34. OPET SALTUS

     Bližilo se podne, a mi smo jurili kao jahta. Vetar je pevao među konopcima, a prve kapi kiše, krupne, počele su da pljuskaju po lađi kao da neko baca boju na slikarsko platno njenih jedara. Ja sam, ostajući na svom položaju kod ograde zadnje, uzdignute palube, gledao kako posada sasvim smotava dva jedra i neprekidno smanjuje ona preostala. Kad mi je Hadelin prišao i rekao, izuzetno učtivo, da bi trebalo da siđem pod palubu, upitah ga zar ne bi mudro bilo sad privezati brod negde.
     "Ne možemo, gospodine. Nema nijednog pristaništa odavde do Saltusa, sire. Vetar bi nas nasukao na plićak ako bih se vezivao za obalu, gospodine. Pregrmeli smo mi i gore oluje, gospodine." To rekavši, on odjuri da bije mornare koji su radili oko zadnje katarke i da izvikuje psovke na kormilara.
     Pođoh napred. Znao sam da postoji mogućnost da se uskoro udavim, ali vetar mi je prijao, a, osim toga, uvideo sam da ne marim mnogo za to. Bez obzira na to da li je mome životu kraj, već sam postigao i uspeh i neuspeh. Doveo sam jedno Novo Sunce koje nikako neće moći da pređe provaliju prostora tokom mog životnog veka - niti tokom veka ma kog novorođenčeta koje bi se moglo roditi za mojega života. Ako bismo stigli do Nesusa, ja bih se vratio na Feniksov tron, razmotrio bih delanje onoga vazala koji je zamenio Oca Inirea (jer sam smatrao zasigurno da "monarh" koga su seljani pominjali ne može biti Inire) i onda bih ga nagradio, ili kaznio, po zasluzi. Potom bih proživeo ostatak svog života u nedodirljivoj pompi Kuće Apsoluta ili u užasima bojnih polja; a ako bih ikada pisao izveštaj o tome, kao što sam pisao onaj o svome usponu na vlast - onaj čijim sam konačnim bacanjem započeo ovo pričanje - u njemu ne bi bilo ničeg osobito zanimljivog posle završetka opisivanja ove plovidbe.
     Vetar je praskao mojim ogrtačem kao zastavom i prisiljavao naše latinsko prednje jedro da lepeće poput krila neke div-ptice; ovo poslednje dešavalo se zato što se greda povijala, prazneći iz jedra nalet vazduha, a onda opet ispravljala. Mornari, međutim, nikako da ga prikupe i svežu; sa svakim novim cimanjem "Alsiona" se bacala ka stenovitoj obali Đola kao preplašeni at. Nostromo je stajao držeći se rukom za jedan konopac, gledajući jedro i psujući jednolično kao vergl. Ugledavši me, odjednom stade i povika: "Mogu li govoriti sa tobom, gospodine?" Skinuo je kapu s glave, što je, u tom vetru, izgledalo besmisleno; osmehnuo sam se i klimnuo glavom. "Pretpostavljam da to prednje jedro ne skidate zato što bi bez njega upravljanje bilo oteženo?"
     Tačno u tom trenutku puna razbesnelost oluje sjurila se na nas. Iako su gotovo sva jedra bila sklonjena, "Alsiona" poče vrhovima svojih greda parati vodu. Kad se ispravila (a to je, na slavu svojih graditelja, uspela), voda je svud oko nas vrila od grada, koji je zaglušujuće dobovao po palubi. Nostromo otrča hitro u zaklon nadnetog dela zadnje palube. Ja potrčah za njim i onda, iznenađen, videh da je on pao na kolena čim se domogao zaklona.
     "Gospodine, ne daj da potone! Nije meni što ću ja poginuti, gospodine, ali imam ženu - dve bebe - tek prošle godine se venčasmo, gospodine. Mi..."
     Zapitah: "Odakle ti pomisao da mogu spasti vašu lađu?"
     "To je zbog kapetana, je li tako, gospodine? Srediću ja njega čim padne mrak." Opipao je dršku dugačkog bodeža na boku. "Imam nekoliko mornara koji će me sigurno podržati, sire. Učiniću to - kunem ti se da hoću."
     "Ti to pričaš o pobuni", rekoh. "I pričaš gluposti." Brod se opet poče tako valjati, da jedan kraj najveće poprečne grede na srednjoj katarci dođe pod vodu. "Niti ja mogu orkane izazivati..."
