37. KNJIGA NOVOG SUNCA
Kao i u mojim vremenima, dobijali smo, mi uhapšenici, dva puta dnevno da jedemo, a naši ćupovi sa vodom punjeni su u vreme večere. Onaj šegrt mi je doneo poslužavnik, namignuo mi, a onda se vratio kad kalfa više nije bio na straži i doneo mi sir i veknu svežeg hleba.
Večera je bila isto onako mršava kao doručak; počeo sam da jedem to što mi je doneo još dok sam izgovarao reči zahvalnosti.
On čučnu ispred vrata moje ćelije. "Mogu li razgovarati sa tobom?"
Rekoh mu da njegovim postupcima ne upravljam, a da propise ovoga mesta on sigurno poznaje bolje nego ja.
Pocrveneo je: njegovi tamni obrazi postali su još tamniji. "Hoću reći, da li ćeš pričati sa mnom?"
"Da, ako ti to neće doneti batine."
"Mislim da nikakvih problema neće biti, bar ne sad. Ali treba da govorimo tiho. Ima među klijentima verovatno i uhoda."
"Otkud znaš da nisam i ja?"
"Pa znam po tome što si je ubio, naravski. Ovde je sve istumbano naglavačke. Svima je drago da je mrtva, ali biće sigurno istraga, a ko će biti poslat da zauzme njeno mesto, nemamo pojma." Zastao je i činilo se da duboko razmišlja o svojim sledećim rečima. "Kažu stražari da si rekao da bi možda bio sposoban da je vratiš."
"A ti to ne bi hteo."
Odmahnuo je rukom. "A da li bi mogao? Stvarno?"
"Ne znam dok ne pokušam. Iznenađuje me da su ti rekli."
"Ja se petljam okolo, slušam šta pričaju, čistim čizme, uzimam pare da bih neke kurirske zadatke obavljao."
"Nemam nikakvog novca da ti dam. Moje pare uzeli su oni vojnici koji su me uhapsili."
"Nisam ni hteo pare." Ustao je i zavukao ruku duboko u jedan od džepova svojih dronjavih pantalona. "Evo, dobro bi bilo da uzmeš ovo."
Pružio je ruku sa novcima; bili su to izlizani mesingani novčići, čije mi je likovno rešenje bilo nepoznato.
"Ponekad možeš da dobiješ od nekoga još jela, ili štogod drugo."
"Pa ti si mi doneo još jela, a nisam ti dao ništa."
"Uzmi", reče on. "Hoću da ti ih dam. Možda ti zatrebaju."
Pošto nisam hteo da pružim ruku, on najzad ubaci te parice kroz rešetke i ode hodnikom.
Poprilično zbunjen, pokupio sam njegove novčiće i stavio ih u jedan od džepova.
Napolju se popodne pretvorilo u vrlo hladno veče, a prozorčić je i sad bio otvoren. Gurnuo sam teško okno-sočivo, zatvorio ga i namakao rezu. Njegove glatke, široke, dvostepeno uvučene ivice, o čijem obliku nikada ranije nisam razmišljao, očito su imale namenu da sprečavaju prodor praznine unutra.
Dokrajčivao sam hleb i sir i mislio o našem povratku čamcem na Urt i o mom uznesenju na Cadkilinoj lađi. Kako bi divno bilo uputiti ovu staru Kulu maskiranih na još jedan let među zvezdama! Ipak, bilo je i nečeg mračnog u toj pomisli, na onaj način kako su mračne sve stvari koje izopačimo da umesto plemenitoj svrsi služe sramnoj. A ja sam u ovoj kuli odrastao, ne osećajući ništa od toga.
Kad sira i hleba više nije bilo, zamotao sam se u ogrtač koji sam od tog oficira dobio, zaklonio sam jednom rukom svetlost i pokušao da spavam.
Jutro donese nove posetioce. Stigli su Burgundofara i Hadelin u pratnji jednog visokog kalfe koji im je salutirao svojim oružjem i ostavio ih ispred mojih vrata. Na mom licu nesumnjivo se videlo iznenađenje.
