48. ZEMLJE STARE I ZEMLJE NOVE

     Eatin brod nije bio na vidiku. Ako napišem, a moram napisati, da sam plivao čitav taj dan i tokom glavnine sledeće noći, to će zazvučati sasvim neverovatno, ali bilo je baš tako. Meni se činilo da ta voda, koju su drugi nazivali slanom, nije slana; kad god sam ožedneo, pio sam je, i ona me je osvežavala. Retko kad sam osećao umor; a u takvim trenucima plutao sam po talasima, odmarajući se.
     Već sam bio odbacio svu svoju odeću osim pantalona, a sad sam i iz njih iskliznuo. Pre nego što sam ih pustio u propast, pregledao sam, iz stare navike predostrožnosti, njihove džepove, i našao tri mala mesingana novčića. To su bili pokloni Imarovi. Na njima su i natpisi i lica bili habanjem izbrisani; sva tri su potamnela od patine - postajući i svojim izgledom upravo onakvi drevni predmeti kakvi su, uistinu, i bili. Pustio sam da mi iskliznu iz prstiju, kao i sav Urt.
     Dvaput videh velike ribe, koje su možda bile i opasne; ali činilo se da one za mene ne predstavljaju nikakvu pretnju. Vodene žene, od kojih je Idas bila možda najmanja rastom, nisam video uopšte; a ni Abaju, gospodara njihovog. Niti Erebusa, ni ijednog takvog čudovišnog stvora.
     Došla je i noć, dovodeći u svojoj pratnji rojeve zvezda, a ja sam plovio na leđima i razgledao ih, uljuljkivan toplim rukama Okeana. Koliko je bogatih svetova proletelo iznad mene tada! Jednom prilikom, kad sam bežao od Abdiesusa, zgurio sam se u zavetrini neke velike stene i otud zurio ka tim istim zvezdama, pokušavajući da zamislim kako izgledaju svetovi koji ih prate i kako tamo ljudi, možda, žive i dižu gradove u kojima zla ima manje nego u našima. A sad sam znao koliko nerazumne moraju sve takve sanjarije biti, jer video sam jedan od tih drugih svetova, a on se pokazao čudnijim od ičeg što sam zamisliti mogao. Nisam onda ni sanjao kakvu ću nastrano sklepanu posadu naći na Cadkilinoj lađi i kakve pobunjenike; a ipak, i ta posada i ti buntovnici pokupljeni su po Brajahu kao i ja; a Cadkil nije oklevala da ih uzme u službu.
     Iako sam sve takve snove odbacivao, uvideo sam da se oni vraćaju i nezvani. Oko nekih zvezda, iako su izgledale kao žiške donete vazdušnom strujom kroz noć, ja kao da ugledah druge, još manje; a dok sam gledao njih, u mome umu su se uobličili vidici mutni, divni, zastrašujući. Najzad su naišli oblaci, zaklonili zvezde svojim mrljama, a ja sam zaspao.
     Kad je stiglo jutro, gledao sam kako noć Ushasa pada sa lica Novog Sunca. Ni na jednom svetu brajaškom ne može postojati prizor divotniji, a ni na Jesodu nisam video ništa čudesnije. Mladi kralj, blistajući zlatom kakvo se ni u jednom rudniku naći ne može, pođe krupnim koracima preko talasa, a slava koja je iz njega zračila bila je takva da onome koji ju je video ne bi trebalo nikad da ustreba druga.
     Za njega su plesali vali, bacali po deset hiljada kapljica u čast njegovih stopala, a on je svaku pojedinu pretvorio u dijamant. Naiđe i jedan veliki talas - zato što je vetar jačao - a ja ga počeh jahati kao što lasta jaše u vazduhu proleća. Na njegovoj kresti mogao sam se održati manje od daha vremena, ali sam odatle, sa vrha, na tren ugledao kraljevo lice; i ne zaslepi me, jer znadoh da je moje sopstveno. To se, od tada, više nikad nije desilo, a možda nikad i neće. Između nas uzdiže se, na daljini od pet liga ili više, jedna undina, i diže ruku njemu u pozdrav.
