je čudno pomisliti da smo Guni i ja legli zajedno samo jedan jedini put.
     Njena mlađa "ja" mi je kasnije kazala da nikada ranije nijedan muškarac nije prema njoj postupao nežno; za to me je poljubila, a onda je zaspala u mom naručju. Sebe nikada nisam smatrao uzdržanim ljubavnikom; ležao sam budan još neko vreme, razmišljajući o tome i osluškujući (kao što sam jednom, davno, obećao sebi da ću činiti) kako se talasi vekova raspršavaju o brodsko korito.
     Možda su to, ipak, bile samo godine, godine mog života. Pomišljao sam u početku, kad sam osetio svoju izlečenu nogu ispod sebe i kad sam prvi put brijao svoje čudno novo lice u stanu u lađi, da su godine na neki način dignute sa mene, kao što se Guni nadala da će njene godine biti s nje podignute. Sad sam razumeo da to nije bilo tako.
     Samo je popravljena šteta koju je nanelo neko bezimeno ascijansko koplje, i ona od Agijinih kandži u dlanu skrivenih, i ona od zuba šišmiša krvopije; postao sam onaj čovek koji bih bio bez tih (i možda nekih drugih) rana i tako je moje lice postalo lice jednog čudnog bića - jer koje biće može čoveku biti čudnije nego što je on sam i koje se može neobjašnjivije ponašati? Ja sam bio taj Apu-Punčau, onaj koga sam digao iz mrtvih u kamenom gradu. Učini mi se da je to mladost bila i počeh gorko žaliti za godinama koje sam mogao imati, a koje su izmakle. Može biti da ću se jednog dana ukrcati još jednom na Cadkilinu lađu da bih tragao za pravom mladošću kao što je učinila Guni; ali ako budem opet prenet na Jesod, ostaću, ako mi bude dopušteno, na njemu. Tokom nekoliko vekova, možda, taj vazduh bi mogao isprati godine iz mene.
     Dok sam razmišljao o tim godinama i o onih nekoliko prethodnih, učinilo mi se da moje postupanje prema ženama nije zavisilo od moje volje, nego od njihovih stavova prema meni. Bio sam i te kako okrutan prema kaibitki Tekli iz Kuće azura, onda blag i spetljan kao što bi svaki nedodirnut dečko bio prema pravoj Tekli u njenoj ćeliji; sa Dorkas u prvi mah grozničav; brz i nespretan sa Jolentom (za koju bi se možda moglo reći i da sam je silovao, iako sam verovao tada, a verujem i sada, da je ona to želela). O Valeriji sam već previše pričao.
     Ipak, ne može biti da su svi muškarci takvi, jer mnogi postupaju na isti način prema svim ženama; uostalom, možda ovo što sam rekao ne važi baš u celosti ni za mene.
     Zadremao sam razmišljajući o svim tim stvarima - i probudio se uviđajući da ležim na drugoj strani i da Burgundofara više nije u mom naručju; zadremao sam opet, probudio se i ustao, nesposoban da ponovo zaspim; čeznuo sam (mada nisam znao zašto) da bacim pogled na Beli vodoskok. Stavljajući ogrlicu na vrat, izvukao sam se, što sam tiše mogao, na palubu.
     Beskonačna noć praznine bila je maltene potučena. Senke jarbola, a i moja senka, izgledale su kao najcrnja boja izvučena po daskama, a Staro Sunce je poraslo od blede zvezde do diska velikog poput Lune. Zbog te svetlosti Beli vodoskok je sad izgledao udaljeniji i slabiji nego ikad. Urt više nije jurio preko grimiznog lica Starog Sunca, nego je visio neposredno ispred pramčane grede, vrteći se kao čigra.
     Dežurni oficir mi priđe i reče da bi bilo bolje da odem dole. Ne, čini mi se, zbog ma kakve opasnosti, nego prosto zato što se osećao nelagodno ako se na palubi nalazio neko ko nije pod njegovom komandom. Rekoh mu da ću sići, ali da bih želeo da porazgovaram sa kapetanom ovog plovila i da smo moja pratilja i ja gladni.
