32. SILAZAK DO "ALSIONE"

     Nisu očekivali ni mene ni njega - za njihovim stolom nije bilo slobodnih mesta. Privukao sam jednu stolicu za sebe, a onda, zato što je Zama samo stajao i buljio, i jednu za njega.
     "Mislili smo da si otišao, gospodine", reče Hadelin. Njegovo lice - i njeno - dovoljno jasno su govorili gde je Burgundofara provela noć.
     "I bio sam otišao", rekoh, govoreći njoj, a ne njemu. "Nego, vidim da si ušla u našu sobu i uzela svoje stvari."
     "Mislila sam da si mrtav", reče ona.
     Pošto nisam ništa odgovorio, dodala je: "Mislila sam da te je ovaj čovek ubio. Vrata su bila zaprečena nekim stvarima koje sam morala da razgrnem, ali su kapci bili razbijeni iznutra."
     "U svakom slučaju, gospodine, vratio si se." Hadelin je pokušao da zazvuči veselo, ali mu to nije uspelo. "Jesi li i dalje voljan da ideš niz reku sa nama?"
     "Možda ću biti", rekoh. "Kad vidim tvoj brod."
     "Mislim da ćeš tada biti voljan, gospodine."
     Dođe krčmar, klanjajući se i prinuđujući sebe da se osmehne. Zapazih da ima, iza kožne pregače, kasapski nož zavučen pod opasač.
     "Za mene voće", rekoh mu. "Noćas si rekao da imaš voća. Donesi i za ovog čoveka, videćemo da li će jesti. Za obojicu mate čaj."
     "Odmah, sire."
     "Pošto budem jeo, možemo ti i ja poći gore u moju sobu. Oštećena je, pa ćemo morati da zaključimo koliko to iznosi."
     "Neće biti takve potrebe, sire. Sitnica! Možda se možemo saglasiti da jedan oričok bude simbolična naknada?" Pokušao je da protrlja šake na način kako takvi ljudi često čine, ali tresle su se toliko da su ti njegovi pokreti izgledali smešno.
     "Pet oričoka, rekao bih ja, ili deset. Polomljena vrata, oštećen zid, polomljen krevet - ti i ja ćemo ići gore da svedemo račune."
     Drhtale su mu i ruke; odjednom više nije bilo prijatno zastrašivati tog malog čoveka koji je priskočio sa fenjerom i štapom kad je čuo da je jedan od njegovih gostiju napadnut. Rekoh: "Ne treba da piješ toliko", i dodirnuh mu šake.
     Osmehnuo se, zacvrkutao: "Hvala, gospodine! Voće, da, gospodine!" - i otišao hitrim, sitnim hodom.
     Sve voće je bilo tropsko kao što sam, napola, i očekivao: bokvice, narandže, mangoi i banane, sve to doneto kopnenim putem do gornjeg toka reke, kolonama tovarnih magaraca, i onda poslato brodovima na jug. Nije bilo jabuka, niti grožđa. Pozajmio sam onaj nož kojim je Zama bio uboden i oljuštio njime jedan mango plod. Jeli smo ćuteći. Posle nekog vremena počeo je i Zama jesti; smatrao sam da je to dobar znak.
     "Još nešto, gospodine?" upita gostioničar stojeći pored mene. "Imamo voća u izobilju."
     Odmahnuo sam glavom.
     "Onda, možda..." Naginjanjem glave pokazao je ka stepeništu i ja ustadoh, pokretom stavivši do znanja ostalima da ostanu gde su.
     Burgundofara reče: "Bolje bi bilo da si ga ostavio u strahu. Jeftinije je." On joj dobaci pogled sirove mržnje.
     Njegova krčma je protekle noći izgledala mala, ali tad je bila optočena tamom, a ja sam bio umoran; sad videh da je premala, sa samo četiri sobe na našem spratu i, valjda, još četiri na gornjem. Naša soba je izgledala i te kako prostrana kad sam ležao na provaljenom madracu i slušao Zamino vrzmanje unaokolo, ali zapravo nije bila mnogo veća od one kabine u kojoj smo Burgundofara i ja boravili na čamcu, ili brodiću, koji nas je sa lađe prebacio na Urt. U jednom uglu je stajala Zamina sekira, stara, izlizana od upotrebe, namenjena za cepanje drva.
