46. BEGUNAC

     Dugo sam na pramcu stajao, prebirajući među stražarima noći koje je Ushas, svojim brzim okretanjem, otkrivao. Naš drevni Komonvelt se udavio; ali zvezdana svetlost koja je dodirivala moje oči bila je još drevnija, bila je stara još u doba kad je prva žena dojila prvo dete. Pitao sam se da li će zvezde zaplakati kad saznaju - a saznaće kad i sama Ušas bude stara - o smrti našeg Komonvelta.
     Zaplakao sam svakako, ja, koji sam jednom bio jedna takva zvezda.
     Iz ovoga me izvede nečiji dodir na laktu. To je bio onaj stari mornar, kapetan našeg brodića; on, koji je ranije izgledao onako oholo, sad je stao rame uz rame sa mnom i zagledao se preko poplavnih voda jednako kao ja. Pade mi na um da mu ime još nisam doznao.
     Spremao sam se da ga za ime pitam, kad on reče: "Misliš da te ne znam?"
     "Možda me znaš", rekoh, "ali ako je tako, imaš prednost u odnosu na mene u tom pogledu."
     "Kakogeni, oni mogu da prizovu misao nekog čoveka i da mu je pokažu. To znam."
     "Misliš da sam neki eidolon. Sretao sam ih, ali nisam takav; čovek sam kao i ti."
     Nastavio je kao da me uopšte nije čuo. "Gledam te ceo dan. Od kada smo stali, ležao sam budan i gledao sam te. Priča se da ta bića ne mogu plakati, ali video sam da ti plačeš, setio sam se šta o tome pričaju i pomislio da, eto, pričaju pogrešno. Sledeća je moja misao bila: zar će biti istina da su ta bića baš tako zla? Ali lošu sreću donose ako ih imaš na brodu; no, i kad čovek suviše razmišlja, priziva takođe zlu sreću."
     "Siguran sam da je to tačno. Ali oni koji previše razmišljaju ne mogu da to ne čine."
     Klimnuo je glavom. "Pretpostavljam da je tako."
     Jezici čovečanstva stariji su od naše udavljene zemlje; baš je čudno što se tokom tako dugog vremena nisu našli i nazivi za pauze u govoru, jer svaka od njih ima i svoj posebni kvalitet, a i dužinu. Naše ćutanje je trajalo sledećih stotinu pljuskova talasa o korito broda, a u sebi je sadržalo i njihanje čamca, i uzdisanje noćnog vetra u konopima i svezanim jedrima, i sumorno iščekivanje.
     "Hteo sam ti reći da ne postoji ništa što bi ti ovoj lađi mogao učiniti, a da ja za to marim. Udesi da potone, ili da se nasuče, baš me briga."
     Rekoh mu da pretpostavljam da bih mogao obe te stvari učiniti, ali da ih neću učiniti namerno.
     "Nisi mi naneo neko naročito zlo kad si bio stvaran", reče mornar posle još jedne duge pauze. "Ne bih sreo Makselindis da nije bilo tebe - možda je u tome bilo nekog zla. Možda i ne. Proveli smo mi i neke dobre godine zajedno, Makselindis i ja."
     Posmatrao sam ga krajičkom oka dok je slepo zurio preko nemirnih talasa. Nos mu je bio polomljen, možda i više puta. Ja ga u svome umu ispravih, zatim popunih njegove obraze borama izbrazdane.
     "Jednom si me izmlatio. Pamtiš to, Severijane? Neposredno pre toga proglasili su te za kapetana. Kad je došao red na mene, ja sam tako isto izlemao Timona."
     "Eata!" Pre nego što sam shvatio šta radim, dočepao sam ga i odigao sa palube, baš kao što sam radio kad smo bili šegre zajedno. "Eata, slinavko jedan mali, mislio sam da te nikad više neću videti!" Govorio sam tako glasno da je Odilo zaječao i počeo se, u snu, meškoljiti.
     Eata kao da je bio ovim prepadnut. Njegova šaka pođe ka nožu koji mu je bio za pojasom, ali odustade.