     Dok smo razgovarali, pojavi se i Burgundofara i reče da je osetila istu želju kao ja; mislim, međutim, da je kod nje u pitanju bila samo želja da razgleda okolinu i čamac još jednom pre nego što napusti sva takva plovila zanavek. Skočila je uz jednu katarku, što je oficira toliko razljutilo, da sam pomislio da bi joj mogao stvarno učiniti nešto nažao. Da nije bio hierodul, dočepao bih ga šakama; ali kako jeste, morao sam se ograničiti na to da stanem između njih dvoje kad je grupa mornara dovela Burgundofaru dole.
     Ostali smo, sve dok nam se vazduh nije zagadio, da se s njim raspravljamo; ja sam to činio uglavnom iz zabave (a i ona, rekao bih), a onda smo sasvim pokorno sišli pod palubu, našli kuhinju i navalili na jelo kao dvoje dece, smejući se i pričajući o svojoj pustolovini.
     Otprilike jednu smenu vremena kasnije posetio nas je, u našoj kabini, kapetan; to nije bio još jedan od tih maskiranih hierodula, nego čovek, i to, činilo se, obično ljudsko biće. Rekoh mu da nisam razgovarao ni sa kim od onih koji su na vlasti još od kada me je Cadkil ostavila i da se nadam da ću od njega dobiti uputstva.
     Odmahnuo je glavom. "Nemam za tebe nijedno. Siguran sam da je Cadkil uredila da saznaš sve što treba."
     Burgundofara ubaci: "On mora da dovede Novo Sunce!", a kad je ja pogledah, dodade: "Rekla mi je Guni."
     "A možeš li ti to?" upita kapetan.
     Pokušah da objasnim da odgovor na to pitanje ne znam, da Beli vodoskok osećam kao da je deo mene i da sam se trudio da ga privučem, ali da se ni po čemu ne primećuje da je postao bliži.
     "Beli šta?" reče on. Onda, videći izraz mog lica, nastavi: "Pa, ja to stvarno ne znam. Ništa meni nije rečeno osim da treba da odvedem tebe i ovu ženu na Urt i da vas bezbedno iskrcam severno od leda."
     "To je jedna, rekao bih, zvezda, ili nešto slično."
     "Onda je previše masivna da bi se kretala na naš način. Kad budeš na Urtu, nećeš se više nimalo kretati u uranskom, nebeskom smislu. Možda će onda ona doći k tebi."
     Burgundofara upita: "Zar neće biti potrebno dugo vreme da jedna zvezda stigne do Urta?"
     Klimnuo je glavom. "Bar nekoliko vekova. Ali ja se u to zaista nimalo ne razumem - ovaj tvoj prijatelj sigurno ima daleko više znanja o tome. Ako je ta zvezda deo njega, onda mora biti da je on i oseća, a i rekao nam je da je tako."
     "Osećam je. Osećam njenu daljinu." Dok sam to govorio, kao da sam se opet našao na prozoru majstora Aša i odatle bacio pogled preko beskonačnih ravnina leda; moguće je da ja, u nekom smislu, nikada nisam sa tih ravnica ni sišao. Rekoh: "Postoji li mogućnost da Novo Sunce stigne tek posle potpunog uništenja naše rase? Da li bi se Cadkil poslužio takvim trikom protiv nas?"
     "Ne. Cadkil se ne služi trikovima, mada neko može steći takav utisak. Trikovi su za solipsiste, koji smatraju da će sve proći." On ustade. "Hteo si da mi postavljaš pitanja. To ti ne zameram, ali ja odgovore nemam. Da li biste voleli da dođete na palubu i posmatrate naše spuštanje? To je jedini poklon koji mogu vama dvoma dati."