     To sam već govorio nikome. Taj oficir je već pobegao iz tog zaštićenog prostora i nestao u gustoj kiši pomešanoj sa gradom. Seo sam još jednom na istu onu klupu sa koje sam ranije gledao utovar u brod. Tačnije, nastavljao sam svoj vrtoglavi let kroz prazninu, let koji se nije prekidao još od kada smo Burgundofara i ja skočili u crno pod onim čudnim svodom u Jesodu; ali, nastavljajući ga, naterao sam onu prizemnu figuru, koju sam kanapima pomicao, kanapima koji bi pola Brajaha mogli zadaviti, da sedne na tu klupu.
     U roku od desetak dahova, ili stotinak, vrati se nostromo sa Herenom i Deklanom. Opet kleče, a njih dvoje čučnuše pokraj mojih nogu.
     "Zaustavi oluju, gospodine", zamoli Herena. "Dosad si bio dobar sa nama. Ti nećeš umreti, ali mi hoćemo - Deklan i ja. Znam da smo te uvredili, ali imali smo dobre namere, pa te molimo da praštaš."
     Deklan, bez reči, klimnu glavom.
     Ja rekoh svima njima: "Žestoke grmljavinske oluje normalna su stvar u jesen. Proći će ova brzo, kao što su i druge prolazile."
     Deklan poče: "Gospodine..."
     "Pa, šta je?" upitah. "Nema razloga da ne govoriš."
     "Videli smo te. Ona i ja. Bili smo tamo gore kad si otišao od nas i kad je počela kiša. Ovaj ovde nostromo, gospodine, on je trčao. Ti si išao hodom. Hodom, ali te grad nije pogađao. Pa, pogledaj moju odeću, ili njenu."
     "Šta hoćeš da kažeš, Deklane?"
     Oficir promumla: "Oni su skroz mokri, gospodine. I ja sam. A ti, pipni svoju odeći, gospodine, pipni svoje obraze."
     Pipnuo sam i našao da su suvi.
     Kad se suoči sa neverovatnim, um pribegava onome što je najobičnije; jedino objašnjenje koga sam se mogao dosetiti bilo je da je tkanina na meni, proizvedena negde u tuđini, imala tu osobinu da je ništa ne može pokvasiti, a da mi je lice ostalo zaštićeno zbog kapuljače. Zbacio sam, tada, kapuljaču sa glave i zakoračio na otvoreno.
     Okrenuvši lice vetru, video sam kako mlazevi kiše kuljaju pravo ka mojim očima, čuo sam kako grad fijuče pokraj mojih ušiju; ali me ni komadić leda ne udari, a moje lice, šake i ogrtač ostadoše suvi. Bilo je to kao da su reči - glupe reči, uvek sam u to bio ubeđen - onoga munisa postale istina i kao da se sve što vidim i čujem svelo na privid.
     Počeh, maltene protiv svoje volje, da šapućem oluji. Nekakvu sam misao imam da joj govorim kao čovek čoveku, ali onda uvideh da moje usne stvaraju zvuke blagog vetra i daleke grmljavine koja se razleže među brdima i blagog timpanisanja jesodske kiše.
     Prođe jedan trenutak, prođoše dva. Grmljavina se odvalja u daljinu, vetar popusti. Još nekoliko zrna grada, nalik na oblutke hitnute dečjom rukom, bućnu u reku. Bilo mi je jasno da sam, pomoću tih nekoliko reči, prizvao oluju nazad u sebe, i to je bilo neopisivo osećanje. Ranije sam, na neki način, poslao svoja osećanja napolje i ona su postala razbešnjeno čudovište kao što sam ja tada bio razbešnjen, ali čudovište sa snagom deset hiljada divova. Sada su to opet bila samo osećanja, a ja sam ponovo bio ljut jednako kao pre; jedan, i to ne najmanji razlog za ljutnju sastojao se u tome što više nisam bio siguran gde se tačno nalazi linija razgraničenja između ovog čudnog, odvratnog sveta zvanog Urt i mene. Da li je taj vetar bio moj dah? Ili je moj dah bio vetar? Da li mi je u ušima hučalo strujanje vlastite krvi, ili je to bila pesma Đola? Došlo mi je tada da proklinjem, ali sam se plašio mogućeg dejstva takvog proklinjanja.
     "Hvala ti, gospodine. Hvala!"
