49. APU-PUNČAU

     Vode više nisu bile crne od noći, nego tamnozelene; u njima kao da sam bezbrojne niti travuljine video, a sve su stajale uspravno i njihale se sa strujama. Um mi se ispuni glađu, jer se setih Juturninih riba; međutim, preda mnom je Okean uveliko nestajao, postajao sve razređeniji i svetliji, svaka sićušna kap rastajala se od svojih drugarica, najzad ostade samo izmaglica.
     Uvukoh jedan dah: vazduh, ne voda. Udarih stopalom po tlu ispod sebe: čvrsto.
     Ono što je maločas bilo poplava, sad je bila pampa sa travom do pojasa visokom; more trave, čija se obala gubila u uskomešanoj belini, kao da tamo rulja duhova pleše hitro, nečujno i uozbiljeno. Milovanja te izmeglice nisu uspela da me užasnu, mada je odisala memlom kao što bi mogao ma koji duh u ponoćnoj priči. Nadajući se da ću naći drva za vatru kojom bih se mogao zagrejati, pođoh napred.
     Kaže se da oni koji lutaju po mraku, a još više oni koji lutaju po magli, samo opisuju krugove po ravnici. Postoji mogućnost da se to desilo i meni, ali ipak ne verujem. Izmaglicu je talasao povetarac, a ja sam išao tako da mi je uvek duvao u leđa.
     Jednom, davno, hodao sam ulicom Obalskom, zamišljao da sam čovek koga sreća nije htela i predavao se vrhuncu nesrećnosti. Sad sam znao da je to bio početak putovanja koje će me učiniti dželatom Urta; moj zadatak bio je okončan, ali imao sam osećanje da nikad više neću moći da budem srećan - mada bih, smenu-dve vremena kasnije, bio, čini mi se, i te kako srećan da mi je neko vratio moj topli kalfenski ogrtač.
     Najzad se Urtovo staro Sunce uzdiže ispred mene, u slavi, sa krunom od zlata. Duhovi pobegoše od njega; ugledah prostranstva pampe, okean beskonačan, šaptav i zelen, po kome su se utrkivale hiljade talasa. Beskonačan - osim na istoku, gde su planine uzdizale svoja gorda utvrđenja po kojima ljudski oblik još nikada nije gazio.
     Produžio sam ka zapadu i dok sam hodao palo mi je na um da bih ja, koji sam Novo Sunce bio, sad rado pristao da se sakrijem iza obzorja kad bih samo mogao. Možda je, nekada, isto osećanje imao i onaj koji je bio Staro Sunce. Postojao je jedan takav, i zvao se baš Staro Sunce, u delu Eshatologija i geneza doktora Talosa; naša predstava će ostati zauvek nepotpuna, ali činjenica je da je dr Talos, koji je i sam postao lutalica po zemljama zapadnim, imao, svojevremeno, nameru da lično preuzme tu ulogu.
     Dugonoge ptice šetkale su se kroz pampu, ali su bežale čim bih preblizu došao. Jednom sam, neposredno posle pojave Sunca, video zver tačkastog krzna, iz roda mačaka; ali bila je sasvim sita i tiho je otišla nekud. Kondori i orlovi kružili su visinama, crne tačke naspram neba brilijantno plavog. Bio sam pregladneo kao i oni; s vremena na vreme mi se pričinjavalo da osećam miris pržene ribe, mada ničeg takvog nije moglo biti na ovom mestu; na to su me, verovatno, navodile uspomene u vezi sa onom otrcanom krčmom u kojoj prvi put sretoh Boldandersa i dr Talosa.
     Klijent u ćeliji može da izdrži tri dana, ili više, bez vode, tako nas je učio majstor Palaemon; ali za onoga koji mora znatno da se napreže pod Suncem, to vreme je mnogo kraće. Verujem da bih tog dana umro da nisam našao potok - a našao sam ga tek kad se moja senka pružila daleko iza mene. Malen je to vodotok bio, jedva nešto širi od onoga koji se ukazao mome vidu u prostoru onostran Brajaha; u pampu je bio tako duboko usečen da ga nisam ni video sve dok se nisam maltene sunovratio u strmu jarugu po čijem dnu je tekao.