"Novac čuda čini", reče Hadelin; iskrivljenost njegovih usana pokazivala je o kolikoj svoti je bila reč, a ja se zapitah da li je Burgundofara sakrila platu koju je sa lađe donela, ili on sad smatra da su to njegove pare.
Burgundofara reče: "Bilo mi je potrebno da te vidim još jedanput, poslednji put, pa mi je Hadelin to sredio." Htela je još nešto da kaže, ali su joj reči zapele u grlu.
Hadelin reče: "Ona želi da joj oprostiš."
"Za to što si ostavila mene i pošla s njim, Burgundofara? Nema se šta opraštati; ja nisam imao pravo na tebe."
"Za to što sam pokazala prstom ka tebi kad su vojnici došli. Video si me; znam da si me video."
"Da", rekoh, sećajući se.
"Nisam mislila... uplašila sam se..."
"Mene."
Klimnula je glavom.
Hadelin reče: "Ukebali bi te oni u svakom slučaju. Pokazao bi te neko drugi."
Upitah ga: "Ti?"
Odmahnuo je glavom i ustuknuo od rešetaka.
Kad sam bio autarh, molioci su često klečali preda mnom; sad Burgundofara kleknu, ali je to izgledalo grozno neumesno. "Morala sam da razgovaram s tobom, Severijane. Poslednji put. Zato sam one noći išla za vojnicima do keja. Zar mi nećeš oprostiti? Ne bih ja to uradila, ali toliko sam se bila uplašila."
Zapitah je, pamti li Guni.
"Oh, da, i lađu. Ali sve je to sad kao san."
"Ona je bila ti, a ja njoj mnogo dugujem. Zbog nje... tebe... opraštam ti. Sada i u svim drugim vremenima. Razumeš?"
"Mislim da razumem", reče ona, obuzeta, u trenu, srećom, kao da je neko u njoj upalio svetlost. "Severijane, mi idemo niz reku, u Liti. Hadelin često ide tamo, pa ćemo kupiti kuću gde ću stanovati kad nisam s njim na 'Alsioni'. Hoćemo da imamo dece. A kad deca dođu... mogu li im pričati o tebi?"
Dok je govorila, dogodilo se nešto čudno (mada sam tada smatrao da je to samo zato što vidim istovremeno i njeno i Hadelinovo lice): postao sam svestan njene budućnosti, kao što bih mogao biti svestan budućnosti nekog cveta koji je ubrala Valerijina ruka u vrtovima.
Rekoh joj: "Može biti, Burgundofara, da ćeš imati decu, kao što želiš; u tom slučaju možeš im reći šta god ti je volja o meni. Takođe može biti da ćeš u vremenima budućim poželeti opet da me nađeš. To ćeš možda moći i da postigneš ako me budeš potražila. Možda nećeš uspeti. Ali, ako tražiš, imaj na umu da to ne činiš po mom nalogu, niti zbog nekog mog obećanja da ćeš me naći sigurno."
Kad su otišli, razmišljao sam jedan trenutak o njoj i o Guni, koja je nekada bila Burgundofara. Za muškarca kažemo da je hrabar kao atroks, a za ženu da je lepa kao crvena srna, što je u slučaju Burgundofare bilo istinito. Ali nemamo nijedan takav naziv za odanost, zato što ne znamo ni za jedno zaista verno biće - ili, tačnije, zato što je vernost osobina pojedinca, a ne tipa. Sin može biti odan svome ocu ili pas gazdi, ali većina nije. Kao Tekla izneveravala sam svog autarha, kao Severijan svoj esnaf. Guni je bila verna meni i Urtu, ali ne svojim drugarima; možda smo nemoćni da neki primer odanosti uzdignemo do simbolske važnosti zato što je odanost, u krajnjem razmatranju, izbor.
