36. OPET CITADELA

     Nadao sam se da ću videti izlazak starog Sunca pre nego što me zaključaju u ćeliju. Nije bilo tako suđeno. Tokom dugog vremena, ili bar vremena koje je izgledalo dugo, peli smo se uz neko brdo, ne naročito strmo. Naše buktinje više puta zapališe pokoji žuti list u krošnjama iznad nas, a vatra se svaki put prenese samo na još po nekoliko obližnjih listova; goreli su ispuštajući onaj prodorni dim koji je sam dah jeseni, a onda su se gasili sporim trnjenjem. Lišće je bilo rasuto i po stazi kojom smo gazili, ali lišće kišom namočeno.
     Najzad smo stigli do jednog sumornog zida toliko visokog, da svetlost naših buktinja nije uspevala da otkrije njegov vrh; na tren pomislih da je to Zid Nesusa. Jedan čovek u poluoklopu stajao je, oslanjajući se o svoje koplje, pred mračnom, uskom, zasvođenom ispad-kapijicom u tom tvrđavskom zidu; takve su nekad služile da branioci iziđu radi protivnapada, "ispada". Video nas je, ali nije stao uspravnije, niti je ma kojim drugim znakom pokazao poštovanje prema oficiru; a kad smo mu maltene već nagazili na noge, zalupao je donjim, gvožđem okovanim krajem svoga oružja po gvozdenim vratima iza sebe.
     Otvori ih neko iznutra. Dok smo prolazili kroz debljinu tog zida - bila je velika, ali ni približno tako velika kao kod Zida Nesusa - zaustavio sam se tako naglo da je oficir s leđa naleteo na mene, jer unutra je bio jedan stražar naoružan dugačkim dvoseklim mačem čiji je vrh bio četvrtast, kao poprečno odsečen; stražar je oružje upravo tim vrhom i naslonio na kamene ploče poda.
     "Gde sam?" upitah oficira. "Koje je ovo mesto?"
     "Ono gde sam ti rekao da te vodim", odgovori on. "Eno je ta slupotina."
     Pogledah gore i videh moćnu kulu, svu od blistavog metala.
     Stražar progovori, razvlačeći reči: "Uplašio se od mog sečiva. U... što dobru oštricu ima ova palošina, druže - ti je uopšte ni osetio ne bi."
     Oficir odsečno reče: "Ovom zatvoreniku ti ćeš se obraćati sa 'gospodine'."
     "Dok si ti ovde, možda i hoću, gospodine."
     Ne znam da li mu je oficir tada nešto rekao ili učinio; dok su oni govorili iz kule je izišla jedna žena, a za njom dečak, poslužitelj sa lanternom. Oficir je onda salutirao toj ženi, koja je, sudeći po bogatstvu uniforme, imala daleko veći čin; ali to je učinio na krajnje aljkav način. Onda je rekao: "Vidim da ti je teško da zaspiš."
     "Nije nimalo. Tvoja poruka je glasila da stižete, a ja znam da si čovek od reči. Volim lično da pogledam svakog našeg novog klijenta. Okreći se ovamo, drugar, da te vidim."
     Učinio sam tako.
     "Fini primerak, a ti ga nisi našarao nimalo. Nije se opirao?"
     Oficir reče: "Mi ti predstavljamo tabulu razu."
     Više ništa nije rekao, ali jedan od te dvojice vojnika sa zubljama primeti: "Borio se kao đavo, gospođo prefektovice." Oficir mu dobaci pogled koji je jasno govorio da će za ovu primedbu kasnije da plati.
     "Kad je klijent tako pitom", nastavi žena, "nećete mi biti potrebni ni ti, ni tvoji ljudi da ga dovedem do ćelije, a?"
     Oficir reče: "Ne moraš ti, mi ćemo ga staviti pod ključ, ako hoćeš."
     "A ako ne, morate sada odneti njegove lisice."
     On slegnu ramenima. "Pa, ja sam za njih potpisao."