     Nispentrao sam se po toj kamenitoj strani spremno kao kakav majmun i utažio žeđ vodom koja je bila Suncem ugrejana i imala ukus blata, bar za onoga ko je ranije pio i čisto more. Da si tada bio pokraj mene, čitaoče, i da si navaljivao da te vodim dalje, mislim da bih te lišio života. Klonuo sam među stene, odveć umoran da bih prevalio makar i jedan jedini korak dalje, i potonuo u san još pre nego što su mi se oči sklopile.
     Ali san mi, rekao bih, nije dugo potrajao. U blizini se začuo kašalj velike mačke i ja se probudih tresući se od onog straha koji je stariji od prvih ljudskih naseobina. Kad sam kao dečak spavao pokraj ostalih šegrta u Kuli maskiranih, često sam taj kašalj čuo iz Medveđe i nisam se plašio. Presudnu razliku čini prisustvo ili odsustvo zidova, rekao bih. U ono vreme sam znao da me takvi zidovi okružuju, a da su smilodoni i atroksi okruženi drugim zidovima. Sad sam, međutim, znao da nikakvih zidova nema, pa sam počeo da skupljam kamenje i slažem ga na gomilu; govorio sam sebi da će to biti moji projektili, ali istina je bila (sad sam uveren u to) da sam počeo graditi zid.
     Kako je to neobično bilo! Kad sam plivao i šetao duboko ispod poplave, zamišljao sam da sam jedan od malih bogova, ili, bar, nešto od čoveka veće; sad sam se osećao kao nešto manje. Ipak, kad razmislim, čini mi se da to i nije bilo tako čudno. Na tom mestu bio sam u vremenu znatno ranijem, možda, od onoga u kome je Zek uradio ono što je uradio (ma šta to bilo) u lađi Cadkilinoj. Ovde Staro Sunce još nije bilo oslabljeno, pa me možda ne bi dohvatili ni oni uticaji koji iza sebe bacaju senke dugačke kao što je moja bila dok sam prilazio toj jaruzi.
     Konačno dođe zora. Od Sunca prethodnoga dana koža mi je bila crvena i osetljiva na dodir; ostao sam u jaruzi, gde je povremeno bilo pomalo senke, i gazio dalje, kroz potok ili pored njega. Tu sam našao leš jednog pekari-svinjčeta koje je bilo ubijeno kad je došlo da pije. Otrgao sam nešto malo mesa, sažvakao ga i sprao ga niz grlo blatnjavom vodom.
     Negde u vreme nona ugledao sam prvu pumpu. Jaruga je bila gotovo sedam ela duboka, ali su autohtoni izgradili niz malenih brana, nalik na niz uzastopnih stepenika, nagomilavanjem rečnih stena. Jedan točak, po čijem su obodu bile okačene kožne kofe, posezao je žedno dole, po vodu, okretan snagom dvojice muškaraca niskog rasta, zdepastih, koji su imali boju mumije; gunđali su zadovoljno svaki put kad bi po jedna puna kofa vode pljusnula u njihov glineni kanal.
     Povikali su ka meni nekim jezikom koji nisam znao, ali nisu pokušali da me zaustave. Mahnuo sam im i nastavio put, začuđen što sam video da navodnjavaju polja, jer prethodne noći su među sazvežđima bile i krotalije, zimske zvezde koje donose zveket granja ledom okovanog.
     Prošao sam pored još desetak sličnih točkova, a onda sam stigao do grada; na tom mestu kamene stepenice vodile su od potoka nagore. Njima su silazile žene da pune ćupove i da peru odeću, ali su i ostajale da čavrljaju. Zapiljiše se u mene, a ja pokazah ruke da se vidi da sam nenaoružan, mada je zbog moje golotinje to bilo, i bez tog gesta, sigurno sasvim jasno.
     Žene su razgovarale jedna s drugom nekim pevuckavim jezikom. Pokazao sam prstom ka ustima da bih nagovestio da sam gladan, a jedna mršava žena, malčice višeg rasta nego ostale, dala mi je traku neke stare, grube tkanine da je vežem oko bedara; žene su, eto, svuda manje-više iste.
