31. ZAMA

     Nisam odmah znao da je to onaj mrtvac. U sobi je vladao mrak, a hodničić ispred sobe bio je gotovo isto toliko mračan. Bio sam već napola zaspao; kad je sekira prvi put udarila, otvorio sam oči i video mutni sev čelika kad se ona, drugim udarcem, probila kroz vrata.
     Burgundofara je vrisnula, a ja sam se iskotrljao iz kreveta tražeći, pipanjem, oružje koje više nisam posedovao. Vrata su se posle trećeg udarca otvorila. Na trenutak su se u njihovom okviru videli mrtvačevi obrisi. Onda je njegova sekira mlatnula po praznom krevetu. Krevetski ram puče i čitav krevet se, sa treskom, sruči na pod.
     Činilo se da se vratio onaj dobrovoljac koga sam ubio tako davno u našem nekropolisu; ostadoh ukočen od straha i krivice. Sekući vazduh, mrtvačeva sekira zašišta kao nekad Hildegrinov ašov; prolete pored moje glave i grunu u zid kao da je neki div ritnuo čizmom to mesto. Nejaka svetlost na vratima bila je za tren zasenjena jer ju je Burgundofara, bežeći, zaklonila.
     Sekira opet udari po zidu, čini mi se - ni pedalj daleko od mog uha. Mrtvačeva ruka, hladna kao zmija, odišući smradom truljenja, očeša mi se o ruku. Počeh se rvati s njim, pokretan nagonom, a ne mislima.
     Pojaviše se sveće i jedan fenjer. Dvojica muškaraca, gotovo nagi, otrgoše sekiru iz mrtvačevih ruku, a Burgundofara mu poturi nož pod grlo. Uz nju stade Hadelin, držeći u jednoj ruci jatagan, a u drugoj sveću. Gostioničar diže fenjer do lica mrtvačevog, a onda mu fenjer ispade iz ruke.
     "On je mrtav", rekoh. "Sigurno si već viđao takve ljude. Takvi ćemo biti i ti i ja jednog dana." Ritnuo sam mrtvačeve noge i izbio mu oslonac, na način kako nas je učio majstor Gerlous, pa se mrtvac sruči na pod, pored sad ugašenog fenjera.
     Burgundofara jeknu: "Ubola sam ga nožem, Severijane. Ali on nije..." Zatvorila je usta i jako ih stisnula, naprežući se da ne plače. Ruka kojom je držala okrvavljeni nož tresla se.
     Ja je obgrlih jednom rukom, a neko viknu: "Pazite!"
     Mrtvi čovek se polako dizao na noge. Njegove oči, koje su bile sklopljene dok je ležao na podu, sad su se otvorile, iako su još zurile bezizražajno, kao oči leša; jedan očni kapak bio je opušten. Iz uske rane na njegovom boku curila je mrka krv.
     Hadelin zakorači napred, dižući jatagan.
     "Čekaj", rekoh i zadržah ga.
     Mrtvačeve šake posegnuše ka mom grlu. Ja ih svojim šakama prihvatih; više ga se nisam plašio, niti osećao užas zbog njega. Umesto toga, bio sam preplavljen silnim sažaljenjem prema njemu i prema svima nama, jer sam znao da smo svi u nekom stepenu mrtvi, da svi napola spavamo onim snom kojim on spava sasvim i da smo gluvi za pesmu života u nama i oko nas.
     Njegove ruke se opustiše niz bokove. Pogladih ga po rebrima desnom šakom, a život poteče kroz nju, tako da se činilo da će se svaki prst razlistati u latice i pretvoriti u cvet. Moje srce je bilo moćna mašina koja će raditi večno i potresati ceo svet svakim svojim udarom. Nikada se nisam osećao toliko živ kao tada dok sam davao život njemu.
     I onda sam video promenu - svi smo je videli. Njegove oči više nisu bile mrtvi predmeti, nego ljudski organi kojima nas je video. Hladna krv smrti, ta gorka tečnost koja prlja bočne strane kasapskog panja, pokrenula se opet u njemu, briznula je iz rane koju je Burgundofara načinila. A ta rana se zatvori i zaraste u trenu, ostavljajući samo grimiznu mrlju na podu i belu liniju na njegovoj koži. Krv se uzdigla u njegove obraze, tako da više nisu bili lojno žuti, nego smeđi; dobili su izgled života.
     Do tog trenutka moja bi procena bila da je umro neki sredovečan čovek; ali momak koji je sad, žmirkajući, stajao preda mnom nije imao više od dvadeset godina. Prisećajući se Milesa, obgrlio sam ga jednom rukom oko pleća i rekao mu da želim da bude dobrodošao još jednom u zemlju živih; to sam govorio blago i polako, kao što bih govorio psu.
     Hadelin je, sa ostalima koji su došli da nam pomognu, uzmicao. Njihova lica bila su ispunjena strahom i zapanjenošću; a ja sam razmišljao (a o tome razmišljam i sada) kako je čudno to da su oni bili tako hrabri u suočenju sa nečim užasnim, a da su postali takve kukavice u susretu sa proricanjem sudbine.