     Onda se taj talas spusti, a sa njim i ja. Da sam čekao, naišao bi, pretpostavljam, drugi talas i uzdigao me opet; ali kod mnogih stvari (među takvima je, za mene, taj trenutak bio glavni) ne dolazi u obzir ponavljanje. Zato, rukovođen željom da ne nastane slabija uspomena koja bi onu prvu zaklonila, ja zaronih u vodu blistavu od Sunca i potražih dubine, željan da proverim one svoje moći koje sam tek prethodne noći otkrio.
     Imao sam ih i sad, iako više nisam plivao napola kroz san, niti osećao želju da prekratim svoj život. Moj svet je sada bio mesto najbleđeg, najčistijeg plavetnila, sa podom oker boje i razapetim platnenim svodom od zlata. Sunce i ja plovili smo kroz prostor i osmehivali se nadole, na svoje sfere.
     Plivao sam neko vreme - ne mogu reći koliko dahova je to trajalo, jer disao nisam - a onda sam se setio one undine i krenuo da je potražim. Plašio sam je se i sad, ali sam najzad naučio da se ne treba uvek plašiti bića kao što je ona; Abaja jeste, svojevremeno, kovao zavere da onemogući dolazak Novog Sunca, ali doba u kojem je moja smrt mogla sprečiti taj dolazak bilo je završeno. Plivao sam u dubine sve veće i veće, jer mi je brzo postalo jasno koliko je lakše uočiti objekat koji se kreće naspram sjajne površine morske.
     Onda su sve pomisli na tu undinu isparile. Ispod mene je ležao neki drugi grad, meni nepoznat, neka varoš koja nikada nije bila Nesus. Njegove kule bile su opružene po dnu okeana, a najniži delovi nekih od njih još su stajali; prastare olupine ležale su između tih kula, koje su bile drevne i onda kad su to bili lepi novi brodovi upravo porinuti, praćeni radosnim povicima, iskićeni zastavama na svojim konopima i kad se na njihovim palubama plesalo.
     Tragajući između tih oborenih kula, otkrio sam blaga tako uzvišena da im prolazak eona nije uspeo nauditi - predivne dragulje i blistave metale. Ali nisam našao ono što sam želeo - ime tog grada i ime zaboravljene nacije koja ga je podigla, a onda ga izgubila pred navalom okeana, kao što mi Nesus izgubismo. Grabio sam krhotine i školjke i njima strugao gornje, vodoravne kamene grede koje su iznad kapija bile, baš kao i pijedestale; mnogo je reči bilo tamo napisano, ali nekim pismom koje čitati nisam umeo.
     Nekoliko smena vremena provedoh plivajući i tragajući među tim ruševinama, pogled nijednom ne dižući; ali onda, najzad, jedna ogromna senka kliznu duž peskovite avenije ispred mene; ja pogledah uvis i videh tu undinu, sa pletenicama krakenskih razmera i trbuhom velikim kao lađa. Prošla je iznad mene brzo i nestala u bleštanju Sunčeve vatre.
     Odmah mi ruševine odoše s pameti. Čim sam se opet domogao vazduha, izduvao sam i vodu i magleni dah - kao morska krava manateja - i zabacio glavu da bi kosa poletela unazad i tako se sa očiju sklonila. Jer izbijajući kroz površinu vode visoko uvis, ugledao sam obalu, nisku, mrku, obalu od koje me je delilo manje vode nego što je svojevremeno bilo između obale Đola i Botaničke bašte.
     Nije potrajalo ni koliko treba da zamočim ovo pero u mastilo, a zemlja se već našla pod mojim stopalima. Izišao sam iz mora na obalu, ne prestajući da ga volim, baš kao što sam svojevremeno sišao sa zvezda ne prestajući da ih volim; uistinu, nema nijednog mesta u Brajahu koje nije divno ako u sebi više ne sadrži pretnju smrću, izuzev onih mesta koja su ljudi nelepim učinili. Ipak, meni se kopno sviđalo ponajviše, jer sam na kopnu rođen.