Ipak, kako je čudnovata bila pomisao da će Guni ploviti kroz prazne okeane vremena da bi opet postala Burgundofara. Pesnik bi, valjda, pevao o tome da ona traga za ljubavlju; ali meni se činilo da traga za zabludom da ljubav jeste više nego što jeste, iako bi mi više prijalo da verujem da je to bilo traganje za jednom višom vrstom ljubavi, vrstom za koju ne postoji ime.
Uskoro dođe još jedan posetilac - ali to i nije bio nikakav posetilac, jer mu nisam video lice. Šapat, koji kao da je dopirao iz praznog hodnika, zapita: "Jesi li ti taj teurgist?"
"Ako ti tako kažeš, jesam", odgovorih. "Ali ko si ti i gde si?"
"Kanog, student. U ćeliji pored tvoje. Čuo sam šta su s tobom razgovarali onaj dečko i maločas ona žena i kapetan."
Zapitah: "Otkad si ovde, Kanože?", nadajući se da bih mogao od njega dobiti savete o izvesnim stvarima.
"Skoro tri meseca. Ja sam pod smrtnom kaznom, ali ne verujem da će biti izvršena. Obično se posle tako dugog vremena ne izvršavaju. Verovatno je stara mozgovaonica posredovala u korist svog bludnog deteta, hm? Ili se, bar, ja tako nadam."
Toliko sam se u mojim vremenima naslušao priča te vrste; bilo je neobično čuti da se u tom pogledu ništa nije promenilo. Rekoh: "Ti si se svakako već upoznao s tim kako ovde stvari idu."
"Pa, tačno je ono što ti je dečko rekao, naime - nije mnogo loše ako imaš bar malo para. Ja sam postigao da mi daju hartiju i mastilo, pa sad pišem, za stražare, pisma. Osim toga, jedan prijatelj je doneo nekoliko mojih knjiga; postaću slavni naučnik ako me ovde zadrže dovoljno dugo."
Pošto sam u svojim obilascima robijašnica i ublijeta našeg Komonvelta uvek postavljao to pitanje, zapitah ga zbog čega je utamničen.
Neko vreme je ćutao. U međuvremenu, opet sam otvorio brodski prozorčić, ali, iako je odatle dopirao dašak vetra, bio sam svestan smrada iz nokšira ispod mog ležaja, a i opšteg zaudaranja tih prostorija. Graktanje gavranova dojahivalo je na vetru; kroz moja rešetkama zaprečena vrata čulo se, bez kraja, trampanje čizama po metalu.
On najzad reče: "Mi ovde ne zadiremo u takve teme."
"Žao mi je što sam te uvredio, ali ti si mene to isto pitao. Jer pitao si da li sam čudotvorac, a mene su upravo zbog čudotvorstva utamničili."
Još jedna duga pauza.
"Ubio sam jednu budalu, prodavca u jednoj radnji. Spavao je iza tezge, ja sam oborio jednu bronzanu sveću i on je skočio urlajući i mašući jastučnim mačem. Šta sam drugo mogao? Čovek ima pravo da spasava svoj život, zar ne?"
"Ne pod svim okolnostima", rekoh. Nisam znao da je ta misao u meni dok je nisam izgovorio.
Te večeri hranu mi donese onaj dečko, ali dovede i Herenu, Deklana, nostroma i onu kuvaricu koju sam nakratko video u krčmi u Saltusu.
"Uveo sam ih unutra, sire", reče dečko. On zabaci divlju, crnu kosu gestom dostojnim ma kog dvoranina. "Stražar mi duguje pogdekoju uslugu."
Herena je plakala i ja gurnuh ruku između šipki i pogladih je po ramenu. "Svi ste vi u opasnosti", rekoh im. "Možete biti uhapšeni zbog mene. Ne smete dugo ostati ovde."
Nostromo reče: "Nek me spopadnu sa tim njihovim slatkoguzim dečacima-vojnicima. Neće naći virginca."
Deklan klimnu glavom i pročisti grlo, a ja uvideh, ne bez izvesnog zaprepašćenja, da im je on vođa. "Sire", poče on dubokim, sporim glasom. "U opasnosti si ti. Ovde ubijaju ljude kao mi kod kuće prasce."