     Kao i ti muškarci koje sam video, ove žene su imale sitne oči, uzana usta i široke, ravne obraze. Tek posle mesec dana, pa i više, razumeo sam zašto su mi ovi autohtoni izgledali toliko različiti u odnosu na one koje sam sretao na vašaru u Saltusu, na pijaci Traksa i drugde; a razlika se sastojala samo u tome što su ovi imali ponos i daleko manje sklonosti ka nasilju.
     Jaruga je bila široka koliko i stepenište i nije davala, sada, nimalo senke. Kad sam video da nijedna od tih žena ne namerava da me nahrani, popeo sam se uz stepenice i seo na tlo, u senku jedne od njihovih kamenih kuća. U iskušenju sam da ovde ubacim mnogobrojna razmišljanja kojima sam se zaista bavio tokom svog boravka u kamenom gradu, ali to je bilo tek u kasnijim danima; istina, međutim, glasi da u tom trenutku nisam mislio ni na šta. Bio sam vrlo umoran i vrlo gladan, osećao sam i izvestan bol. Bilo je olakšanje skloniti se sa Sunca i ne morati ići dalje; to je bilo sve.
     Kasnije mi je ta visoka žena donela jedan pljosnati kolač i ćup vode; ostavila je to tri lakta daleko od mog domašaja i žurno se udaljila. Pojeo sam kolač, popio vodu i prespavao tu noć u prašini, na ulici.
     Ujutro počeh da lutam po gradu. Kuće su bile od rečnih stena spojenih malterom ili blatom. Krovovi su bili gotovo sasvim ravni, načinjeni od nejakih balvančića prekrivenih novim količinama blata, koje je bilo izmešano sa slamom i sa kukuruznim stabljikama i komušinom. Na jednim vratima jedna žena mi dade polovinu pocrnelog pšeničnog kolača. Viđao sam i muškarce, ali oni nisu obraćali pažnju na mene. Kasnije, kad sam bio u mogućnosti da bolje upoznam taj narod, shvatio sam da je to bilo zato što su imali obavezu da objasne sve što vide; pošto nisu imali pojma ko sam i odakle sam, pravili su se da me nisu ni videli.
     Te večeri seo sam na isto mesto kao ranije, ali kad je ona visoka žena opet došla i stavila moj kolač i ćup na tlo (ali sad malo bliže nego ranije), podigao sam te dve stvari, pošao za njom i pratio je dok se vraćala sve do njene kuće, koja je bila jedna od najstarijih i najmanjih. Uplašila se kad sam odgurnuo ustranu dronjavi zastor koji je njoj predstavljao vrata, ali ja sam seo u ugao i tu jeo i pio, trudeći se da joj svojim izgledom pokažem da nikakvo zlo nemam na umu. Te noći bilo je, pokraj njene vatrice, toplije nego prethodne napolju.

     Prionuo sam na posao da tu kuću popravljam: razgrađivao sam one delove zidova za koje se činilo da samo što nisu pali, pa sam ih onda zidao iz početka. Žena me je neko vreme gledala, onda je otišla u grad. Nije se vratila sve do kasnog popodneva.
     Sledećeg dana pratio sam je, pa sam otkrio da odlazi u jednu veću kuću i da tamo melje kukuruz u ručnom žrvnju, pere odeću i mete. Do tad sam već ovladao nazivima nekoliko jednostavnih predmeta, pa sam joj počeo i pomagati kad god sam razumeo njen posao.
     Domaćin te kuće bio je šaman. Služio je jednome bogu čiji je zastrašujući lik bio postavljen u neposrednoj blizini grada, u istočnom delu. Radio sam nekoliko dana za njegovu porodicu i tek tad sam saznao da se njegov glavni čin štovanja završavao svako jutro pre mog dolaska. Od tada sam ustajao ranije i nosio granje na oltar gde je on spaljivao žito i ulje i gde je, tokom gozbe na dan letnje ravnodnevice klao po jednog barskog dabra, uz šljapkanje plešućih stopala i uz lupanje malih bubnjeva. Tako je tekao moj život među ovim ljudima, život u koji sam nastojao da se uklopim najpotpunije što sam mogao.