     Međutim, kakvo je to užasno kopno bilo! Nigde ni travka nije rasla. Pesak, tu i tamo kamenje, obilje školjki i debelo, crno blatište koje se na Suncu počinjalo peći i pukotinama razdvajati na komade; samo od tih stvari se kopno sastojalo. Vratiše se, da me muče, neki odlomci iz drame doktora Talosa:
     I sami kontinenti su kao našminkane babetine, rumene se, ali odavno nemaju ni lepote ni plodnosti. Stiže Novo Sunce, pa će oni, dejstvom njegovim, potonuti u more kao provaljeni brodovi. A iz mora će izroniti kontinenti novi - svetlucavi od zlata, srebra, gvožđa i bakra. Sa dijamantima, rubinima i tirkizima, a biće i preobilje najplodnijeg zemljišta, jer je ono tako dugo spirano u more, gde se taložilo milion milenijuma. Ja, koji se hvališem da ništa ne zaboravljam, bio sam zaboravio da su te reči govorili demoni.
     Hiljadu puta me je obuzimalo iskušenje - i nešto gore od iskušenja - goneći me da se u okean vratim; ali nisam to učinio, nego sam gacao ka severu, duž plaže koja kao da se prostirala u beskraj, svud ista, i ka severu i ka jugu. Zasuta je bila komađem olupina, rasprsnutim građevinskim gredama, iz korena iščupanim drvećem; sve to su, kao slamčice, na nju nabacili talasi i još doneli poneku krpu ili deo polomljenog nameštaja. Nalazio sam ponegde i granu odlomljenu, ali tako svežu da lišće na njoj još nije bilo sparušeno, kao da nije svesno da je umro čak i sam njegov svet. "Dignite me, o, dignite, do šume oborene!" pevala mi je Dorkas u doba kad smo bili ulogoreni pored jednog malog zaliva; kasnije je to i napisala na posrebrenom staklu u našoj odaji u Vinkuli Traksa. Kao i uvek, Dorkas je bila mudrija nego što je to iko od nas dvoje uviđao.
     Mnogo kasnije obala se počela povijati ka unutra i stvarati zaliv toliko veliki da se njegov najdalji unutrašnji deo gubio u nevidelu. Suprotnu stranu zaliva mogao sam, preko jedne lige svetlucave vode, sagledati. Lako sam mogao donde da preplivam, ali nije mi se ulazilo.
     Novo Sunce bilo je gotovo sasvim nestalo iza ramena planete, koje se dizalo; ranije spavanje u kolevci talasa bilo mi je prijatno, ali ga nisam želeo ponoviti, a nisam hteo ni da spavam mokar na obali. Odlučio sam da se ulogorim na tom mestu gde sam se zatekao, da založim vatru ako budem mogao i da jedem ako uzmognem hranu naći; prvi put mi, u čitavom tom danu, pade na um da nisam hranu ni okusio još od onog škrtog obroka na brodu.
     Naplavljenog drveta za loženje bilo je dovoljno da se zagreje cela jedna vojska, ali one bačve i sanduke koje se Eata nadao da nađe ja ne pronađoh nikako; posle dve smene vremena utrošene na traganje mogao sam se pohvaliti samo pronalaskom jedne začepljene, do pola pune boce crvenog vina, a to je bio ostatak iz neke bedne krčme nalik na onu u kojoj je umro Makselindisin ujak. Treskao sam kamenom o kamen, odbacivao kamenove koji su najmanje obećavali i najzad mi je počelo polaziti za rukom da stvorim, povremeno, pokoju slabašnu iskru; ali ništa ni blizu onakvoj kakva bi bila potrebna da se upali drvo za loženje, još vlažno, koje sam nakupio. Kad je Novo Sunce skriveno i kad su se mojim uzaludnim naporima počele podsmevati nečujne vatre zvezda, digao sam ruke od svega toga i legao da spavam, donekle zagrejan vinom.
     Mišljah da Afetu nikada više videti neću. To mi nije bilo tačno predviđanje, jer videh je te noći, videh kako gleda sa neba na isti način kako je gledala dole na mene kad sam sa Burgundofarom polazio sa Jesoda. Žmirkao sam i zurio, ali sam uskoro video samo zeleni disk Lune.