     Spustih ga. "Kad sam reformisao esnaf, nije te bilo. Rekli su da si pobegao."
     "Jesam." Pokušao je da proguta, ili bar da dođe do daha. "Dobro je čuti te, Severijane, pa čak i ako si samo rđav san. Kako si nazvao ona bića?"
     "Eidoloni."
     "Čak i ako si eidolon. Ako su kakogeni odlučili da mi pokažu nekoga iz moje glave, moglo se dogoditi da dobijem i gore društvo."
     "Eata, sećaš li se one prilike kad su zaključali nekropolis pa nismo mogli da uđemo?"
     Klimnuo je glavom. "I kad mi je Drote rekao da probam da se provučem kroz rešetke, a ja nisam uspeo. Onda su volonteri otključali kapiju i ja sam kidnuo, a tebe, njega i Rohea sam ostavio vranama. Nije izgledalo, u ono vreme, da se iko od vas mnogo plašio majstora Gerlousa, ali ja sam se plašio."
     "Plašili smo se i mi, ali nismo hteli da to pokažemo pred tobom."
     "Pretpostavljam." Široko se osmehivao; video sam sevanje njegovih zuba na zelenoj mesečini i crnu mrlju na mestu gde mu je jedan zub bio izbijen. "Eto, vidiš kakvi su dečaci, kao što je rekao onaj kapetan kad je pokazao svojoj kćeri."
     Na tren mi pade na um divlja pomisao da je Eata, samo da nije pobegao, mogao da bude taj koji je Vodalusa spasao; Eata, koji je gledao i radio sve što sam ja gledao i radio. Možda se u nekoj drugoj sferi tako i deslio. Odgurujući tu misao od sebe, upitah: "Ali šta si radio sve ovo vreme? Pričaj."
     "Nema mnogo da se priča. Kad sam postao kapetan kalfi, bilo je vrlo lako izvući se i videti Makselindis kad god je brod njenog ujaka bio ukotvljen negde u Algedonskom kvartu. Pričao sam sa ploviocima, naučio sam i malčice plovilačkog zanata; a kad je došlo vrene za proslavu, nisam mogao da učestvujem, nisam mogao da obučem fuligin."
     Rekoh: "Ja sam ga obukao samo zato što mi je bilo nezamislivo da bih mogao živeti na ma kom mestu osim u Matahinki."
     Eata klimnu glavom. "Ali meni je bilo zamislivo, vidiš? Cele te godine razmišljao sam kako bih živeo na brodu i pomagao Makselindisi i njenom ujaku. Već je počinjao da se koči, bio im je potreban neko okretan, a jači od nje. Nisam čekao da me majstori pozovu da dođem kod njih i biram. Prosto sam kidnuo."
     "A posle?"
     "Zaboravio sam mučitelje najbrže i najviše što sam mogao. Tek u poslednje vreme počeo sam se prisećati kako je bilo, kako se živelo u Matahinki u doba moje mladosti. Nećeš verovati, Severijane, ali ja godinama nisam mogao ni da pogledam Citadelsko brdo kad smo plovili tim delom reke. Okretao sam pogled na drugu stranu."
     "Verujem ti", rekoh mu.
     "Makselindisin ujak je umro. Imao je običaj da odlazi u jednu krčmu u mestu zvanom Liti. Verovatno za njega nikad nisi čuo. Makselindis i ja smo došli jedne noći po njega, a on je sedeo tamo sa bocom i čašom, sa jednom rukom na stolu i glavom naslonjenom na ruku; ali kad sam pokušao da ga prodrmam za rame, pao je sa stolice, a bio je već hladan."
     "'Ljudi kojima je vino još davno pre toga donelo smrt ležali su pored izvora vina i pili još, odveć otupeli da bi znali da su njihovi životi završeni.'"
     "Šta to je to?" upita Eata.
     "Samo jedna stara priča", rekoh. "Ne obraćaj pažnju, nastavi."