     "Onda ih nosi." Ona se okrete ka svom poslužitelju, dečaku. "Riči, ovaj bi mogao pokušati da nam pobegne. Ako to pokuša, daj mi tvoj fenjer i uhvati ga opet."
     Oficir promrmlja: "Nemoj", u trenutku kad mi je skidao bukagije s ruku. Onda se izmače jedan korak i pozdravi me kratkim salutiranjem. Onaj sa mačem se isceri i ode da opet otvori uzana tvrđavska "ispadna" vrata, oficir i bakljonosci iziđoše jedan za drugim, začu se tresak zatvaranja vrata. Imao sam osećaj da sam izgubio svog jedinog prijatelja.
     "Tamo, u sto dva", reče žena, pokazujući prema kapiji iz koje je izišla.
     Gledao sam oko sebe, u početku sa nadom u bekstvo, zatim sa ošamućenim zaprepašćenjem koje nikako ne bih opisati mogao. Iz mene provališe reči, koje nisam mogao zaustaviti baš kao ni svoje srce. "To je naša Matahinska kula! Ono je Veštičja - ali sad stoji uspravno! Eno i Medveđe kule!"
     "Nazivaju te svetim čovekom", reče ona. "Vidim da si lud sto posto." Govoreći, pružila je šake ka meni da bih video da nije naoružana, ali je to propratila jednim iskrivljenim osmehom koji bi bio dovoljno upozorenje čak i da me oficir nije već upozorio. Jasno se videlo da taj dronjavi dečko nema oružje i ne predstavlja nikakvu pretnju; ona je, pretpostavljam, imala pištolj ili nešto gore pod tom svojom bogatom uniformom.
     Većini ljudi nije poznato da je težak posao naučiti čoveka da udari drugo ljudsko biće baš svom snagom; neki drevni nagon tera čak i one najokrutnije da malo ublaže udarac. Mene su, među mučiteljima, učili da ne ublažujem. Tresnuo sam je bridom šake u vilicu - nikog u životu nisam udario jače; srozala se na zemlju kao lutka. Ritnuo sam lanternu, koja polete dečaku iz ruke i ujedno se ugasi.
     Stražar na ispadnoj kapiji diže mač, ali samo da bi mi zaprečio izlaz. Ja se munjevito okrenuh i jurnuh ka Razbijenom dvoru.
     Bol koji me obuze tog trenutka bio je kao bol od mašine revolucionarke; u celom životu sam samo taj jedini put osetio bol uporediv sa "revolucionarkom". Nešto me je kidalo na komade, ali je otkidanje svakog pojedinog uda trajalo i trajalo, tako da bi, u poređenju s tim, čerečenje mačem bilo sitnica. Pločnik kao da je nastavio da skače ispod mene i vrti se ukrug, čak i kad je taj grozni sev bola prošao, a ja ostao u tami. Svi teški topovi iz bitaka za Orithiju grmeli su uglas.

     Onda sam se vratio na svet Jesod. Njegov čisti vazduh ispuni moja pluća, muzika njegovih povetaraca umiri moj sluh. Digoh se u sedeći položaj i vidoh da je to samo Erta, ili Urt, ali da Urt tako izgleda onome ko je pretrpeo Abadon. Ustajući, pomislih - koliku sam samo pomoć poslao tom upropašćenom telu, ali, evo, još i sad su mi noge i ruke krute i hladne, još ima bola u svakom zglobu.
     To sam ja sa nekog uskog ležaja ustao, u jednoj sobi koja mi je izgledala čudno poznata. Vrata su, kad sam ih poslednji put video, bila od stamenog metala, ali sad su ih sačinjavale samo šipke spletene u rešetku. Kroz tu rešetku sam mogao gledati uzani hodnik čije sam krivine upoznao još u detinjstvu. Okrenuh se nazad da proučim čudni oblik te sobe.
