42. ZVON, ZVON, ZVON!

     Kad sam ulazila u Tajnu kuću, nisam baš znala gde bih htela stići. Tačnije, nisam svesno znala; ali podsvesno sam usmeravala korake prema Amarantinskom hipogeumu, i to mi je posle nekog vremena postalo jasno. Namera mi je bila da doznam ko je sad na Feniksovom prestolu i da se opet ja ustoličim, ako budem mogla. Kad stigne Novo Sunce, našem Komonveltu biće potreban vladalac koji razume šta se desilo; tako sam, bar, mislila.
     Postojala su u Tajnoj kući jedna vrata koja su se otvarala iza somotnog zidnog prekrivača koji je visio iza prestola. Ja sam ta vrata zapečatio svojom rečju, prve godine svoje vladavine; a po tom somotu i po zidu iza njega okačio sam zvona da ne bi mogao niko da prođe, a da ne načini neki zvuk dostupan sluhu onoga ko sedi na prestolu.
     Sad se ta vrata otvoriše, na moju komandu, glatko i tiho. Stupio sam kroz njih i zatvorio ih za sobom. Zvonca, okačena o svilene konce, zacilikaše blago; iznad njih veća zvona, sa čijih su tučkova ti konci visili, zašaputaše svojim bronzanim glasovima i ispustiše pljusak prašine.
     Stajao sam nepomično i slušao. Najzad su zvonca utihla, mada ne pre nego što sam u njima čuo i smeh male Cadkil.
     "Šta to zvoni?" progovorila je neka stara žena, tonovima tankim i napuklim.
     Oglasi se neko drugi, dubokim muškim glasom. Njegove reči nisam razumeo.
     "Zvona!" uskliknu starica. "Čuli smo zvona. Jesi li toliko ogluveo, hiliarše, da ih nisi i ti čuo?"
     Sad sam i te kako poželeo da imam onaj batardo kojim bih mogao raseći somot i pogledati napolje; onaj čovek opet progovori, a meni tog trena pade na um da su i drugi sigurno stajali na istom ovom mestu i dolazili na istu pomisao, ali da su sigurno imali oštrih noževa koliko hoćeš. Počeh vrhovima prstiju da pretražujem viseći somot.
     "Ali zvonilo je, kad ti kažemo. Pošalji nekog da pogleda."
     Možda je takvih proseklina bilo mnogo, jer u roku od jednog daha nađoh jednu, koju je načinio neki posmatrač samo malo niži od mene. Primakao sam joj oko i spazio da stojim tri koraka desno od trona. Video sam, od one osobe koja je na njemu sedela, samo jednu šaku, položenu na rukonaslon; bila je mršava kao anatomsko učilo, premrežena plavim venama, zasuta draguljima.
     Ispred trona je, pognute glave, čučao stvor tako ogroman da sam na tren pomislio da je to velika Cadkil, kapetanica lađe. Kosa na glavi te spodobe bila je raščerupana i ulepljena od krvi.
     Iza tog bića stajala je grupa poluvidljivih gardista, a pored njega jedan oficir bez šlema, za koga sam, po insignijama i oklopu koji se bližio nevidljivosti, znao da je hiliarh pretorijanaca; to, naravno, nije bio onaj hiliarh koji je bio na tom položaju u vreme moje vladavine, a ni onaj koga sam spustio sa uspravne grede u jednom vremenu sad nezamislivo dalekom.
     Ispred trona, te zato gotovo sasvim izvan mog vidnog polja, stajala je jedna žena u dronjcima, oslanjajući se na izrezbareni štap. Progovorila je upravo onog trenutka kad sam shvatio da je prisutna, a njene su reči bile: "Zvone za pozdrav Suncu Novome, autarho. Čitav se Urt za dolazak njegov sprema."
     "Mi u detinjstvu", poče gunđati starica sa trona, "nismo imali mnogo šta da radimo, osim da čitamo istoriju. Zato znamo da je bilo hiljadu proročica kao što si ti, sestro jadna moja - ne, stotinu hiljada je tačnije. Sto hiljada zaluđenih sirotica koje su mislile da su veliki govornici i pokušale da postanu još i velike vladarke."
     "Autarho", odvrati dronjavica, "zar me nećeš saslušati? Govoriš o hiljadama i stotinama hiljada. Bar hiljadu puta sam i ja čula primedbe slične tvojima, međutim, ti još nisi čula ono što ću reći."
     "Hajde", reče joj žena na prestolu. "Možeš pričati dok nam to bude zabavno."
     "Ne dođoh da te zabavljam, no da ti kažem da je Novo Sunce i ranije često dolazilo, ali ga je videla savaki put samo po jedna osoba, ili nekolicina. Svakako pamtiš Kandžu Pomiritelja, jer ona u našem vremenu nestade."
     "Ukradena", zagunđa starica sa trona. "Ne videsmo je nikad."
     "Ali sam je ja videla", reče žena sa štapom, u rite obučena. "Videla sam je u rukama jednog anđela, kad sam bila tek devojčica, i veoma bolesna. Noćas, dolazeći ovamo, videla sam je opet, na nebu. A videli su je i vojnici tvoji, samo se boje da ti kažu. Video je i ovaj džin koji je došao, kao i ja, da te upozori, i koga su zbog toga divljački pretukli. Videla bi i ti, autarho, kad bi izišla iz ovog groba."