     "Nisam želeo da ti dođeš da bih uzimao pare, gospodine", reče mi krčmar. "Ne za ovo, niti za ma šta. Ni sad ni ikad."
     Osvrnuo sam se, pogledao štetu. "Ali ćeš pare dobiti."
     "Onda ću ih i pokloniti. Ima danas mnogo siromašnih ljudi u Osu."
     "Mogu zamisliti." Nisam stvarno slušao ni njegove, a ni svoje reči, nego sam pregledao drvene kapke; zahtevao sam da dođemo na sprat, u ovu sobu, samo da bih te kapke video. Burgundofara je pomenula da su razbijeni i bila je u pravu. Drvo je bilo odvaljeno sa onih zavrtanja koji su držali rezu. Pamtio sam da sam te kapke rezom zatvorio i da sam ih kasnije otvorio. Pošao sam, u sećanju, tragom svojih delovanja i našao da sam kapke samo dotakao, što je bilo dovoljno da se naglo otvore.
     "Bilo bi pogrešno, gospodine, da išta naplatim, imajući u vidu šta si ti doneo meni. Pa, 'Alaski kotlić' će biti zauvek slavan i uzvodno i nizvodno." Njegove oči se zagledaše u neki raj slave, meni nevidljiv. "Doduše, i ovako smo bili dobro poznati - najbolja gostionica u Osu. Ali neki će dolaziti i ostajati ovde samo da bi nas videli." Zahvati ga nadahnuće. "Neću ja ovo da popravim, baš ništa! Ostaviću sve, evo, ovako!"
     Rekoh: "Naplaćuj im ulaz."
     "Da, gospodine, ta ti je dobra. Gostima ne, naravno. Ali ostalima ću naplaćivati, o, da!"
     Zaustio sam da mu naredim da to ne čini, nego da popravi svu štetu; ali sam odmah i zatvorio usta. Zar sam ja na Urt došao zato da otmem ovom čoveku sreću - ako je to uopšte sreća? On me je sad voleo kao što otac voli sina kome se divi, ali koga ne razume. Kakvo sam ja pravo imao da mu nanosim štetu?
     "Moji gosti su noćas pričali. Pretpostavljam, gospodine, da ne znaš šta se desilo kasnije, posle tvog vraćanja jadnoga Zame među nas?"
     "Ispričaj mi", rekoh.
     Kad smo se vratili u prizemlje, navaljivao sam da mu platim, iako on nije hteo da primi novac. "Večera noćas za ovu ženu i mene. Smeštaj za Zamu i mene. Dva oričoka za vrata, dva za zid, dva za krevet, dva za kapke. Doručak za Zamu i mene jutros. Smeštaj i doručak ove žene stavi na račun kapetana Hadelina, pa da vidimo koliko ja dugujem."
     Tako je i učinio, napisao je celu tu listu na parčetu smeđe hartije, ptičjim perom mnogo izgrizenim, koje je često otkazivalo; onda mi je odbrojao kusur, urednim "stubićima" naslaganih srebrnih, bakarnih i mesinganih novčića. Zapitah ga da li je sigurno da mi sleduje toliki kusur.
     "Ovde su cene iste za svakoga, sire. Ne naplaćujemo na osnovu toga ko koliko ima, nego ko je šta naručio - a što se tebe tiče, ne dopada mi se da ti naplatim išta."
     Hadelinov račun je sređen sa mnogo manje računanja i nas četvoro pođosmo. Mislim da mi je, od svih krčmi u kojima sam ikada boravio, ponajžalije bilo kad sam iz ove odlazio, jer sam u "Alaskom kotliću" imao dobru hranu, dobro piće i društvo čestitih ljudi sa reke. Sanjao sam često o povratku tamo; možda ću jednog dana taj san i ostvariti. Kad je Zama razvalio naša vrata, u pomoć nam je, svakako, priskočilo daleko više ljudi nego što bi se razumno moglo očekivati; rado bih poverovao da je neko od njih bio, ili da su nekoliko njih bili ja. Uistinu, ponekad mi se čini da sam te noći pri svetlosti sveće spazio na tren i moje sopstveno lice.