     Drvo je bilo veoma dragoceno. Drveće u toj pampi nije uspevalo da raste samo od sebe, a ovi ljudi su njegovome uzgajanju mogli posvetiti samo rubove svojih njiva. Vatrica te visoke žene bila je, kao i vatrice svih ostalih tamošnjih žitelja, ložena od šapurina, komušina i drugih ostataka od stabljika kukuruza, pomešanih sa balegom isušenom na Suncu. Ponekad se komušina pojavljivala čak i u vatrici koju je šaman ložio svakog dana iznova kad je, pevajući i ritmično napevajući, hvatao u svoju svetu činiju zrake Starog Sunca.
     Iako sam zidove kućice u kojoj je ta visoka žena stanovala prezidao, činilo se da za krov ne mogu mnogo učiniti. Grede su bile male i stare, nekoliko njih je imalo i gadne napukline. Neko vreme sam razmišljao o mogućnosti da izgradim kameni stub radi podržavanja krova, ali zbog takvog stuba u kući bi ostalo zaista vrlo malo prostora.
     Posle izvesnog razmišljanja, rasturio sam ceo taj klonuli krovni sastav i zamenio ga lukovima koji se u sredini krova presecaju. Pamtio sam takvu gradnju iz one pastirske kućice u kojoj sam svojevremeno ostavio šal pelerinki. Dodatne količine kamena i nabijene zemlje, a i sve gredice bivšeg krova, upotrebio sam za pravljenje skela kojima je svaki luk bio držan sve do svoga završetka; zidove sam sa spoljašnje strane ojačao novim kamenjem donetim iz reke da bi izdržali pritisak lukova, koji se morao prenositi kroz njih prema napolje. Dok su ovi radovi trajali, ta žena i ja morali smo spavati napolju; ali ona je to činila ne žaleći se, a kad je sve bilo gotovo i kad sam prekrio taj saćasti krov blatom i upetljanom travom, kako je i ranije bio pokriven, ona je imala novo boravište, visoko i snažno.
     Kad sam počinjao taj posao, naime dok sam rasturao stari krov, niko nije obraćao mnogo pažnje na mene; ali čim sam prešao na podizanje svojih stubova, muškarci počeše dolaziti sa njiva da me gledaju, a neki mi i pomogoše. Dok sam rasturao poslednju skelu, pojavio se i sam šaman, dovodeći sa sobom hetmana tog grada.
     Neko vreme su hodali ukrug oko kuće, ponovo i ponovo; međutim, kad je postalo jasno da se krov više ne oslanja na skele, zašli su, noseći buktinje, unutra. Najzad, kad je sav moj rad bio gotov, rekoše da sednem, pa mi počeše postavljati pitanja o krovu, uz obilje pokreta rukama, zbog toga što sam i sad veoma slabo znao njihov jezik.
     Rekao sam im sve što sam mogao; pravio sam i hrpice ravnih kamenčića da im pokažem kako se to radi. Onda su mi postavljali pitanja o meni samome: odakle sam došao, zašto živim među njima. A ja, pošto je toliko vremena prošlo od dana kad sam mogao da razgovaram sa ma kim drugim osim sa tom visokom ženom, ispričah sve što sam ikako umeo pretočiti u govorne oblike. Nisam očekivao da mi poveruju; bilo je dovoljno da je stvar saopštena - njima, ma kome.
     Kad sam, najzad, iskoračio napolje da bih pokazao prstom ka Suncu, uvideo sam da je, dok sam ja mucao i crtkao po zemljanom podu, stiglo veče. Pokraj vrata je sedela visoka žena, čijom je crnom kosom šibao svež, hladan vetar iz pampe. Izišli su i šaman i hetman, noseći buktinje od kojih je malo ostalo; videh da je silno uplašena.