     Bila je to ona spavaća soba u kojoj je Rohe stanovao kao kalfa, upravo ona ista u koju sam došao da se presvučem u civilnu odeću one večeri kad smo napravili izlet do Kuće azura. Zapanjeno sam je gledao. Na mestu mog sadašnjeg ležaja nekada je bio Roheov krevet, koji je bio malčice širi. Mesto na kome se nalazio taj prozorčić (setih se kako sam se, u ono doba, iznenadio videći da su Roheu dali sobu sa prozorčićem, kroz koji se moglo gledati napolje, i kako su meni kasnije dodelili sobicu bez prozora) i uglovi pod kojim su unutrašnji brodski pregradni zidovi bili sastavljeni da bi se ova prostorija dobila nepogrešivo su pokazivali da je to baš Roheova soba.
     Priđoh prozorčiću. On je bio otvoren i kroz njega je dopirao taj povetarac koji me je probudio. Nikakvim rešetkama nije bio zaprečen; ali, naravno, niko se nije mogao pentrati po glatkom spoljašnjem zidu kule. Osim toga, samo čovek veoma sitnog rasta mogao bi progurati pleća kroz njega. Gurnuh napolje samo glavu.
     Ispod mene je ležalo Staro dvorište, isto kao što sam ga zapamtio; bilo je okupano Suncem poznog leta. Ispucale kamene ploče kojima je bilo prekriveno izgledale su, možda, malčice novije, ali u svakom drugom pogledu bile su iste. Veštičja kula stajala je nagnuta na jednu stranu, tačno kao što je, u zabitim kutovima moga pamćenja, oduvek i bila. Tvrđavski zid Citadele bio je na jednom mestu srušen, tačno kao u mojim vremenima - pola njegovih nerastopivih metalnih blokova ležalo je u Starom dvorištu, a pola u nekropolisu. Jedan usamljeni kalfa (već sam smatrao da je to) dokoličio je pred Vratima za leševe; za razliku od brata Nosača, na sebi je imao neku čudnu uniformu, a u ruci mač, ali je, ipak, stajao tačno na mestu gde je brat Nosač uvek stajao.
     Uskoro naiđe jedan dečak, dronjavi šegrica upravo onakav kakav sam ja nekada bio; pođe za nekim kurirskim poslom preko Starog dvorišta. Počeh mu mahati i dovikivati, a kad diže glavu, prepoznadoh ga i uzviknuh njegovo ime: "Riči! Riči!"
     On mi uzvrati mahanjem, pa ode kud ga je posao vukao; očito, bojao se da bude viđen kako razgovara sa klijentom svog esnafa. Šta to napisah - svog esnafa - to je, u to doba, svakako već bio i moj esnaf.
     Dugačke senke su mi govorile da je još rano jutro; ovo se potvrdi nekoliko trenutaka docnije treskom vrata i koracima kalfe koji mi je donosio doručak. Na mojim vratima nije postojao onaj prorez koji je tu trebalo da bude, pa je kalfa morao da stane s jedne strane, držeći poslužavnike, i da čeka da mu drugi kalfa (kopljem naoružan, tako da je izgledao maltene kao vojnik) otključa vrata.
     "Sasvim dobro izgledaš", reče on, spuštajući moj poslužavnik na pod ćelije.
     Odvratih mu da sam se pokatkad osećao i bolje.
     On mi se primače. "Ubio si je."
     "Onu ženu zvanu 'gospođa prefektovica'?"
     Klimnuo je glavom, istovremeno kad i drugi kalfa. "Slomio si joj vrat."
     "Ako me odvedete do nje", rekoh, "možda ću moći da je vratim."
     Zgledali su se, izišli, zalupili vrata.
     Dakle, bila je mrtva, a sudeći po pogledima koje sam video bila je i omražena. Svojevremeno me je Sajriaka pitala nije li moja ponuda da joj dam slobodu samo krajnje mučenje. (Taj senjak, okružen čipkastim drvenim rešetkama, doplovi iz dubine moga pamćenja i stade, ceo, zajedno sa vrežama puzavica i zelenom mesečinom, u moju ćeliju, blistavu od jutra.)
