29.

     Više od tuceta dece bilo je okupljeno oko bazena, i pevala su, igrajući se.
     Čarli nikada takvo pevanje nije čuo. Slušao je uglavnom lošije, a, što se samog pevanja tiče, čuo je i bolje; ali nikada još nije čuo da neko peva ovako. Ličilo je donekle na tihi zvuk koji povremeno odaje jedan od onih vodećih instrumenata što ispušta akord nalik na orgulje, a zatim, usporavajući, prelazi na drugi, srodan akord. Ponekad se te igračke prave tako da odaju samo jednu stalnu notu koja zvuči kao da pripada dvema ili čak trima akordima dok moduliraju. Ta deca, neka već u pubertetu, neka tek prohodala, pevala su na taj način; a najčudnije je bilo to da je od nekih petnaestak glasova koji su se povremeno uključivali svega četiri, ponekad pet, moglo da se čuje istovremeno. Nad tom grupom dece stalno se čulo sazvučje, ponekad kako lebdi iznad sićušnih tela, opaljenih suncem, potom kako postepeno izlazi preko bazena na suprotnu stranu i potom se širi, tako da su altovi dopirali sleva, soprani zdesna. Akordi su se mogli gotovo vizuelno pratiti, onako kako su se zgušnjavali, razređivali, visili nepomično, širili se, skakali, sve vreme menjajući boje kroz očaravajuće nizove, tonični, odmah potom držeći ključni ton podržan od strane bar dva glasa u horu dok se osnova menjala da bi stvorila dominantu. Potom bi jedan glas pao na septu a zatim, radije nego da opet pređe na toniku, podigao bi se za pola tona i sazvučje bi se pretvorilo u bluz i nastavilo bi da lebdi kao srodni mol.
     Potom peti, šesti, deveti milozvučni diskord i izašlo bi sve to kao tonika u drugom ključu - sve tako lako, istinsko i milozvučno.
     Deca su većinom bila gola; i sva su bila pravih udova, jasnih očiju, snažne telesne građe. Čarlijevom nenaviklom oku sva su izgledala kao devojčice. Izgledalo je kao da se uopšte ne usredsređuju na muziku; igrala su se, brčkala, trčkarala, pravila građevine od blata, pruća i obojenih cigala, a troje ih je samo prebacivalo loptu iz ruke u ruku. Obraćali su se jedno drugom na svom gugutavom jeziku, dozivali se, cičali dok su trčali i umalo bivali uhvaćeni, i vrečali, a jedno je zavrištalo sasvim nalik na ljudsko dete - kad je palo (a tad su ga smesta prihvatila tri druga deteta, utešila, dala mu igračku, naterala ga da se smeje), ali iznad svega visio je taj trostruki, četvorostruki, panekad petostruki akord, što ga je čas jedno čas drugo dete podsticalo kad bi utihnuo, između dva udisaja, usred dva izranjanja iz vode, između pitanja i odgovora. Čarli već beše čuo nešto nalik na to, na putu kroz srednje dvorište Medicinske Jedan, ali ne tako jasno, ne tako spontano; i ta muzika u sazvučju pratila ga je svuda po Ledomu, kad god bi se stanovnici Ledoma okupili u veće grupe; visila je nad stanovnicima Ledoma kao što magla od telesne toplote visi nad krlima irvasa u zaleđenim ravnicama Laponije.
     "Zašto ovako pevaju?"
     "Sve što rade, rade zajedno", reče Filos, dok su mu oči blistale. "Čak i kad su na okupu, radeći različite poslove, i tada to rade. Umeju da budu zajedno, osećaju zajedno, pevaju zajedno, bez obzira na to šta drugo radili. Osećaju to, kao svetlost neba na sebi, a da i ne misle o tom - prosto, vole ga. Menjaju ga, iz čistog zadovoljstva, onako kako čovek prelazi iz hladne vode na topli kamen, osećajući tlo pod nogama. Drže ga u vazduhu, uzimaju ga iz vazduha i vraćaju ga. Evo, da ti nešto pokažem." Tiho, ali jasno, on hitro otpeva tri note: do, so, mi...