     Možda je u pitanju samo to da mi, boreći se sa zlom, dejstvujemo protiv svoje braće. Učinak na mene bio je taj da sam u tim trenucima razumeo jednu stvar koja me je od detinjstva zbunjivala - predanje da će u završnoj bici čitave vojske demona bežati čim samo ugledaju jednog jedinog vojnika Inkreatorovog.
     Poslednji je izašao kapetan Hadelin. Na vratima je zastao, otvorenih usta, tragajući za hrabrošću potrebnom da progovori, ili možda samo tražeći prave reči; onda se okrenuo i šmugnuo, a nas ostavio u mraku.
     "Ima jedna sveća ovde negde", progunđa Burgundofara. Začuh je kako pretura po stvarima tražeći je.
     Sledećeg trenutka sam Burgundofaru i video kako se naginje, umotana u ćebe, nad stočić koji je još stajao pored upropašćenog kreveta. Bio je to povratak one svetlosti koja je ranije obasjala bolesnikovu kolibu; Burgundofara vide ispred sebe svoju senku ocrtanu tom svetlošću, okrete se, vrisnu i istrča napolje za ostalima.
     Nije mi se činilo da bih nešto naročito dobio ako bih potrčao za njom. Pregradio sam otvor vrata najbolje što sam mogao, ne samo ostacima vrata nego i stolicama, a onda sam, koristeći tu svetlost koja se pojavljivala kud god bih usmerio pogled, dovukao pocepani madrac na pod da bismo se donedavno mrtvi čovek i ja mogli odmoriti.
     Rekao sam odmoriti, ne spavati, jer ne verujem da je iko od nas dvojice zaspao, mada sam nekoliko puta zadremao i svaki put, budeći se, čuo kako se on kreće po sobi, preduzimajući putovanja koja nisu bila ograničena prisustvom naša četiri zida. Kad god sam zatvorio oči, učinilo mi se da su se one, same od sebe, naglo otvorile i zagledale u moju zvezdu, koja je plamsala iznad tavanice. A tavanica je postala providna kao membrana od tkiva, pa sam video kako se moja zvezda baca ka nama, iako je beskrajno daleka; konačno sam ustao, otvorio prozorske kapke i nagnuo se kroz prozor da osmotrim nebo.
     Bila je vedra i vrlo hladna noć; svaka zvezda na nebu izgledala je kao dragulj. Uvideh da tačno znam gde visi moja zvezda, baš kao što morske guske uvek bez pogreške znaju gde će naći svoje kopneno uporište, čak i kad njihovo kričanje čujemo kroz čitavu ligu magluštine. Tačnije rečeno, znao sam gde bi trebalo da se moja zvezda nalazi; ali kad bih u tu tačku gledao, video bih samo tamu bez kraja. Bogato razasuto sazvežđe ležalo je po svim drugim delovima neba, kao preobilje dijamanata pričvršćenih za ogrtač majstora; možda je svaka od tih zvezda pripadala po jednom nerazumnom glasniku, izgubljenom i zbunjenom kao ja. Ipak, nijedna od njih nije bila moja. Moja je bila - tamo, negde, i ja sam to znao, iako je nisam mogao videti.
     Kad čovek piše jedan ovakav letopis, stalno želi da opisuje postupnosti razvoja; ali kod nekih događaja one ne postoje, nego se odigraju odjednom: nisu - zatim jesu. Tako se desilo sad. Zamisli čoveka koji stoji pred ogledalom; kamen udara u ogledalo i ono istog trena skršeno pada.
     A taj čovek uviđa da jeste onaj koji jeste, a ne onaj iz ogledala, kao što je do maločas verovao.
     Tako se zbilo sa mnom. Znao sam: ja sam ta zvezda, taj svetionik na granici između Jesoda i Brajaha koji plovi kroz noć. Onda je ta čvrsta uverenost nestala i ja sam opet bio samo čovek, taj koji stiska šakama prozorski okvir, trese se od hladnoće, iako je sav natopljen znojem, i osluškuje kako se drugi, donedavno mrtav, kreće po sobi.
     Grad Os je ležao u tami, jer je zelena Luna upravo nestajala iza mračnih brda onostran crnog Đola. Pogledao sam na mesto gde je ranije stajao Ceriks sa svojom publikom i učinilo mi se da u toj mutnoj svetlosti vidim i sad neke njihove tragove. Pokrenut pobudom koja je i meni samome bila neobjašnjiva, vratih se u sobu i obukoh se, a onda skočih preko prozorskog okvira dole na blatnjavu ulicu.
     Tresnuo sam tako žestoko da sam se u jednom trenutku pobojao da sam slomio skočni zglob jedne noge. Na lađi sam bio lak kao paperje, a osim toga bio sam obuzet, zbog svoje nove noge, možda preteranim samouverenjem. Sad mi postade jasno da ću na Urtu morati iz početka da se učim skakanju.
     Naišli su neki oblaci i navukli veo preko zvezda, tako da sam morao pipanjem da tražim predmete koje sam sa sprata video; ali uverih se da nisam pogrešio. Bila je tu jedna mesingana tacna za sveću, a u njoj ostatak sagorele sveće, tako sitan da bi bio svakoj pčeli ispod časti. U slivniku su jedno do drugog ležala tela jednog mrtvog mačeta i jedne mrtve ptičice.