     Zapitah je u čemu je problem, ali pre nego što je mogla odgovoriti šaman otpoče dug govor; ja sam uspevao da shvatim možda svaku desetu reč. Kad je završio, hetman stade govoriti na isti način. To što su oni govorili izvuklo je ljude iz kuća oko nas; neki su došli sa lovačkim kopljima (jer ovaj narod nije bio sklon ratovanju), a neki sa teslama ili noževima. Okrenuh se opet toj ženi i zapitah je šta se desilo.
     Ona mi uzvrati besnim šapatom i na taj način saopšti: šaman i hetman su kazali da sam ja rekao da donosim dan i šetam po nebu. Sada ćemo morati da ostanemo tu gde smo sve dok dan, i bez moje pomoći, ne dođe; a kad se to desi, umrećemo. Ona poče plakati. Možda su njenim izmršavelim obrazima potekle i suze; ako je tako bilo, ja ih nisam mogao videti u treperavoj svetlosti buktinja. Pade mi na um da još nijednom nisam video nikoga od tih ljudi da plače, čak ni malu decu. Njeni suvi, zveketavi jecaji potresli su me više nego ijedne suze koje sam ikada video.
     Čekasmo dugo, tu pred njenom kućom. Nove zublje stigoše, a gorivo i žar doneti iz okolnih kuća dadoše nam nekoliko vatrica. Uprkos tome, noge su mi se kočile od hladnoće koja je dopirala iz zemlje.
     Izgledalo je da se naša jedina nada sastoji u tome da natčekamo ove ljude i da postignemo da oni izgube živce. Ali dok sam proučavao njihova lica, koja su izgledala kao drvene maske premazane glinom oker boje, osećao sam da bi oni mogli čekati i godinu dana, a kamoli jednu kratku letnju noć.
     Pomislih: kad bih samo mogao tečno da govorim njihovim jezikom, možda bih u njima uspeo pobuditi dovoljno straha, ili bar objasniti šta sam zapravo hteo da kažem. Potrebne reči su odzvanjale kroz moj um - iako samo na mome jeziku, a ne na njihovom - te ja počeh razmišljati ovako: a da li ja, sam, znam šta one znače? Šta znače te, ili ma koje druge, reči? Svakako ne.
     Obuzet očajanjem (ali i gonjen istim onim neutaživim porivom ka jalovom samoizražavanju koji me je naveo i da napišem, a zatim i da revidiram onu istoriju čiji sam jedan primerak poslao da plesnivi i zatim se udavi u biblioteci majstora Ultana, a drugi primerak ubrzo potom bacio u prazninu), počeh gestovima da pričam svoju priču iz početka, najbolje što sam mogao, ali sada bez ijedne reči. Sopstvenim rukama držao sam, kao u kolevci, onu bebu što sam nekada bio; bacakao sam se bespomoćno u Đolu sve dok me undina nije spasla. Niko nije prišao da me zaustavi, pa sam, posle nekog vremena, ustao da bih koristio i noge, a ne samo ruke; izvodio sam svoju hodajuću pantomimu o kretanju niz prazne, zakrčene hodnike Kuće Apsoluta, i o galopiranju na onom destrijeru koji je ispod mene ubijen u trećoj bitci za Orithiju.
     Kao da sam čuo muziku; posle nekog vremena razabrao sam je stvarno, jer mnogi od tih muškaraca koji su došli da saslušaju govore hetmana i šamana sad su brujali iz grla i udarali po tlu, u svečanom ritmu, donjim krajevima držalja svojih kopalja sa kamenim vrhovima i svojih tesli sa sečivima od jelenjih rogova; jedan je svirao pomoću nosne flaute. Njene piskutave note rojile su se oko mene kao pčele.
     Posle nekog vremena videh da gledaju ka nebu i podgurkuju se. Misleći da su videli prvu sivu zračnost zore, pogledah i ja; ali samo videh da se u nebesa dižu onaj krst i onaj jednorog koje nazivamo letnjim zvezdama. Onda se šaman i hetman baciše ničice na zemlju, ispred mene. Tog istog trena, najčudesnijom dobrom srećom, Urt pogleda ka Suncu. Moja senka pade preko njih dvojice.