     Bilo kako bilo, o tim licima nisam razmišljao kad smo iskoračili na ulicu svežu od jutra. Prvoj tišini zore bio je već kraj i teretna zaprežna kola su dumbarala po svojim tragovima urezanim u tlo; žene čije su glave bile obmotane maramama zastajale su, na svom putu ka pijaci, da zure u nas. Jedan leteći čamac sličan velikom skakavcu prođe, silno zujeći, iznad nas; njega sam gledao sve dok se nije izgubio sa vidika, a dok sam to činio, doticao me je duh onog čudnog vetra koji je hujao sa pentadaktila kad su napadali našu konjicu u Orithiji.
     "Takvi se više ne viđaju često, gospodine", reče Hadelin. Bilo je to izgovoreno onom vrstom grubosti koja predstavlja, što sam ja tek kasnije shvatio, način da se iskaže poštovanje. "Većina više ne leti."
     Priznadoh da nikad nisam nijedan takav čamac video.
     Zašli smo za jedan ugao i pred nama se otvorio divan pogled niz brdo: kej od tamnog kamena, brodovi i brodići tamo ukotvljeni, iza njih široki Đol, čija voda bleska na Suncu i čija je druga obala izgubljena i svetlucavoj izmaglici. "Sigurno smo daleko ispod Traksa", rekoh Burgundofari, mešajući je, za trenutak, u svojoj svesti sa Guni; jer ja sam samo Guni bio ispričao ponešto o Traksu.
     Okrenula se, nasmešila se, pokušala da me uzme pod ruku. Hadelin reče: "Ima dobrih sedam dana do Traksa, osim ako ti vetar pomaže baš celim putem. Ovde je bezbedno. Baš se čudim da ti je poznata jedna takva provincijska varošica."
     Približavali smo se keju, a za nama se vukla gomila ljudi; ostajali su, gotovo svi, na znatnoj udaljenosti, ali su šaputali i pokazivali ka Zami i meni. Burgundofara ih pokuša rasterati, a kad joj to ne uspe, zatraži od mene da to učinim.
     "Zašto?" zapitah. "Još malo, pa ćemo isploviti."
     Jedna starica povika, dozivajući Zamu, i potrča da ga zagrli. On se osmehnuo; jasno se videlo da mu ona ne misli nikakvo zlo. Sledećeg trenutka sam video kako klima glavom u znak odgovora na njenu molbu da joj kaže da li mu je dobro; zapitah da li mu je to baka.
     Izvela je, na seoski način, naklon iz učtivosti. "O, ne, gospodine. Ali poznavala sam ga, a i svu decu, u starim vremenima. Kad sam čula da je Zama mrtav, osetila sam se kao da je deo mene umro s njim."
     "Pa i jeste", rekoh joj.
     Priđoše mornari da uzmu naše leđne vreće sa stvarima i ja uvideh da sam Zamu i tu staricu gledao tako napeto, da nijedan pogled nisam odvojio za Hadelinovo plovilo. Bio je to ksebek, sasvim zgodnog izgleda - ja sam sa brodovima uvek imao sreće. Hadelin je već bio na palubi; pozivao nas je da dođemo.
     Starica se čvrsto držala uz Zamu, a niz obraze su joj lile suze. Na moje oči Zama obrisa jednu od tih suza s njenog lica i reče: "Ne plači, Mafalda." Jedino tad je progovorio.
     Autohtoni kažu da njihova stoka ume da govori ali neće zato što zna da govor priziva demone, jer su sve naše reči samo psovke u jeziku empireuma, najvišeg i najčistijeg dela neba. Sad Zamine reči kao da izazvaše baš to dejstvo. Gomila se razmače, talasajući se kao voda pred užasnim vilicama kronosaura, i Ceriks stupi napred.