     Te tri note kao da behu tri metka ispaljena na svako od troje dece, tek, tri deteta ih prihvatiše, svako po jednu - tako da note dođoše u arpeđu i održaše se kao akord; zatim ih opet ponoviše kao arpeđo i održaše ih; i tada jedno od dece - Čarli je video i koje; stajalo je do struka u vodi - promeni jednu notu, tako da je arpeđo sada bio do, fa, mi... i odmah potom re, fa, mi, i smesta fa, do, la... i tako se nastavi, narastajući, modulirajući, unoseći se u sebe, dodajući novo, sekste, none, septe koje su tražile toniku ali su, kao za pakost, umesto nje dobijale odgovarajući mol. Na kraju se arpeđo izgubi i muzika se opet vrati na svoje stalno, neprestano promenljivo sazvučje.
     "To je... prosto divno", uzdahnu Čarli, želeći da iskaže svoja osećanja isto onako lepo kao što je lepo slušao, i mrzeći sebe zato što nije bio u stanju da to učini.
     Filos srdačno reče: "Evo Grosida!"
     Grosid je bio u grimiznom ogrtaču, trakama vezanim ispod podbratka dok mu je ostatak tela bio potpuno go, i upravo je izlazio iz kolibe. Okrenu se i pogleda naviše, mahnu i otpeva tri note koje je Filos otpevao (a deca ih ponovo uhvatiše, udvojiše, i prebaciše jedno drugom) i nasmeja se.
     Filos reče Čarliju: "Kaže da je znao ko dolazi, onog časa kada je čuo ove note. Povika: "Groside, možemo li da uđemo?"
     "Grosid ih ljubaznim mahanjem pozva da uđu i oni se baciše niz strmu padinu. Grosid podiže neko dete u naručje i pođe im u susret. Dete mu je sedelo pobočke na ramenima, kukuričući od radosti i udarajući ručicama o nabore njegovog ogrtača.
     "A, Filose! Doveo si nam Čarlija Džonsa. Ajde, siđite, samo siđite! Milo mi je što vas vidim."
     Grosid i Filos se poljubiše, na Čarlijevo zaprepašćenje. Kad mu se Grosid približi, Čarli kruto isturi ruku; shvativši u magnovenju, Grosid je prihvati, stisnu i ispusti. "Ovo je Enju", reče Grosid, gladeći detinji obraz pramenom svoje kose. Malac prsnu u smeh, zaroni lice u gustu kosu i odmah izviri jednim nasmejanim okom na Čarlija. Čarli mu uzvrati smehom.
     Zajedno uđoše u kuću. Vrata koja se šire? Skriveno osvetljenje? Bestežinski poslužavnici za čaj? Samozamrzavajući doručak? Automatski podovi?
     Ne.
     Soba je bila gotovo pravougaona kao što je i trebalo da bude da bi zadovoljila oko koje je već počelo da čezne za pravim linijama, što je Čarli iznenada shvatio. Tavanica je bila niska i rebrasta, i osećala se svežina - ne onaj antiseptični i bezosećajni poljubac vazduha iz erkondišna, već svežina puzavicama okruženih prozora, niske tavanice i debelih zidova. Bio je to prirodni priliv svežine iz potpovršinskih slojeva same majčice zemlje. A bilo je i stolica - jedna od rukom izglačanog drveta, tri u seoskom stilu, prošarane linijama ili pukotinama i godovima, zavisno od toga da li su pravljene od celih ili prepolovljenih panjeva. Pod je bio od teraca iznivelisan i uglačan, na spojevima zaliven, verovali ili ne, sjaktavim purpurnim cementom; a lepotu su mu još više isticali prekrasni, rukom rađeni tepisi. Na niskom stočiću nalazila se divovska drvena činija, izrađena od jednog jedinog komada tikovine, i grubo izrađen ali veoma lep servis za piće - bokal i sedam ili osam šolja od keramike. U činiji je bila salata od voća, jezgra koštunjavih plodova i povrća, prekrasno aranžirana u obliku zvezdolike šare.
