29. MEĐU SELJANIMA

     U mom životu našlo se mesta za mnoge tuge i mnoge pobede, ali za vrlo malo zadovoljstava izvan onih jednostavnih kao što su ljubav i spavanje, čist vazduh i dobra hrana, stvari koje svako može upoznati. Među najveća zadovoljstva ubrajam izraz lica tog hetmana kad je video ruku svoje kćeri. Bila je to takva mešavina zaprepašćenja pred čudesnim, straha i sreće, da sam bio voljan da mu obrijem lice samo da bih ga bolje video. Herena je, verujem, u tome prizoru uživala jednako kao ja; a kad se potpuno nasitila te radosti, zagrlila ga je, rekla mu da nam je obećala osveženje i, sagnuvši se, ušla unutra da zagrli majku.
     Čim smo ušli i mi, strah seljana preokrenuo se u radoznalost. Nekoliko najhrabrijih muškaraca uguralo se unutra; čučnuli su iza nas, ni reči ne zboreći, a mi smo posedali na asure oko stočića po kome je hetmanova žena - neprestano suze roneći i ugrizajući se za usne - raspoređivala gozbu za nas. Ostali su samo gledali kroz vrata i gvirkali kroz pukotine u zidovima bez prozora.
     Dobili smo pečene kolače od stucanog kukuruza, jabuke donekle oštećene mrazom, vodu i (kao veliki delikates; neki od ćutećih posmatrača nisu skrivali da im, zbog toga, ide voda na usta) butkice dva zeca, kuvane, ukiseljene, usoljene i služene hladne. Hetman i njegova porodica ovo poslednje jelo nisu ni pipnuli. Ja sam to nazvao gozbom, zato što je taj narod tako mislio; ali jednostavni mornarski ručak koji smo na brodskom čamcu pojeli nekoliko smena vremena ranije bio je, u poređenju sa ovim, pravi banket.
     Uvideh da nisam gladan, ali da sam umoran i vrlo žedan. Pojeo sam jedan kolač i štrpnuo malo mesa, ali sam vodu ispijao izobilno; onda sam zaključio da bi se jedan viši stupanj učtivosti mogao sastojati u tome da hetmanovoj porodici ostavim jedan deo te hrane, jer se lepo videlo da imaju vrlo malo; zato počeh da krcam orahe.
     To je, očigledno, bio signal da moj domaćin može da govori. "Ja sam Bregvin", reče on. "Naše selo zove se Vici. Moja žena je Cinia. Naša kćer je Herena. Ova žena...", on otklonom glave pokaza ka Burgundofari, "...kaže da si dobar čovek."
     "Moje ime je Severijan. Ova žena je Burgundofara. Ja sam zao čovek koji pokušava da bude dobar."
     "Mi u Viciju malo šta čujemo o dalekom svetu. Možda ćeš nam reći koja te je slučajnost dovela u naše selo."
     Dok je to govorio, izraz njegovog lica pokazivao je samo učtivu ljubopitljivost i ništa više; ipak, njegovo pitanje me je zaustavilo. Bilo bi lako odbiti ove seljake nekakvom pričicom o trgovini ili hodočašću; zapravo, ako bih mu samo rekao da se nadamo da vratimo Burgundofaru u njen zavičaj pokraj okeana, to ne bi bila u celosti laž. Međutim, da li sam imao pravo da govorim takve stvari? Već ranije sam bio rekao Burgundofari da sam otišao do kraja Vaseljene da bih spasao ovaj narod. Bacio sam pogled ka hetmanovoj supruzi, izmučenoj radom, koja je i sad bila u suzama, i ka tim muškarcima, ljudima prosedih brada i tvrdih šaka. Odakle meni pravo da s njima postupam kao sa decom?
     "Ova žena", rekoh, "je iz Litija. Možda za njega znate?"
     Hetman odmahnu glavom.
     "Ljudi koji tamo žive su ribari. Ona se nada da nađe put povratka tamo." Udahnuo sam duboko. "Ja..." Dok sam tražio reči, hetman se nagnuo samo malo napred. "Ja sam uspeo da pomognem Hereni. To znate."
     "Zahvalni smo", reče on.
     Burgundofara me dotače po mišici. Kad sam je pogledao, njene oči mi rekoše da bi to što činim moglo biti opasno. To je meni već bilo znano.
     "Ni Urt sam nije sasvim zdrav."
     Hetman i svi ostali muškarci - oni su dotad čučali naslonjeni leđima na zid - učiniše mali pomak da budu bliže meni. Videh da je nekolicina klimnula glavom.
     "Ja sam došao da postignem njengovo ozdravljenje."
     Kao da mu se reči otržu silom, jedan od tih muškaraca reče: "Pao je sneg pre nego što je kukuruz sazreo. Ovo je druga takva godina." Još nekoliko njih klimnu glavom, a onaj koji je sedeo iza hetmana i koji je zato bio okrenut licem ka meni reče: "Nebeski narod se ljuti na nas."