     Nije mi se činilo da spavam, ali Valerija je sedela pored mene i plakala za udavljenim Urtom; njene slatke, tople suze padale su kao kišica po mom licu. Probudio sam se, osetio da sam vreo i sav crven u licu; Luna je bila skrivena iza oblaka iz kojih je padala blaga kiša. Na plaži su, nedaleko odatle, jedna vrata bez rama nudila zaklon, jer su mogla poslužiti kao kakav-takav krov; zavukao sam se, puzeći, pod njih, zario lice u ruku i zaspao ponovo, želeći da se nikad više ne probudim.
     Plažu je opet potopila zelena svetlost. Jedno od onih krilatih čudovišta koja su me zgrabila iz olupine letećeg čamca starog autarha lepršalo je kao moljac između mojih očiju i Lune, postajući svakim trenutkom sve veće; tad prvi put saznadoh da su njegova krila notule. Sletelo je nezgrapno, među bele vukove koji su čekali na ispucalom blatu.
     Bez ikakve uspomene o penjanju, našao sam se na njegovim leđima i već sam klizio s njega. Mesečinasti talasi sklopiše se oko mene, videh Citadelu dole. Ribe velike kao lađe plivale su između kula, za koje sam ranije pogrešno mislio da su popadale; stajale su sasvim kao i pre, osim što su bile u vodi i okićene vencima morske travuljine. U jednim trenutku drhtao sam od straha da bih se mogao nabosti na neku od njih kao na kolac. Onaj veliki top koji je na mene ispaljen kad sam vođen pred prefekticu Prisku sad grunu još jednom, a njegov energetski hitac rascepi Okean, izazivajući urlanje pare.
     Taj hitac me pogodi, ali ne pogiboh ja, nego ova utopljena Citadela nestade kao san, što je i bila, a ja uvideh da već plivam kroz ono provaljeno mesto na tvrđavskom zidu i da na taj način ulazim u stvarnu Citadelu. Vrhovi kula stršali su iznad talasa, a između vrhova je sedela Juturna, vireći iz vode samo glavom, i jela ribu.
     "Ti ostade živa", doviknuh joj, obuzet osećanjem da je i ovo samo san.
     Ona klimnu glavom. "A ti ne."
     Bio sam slab od gladi i straha, ali ipak upitah: "Pa onda, jesam li mrtav? Jesam li stigao na mesto gde se nalaze mrtvi?"
     Odmahnula je glavom. "Živiš."
     "Ja sada spavam."
     "Ne spavaš. Ti si..." Zaćutala je i nastavila da žvaće, a na njenom ogromnom licu nije bilo nikakvog izraza.
     Kad je opet progovorila, ribe koje nisu bile ogromne poput onih u mom snu, nego malene i srebrnaste, bacale su se iz vode uvis, ispred njene vilice, pokušavajući da ščepaju komadiće koji su joj ispadali iz usta. "Ti si odustao od svog života, ili si se bar trudio da to uradiš. Do neke mere si uspeo."
     "Sanjam."
     "Ne. Ne sanjaš više. Ovako bi ti umro kad bi mogao."
     "Bilo to je zato što nisam mogao da gledam Teklu u mukama, zar ne? A sad sam video smrt Erte, takvu, a ubica njen sam ja."
     "Ko si bio", upita me ona, "kad si stao pred hierogramatino Sedište pravde?"
     "Bio sam čovek koji još nije uništio sve ono što je ikada voleo."
     "Bio si Urt; prema tome, Urt živi."
     Povikah: "Ovo je Ushas!"
     "Ako ti tako kažeš. Ali Urt živi u Ushasu i u tebi."
     "Moram razmišljati", rekoh joj. "Otići i razmišljati." Nije mi bila namera da molim, ali čuvši svoj glas, shvatih da je prosjački.
     "Onda tako učini."
     Pogledao sam, bez nade, po napola potopljenoj Citadeli.
     Juturna pokaza prstom kao seljanka koja objašnjava gde se nalazi put nekom zalutalom putniku; njene ruke, i šake, ispružale su se u pravcima čije postojanje nisam primetio dok ih nije pokazala. "Onamo je budućnost, tamo prošlost. Eno ruba sveta, a iza toga su drugi svetovi vašeg Sunca i svetovi drugih sunaca. Evo potoka koji izvire u Jesodu i juri ka Brajahu."
     Nisam oklevao.