23.

     Filos i Čarli su stigli do Naučne Jedan za svega nekoliko minuta 'podzemnom železnicom' - na ledomskom postoji reč da označi taj pojam, ali je potpuno drukčija i ne može se neposredno prevesti na engleski. Izronivši iz podzemlja ispod onog nagnutog vrha građevine, zaobiđoše bazen po kome se opet brčkalo jedno četrdesetak do pedesetak Ledomaca (to nisu mogli 'još uvek' biti oni isti ljudi) i zastadoše za trenutak da bi ih posmatrali. Uz put su veoma malo razgovarali jer su obojica, izgleda, imala do mile volje o čemu da razmišljaju; konačno Čarli zamišljeno promrmlja, posmatrajući kupače kako rone, rvu se, trče: "Šta drži te njihove keceljice da ne spadnu?" Filos, ispruživši ruku, blago potegnu Čarlija za kosu i upita: "Šta drži ovo?"
     Bila je to jedna od retkih prilika u Čarlijevom životu kad je pocrveneo.
     Zaobiđoše zgradu, prođoše ispod džinovskog luka, i tu se Filos zaustavi. "Biću ovde kada završiš", reče.
     "Voleo bih da pođeš sa mnom", kaza Čarli. "Hteo bih da ovoga puta budeš prisutan kad neko bude rekao razgovaraj o tome sa Filosom."
     "To će i reći, ne brini. I razgovaraćemo dok ne pomodriš, kad bude vreme. No, zar ne misliš da je bolje da saznaš još više o Ledomu, takvom kakav je sada, pre nego što te budem zbunio pričom o tome kakav je bio?"
     "Šta si ti, Filose?"
     "Istoričar." Mahnuvši rukom pozva Čarlija da priđe u samo podnožje zida i stavi mu ruku na nevidljivi rukohvat. "Spreman?"
     "Spreman."
     Filos koraknu unazad a Čarli sunu naviše. Sada se već dovoljno navikao na to osećanje da ne pravi scene; čak je bio u stanju da posmatra Filosa kako se lagano vraća ka bazenu. Čudna ptica, pomisli. Izgleda da ga ovde niko ne voli.
     Zaustavi se, na izgled nepomično lebdeći u vazduhu, ispred velikog prozora, i hrabro koraknu prema njemu. I kroz njega. Čim to učini opet oseti kako se nalazi u zatvorenom prostoru: šta se, u stvari, zbiva s tim nevidljivim zidom - da li se u njemu otvara prolaz u dlaku tačno prema obrisima njegovog tela, tako da u trenutku kad prolazi i sam postaje deo zida? Mora biti da je posredi nešto slično.
     Osvrnu se oko sebe. Prvo što ugleda beše obložena ćelija, srebrna bundeva s krilcima, vremeplov, s vratima otvorenim upravo onako kako ih je on ostavio. Vide i zastrte krajeve sobe, i nekakvu čudno nagnutu spravu na teškom postolju, bliže sredini sobe; nekoliko stolica, jednu vrstu katedre na kojoj se nalazila gužva hartije.
     "Sis?"
     Nije bilo odgovora. Ustežući se pomalo, prođe kroz sobu i sede na jednu od stolica ili izraslina. Oglasi se ponovo, malo jače, opet uzalud. Prekrsti nogu preko noge i sačeka, pa skide jednu nogu sa druge, pa ih opet prekrsti na suprotnu stranu. Posle nekog vremena ustade i krenu da zaviri u srebrnu bundevu.
     Nije očekivao da će ga toliko pogoditi; nije uopšte ni očekivao da ga nešto potrese. Ali tamo, upravo tamo na onom glatkom, uolučenom srebrnom podu on je svojevremeno ležao, više mrtav nego živ, godinama i neslućenim miljama udaljen od svega što mu je ikada nešto značilo, čak mu se i onaj dragoceni znoj bio osušio na telu. Suze mu navreše na oči i stadoše da peku. Lora! Lora! Jesi li umrla? Da li smrt čini da budeš iole bliže meni? Jesi li mi ostarila, Lora, je li se tvoje slatko telo naboralo i smežuralo? I kada jeste, da li ti je bar jednom bilo milo što mene nema da te takvu vidim? Lora, znaš li da bih dao sve na svetu, dao bih i život, samo da te još jednom dodirnem - pa makar i bila stara a ja mlad?
     Ili... da se nije ta konačna, grozna stvar dogodila dok si još bila mlada? Da li je ogromni čekić tresnuo o tvoju kuću i da li si prosto nestala u jednom jedinom, bleštećem magnovenju? Ili je to, možda, bila ona neosetna otrovna kiša, od koje ti je utroba prokrvarila, i povraćala si, i dizala glavu da pogledaš svoju prelepu kosu kako leži, opala, po jastuku?
     Da li ti se dopadam? povika nemo, u sebi, u iznenadnom, bešumnom napadu razdraganosti: kako ti se dopada Čarli u marinskoplavom, crveno oivičenim pelenicama i u kaputu na rasklapanje okrenutom naopačke? A tek ovaj šašavi okovratnik?
     Kleče na ulazu u vremeplov i pokri lice rukama.
     Posle nekog vremena ustade i krenu u potragu za nečim čime bi obrisao nos.