     Tada sam joj odgovorio da nama ne bi nijedan klijent poverovao; ali toj gospođi prefektovici ja sam poverovao - bar sam poverovao da mogu pobeći, mada sam znao da ona misli da ne mogu. A sve to vreme neko oružje bilo je upereno u mene sa Matahinke, možda baš sa ovog prozorčića, mada je verovatnije da se nalazilo u artiljerijskom odeljenju na vrhu.
     Moja razmišljanja se prekidoše zbog nailaska još jednog kalfe, sa kojim je, sada, došao i lekar. Opet odlučno otvoriše moja vrata; doktor uđe unutra, a kalfa ih zaključa za njim i odmače se, pripravan da puca kroz rešetke.
     Doktor sede na moj uski ležaj i otvori kožnu torbu. "Kako se osećaš?"
     "Gladan sam." Odbacih svoju činiju i kašiku. "Doneli su mi ovo, ali to je uglavnom voda."
     "Meso je za branitelje monarha, nije za rušilačke elemente. Pogodio te konvulzor?"
     "Ako ti tako kažeš. Ja o tome ne znam ništa."
     "Po mom mišljenju, nije te pogodio. Ustani."
     Ustao sam, raširio ruke i noge kad mi je on to naredio, zabacio sam glavu unazad, pa je nagnuo ka desnom ramenu, ka levom i tako dalje.
     "Nisi ti bio pogođen. Na sebi imaš oficirski plašt. Bio si oficir?"
     "Ako ti se sviđa da tako kažeš. Bio sam i general, bar su mi se tako obraćali. Nije to bilo nedavno."
     "A ne govoriš ni istinu. Takav nose mlađi oficiri, samo da znaš. Oni idioti misle da su te pogodili. Preda mnom se u to zakleo čovek koji je pucao na tebe."
     "Podvrgnite ga saslušanju."
     "Da ga slušamo kako poriče nešto što ja već znam? Nisam toliko glup. Da ti objasnim šta je bilo?"
     Rekoh mu da zaista želim da neko to učini.
     "Vrlo dobro. Zemljotres je, dakle, počeo kad si ti bežao od gospođe prefektovice Priske, tačno u trenutku kad je onaj idiot opalio iz artiljernice. Promašio je, a ko ne bi; međutim, ti si pao i udario glavom, pa se njemu učinilo da te je pogodio. Video sam mnoga takva navodna čudesa. Rešenje je uvek jednostavno, samo ako imamo u vidu da svedoci brkaju uzroke i posledice."
     Klimnuh glavom. "Bio je zemljotres?"
     "Dabome, i te kakav, sreća je naša da smo se ovako jeftino izvukli. Pa zar još nisi pogledao napolje? Odavde sigurno možeš da vidiš zid." On priđe prozorčiću i zaviri napolje, a onda pokaza prstom (ljudi ponekad tako čine) kao da sam i ja pored njega i da to mogu gledati. "Eno, tamo, koliki deo zida se srušio pored zoetičke transportne rampe. Sreća naša da nije oborena neka od raketa. Nego, da ne zamišljaš možda da si ti ono porušio?"
     Rekoh mu da nikada nisam imao ni najmanju predstavu o uzroku rušenja tog zida.
     "Ova oblala je podložna zemljotresima, što se u starim zapisima jasno vidi - hvala neka je našem monarhu, uzgred budi rečeno, što ih je preneo ovamo - ali nijedan nas nije zadesio još od kada je reka promenila tok, pa je zato većina ovih glupaka zaključila da nikada više neće nijednog zemljotresa biti."
     Nasmejao se tiho, hehetavo. "Al' neki od njih su posle onog noćas promenili mišljenje, čini mi se."
     Već je izlazio, ne prekidajući tu priču. Kalfa tresnu mojim vratima i zaključa ih ponovo.
     Pomislih na dramski komad doktora Talosa, u kome se zemlja trese, a Jahi kaže: "Kraj Urta, budalo. Hajde, probodi je kopljem. I tebi je, ionako, kraj."
     Kako sam malo razgovarao s njim na svetu zvanom Jesod.