     Burgundofara, izgledajući zbunjeno, upita: "Tako brzo?" Priznajem da sam i sam imao to osećanje.
     "Da, još malo je ostalo. Imam neke zalihe za vas, pretežno hranu. Da li ćete hteti neko oružje, pored tih vaših noževa? Mogu vam ga dati, ako vam treba."
     Zapitah: "Da li nam savetuješ da ga uzmemo?"
     "Ne savetujem ništa. Vi znate šta treba da radite. Ja ne."
     "Onda ga ja neću uzeti", rekoh. "Burgundofara neka odluči za sebe."
     "Ne", reče ona, "neću ga ni ja."
     "Onda, hajdete", reče nam kapetan; ovog puta, to je bilo naređenje, a ne poziv. Namestili smo ogrlice i pošli za njim na palubu.
     Naš čamac je leteo visoko nad oblacima, koji kao da su ključali ispod nas; ipak sam imao osećanje da smo već stigli. Urt je sevnuo prelazeći iz plave boje u crnu, pa opet u plavu. Ograda palube bila je ledeno hladna u mojim šakama; potražih pogledom Urtove ledene kape, ali bile su suviše blizu, već preblizu da bi se mogle razaznati. Sad se samo azur Urtinih mora video, zapravo nazirao kroz procepe u njenim oblacima koji su se ispod nas bacakali; na mahove bi sevnulo i kopno - smeđe ili zeleno.
     "Divan je to svet", rekoh. "Možda ne onako lep kao Jesod, ali ipak divan."
     Kapetan slegnu ramenima. "Kad bismo hteli, mogli bismo ga srediti da bude dobar koliko i Jesod."
     "I hoćemo", rekoh mu. Nisam znao da u to verujem sve dok nisam te reči izgovorio. "Uredićemo to čim budemo u dovoljnom broju s njega otišli i na njega se vratili."
     Oblaci su se smirivali, kao da je neki čarobnjak prošaputao čarobne reči, ili neka žena obnažila grudi pred njima. Već pre toga naša jedra su bila prikupljena; osmatrači sad povrveše uz katarke, proveravajući da li su sva čvrsto i bezbedno vezana i da li je sve dobro pritegnuto.
     Dok su doskakivali na palubu, prvi tanki vetrovi Urta nas udariše; neopipljivi bejahu, ali ipak vratiše (kao jedan jedini pokret korifejeve ruke) čitav svet zvuka. Katarke zasviraše oštro kao rebek-svirale; svako uže zapeva.
     Još jedan trenutak i brodić poče da se njiše levo-desno i pramcem gore-dole; zatim krmom utonu, tako da se Suncem obasjani oblaci Urta uzdigoše iznad zadnjeg dela palube, a Burgundofara i ja ostadosmo držeći se za ogradu.
     Kapetan je stajao ležerno, držeći se jednom rukom za neko uže; široko se iscerio i povikao: "Šta, pa ja sam mislio da je bar ovo ženče mornarka. Diži tog momka ovamo, curo draga, inače te šaljem u kuhinju da pomažeš kuvaru."
     Pomogao bih Burgundofari da sam mogao; ona se, opet, trudila da pomogne meni, kao što joj je kapetan naložio; tako smo, držeći se jedno za drugo, uspeli da ostanemo uspravni na palubi (koja je sada bila strmija od mnogih stepeništa, mada se činilo da je glatka poput poda plesne dvorane), pa čak i da načinimo nekoliko obazrivih koraka prema njemu.
     "Mora čovek malo i da se voza brodom pre nego što mornar postane", reče nam on. "Živa šteta što sad moram da vas istovarim. Mogi biste oboje postati valjani plovioci."
     Nekako uspeh da izgovorim da naše stizanje na Jesod nije bilo tako žestoko.
