45. BROD

     Bilo je to jedro koje se povremeno dizalo tako visoko da smo uspevali da nazremo tamni brodski trup ispod njega - ali je povremeno i sasvim nestajalo, jer je tonulo ili zaokretalo u udubine između talasa. Dernjali smo se, svo četvoro, do promuklosti, đipali, mlatarali rukama, najzad sam digao Pegu sebi na ramena, pri čemu sam morao da održavam ravnotežu isto onako napeto kao u skakutavoj kabini-kućici na leđima Vodalusovog baluhitera.
     Brodu se prosuo vetar iz velikog prednjeg jedra i ono je klonulo. Pega zastenja: "Tonu!"
     "Ne tonu, nego se okreću ovamo", rekoh joj.
     Isto pražnjenje i nemoćno lepetanje ponovilo se i sa manjim prednjim jedrom; onda se ono opet napunilo vetrom. Ne znam koliko je mojih dahova i otkucaja srca prošlo do trenutka kad smo ugledali kako se oštra donja poprečna greda većeg prednjeg jedra zabada u nebo iznad nas kao motka zastave pobodena u zeleno brdo. Retko kad je vreme za mene prolazilo tako sporo; imao sam osećaj da ih je minulo možda i nekoliko hiljada.
     Još jedan trenutak i brod nam je ležao nadomak; za sobom je, kroz vodu, vukao konopac. Bacih se u talase, nimalo ubeđen da će ostali učiniti to isto; smatrao sam da ću bolje moći da im pomognem sa palube nego sa splava.
     Kao da sam tog trenutka uleteo u neki drugi svet, čudniji čak i od potoka Madregota. Nemirujući talasi i naoblačeno nebo iščezli su kao da nikada ni postojali nisu. Moćnu sam struju osećao, ali nisam mogao odrediti na koji način stičem svest o njoj; jer iako su udavljeni pašnjaci moje udavljene nacije klizili ispod mene, a njeno drveće činilo molećive pokrete svojim granama ka meni, činilo se da sama voda miruje. Bilo je to kao da posmatram lagano kotrljanje Urta preko praznine.
     Posle dužeg vremena videh jednu kućicu čiji su zidovi i kameni dimnjak još stajali; njena otvorena vrata kao da su me dozivala. Osetih iznenadni užas i zaplivah nagore, ka svetlosti, sa očajanjem ne manjim nego kad sam se davio u Đolu.
     Glavom sam probio površinu; iz mojih nozdrva pokuljala je voda. Na trenutak se činilo da više nema ni splava ni broda, ali onda se brod na jednom talasu izdiže, tako da ugledah njegovo jedro mrljasto od nepogoda. Bilo mi je jasno da sam pod vodom dugo proveo, iako mi se nije tako činilo. Zaplivao sam najbrže što sam mogao, trudeći se da mi lice bude u vazduhu kad god je moguće; a kad to nije bilo moguće, zatvarao sam oči.
     Na krmi je stajao Odilo, ruke položene na gredu za okretanje kormila; video me je, razmahao se, doviknuo neko ohrabrenje koje nisam čuo. Trenutak-dva kasnije Pegino okruglo lice pojavilo se iznad ruba bočne strane broda, a za njim još jedno, meni nepoznato lice, smeđe i zborano.
     Talas me je dohvatio i podigao kao što mačka podiže svoje mačiće, a ja zaronih glavom nadole niz njegovu suprotnu stranu i nađoh, u njegovoj udubini, taj plutajući konopac. Odilo napusti gredu kormila (koja je, ionako, bila držana omčom od konopca, što sam video kad sam se popeo na brod) i pridruži se naporima da potezanjem konopca budem izvučen i ja. Bio je to tako mali brod, da se njegova ograda uzdizala samo dva-tri lakta iznad površine vode, pa mi nije bilo tešlo da se oslonim jednom nogom na kormilo i da skočim preko ograde unutra.

     Iako me je Pega prvi put videla pre manje od jedne smene vremena, zagrlila me je sada kao kakvu punjenu dečju igračku.
     Odilo se naklonio kao da se svečano susrećemo u Amarantinskom hipogeumu. "Gospodine, plašio sam se da si izgubio život u ovim razbesnelim talasima!" Opet se naklonio. "Gospodine, izuzetno je prijatno, ali, gospodine, i sasvim zapanjujuće, ako smem tako reći, videti te ponovo!"
     Pega je bila otvorenija. "Svi smo mislili da si mrtav, Severijane!"
     Upitao sam ih gde je ona druga žena, a onda sam je i video tamo gde je jedna puna kofa vode preletela preko ograde i vratila se moru. Razumna žena - izbacivala je vodu iz broda; žena koja postupa razumno - izbacivala je niz vetar.