     Bio je to nostromo, opet na kolenima; poljubio bi mi čizmu da sam to dozvolio. Ali ja ga navedoh da ustane i rekoh mu da se ne sme dogoditi ubistvo kapetana Hadelina. Na kraju sam morao da ga nateram da se u to zakune, jer sam lepo video da bi on - kao Deklan ili Herena - veselo krenuo u one postupke za koje bi mu se činilo da su meni u korist, neposredno kršeći moja naređenja. Postao sam, hteo-ne hteo, čudotvorac, a ljudi prema čudotvorcima nisu poslušni kao prema autarsima.
     O ostatku tog dana, sve do mraka, nema mnogo da se kaže. Razmišljao sam mnogo, ali činio nisam ništa, osim što sam se dva-tri puta prošetao sa prednje uzdignute na zadnju uzdignutu palubu i nazad i gledao kako rečne obale klize pored nas. Herena i Deklan, a zapravo i svi ostali članovi posade, strogo su izbegavali da mi se ma za šta obraćaju; ali kad se činilo da će Urt uskoro dodirnuti crveno Sunce, pozvah Deklana sebi i pokazah prema istočnoj obali, koja se sad kupala u sjaju.
     "Vidiš ono drveće?" upitah. "Neka stabla stoje u redovima i kolonama kao vojnici, neka u grupama, a neka u prepletenim trouglovima. Jesu li to voćnjaci?"
     Odmahnuo je glavom tužno. "Imao sam i ja drveće, sire. Ništa od njega ove godine, osim zelenih jabuka za kuvanje."
     "Ali jesu voćnjaci?"
     Klimnuo je glavom.
     "A ono na zapadnoj obali? To su takođe voćnjaci?"
     "Te obale su previše strme za njive, gospodine. Ako ih uzorete, kiša sve spere i odnese. Ali voćke tu uspevaju sasvim dobro."
     Rekoh, napola samome sebi: "Jednom sam se zaustavio u selu koje se zvalo Saltus. Bilo je malo njiva, a i malo stoke, ali kad sam otišao nešto severnije, video sam mnogo voća."
     Iznenadi me Hadelinov glas. "Čudno da to pominješ. Pristajemo u Saltusu kroz pola smene, gospodine."
     Izgledao je kao dečko koji zna da će dobiti batine. Rekoh Deklanu da ode odatle, a Hadelinu da se nema čega bojati, da sam zaista bio ljut na njega, a i na Burgundofaru, ali da više nisam gnevan.
     "Hvala ti, gospodine. Hvala ti." Okrenuo se za trenutak u stranu, onda je opet pogledao ka meni, oči u oči, i rekao nešto što je iziskivalo moralnu hrabrost od koje veću nikad ne sretoh. "Sigurno si mislio da se smejemo tebi, gospodine. Nije bilo to. U 'Alaskom kotliću' mislili smo da si ubijen. A kasnije, dole u vašoj kabini, nismo se mogli uzdržati. Nešto nas je povuklo i sastavilo. Ona je pogledala mene, ja nju. Desilo se pre nego što smo shvatili šta činimo. Posle smo mislili da ćemo umreti, a to je, izgleda, lako moglo i da bude."
     Rekoh mu: "Nemaš više nikakvog razloga da se brineš."
     "Onda bi najbolje bilo da ja siđem i popričam s njom."
     Pođoh na pramac, ali uskoro otkrih da je, zbog građe lađe, vidik sa zadnje palube zapravo bolji zato što je bila uzdignutija. Tu sam stajao, proučavajući severozapadnu obalu, kad se vrati Hadelin, ovoga puta sa Burgundofarom. Čim me je videla, pustila je njegovu šaku i prešla na suprotnu stranu te zadnje uzdignute palube.
     "Ako tražiš naše pristanište, gospodine, ono se upravo sad pojavljuje na vidiku. Vidiš li ga? Dim treba da gledaš, gospodine, a ne kuće."
     "Sad vidim."
     "U Saltusu već spremaju ručak za nas, gospodine. Ima tamo jedna dobra krčma."
     Odgovorih: "Znam", pomislivši u istom trenutku na ona vremena kad smo Jonas i ja dopešačili tamo, kroz šumu, posle onog napada ulana koji su razbili našu grupu kod kapije Sažalnice; pomislih i na vino koje smo tad našli u svom bokalu, pomislih i na mnoge druge stvari. Učini mi se da je selo veće nego što sam ga zapamtio. Osim toga, verovao sam da su kuće većinom od kamena, a ove su bile drvene.