     On se uozbilji. "Tamo, vidite, niste morali toliko snage da izgubite. Potrošili ste je na dostizanje te više ravni. A mi smo doleteli bez ijedne krpice koja bi nas kočila, kao da se sručujemo u zvezdu. Nego, držite se neko vreme podalje od ograde. Sad je tamo vetar koji može da ti sljušti kožu s ruke."
     "Zar nas ne bi naše ogrlice zaštitile od toga?"
     "Imaju one dobro polje; bez njih biste izgledali kao pečenje sa dobrom reš koricom. Ali imaju ograničenu snagu, kao i svaka sprava, a taj vetar... pa, isuviše je razređen za disanje, ali da nije tu kobilica koja trpi glavni udar, bili bismo oduvani odavde."
     Neko vreme je apostis brodića bio zažaren kao gvožđe u kovačnici; postepeno se taj sjaj prigušio, zatim je i nestao, a brodić je zauzeo uobičajeni položaj, uprkos tome što je vetar i sad vrištao u konopima, a oblaci jurili ispod nas kao grudvice pene u vodeničnom jazu.
     Kapetan se popeo na uzdignuti, stražnji deo palube, a ja odoh sa njim i zapitah ga da li možemo skinuti ogrlice.
     On odmahnu glavom, pokaza prema katarkama, koje su bile prekrivene injem, i reče da ne bismo bez ogrlica dugo izdržali; onda upita da li sam primetio da moj vazduh postaje svežiji.
     Priznadoh da jesam, ali da sam mislio da mi se to samo pričinjava.
     "Događa se izvesno mešanje", reče mi on. "Kad nema vazduha, amulet privlači ka sebi sav vazduh koji naiđe do ruba polja. Ali on ne može uočiti razliku između vazduha koji je dovukao odozdo i vetra koji se sam probio u njegovu zonu pritiska."
     Ne razumem kako je bilo moguće da taj čamac lađe u kome smo se nalazili ostavlja iznad oblaka vidljiv trag; ali ipak ga je ostavljao, i to trag dugačak i beo, otegnut preko neba iza nas. Ja samo beležim šta sam video.
     Burgundofara reče: "Kamo sreće da smo bili na palubi kad smo polazili sa Urta. Čak i kad smo ušli u veliku lađu, prinudili su nas da ostanemo pod palubom sve dok nismo prošli jedan deo obuke."
     "Bili biste samo na smetnji", reče joj kapetan. "Mi razvijamo sva jedra čim se dignemo iznad atmosfere, što znači da ima da se radi poprilično. Je li to bilo ovo plovilo?"
     "Mislim da jeste."
     "A sad se vraćaš kao važna osoba, pomenuta poimence u Cadkilinim naređenjima. Čestitam!"
     Burgundofara odmahnu glavom, a ja primetih da sad vetar prodire u tolikim količinama da njene tamne kovrdže počinju da plešu. "Ja ne znam ni kako ga je ona saznala."
     Rekoh: "Kod Cadkile to čovek obično i ne sazna", razmišljajući ovako: ja sam mnoštvo u jednome telu, a Cadkil je mnoštvo tela u jednoj osobi.
     Kapetan pokaza prstom preko ograde; more oblaka već kao da je zapljuskivalo naše brodsko korito. "Silazimo tamo. Kad budemo ispod, moći ćete da skinete amulete, a da se ne smrznete."
     Neko vreme provedosmo u klopci magle. U onoj smeđoj knjižici koju sam iz Tekline ćelije poneo pročitao sam da jedan pojas magle razdvaja žive od mrtvih i da oni oblici koje mi duhovima nazivamo nisu ništa drugo do ostaci te pregrade koji još prijanjaju za njihova lica i odeću.
     Da li je to tako, ne bih znao reći; ali Urt je, van svake sumnje, odvojen od praznine jednim takvim područjem, a meni se čini da je to neobično. Možda postoje ne četiri, nego samo dva područja, i možda smo mi ušli u prazninu i najzad je napustili isto onako kako duhovi posećuju zemlju živih.