     Na vrh njegovog gvožđem okovanog štapa bila je nabodena trula ljudska glava, a njegovo mršavo telo bilo je ogrnuto ljudskom, sirovom kožom; ali kad videh oči njegove, začudih se što se uopšte zamajavao takvom površnom šarlatanštinom, kao što se čovek začudi kad vidi pravu lepoticu da se obukla u lažnu svilu i nakinđurila kojekakvim staklenim zrncima. Nisam, do tada, znao da je to tako veliki čarobnjak.
     Podstaknut obukom koju sam u detinjstvu dobio, prihvatio sam nož koji mi je Burgundofara stavila u šaku i salutirao njime Ceriksu - da bude pozdravljen pre nego što Inkreator presudi između nas dvojice; to sam učinio držeći sečivo pljoštimice ispred svog lica.
     On je sigurno mislio da ću pokušati da ga ubijem, što je Burgundofara i zahtevala. Progovorio je u svoju levu šaku i počeo se pripremati da baci magiju trovanja.
     Zama se promeni. Ne polako, kao što to u pričama biva, nego strašnom naglošću: opet je bio onaj isti mrtvac koji je ranije provalio u našu sobu. Gomili ljudi ote se krik nalik na dreku čopora majmuna.
     Pobegao bi Ceriks tada, ali ljudi mu se isprečiše kao zid. Možda ga je neko i držao, ili mu namerno zaprečavao odstupnicu, ne znam. Zama se stušti na njega i sledećeg trenutka začuh kako se Ceriksov vrat slama; zazvučalo je kao kad kost prsne u čeljustima nekog psa.
     Tokom jednog ili dva daha ležali su zajedno, mrtav na mrtvome; onda Zama ustade, opet živ, i to sasvim živ; bar se tako činilo. Videh da je prepoznao staricu i mene i da mu se usne razdvajaju. Pet-šest sečiva ga isprobada pre nego što je stigao išta da kaže.
     Dok sam stigao do njega, bio je ne toliko čovek, koliko dronjak krvavog mesa. Krv je kuljala u sve slabijim mlazevima iz njegovog grla; srce mu je nesumnjivo još tuklo pod tim pljuskom krvi, mada su mu prsa bila otvorena udarcem kosira. Stao sam nad njega i pokušao da ga dozovem u život još jednom. Oči one glave nabodene na Ceriksov pali štap okretoše se u svojim sagnjilim dupljama i zagledaše se u mene; zgađen, okrenuh se, čudeći se kako je moguće da sam ja, mučitelj, postao toliko surov.
     Neko me dohvati za ruku i povede ka brodu. Dok smo išli klimatavom daščanom stazom za ukrcavanje, otkrih da je to Burgundofara.
     Hadelin nas primi okružen mornarima koji su žurili tamo-amo. "Eto, ovog puta su ga udesili, gospodine. Noćas smo se svi bojali da udarimo prvi. Dnevno svetlo mnogo znači."
     Odmahnuo sam glavom. "Ubili su ga zato što više nije bio opasan za njih, kapetane."
     Burgundofara prošaputa: "On treba da legne. Ovakve stvari ga veoma iscrpljuju."
     Hadelin pokaza ka jednim vratima ispod nadstrešnice kojom se gornja paluba završavala. "Izvoli unutra, gospodine, ako ti je volja. Pokazaću ti vašu kabinu. Nije velika, ali..."
     Opet sam stresao glavom. Levo i desno od tih vrata bila je po jedna klupa i ja zatražih da se tu odmorim. Burgundofara ode da pogleda kabinu, a ja ostadoh sedeći i nastojeći da izbrišem sliku Zaminog lica iz svojih očiju i gledajući kako se posada sprema za isplovljavanje. Jedan od mornara, mrkih od Sunca, izgledao mi je nekako poznat; ali ja, koji ništa ne mogu zaboraviti, ponekad ne uspevam lako da uhvatim svoj plen u sećanju koje postaje, svakim danom, sve ogromnije.