     "Posle toga samo ona i ja smo radili na brodu. Nas dvoje smo uspevali otprilike isto onako dobro kao ranije sve troje zajedno. Nikada se nismo stvarno venčali. Kad god smo oboje to želeli, ispadalo je, nekako, da baš tad nemamo para. A kad smo imali para, uvek se dešavala nekakva svađa. Posle nekoliko godina svi su ionako verovali da smo venčani." Izduvao je nos na takav način da je sluz izbacio preko ograde broda.
     "Pa, nastavi", rekoh opet.
     "Malo smo krijumčarili, al' jedne noći nas je zaustavio patrolnjak. Bilo je to nekih osam ili deset liga južno od Citadelskog brda. Makselindis je skočila - čuo sam pljusak - a hteo sam i ja, ali jedan od poreznika mi je bacio ahiko-bolu u noge i sapleo me. Znaš kakve su to bole, valjda."
     Klimnuo sam glavom. "Da li sam tada još bio autarh? Mogao si mi uputiti molbu za pomilovanje."
     "Ne. Razmišljao sam o tome, ali sam bio siguran da bi me ti poslao nazad u esnaf."
     "Ne, to ne bih", rekoh, "međutim, zar bi to bilo gore od onoga što ti je zakon uradio?"
     "To bi bilo doživotno. To mi je bila misao neprestana. U svakom slučaju, odveli su me uzvodno, a naš brodić su vukli za sobom. Zadržan sam do suđenja, onda je sudija naredio da budem izbičevan i prisilio me da potpišem za rad na jednoj karaki. Tamo su me držali u lancima kad god je kopno bilo na vidiku i gonili me da radim kao rob, ali sam bar video Ksantičke zemlje, tamo sam i pobegao i ostao dve godine. Nije to tako loše mesto, ako imaš bar malo para."
     "Ali si se vratio", rekoh.
     "Izbili su neki neredi, u kojima je ubijena devojka s kojom sam tamo živeo. Tamo svakih godinu-dve izbije takva narodna pobuna zbog cena hrane na pijaci. Vojnici razbijaju glave, pa su, valjda, razbili i njenu. Našla se tada jedna karavela, usidrena blizu Plavocvetnog ostrva, ja sam otišao na razgovor sa kapetanom i on mi je dao ležaj. Čovek može biti strašna budala kad je mlad i, eto, mislio sam da je Makselindis možda našla drugi brod za nas. Ali kad sam se vratio, nje nije bilo na reci. Nikada je više nisam video. Pretpostavljam da je izgubila život one noći kad je patrolnjak zabio kuke u nas."
     Zastao je, oslonio vilicu na ruke. "Makselindis je plivala maltene onako dobro kao ja u najboljim danima. Pamtiš, mogao sam da plivam gotovo isto tako dobro kao ti i Drote, ali, možda ju je vodena vila niksa odvukla u dubinu. To se ponekad dešavalo, naročito u donjem toku reke."
     "Znam", rekoh, sećajući se Juturninog ogromnog lica koje sam ugledao kao dečak onog dana kad se zamalo nisam udavio u Đolu.
     "Nema mnogo šta više da se priča. Tamo je jedan čovek napravio, po mojoj narudžbini, svileni pojas u kome sam, onda, doneo nešto malo para; još koju paricu sam dobio kad mi je karavela platila za rad. Kao deoničar sam postepeno otkupio ovaj brod i - evo me. Ali i danas umem pomalo da govorim ksantičkim jezikom, a progovorim ga i bolje kad slušam drugog čoveka kako se služi njime. Za to bih i sad bio spreman, samo da nam je malo više vode i hrane."
     Rekoh mu: "U tom moru ima mnogo ostrva. Video sam ih jednom na mapi u Hipoterm Klasisu."
     Klimnuo je glavom. "Na mapi ima nekoliko stotina, ali ima i mnogo drugih koja nisu prikazana ni na jednoj karti koju sam video. Čovek bi pomislio da brod ne može sva ta ostrva da promaši, ali može. Ako nemaš poprilično sreće, možeš da prođeš posred sredine i da pojma nemaš da su tu. Mnogo zavisi od toga da li je noć ili dan, a takođe mnogo od visine na kojoj se tvoj osmatrač nalazi - da li je na osmatračkom gnezdu navrh jarbola karake, ili na pramcu mog brodića."