     "Bivalo je takvih znamenja i ranije. Ništa njima označeno ne ostvari se. Da bismo mi promenili mišljenje, trebalo bi nešto više od jedne bradate zvezde."
     Pomislio sam, tada, da stupim na pozornicu i okončam komad, ako mogu; ipak, ostao sam na istom mestu, pitajući se zarad čije zabave se takve predstave priređuju. Jer to je bila predstava, i to jedna koju sam već gledao, mada nijednom iz publike. Bio je to dramski komad doktora Talosa, samo što je ulogu osobe na prestolu, koju je Talos čuvao za sebe, uzela jedna stara žena, dok je jednu od mojih rola uzela ova sa štapom.
     Eto, napisah da sam se opredelio da ne koraknem napred, a tako je i bilo. Ali sigurno sam se, u samom činu donošenja te odluke, malčice pomakao. Zvonca se opet nasmejaše, a istovremeno odzvoni, samo jednim, i to veoma tihim udarom, jedno od velikih zvona sa čijih su jezika visila mala.
     "Zvona!" uzviknu opet starica. "Ti, sestro, ili veštice, ili kako već nazivaš sebe. Napolje! Postoji straža na našim vratima. Reci lohagoru njihovom da želimo znati zbog čega zvone zvona."
     "Neću otići odavde po tvome naređenju", reče žena. "Na tvoje pitanje sam već odgovorila."
     Džin diže glavu, razmičući opuštene pramenove kose krvavim rukama. "Ako zvona zvone, to je zato što stiže Novo Sunce", zabubnja on glasom toliko dubokim, da ga je bilo gotovo nemoguće razumeti. "Ja ih ne čujem, ali meni nije ni potrebno da ih čujem." Iako sam sumnjao u sopstvene oči, bio je to Boldanders lično.
     "Kažeš li ti da smo mi ludi?"
     "Moj sluh nije oštar. Nekada sam izučavao zvuk, a što čovek o njemu više uči, manje ga čuje. Osim toga, timpanske membrane u mojim ušima toliko su porasle, da su sad previše široke i debele. Ali, slušao sam vodene struje koje paraju po crnim jarugama dna, slušao sam i kako talasi mlate o tvoju obalu."
     "Tišina!" zapovedi starica.
     "Ne možeš talasima, gospo, narediti da ćute", reče joj Boldanders. "Oni dolaze, gorki od silne soli."
     Jedan od pretorijanaca ga mlatnu po slepoočnici kundakom fuzilke; bilo je to kao udarac maljem.
     Boldandersu kao da ništa nije bilo. "Za talasima stižu vojske Erebusove", reče on, "i sad će biti osveta za sve one poraze koji su im naneti rukama tvog muža."
     Po tim rečima saznao sam ko je ta autarha, a to je bio šok neizmerno veći od viđenja Boldandersa. Sigurno sam se pomakao, jer nastade jaka zvonjava sitnih zvona, a jedno veliko se oglasi dvaput.
     "Slušaj!" uzviknu Valerija svojim napuklim glasom.
     Hiliarh je izgledao užasnuto. "Čuo sam ih, autarho."
     Boldanders zamumla: "Ja ih mogu objasniti. Hoćeš li i mene saslušati?"
     "I mene", reče žena sa štapom Valeriji. "Za Novo Sunce zvone ona, a to ti je džin već saopštio."
     Valerija progunđa: "Govori, džine."
     "Ono što ću ja reći nije važno. Ali reći ću da bi ti posle slušala ono što jeste važno. Naša Vaseljena nije ni najviša ni najniža. Kad materija ovde postane suviše gusta, provali u onu višu. Na tom mestu ne vidimo ništa zato što sve od nas beži. Tad kažemo da je nastala crna rupa. A kad materija u Vaseljeni ispod naše postane odveć gusta, provali, eksplozijom, u našu. Vidimo silno kretanje i energiju i kažemo da je nastao beli izvor. Ono što ova proročica naziva Novim Suncem jeste jedan takav beli izvor."
     Valerija zagunđa: "Imamo u vrtu našem vodoskok koji proriče, čula sam pre mnogo godina da ga je neko nazvao beli vodoskok. Ali kakve veze ima sve to sa zvonima?"
     "Strpljenja", reče joj div. "Ti za jedan dah saznaš ono što sam ja tokom celog jednog ljudskog života saznavao."
     Žena sa štapom reče: "To je dobro. Nama samo dahovi ostaju. Možda oko hiljadu dahova."
     Div se besno i ukočeno zagleda u nju, pa se opet obrati Valeriji. "Suprotne stvari se ujedine i onda se čini da su nestale. Ali ostaje mogućnost za obe. To je jedno od najvećih pravila u pogledu uzroka stvari. Naše Sunce ima u jezgru jednu od takvih crnih rupa koje ti opisah. Da bi ona bila popunjena, već mnogo milenijuma dovlači se, preko praznine, jedan beli izvor. On se, dok leti, okreće oko sebe, a to okretanje šalje talase gravitacije."