"Još gore", ubaci dečak.
"Nameravamo da se obratimo magistratu i da se založimo za tebe, gospodine. Čekali smo tamo, ovog popodneva, ali nismo bili pušteni unutra. Priča se da siromasi čekaju danima pre nego što postignu da razgovaraju s njim; a mi ćemo čekati koliko god bude potrebno. U međuvremenu, nameravamo da učinimo drugim načinima koliko možemo."
Kuvarica sa "Alsione" pogleda ga značajno, ali smisao toga ne shvatih.
Herena reče: "Ali sad želimo da kažeš svima nama o dolasku Novog Sunca. Čula sam više nego drugi i pokušala sam da im prenesem tvoje reči, ali to je bilo samo malo. Da li bi nam ti sad rekao sve?"
"Ne znam da li to mogu objasniti tako da vi razumete", rekoh. "Ne znam ni da li razumem ja sam."
"Molim te", reče kuvarica. To su bile jedine reči koje sam od nje ikada čuo.
"Pa, dobro. Znate šta se desilo Starom Suncu: umire. Time ne kažem da će se uskoro ugasiti kao svetiljka u ponoć. Umiranje će trajati veoma dugo. Fitilj je - ako hoćemo tako da se izrazimo - potkresan samo za debljinu jedne dlake, a na njivama je, eto, kukuruz istrunuo. Vama nije poznato, ali istina je da na jugu led već stiče novu snagu. Desetohilijadnom ledu biće dodat led ove zime koja samo što nije počela i ta dva leda će se zagrliti kao dva brata i početi marš na sever, ka ovim zemljama. Veliki Erebus, koji je tamo uspostavio svoje kraljevstvo, uskoro će morati da beži ispred tih ledova, a s njim će bežati i njegovih deset hiljada bledih, žestokih ratnica. On će svoje snage ujediniti sa snagama Abaje, onoga čije je kraljevstvo u toplim vodama. Oni će, sa drugima, manje moćnima, ali jednako lukavima, ponuditi savezništvo vladaocima u zemljama severno od opasača kojim je struk Urtov obuhvaćen - vi te zemlje Ascijom zovete - no, kad se ujedine s njima, progutaće ih potpuno."
Ali ne mogu ovde napisati od reči do reči sve što sam im tada ispričao, jer bilo bi predugo. Rekao sam im sve što sam znao o istoriji umiranja Starog Sunca i o posledicama koje će to imati po Urt, a onda sam im obećao da će, konačno, doći jedan čovek koji će doneti Novo Sunce.
Onda je Herena upitala: "Zar nisi ti Novo Sunce, gospodine? Žena koja je bila s tobom kad ste došli u naše selo rekla je da jesi."
Rekoh joj da o tome neću govoriti zato što se bojim da će oni, ako to saznaju - a vide da sam u zatvoru - pasti u očaj.
Deklan je želeo da sazna kako će proći Urt kad Novo Sunce stigne; a ja, ne razumevajući mnogo više nego on, počeh da pričam na osnovu reči iz drame doktora Talosa i ne pomišljajući da će, u budućnosti, drama doktora Talosa biti pisana na osnovu mojih reči.
Kad su najzad otišli, uvideh da nisam ni pipnuo hranu koju mi je dečak doneo. Bio sam veoma gladan, ali kad sam pružio ruku ka činiji, prsti dotakoše još nešto - neki krpeni zamotuljak, dug a uzan, koji je bio tako postavljen da je ležao u senci.
Glas mog suseda doplovi kroz rešetke. "Fina je to priča bila. Zapisivao sam što sam brže mogao; trebalo bi da od toga bude izuzetno vredna knjižica kad budem pušten, pa ma kad to bilo."
Odmotavao sam krpe, tako da sam ga jedva čuo. Unutra je bio nož - onaj dugački bodež koji je nostromo nosio na "Alsioni".
|