     Pokušao sam da objasnim. "Nebeski narod - to su hieroduli i hierarsi. Oni nas ne mrze. Ali oni su daleko, a i plaše nas se zbog stvari koje smo učinili ranije, davno, kad je naša rasa bila mlada. Bio sam kod njih." Gledao sam bezizražajna lica seljana, pitajući se da li će mi ijedan od njih poverovati. "Postigao sam pomirenje - doveo sam njih bliže nama, a nas bliže njima, čini mi se. Oni su me poslali nazad."

     Te noći, dok smo Burgundofara i ja ležali u hetmanovoj kolibi (on, njegova žena i kćer zahtevali su da umesto njih tu prespavamo), ona reče: "Ovi će nas pre ili posle ubiti, znaš."
     Obećah joj: "Sutra idemo odavde."
     "Ma neće nas pustiti", bio je njen odgovor; jutro je pokazalo da smo oboje bili na neki način u pravu. Zaista smo otišli; ali seljani su nam rekli da postoji drugo selo, zvano Gurgustiji, udaljeno nekoliko liga, i ispratili su nas donde. Kad smo stigli, Herenina ruka je pokazana, što je izazvalo sveopšte divljenje, a mi smo (ne samo Burgundofara i ja nego i Herena, Bregvin i ostali) dobili gozbu u mnogo čemu nalik na onu prvu, osim što su se, umesto zečetine, pojavile sveže ribe.
     Posle su me obavestili o postojanju jednog čoveka koji je veoma dobar i veoma vredan, ali koji je sada veoma bolestan. Rekoh njegovim sugrađanima da ne mogu ništa obećati, ali da ću ga pregledati i da ću mu pomoći ako budem mogao.
     Ležao je u kolibi koja je izgledala stara koliko i on i koja je sva smrdela na zarazu i smrt. Naredio sam seljanima koji su se za mnom nagurali u nju da svi iziđu. Kad su otišli, počeo sam da preturam po unutrašnjosti, najzad sam našao nekakvu dronjavu krpetinu dovoljno veliku da njome zaprečim vrata.
     Kad je krpa bila nameštena, unutra je zavladao takav mrak da sam bolesnika jedva video. Nagnuo sam se nad njega i u prvi mah mi se učinilo da se moje oči privikavaju na mrak. Sledećeg trenutka sam shvatio da nije više tako mračno kao što je bilo. Neka slaba svetlost šetala se po njemu, idući za kretanjem mojih očiju. Prva pomisao mi je bila da to dopire iz onog trna koji se i sad nalazio u kožnoj vrećici što ju je Dorkas sašila za Kandžu, mada se činilo da nije moguće da trn sija i kroz kesicu i kroz košulju na takav način. Izvadih ga. Bio je i sad jednako taman kao i onda kad sam probao da osvetlim hodnik ispred moje kabine njime; zato ga sklonih nazad.
     Bolesnik otvori oči. Ja mu klimnuh glavom i pokušah da se nasmešim.
     "Jesi li po mene došao?" zapita on. Bio je to samo šapat.
     "Nisam Smrt", rekoh mu, "mada sam za nju bio često, a netačno, smatran."
     "Mislio sam da si ona, sire. Izgledaš tako dobar."
     "Da li želiš da umreš? To mogu da obezbedim za tren ako ti je takva volja."
     "Da, ako ozdraviti ne mogu." Njegove se oči opet sklopiše.
     Svukao sam sa njega ručno pletene pokrivače i video da je ispod njih nag. Na desnom boku imao je nateklinu u veličini dečje glave. Pogladio sam je i ona je nestala, a ja sam sav treperio od sile koja je bujicom navirala iz Urta, dizala se kroz moje noge i iz mojih prstiju isticala.
     Iznenada je u kolibi opet bila tama, a ja sam sedeo na njenom podu od nabijene zemlje osluškujući, kao čarolijom zaustavljen, disanje bolesnika. Činilo se da je prošlo dugo. Ustao sam, obuzet umorom i osećanjem da bi mi uskoro mogla pripasti muka - tačno tako sam se osećao i kad sam Agilusa smaknuo. Skinuo sam krpu sa ulaza i stupio napolje, na Sunčevu svetlost.
     Burgundofara me je zagrlila. "Je li ti dobro?"
     Rekoh joj da jeste i zapitah možemo li negde sesti. Jedan krupan čovek jakog glasa - pretpostavljam da je to bio neki od bolesnikovih rođaka - progurao se kroz gomilu i zatražio da mu se kaže da li će "Deklan" ozdraviti. Odgovorih da ne znam. Nisam prestajao da se guram kroz gomilu, u onom pravcu koji je Burgundofara pokazala. Bile su već prošle none i taj jesenji dan postao je topao, kao što se u takvim danima ponekad dešava. Da sam se osećao bolje, smatrao bih tu uskomešanu, oznojenu gomilu seljaka komičnom; upravo takvu gomilu smo svojevremeno uplašili i razjurili izvođenjem drame doktora Talosa na Ktesifonskom krstu. Sad su me gušili.