     Tražeći i tražeći, reče: "Biću s tobom kad se to dogodi... Lora, možda ćemo oboje umreti od starosti, čekajući..." Oslepeo od navale osećanja, odjednom se nađe kako čeprka po zastorima u jednom kraju prostorije, a da uopšte nije bio svestan ni kako se tu obreo ni šta zapravo čini. Iza zavese bio je samo goli zid ali na njemu beše jedna šara i on je pritisnu dlanom. Pojavi se otvor, nalik na onaj iz koga mu je bio izišao doručak, ali ovoga puta ne pojavi se nikakav dugački jezik. Sagnu se i proviri u osvetljenu unutrašnjost otvora i ugleda gomilu kockastih, providnih kutijica i knjigu.
     Stade da vadi kutije, u početku iz radoznalosti, potom sa sve većim uzbuđenjem. Vadio ih je jednu po jednu, ali isto tako pažljivo, jednu po jednu, vraćao ih je tačno onako kako ih je zatekao.
     U jednoj kutiji bio je ekser, zarđali ekser, a tamo gde je bio zasečen po dijagonali ukazivao se svetli, čisti metal.
     U drugoj kutiji bio je jedan omot šibica, izbledeo od kiše, a crvene glavice sprale su se na papirne štapiće. Ali on ga je poznao, poznao! Poznao bi ga, ma gde bio. Ostao je samo komadić, ali poticao je iz 'Dulijevog Bara i Roštilja', tamo preko, u ulici Arč. Sem što... sem što je ono nekoliko slova što se još videlo stajalo naopako, kao slika u ogledalu...
     U trećoj kutiji bio je sasušeni cvet nevena. Ne jedan od onih ledomskih čudesno lepih, raskošnih cvetova dobijenih ukrštanjem nemogućih kombinacija, već obični, kočoperni stručak sasušenog nevena.
     U četvrtoj kutiji bio je grumen zemlje. Čije zemlje? Je li to bila ona zemlja po kojoj je nekada gazila njena noga? Da li je poticala s jednog parčenceta zemlje ispod velike bele svetilke na kojoj je bilo ispisano izbledelo šezdeset i jedan? Da li ga je, pri jednom od ranijih pokušaja, odgrizao sam vršak zuba vremeplova?
     Konačno, tu se nalazila i knjiga. Kao i sve drugo, i ona je odbijala da bude pravilnog četvrtastog oblika; pre je bila nekakva neobavezna okruglasta stvarčica, oblika preciznog kao zobeni kolač, a redovi u njoj bili su tek-malo-iskrivljeni lukovi (s druge strane, kad biste naučili da pišete ne dižući lakat s hartije, zar ne bi luk pao mnogo prirodnije od ravne linije?) Ali ipak se otvarala sa strane, kao svaka poštena knjiga, i mogao je da je čita. Bila je na ledomskom, ali on je umeo da je pročita, što ga je isto onoliko zapanjilo kao i iznenadna sposobnost da govori taj jezik. U stvari, kad razmisli - manje. Bio je već u stanju zapanjenosti, pa je to došlo nekako kao samo od sebe.
     U njoj se pre svega nalazio nekakav zamršeni tehnički opis nekog procesa, a potom nekoliko stranica ispisanih u rubrikama, uz mnogo brisanja i ispravki, kao da je neko zapisivao rezultate opita i merenja. Zatim je dolazio ogroman broj stranica gde je na svakoj bio otisnut niz od četiri brojčanika, poput četiri časovnika ili merna instrumenta, ali bez kazaljki. Pri kraju, u tim brojčanicima ništa nije pisalo, ali oni na početku su bili sasvim išarani nekakvim crtarijama, s ubeleženim kazaljkama i čudnim zapisima: Poslao bubu, nije se vratila. Bilo je još mnogo tih nije se vratila zapisa, sve dok nije naišao na stranicu na kojoj je bio ucrtan ogromni pobedonosni znak usklika, naravno u ledomskom stilu. To je bio opit br. 18, i drhtavom rukom bilo je napisano: Poslao košticu, vratio se cvet! Čarli izvadi kutiju sa cvetom i, pošto ju je nekoliko puta okrenuo u rukama, pronađe najzad na njoj broj osamnaest.
     Ti brojčanici, ti brojčanici... naglo se okrenu i pohita prema nepoznatom nagnutom postrojenju u sredini sobe. Dabome, evo ih - četiri brojčanika, a na ivici svakoga od njih nalazilo se dugmence, udešeno tako da može obilaziti oko brojčanika. Da vidimo: ako četiri dugmenceta dovedemo u položaj kako stoji u knjizi, i onda - pa, naravno, evo ga. Prekidač je prekidač na svim jezicima, a na ovome je umeo i da pročita reči uključen i isključen.
     Vrati se u ugao, užurbano stade da okreće stranice. Opit šezdeset i osam... poslednji pre nego što su počinjale neispisane stranice. Poslao kamenje, vratio se (ledomskim pravopisom) Čarli Džons.
     Snažno steže ivice knjige i stade čitati podatke, trudeći se da ih nauči napamet.
     "Čarli? Jesi li tu, Čarli Džonse?"
     Sis!
     Kada je Sis, ušavši kroz nevidljivo prošireni prorez na zidu iza vremeplova, zaokrenuo iza ugla, Čarli je već stigao da vrati knjigu. Ali nije uspeo da blagovremeno pronađe onu šaru na zidu i stajao je tako, zatečen, pored otvora na zidu s uvelim cvetom nevena u ruci.