     Pogledom sam potražio onaj drveni stub za koji je Morvena bila zalančena kad sam prvi put razgovarao sa njom. Posada je skupila naša jedra i mi uplovismo, glatko klizeći, u maleni zaliv; tad nađoh onu ledinu gde se to desilo, ali sad tu nije bilo nikakvog stuba niti lanaca.
     Pretraživao sam svoje sećanje, koje je savršeno, osim što sadrži nekoliko majušnih praznina i izobličenja. Setih se i kako je izgledao stub, i kako su lanci blago zazvečali kad je Morvena molećivo podigla ruke, i kako su mušice zujale i ujedale, i kakva je bila Barnohova kuća, cela od rudničkog kamena podignuta.
     "Mnogo je vremena prošlo", rekoh Hadelinu.
     Mornari počeše odvezivati konope i jedra, jedno po jedno; ona padoše sasvim na palubu, a "Alsiona", preostalim zamahom, uklizi tačno na mesto gde će se vezati; mornari sa kukama za dohvatanje čamaca stajali su duž bočne strane lađe, spremni da nas donekle odbiju od gata ili njemu nešto više privuku, prema potrebi.
     Ta potreba se, tako reći, nije ni ukazala. Na gatu je bilo šestoro besposlenih, koji pritrčaše da prihvate konope koje smo bacili tamo; a krmanoš nas privede tako glatko, da odbojnici od starog konopca, koji su visili na boku "Alsione", samo poljubiše grede gata.
     "Grozota od oluje, danas, barba", doviknu jedan od tih na gatu. "Evo maločas se razvedrilo. Ovde je voda bila po ulicama. Sreću si imao, pa si to izbegao."
     "Nismo mi izbegli", reče Hadelin.
     Iskrcah se napola uveren da postoje dva sela sa istim tim imenom - recimo Saltus i Novi Saltus, ili već nešto tako.
     Kad sam stigao do krčme, video sam da nije onakva kakvu sam je zapamtio; ali ni mnogo različita. Dvorište i bunar bili su umnogome isti, a i široka kapija kroz koju su išli jahači i zaprežna kola. Seo sam u trpezariju i naručio večeru od gostioničara meni neznanog, premišljajući hoće li ili neće Hadelin i Burgundofara doći da sednu sa mnom.
     Nisu došli, ali posle nekog vremena Herena i Deklan dođoše do mog stola, a sa sobom dovedoše jednog mrkog mornara, onog koji je maločas bio blizu krme i držao poslednju od tih kuka za čamce, i jednu masnu ženu sitnih crta lica za koju rekoše da je brodska kuvarica. Pozvao sam ih da sednu, a oni tako i učiniše, ali nerado i tek posle vrlo jasnog saopštenja da mi neće moći dozvoliti da im plaćam ni hranu ni vino. Zapitah mornara (za koga sam pretpostavio da ovde mora često navraćati) ima li kakvih rudnika u ovoj oblasti. On mi reče da je pre oko godinu dana počelo kopanje jednog rudničkog tunela, u nekom brdu, po savetu jednog hatifa koji je nešto šapnuo u uši nekima od najvažnijih ljudi u selu i da je tako nađeno i na površinu izneto nekoliko zanimljivih i vrednih stvarčica.
     Sa ulice, napolju, začusmo treskanje nogu u čizmama, koje odjednom, čim se začu jedna oštro izviknuta naredba, prestade. To me je podsetilo na onu kelau-pešadiju koju sam gledao kako s pesmom maršuje od reke uzbrdo, kroz Saltus, u vreme kad sam tu došao kao izgnani kalfa; htedoh da pomenem tu vojsku, u nadi da će se razgovor usmeriti ka ratovanju sa Ascijancima, ali tad se vrata silovito otvoriše i unutra uđe, gordim koracima, jedan kitnjasto uniformisani oficir, a za njim grupa vojnika sa puškama-fuzilkama.
     Do tad je u trpezariji sve brujalo od razgovora; sad je zavladala mrtvačka tišina.
     Oficir dreknu na krčmara: "Pokaži mi gde je taj koga zovete Pomiritelj!"
     Burgundofara, koja je sve to vreme sedela sa Hadelinom za jednim drugim stolom, ustade i pokaza prstom ka meni.