     "Tu je, gospodine. Svi smo tu, svi smo sada tu, gospodine. Ja sam prvi stigao do ove lađe." Odilo je, oprostivo gord, nadimao prsa. "Bio sam u mogućnosti da pomognem ženama malčice, gospodine. Ali tebe nije niko ni video, gospodine, ne od kada smo kocku svoje sudbine hitnuli u talase, ako se tako mogu izraziti, gospodine. Izuzetno smo srećni, gospodine, zaista smo oduševljeni..." Dosetio se nečega. "Naravno, mladi oficir tvojih fizičkih sposobnosti i nesumnjive hrabrosti nije ni mogao biti u velikoj opasnosti, gospodine, kad su se osobe tako skromne kao mi izvukle bezbedno. Mada je bilo neizvesno, gospodine. Vrlo neizvesno. Ali, ipak, ove mlade žene su se brinule za tebe, gospodine; nadam se i uzdam se da ćete im za to oprostiti."
     "Nema se šta opraštati", rekoh mu. "Zahvaljujem se svima vama na pomoći."
     Stari moreplovac, čiji je to brod bio, načini neki složen pokret rukom (napola skriven njegovim debelim kaputom) koji nisam mogao pratiti, onda pljunu niz vetar.
     "Naš spasilac", nastavi Odilo, oduševljenog izraza lica, "je..."
     "Nije važno", odsečno reče mornar. "Pojurite tamo i smanjite to glavno jedro. I prednje je kako ne treba. Trkom, i skokom, sada, inače prevrte se ovo."
     Prošlo je bilo već deset ili više godina od kada sam plovio brodom "Samru", ali tad sam naučio kako takvi sistemi jedara i konopaca rade, a ja ne zaboravljam. Smanjio sam površinu glavnog jedra pre nego što su Odilo i Pega pronikli u tajnu tih jednostavnih mehanizama, a onda sam, uz malu pomoć, oslobodio upetljano prednje veće jedro i omogućio mu da se napne koliko treba.
     Ostatak dana proživeli smo u strahu od oluje: leteli smo napred, na jakom vetru koji je njoj prethodio, i stalno smo joj izmicali, ali nikada nismo bili sigurni da nas neće sustići. Predveče opasnost kao da se smanjila, te mi svezasmo sva jedra, tako da lađa stade. Mornar je dao svakome od nas po vrč vode, po jedan okrugli komad tvrdog hleba i po parčence dimljenog mesa. Bilo mi je i pre toga poznato da sam gladan, ali sad otkrih da sam pregladneo, kao i svi ostali.
     "Moraćemo da motrimo sa oba oka na sve što je dobro za jelo", poče on, svečanim tonom, davati uputstva Odilu i ženama. "Ponekad iza olupina ostanu sanduci sa biskvitom ili burad vode. To se može i pronaći. A ovo je bilo, valjda, najveće potonuće što se ikad dogodilo." Zastao je, gledajući žmirkavo svoju lađicu i okolnu poplavu, još i sad osvetljenu plamsanjem Urtovog novog Sunca. "Postoje ostrva - ili su postojala - ali može se desiti da ih ne nađemo, a nemamo ni hrane ni vode dovoljno da stignemo do Ksantičkih zemalja."
     "Zapazio sam", reče Odilo, "da tokom života događaji ponekad dospeju u nadir, iz koga se potom dižu. Uništenje Kuće Apsoluta, smrt naše voljene autarhe - ako ona nije, nekom milošću Inkreatorovom, negde preživela..."
     "Negde jeste", rekoh mu. "Veruj meni." Zagledao se u mene očima koje su bile pune nade, ali ja sam samo mogao da dodam nejako: "Imam takvo osećanje."
     "Uzdam se u to, sire. Tvoja osećanja služe ti na čast. Ali, kao što rekoh, okolnosti su, za sve nas, došle do najgoreg mogućeg stanja." Osvrnuo se: klimali su glavom čak i Thais i stari mornar.
     "Pa ipak, preživeli smo. Pronašao sam ploveći sto, pa sam zato bio u mogućnosti da ukažem pomoć ovim jadnim ženama. Zajednički smo našli još nameštaja i napravili sebi splav, na kome nam se uskoro pridružio naš visoki gost; najzad si nas spasao ti, kapetane, a mi smo za to izuzetno zahvalni. Ja bih to nazvao težnjom. Uveren sam da će se naš položaj sada, tokom nekog vremena, poboljšavati."
     Pega dotače njegovu mišicu. "Odilo, ti si sigurno izgubio suprugu i porodicu. Divljenja je dostojno da ti uspevaš da ih ne pomeneš, ali mi znamo kako se moraš osećati."
     Odmahnuo je glavom. "Nikad se nisam oženio. Sad mi je drago što nisam, mada sam često zbog toga žalio. Biti nadležan za posluživanje celog jednog hipogeuma, a posebno, kao što sam ja u mladosti bio, poslužitelj mog Apotropejskog u vremenima Oca Inirea, to zahteva napor najistrajniji; čovek jedva nađe smenu-dve vremena da odspava. Pre nego što se moj otac povukao, što će reći pre nego što je preminuo - događaj koji je veoma ožaljen - postojala je izvesna mlada osoba, poverljiva sluškinja jedne šatlene, ako se mogu tako izraziti, i ja sam se nadao da se tom mladom osobom... ali, šatlena je otputovala na svoja imanja. Ta mlada osoba i ja dopisivali smo se još neko vreme."