     Slegnuo sam ramenima. "Možemo se samo nadati."
     "Tako je rekao onaj žabac kad je video rodu. Ali usta su mu bila suva, pa nije uspeo da izgovori poslednju reč do kraja."
     Eata je zastao za trenutak, zagledan u mene, a ne u talase. "Severijane, da li znaš šta se sa tobom dogodilo? Bez obzira na to što si možda samo san koji su poslali kakogeni?"
     "Znam", rekoh. "Ali nisam utvara. A ako jesam, onda za mene moraš kriviti hierogramatkinju Cadkilu."
     "Onda mi ispričaj šta je bilo s tobom, kao što sam ja tebi."
     "Važi, ali prvo nešto da te pitam. Šta se dešavalo ovde, na Urtu, posle mog odlaska?"
     Eata sede na jedan zaključani sanduk, sa koga je mogao, bez okretanja glave, gledati gore, ka meni. "Pa, da", reče on. "Otplovio si da doneseš Novo Sunce, a? Jesi li ga ikad našao?"
     "Jesam i nisam. Pričaću ti o tome čim mi kažeš šta se dešavalo na Urtu."
     "Ne znam mnogo o onome što bi ti verovatno voleo da čuješ." Protrljao je vilicu. "A nisam ni siguran da se mogu setiti šta se odigravalo i kad. Dokle god smo Makselindis i ja bili zajedno, ti si bio autarh, ali uglavnom se govorilo da si odsutan, da vodiš bitke sa Ascijancima. A kad sam se vratio iz Ksantičkih zemalja, ti više nisi bio tu."
     Rekoh: "Ako si tamo ostao dve godine, znači da si sa Makselindis proveo osam."
     "Pa otprilike tako bi trebalo da bude. Četiri ili pet sa njom i njenim ujakom, a onda još dve-tri godine samo sa njom na brodu. Uglavnom, tvoja supruga je postala autarha. Narod je pričao o tome zato što je bila žena; govorilo se da ne zna prave reči. I tako, kad sam razmenio moje inostrano zlato za hrisose, na nekima je bilo tvoje lice, a na nekima njeno, ili bar lice neke žene. Udala se za Duksa Kaesidiusa. Imali su onoliku svetkovinu uz i niz ulicu Jubar, sa mesom i vinom za svakoga. Ja sam se našljemao i tri dana se nisam vratio na brod. Ljudi su govorili da im je taj brak dobar, jer će ona moći da sedi u Kući Apsoluta i da pazi na Komonvelt, a on za to vreme da pazi na Ascijance."
     "Pamtim ga", rekoh. "Dobar je to komandant bio." Neobično je osećanje bilo dozvati iz sećanja to jastrebovsko lice, a onda zamisliti da njegov žestoki, nabusiti vlasnik ulazi u krevet sa Valerijom.
     "Neki su rekli da je to uradila zato što je ličio na tebe", reče mi Eata. "Ali ja mislim da je on bio zgodniji, a možda i malo višeg rasta."
     Pokušah da se prisetim. Zgodniji, dakako, nego ja sa onakvim brazgotinama na obrazu. Ali meni se činilo da je Kaesidius bio rastom malčice niži od mene, mada je svako, dabome, viši kad svi ostali kleče pred njim.
     "A onda je on umro", nastavi Eata. "To je bilo lani."
     "A, tako", rekoh.
     Dugo sam stajao oslonjen leđima o ogradu, razmišljajući. Mesec koji se dizao i koji je sad bio maltene u zenitu bacao je senku jarbola kao crnu gredu između nas. Kad je Eata progovorio sa druge strane, zvučao je neobično mladalački. "A Novo Sunce, Severijane? Obećao si da ćeš mi reći sve o njemu."
     Počeo sam priču, ali dok sam govorio o ubadanju Idas nožem, video sam da Eata spava.