     Dok sam to razgledao, bivši mrtvac skoči blizu mene; izveo je doskok bolje nego ja. Obratih mu se, ali on ništa ne odgovori; probe radi, pođoh ulicom, ne daleko. On pitomo pođe za mnom.
     Više nisam imao nimalo volje da spavam, a onaj umor koji me je bio zahvatio kad sam ga vratio u život bio je zbrisan jednim osećanjem koje sam u iskušenju da nazovem osećanjem nestvarnosti - bilo je to oduševljenje što konačno znam da moje biće nije spremljeno u jednu marionetu od krvi i mesa koju ljudi po navici nazivaju Severijan, nego u daleku zvezdu koja sija energijom dovoljnom da od nje deset hiljada svetova procveta. Gledajući tog donedavno mrtvog čoveka, setio sam se kako smo Miles i ja pešačili u vreme kad nije trebalo ni on ni ja da imamo ikakvu sposobnost hodanja i pomislih da je sad štošta drugačije.
     "Hodi", rekoh. "Da razgledamo grad malo, a onda te častim pićem čim prva prodavnica pića razmandali vrata."
     Nije odgovorio. Kad sam ga izveo na jedno mesto obasjano zvezdanom svetlošću, video sam da mu lice izgleda kao lice čoveka koji luta kroz čudnovate snove.
     Kad bih, čitatelju, podrobno opisao sva naša tadašnja lutanja, ti bi smatrao da je to uistinu veoma dosadno; ali meni nije bilo dosadno. Šetali smo po vrhovima brežuljaka, idući ka severu sve dok nas nije zaustavio tvrđavski zid kojim je grad bio opasan; to je bio zid u veoma ruševnom stanju, mada se činilo da je podignut ne samo zbog straha nego, u jednakoj meri, i zbog gordosti. Okrenuli smo se i onda otišli ležerno niz uličice krivudave, ali prijatne, duž kojih su bile kuće izgrađene napola od drveta; do reke smo stigli kad je prva svetlost novog dana provirila preko krovova iza nas.
     Dok smo se šetali, diveći se mnogojarbolnim brodovima, zaustavi nas jedan starac, koji je verovatno rano ustajao i (kao mnogi starci) slabo spavao.
     "O, gle, Zama!" uskliknu on. "Zama, dečko, pa govorili su da si mrtav."
     Nasmejao sam se, a na zvuk mog smeha čovek donedavno mrtav se osmehnuo.
     Stari se zacerekao. "E, vala, u životu nisi bolje izgledao!"
     Upitah: "Šta su pričali, kako je izgubio život?"
     "Udavio se! Pinianov brodić potonuo je kod ostrva Baiulo, eto šta sam čuo."
     "Ima li on suprugu?" Na to me stari čudno pogleda, a ja nastavih: "Upoznao sam ga noćas, u varoši, pili smo, pa bih ga rado ostavio negde. Bojim se da je pijucnuo malo više nego što je dobro za njega."
     "Nema porodicu. Na stanu je kod Piniana. A Pinianova stara mu uzima taj iznos iz plate." Reče mi kako da stignem tamo i kako da prepoznam tu kuću, koja je, po opisu, bila bedna i prljava. "Samo, ja ga ne bih njima dovodio tako rano i tako mokrog. Pinijan će ga izvoštiti k'o vola, to ti je sigurna stvar." On zapanjeno strese glavom. "Ali, ljudi, svako je čuo da su Zamino telo izvukli iz vode i doneli sa sobom!"
     Rekoh mu, ne znajući šta bih drugo mogao kazati: "Nikad čovek ne zna u šta da veruje", a onda, dirnut činjenicom da je ovaj jadni starac očito silno radostan što vidi da je jedan snažni mladi čovek još živ, položih šaku starome na teme i promrmljah nekoliko uobičajenih izreka u smislu da mu želim svako dobro u ovom životu i u sledećem. Taj blagoslov sam, kao autarh, povremeno davao.
     Nisam imao nameru da učinim ništa, ali nastupio je izuzetan učinak. Čim sam sklonio šaku sa njega, poče se događati nešto - kao da su godine bile prašina popadala po njemu i kao da su se sad porušili neki nevidljivi zidovi i dopustili vetru da jurne unutra; njegove oči se otvoriše toliko da se činilo da su velike kao tanjiri; on pade na kolena.
     Kad smo se malo udaljili, osvrnuo sam se da ga na tren pogledam. Još je tamo klečao i gledao za nama, ali više nije bio star. Nije bio ni mladić, nego je samo bio suštinski čovek, čovek oslobođen vrteške vremena.
     Zama nije ništa rekao, ali me je obuhvatio jednom rukom oko pleća. Tako isto sam i ja obuhvatio jednom rukom njega, pa smo tako hodali dalje, onom ulicom kroz koju smo Burgundofara i ja prošli prethodne večeri; ubrzo je nađosmo kako doručkuje sa Hadelinom u trpezariji "Alaskog kotlića".