     Uzdahnuo je. "Ona je, nesumnjivo, našla drugog, jer žena to uvek može ako hoće. Ja se nadam i uzdam da je on bio nje dostojan."
     Hteo sam tad da kažem nešto da bih smanjio napetost, ali, u nedoumici između zabavljenosti i saosećanja, nisam uspeo da smislim ništa bezazleno što bi se kazati moglo. Odilov pompezni način govora činio ga je komičnim, ali sam znao da je to bilo izražavanje izgrađivano mnogo godina, tokom vladavine mnogih autarha, kao način održanja za ljude poput Odila, kojima je uvek pretila opasnost da budu otpušteni ili ubijeni; takođe sam bio svestan da sam jedan od tih autarha bio i ja.
     Sad mu Pega poče nešto govoriti niskim tonom, šapatom maltene; čuo sam njen glas preko pljuskanja talasa o bok naše lađe, ali nisam mogao razumeti reči. Nisam bio baš ni siguran da ih želim razumeti.
     Dotle je stari mornar preturao po spremištu ispod poklopca koji je zapremao nekoliko zadnjih lakata našeg krmenog prostora. "Samo čet'ri ćebeta imam", oglasi on.
     Odilo prekide Pegu rečima: "Onda ću ja biti bez ćebeta. Odeća mi je sad suva, ne bi trebalo da mi bude neudobno."
     Mornar dobaci po jedno ćebe ženama i jedno meni, a poslednje zadrža za sebe.
     Stavih svoje ćebe Odilu u krilo. "Neću spavati još neko vreme; moram o nekim stvarima da razmislim. Što se ne bi ti njime pokrivao dok ja ne budem spreman za spavanje? Kad mi se prispava, pokušaću da ti ga uzmem, a da te ne probudim."
     Thais poče: "Ja...", ali je Pega (nastojeći da to učini krišom da ja ne vidim, međutim ipak sam video) munu laktom u rebra tako oštro da ova ostade bez daha.
     Odilo je oklevao; u svetlosti koja je nestajala jedva sam video njegovo lice, sada otegnuto nadole, ali sam znao da mora biti veoma umoran. On najzad reče: "To je veoma ljubazno, gospodine. Hvala ti, gospodine."
     Svoj hleb i dimljeno meso dokrajčio sam još davno. Ne želeći da Odilu dam vreme u kome bi se pokajao zbog svoje odluke, odoh do pramca i zagledah se u daljinu preko vode. Vali su i sad zadržavali nešto malo sutonskog sjaja Sunca, a ja sam znao da je ta njihova svetlost moja. U tom trenutku razumeo sam kakva moraju biti osećanja Stvoritelja, Inkreatora, u vezi sa njegovim tvorevinama, uvideo sam i tugu koju on mora doživeti zbog toga što su mu tvorevine prolazne. Mislim da je to možda zakon koji vezuje i njega samog - drugim rečima, logička neminovnost - naime, moguće je da nijedna stvar ne može u budućnosti biti večna ako nije ukorenjena u istu takvu večnost u prošlosti kao on. U tom umovanju o njemu, o njegovim radostima i žalostima, dođoh na pomisao da sam i ja u mnogo čemu sličan njemu, iako toliko manji; tako bi, možda, travka mogla razmišljati o velikom kedru, ili jedna od ovih nebrojenih kapi vode o Okeanu.
     Pade noć i zvezde sve iziđoše, još sjajnije zato što su se donedavno krile kao uplašena deca od zurenja Novog Sunca. Tragao sam među njima, nastojeći da vidim - ne svoju sopstvenu zvezdu, jer nju, znao sam, nikada više videti neću, nego Kraj Vaseljene. Ne nađoh ga, ni te noći ni ma koje kasnije; ali on je sigurno tamo, izgubljen među mirijadama nebeskih tela.
     Preko mog ramena proviri, kao avet, zeleno zračenje, a ja se setih obojenih, mnogofacetnih lanterni na krmi "Samru", te pomislih da smo i mi digli neku sličnu svetiljku; okrenuh se da pogledam, ali to je bilo blistavo lice Lune, sa koga je istočno obzorje palo kao veo. Nijedan čovek posle prvoga nije sagledao Lunu tako blistavu kao ja te noći. Kako je čudna bila pomisao da je to ona ista Luna koju sam, jadnu i bledu, video prethodne noći pokraj kenotafa! Tada sam znao da je naš stari svet, Urt, ili Erta, propao, baš kao u predskazanju doktora Talosa, i da naš brod ne plovi po Urtu, nego po vodama Urta Novog Sunca, a taj svet se zove Ushas.