     "Šta? Talase gravidnosti? Ma ti si lud, kao što nam ovaj hiliarh i reče."
     Div se nije osvrtao na njenu upadicu. "Ti talasi nisu dovoljno jaki da nam se od njih zavrti u glavi. Ali okean ih oseća i rađa nove plime i struje. Ja sam ih već, kao što ti kazah, čuo. One me ovamo i donesoše."
     Hiliarh mu reče, režećim tonom: "Pa ćemo te u njih i baciti, ako autarha naredi."
     "Na isti način i zvona osećaju te talase. I njihova je masa, kao i masa okeana, u osetljivoj ravnoteži. Zato ona zvone i, kako reče ova žena, najavljuju dolazak Novog Sunca."
     Bio sam voljan da tog trenutka pođem napred, ali sam video da Boldanders nije završio.
     "Ako znaš o nauci išta, gospo, onda moraš znati da je voda samo led kome je dodata energija."
     Nisam mogao, sa svoje tačke gledanja, videti njenu glavu, ali Valerija je sigurno klimnula glavom.
     "Predanje o planinama vatre je nešto više od predanja. U eonima kad su ljudi bili samo životinje na višem stupnju, takve planine su zaista postojale. Ta vatra koja je iz njih kuljala, to su stene bile, rasplamsane energijom. Tako je i voda led pretvoren u tečnost. Svet ispod nas, previše nabijen energijom, provaljivao je u naš svet i bacao vatru - kako je sa vasionama, tako je i sa svetovima. U tim eonima mladi Urt je bio jedva nešto više od padajuće kapi takve tečne stene; muškarci i žene živeli su na prljavštini koja je plovila po površini i mislili da su bezbedni."
     Čuo sam Valerijin uzdah. "Kad smo mladi bili, klatili smo glavom nad takvim prozaičnim tekstovima tokom beskrajnih dana, jer nismo imali šta bolje da radimo. Ali kad je naš autarh došao po nas i kad smo se probudili u život, uvideli smo da svim tim izučavanjima nikakvo znanje nismo stekli."
     "Stvar je najzad došla, gospo. Ta sila od koje su tvoja zvona zazvonila zagrejala je hladno srce Urta još jednom. Sada ona zvone za kontinentima koji umiru."
     "To li su vesti koje si došao da nam kažeš, dive? Ako umru kontinenti, ko će živeti?"
     "Oni na brodovima, možda. Oni čiji su brodovi u vazduhu ili u praznini, svakako. I oni koji već žive pod morem, kao što ja proživeh poslednjih pedeset godina. Ali to nije nimalo važno. Ono što..."
     Boldandersov svečani glas prekidoše zvuci treskanja vratima i nogu u trku, negde dalje u Amarantinskom hipogeumu. Jedan mlađi oficir hitro pritrča hiliarhu i salutira; Boldanders i žena sa štapom su se okrenuli i netremice zagledali u njega.
     "Sire..." Čovek je bio licem okrenut ka svom komandantu, ali nije mogao sprečiti lutanje uspaničenog pogleda ka Valeriji.
     "Šta je?"
     "Sire, još jedan kolos..."
     "Još jedan kolos?" Valerija se, izgovarajući to, sigurno nagnula napred. Video sam sevanje dragulja i pramen sede kose ispod njih.
     "Žena, autarho! Naga žena!"
     Nisam joj mogao videti lice, ali znam da se Valerija, svojim sledećim rečima, obratila Boldandersu: "A šta nam možeš o tome reći? Je li to možda tvoja supruga?"
     On je odmahnuo glavom; a ja, pamteći onu grimiznu odaju u njegovom zamku, počeh nagađati o načinima kako bi on mogao stanovati u morskim pećinama meni jedva zamislivim.
     "Lohagor privodi tu ogromnu ženu na saslušanje", reče mladi oficir.
     Njegov hiliarh dodade: "Želiš li je videti, autarho? Ako ne želiš, saslušanje mogu obaviti i ja."
     "Umorni smo. Sada ćemo se povući. Ujutro nam reci šta si saznao."
     "O-ona k-kaže", zamuca mladi oficir, "da su izvesni kakogeni iskrcali jednog muškarca i jednu ženu iz jedne od svojih lađa."
     Na tren sam pomislio da se to odnosi na Burgundofaru i mene; ali nije bilo verovatno da bi Abaja i njegove undine načinili grešku od nekoliko era.
     "I šta još?"
     "Ništa više, autarho. Ništa!"
     "U očima ti se vidi. Ako ne bude uskoro i na jeziku, biće sahranjeno zajedno s tobom."
     "To su samo neke glasine bez osnova, autarho. Niko od naših ljudi nije javio ništa."
     "Govori!"
     Mladi oficir izgledao je van sebe od straha. "Neki pričaju da je Severijan Sakati viđen ponovo, autarho. U vrtu, autarho."
     Bilo je - tad ili nikad. Podigao sam viseći somot i zakoračio ispod njega napred; sva zvonca su se nasmejala, a iznad njih su jeknula tri udarca velikih zvona.