     "Kaži mi!" dernjao mi se krupni čovek u lice. "Hoće li njemu biti dobro?"
     Sad se ja okomih na njega. "Prijatelju moj, ti misliš da, ako me je tvoje selo nahranilo, ja moram da odgovaram na tvoja pitanja. Pogrešno misliš!"
     Drugi ga odvukoše, mada je, opet, moguće i da sam ga oborio udarcem. U svakom slučaju, čuo sam zvuk nekakvog udarca.
     Herena me uze za šaku. Gomila se otvori ispred nas, a ona me odvede do jednog drveta široke krošnje, gde sedosmo na glatku, golu zemlju; nesumnjivo je to bilo mesto sastajanja seoskih starešina.
     Neko dođe klanjajući se i zapita da li mi je išta potrebno. Želeo sam vodu; donese je jedna žena, vodu hladnu, pravo iz potoka, u kamenom ćupu po kome se spolja nahvatala rosa i na kome se, kao poklopac, nalazio izvrnut pehar. Herena je sela desno, a Burgundofara levo od mene i mi počesmo dodavati pehar između sebe.
     Pojavi se gurgustijski hetman. Klanjajući se, pokaza ka Bregvinu i reče: "Moj brat mi reče kako si došao u njegovo selo lađom koja je plovila po oblacima i kako nameravaš da nas izmiriš sa silama nebeskim. Celog veka smo išli na visoka mesta i slali dim naših ponuda njima, ali nebeski narod se ljuti i šalje mraz. Ljudi u Nesusu kažu da se Sunce hladi..."
     Burgundofara ga prekide. "Koliko je daleko Nesus?"
     "Sledeće selo je Os, gospođo. Odatle čovek može čamcem da se domogne Nesusa za jedan dan."
     "A iz Nesusa možemo naći prevoz za Liti", prošapta Burgundofara ka meni.
     Hetman nastavi: "Ipak, monarh nam uzima poreze kao i ranije, a kad ne možemo da mu damo žito, uzima nam decu. Odlazili smo na visoka mesta kao i naši očevi. Mi iz Gurgustija ispekli svog najboljeg ovna pre dolaska mraza. Šta bi, umesto toga, trebalo da činimo?"
     Pokušah da mu kažem da se hieroduli nas plaše zato što smo se u pradrevnim vremenima, u doba slave Urtove, raširili preko svetova, uništili mnoge druge rase i doneli svoju surovost i svoje ratove svuda. "Moramo biti jedno", rekoh mu. "Moramo govoriti samo istinu da bi drugi mogli da se pouzdaju u naša obećanja. Moramo negovati Urt kao što vi negujete vaša polja."
     On i neki drugi počeše klimati glavama kao da su razumeli; možda i jesu. Možda su razumeli bar neke delove toga što sam govorio.
     U zadnjem delu gomile nastade komešanje, vika, klicanje i plakanje. Ovi koji su sedeli skočiše na noge; ja sam bio odveć umoran da to učinim. Posle još dreke i zbrkanog govorenja izvedoše bolesnika napred; bio je i sad nag, osim što mu je jedna od krpa (prepoznao sam je: jedan od njegovih ručno tkanih pokrivača) bila omotana oko bedara i vezana u čvor.
     "Evo ga Deklan", saopšti neko. "Deklane, objasni gospodinu kako si ozdravio."
     On pokuša da govori, ali ga nisam čuo. Gestovima pokazah gomili da ućuti.
     "Dok sam ležao na krevetu, gospodine, pojavio se jedan serafim, sav u ruho od svetlosti odeven." Među seljacima tu i tamo poče cerekanje; podgurkivali su se laktovima, slušajući ga. "Pitao me je želim li mreti. Ja rekoh da mi se živi, pa zaspah i probudih se, evo, ovakav kakvog me vidite sad."
     Seljani se počeše smejati, a nekolicina poče govoriti: "Ovaj gospodin ovde te je izlečio", i slične stvari.
     Stadoh vikati na njih. "Ovaj čovek je bio tamo, a vi niste! Pravite budale od sebe kad tvrdite da znate više nego svedok!" To je bio plod mojih dugih dana provedenih u slušanju kako radi arhonov sud u Traksu, a još više, bojim se, plod onog vremena kad sam ja, kao autarh, sudio.
     Burgundofara je želela da odmah produži ka Osu, ali ja sam bio odveć umoran da tog dana idem dalje; nije mi se htelo ni da spavam opet u nekoj zagušljivoj kolibi. Rekoh meštanima Gurgustija da ćemo Burgundofara i ja spavati pod njihovim savetskim drvetom, a da oni treba da nađu mesta u svojim domovima za one koji su sa mnom došli iz Vicija. Tako je i bilo; ali kad sam se, u neko doba noći, probudio, video sam se da pokraj nas leži i Herena.