     Zidovi su bili ukrašeni slikama, uglavnom od prirodnih boja zemlje - zelene, smeđe oranž i žućkastocrvene i crvenkastoplave boje cveća i zrelog voća. Većinom su bile figurativne i prijale su oku; bilo je i nekoliko apstraktnih i impresionističkih. Jedna mu je naročito pala u oči: prikazivala je dva Ledomca, ali je ugao gledanja bio smešten neobično visoko i iskosa, tako da ste imali utisak da se nalazite iznad njih i mimo ramena Ledomca koji stoji posmatrate ležeću figuru ispod njega. Taj drugi Ledomac izgledao je nekako neodređeno poremećen, kao da je bolestan ili trpi bolove; cela kompozicija bila je čudno zamagljena, kao da gledate kroz suze.
     "Veoma mi je drago što ste došli." Bio je to drugi rukovodilac Dečje Jedan, Nejziv, koji je stajao kraj njega, smešeći se. Čarli se otrže od pažljivog proučavanja slike i ugleda pred sobom Ledomca, u ogrtaču potpuno istom kao Grosidov, kako mu pruža ruku. Čarli je protrese i pusti da padne. Reče: "I meni je drago. Dopada mi se ovde."
     "Tako smo i mislili", reče Nejziv, "kladio bih se da se ne razlikuje mnogo od onog na šta si navikao."
     Čarli je mogao samo da klimne glavom i da ne ulazi u tančine, ali na ovom mestu, s ovim ljudima, želeo je da bude pošten. "Naprotiv, veoma se razlikuje od najvećeg dela onoga na šta sam bio navikao", reče, "ovakvih stvari imali smo tu i tamo, ali ne dovoljno često."
     "Sedi. Nešto ćemo da prigrizemo - tek koliko da ne umremo od gladi. Ali ostavi mesta; uskoro ćemo ići na pravu gozbu."
     Tanjire od keramike Grosid napuni do vrha i dodade ih oko stola, dok je Nejziv sipao neku zlatastu tečnost u šolje. Čarli otkri da je taj napitak oštar, s blagim ukusom meda, verovatno neka vrsta medovine; svež ali ne i rashlađen, ostavljao je prijatan ukus u ustima i tek kasnije bi osetio da te je malo uhvatilo. Salata koju je jeo viljuškom od tikovine, uglačane tako da se sijala kao saten, sa dva tanka kraka i jednim širokim i dugačkim, koji je imao oštru ivicu za sečenje, bila je veoma ukusna na jedanaest načina (po jedan za svaku vrstu namirnica koju je sadržavala) i morao je do krajnjih granica da napregne svoje samosavlađivanje da ne bi (a) proždrao svoju porciju (b) tražio još.
     Razgovarali su; on se nije često uključivao u razgovor, iako je znao da iz učtivosti vode računa da razgovaraju samo o onome što bi moglo njega da interesuje ili da se bar trude da ne raspravljaju nadugo i naširoko o nečem što bi moglo njega da isključi iz razgovora. Fredon, onaj iza brda, imao je žiške u brašnu. Jeste li videli novi proces inkrustacije koji primenjuje Dreg; drvo u keramici; mogao bi da se zakuneš da je sve to bilo glazirano vatrom; Neraja je hteo da se prijavi za biostatičko lečenje mlečca. Eriujev klinac je slomio svoju glupavu nogu, a u međuvremenu deca su ulazila i izlazila, nekim čudom nikad ne prekidajući razgovor. Prosto bi uletela i dobila orah ili parče voća, ili bi stajala za trenutak, bez daha, očekujući da nešto zatraže, uslugu, dozvolu, ili samo da saopšte: ili kažu da je libela vrsta pauka. Je li to istina? (ne: ne postoje pauci s krilima). Purpurna traka i žuta tunika samo bi sevnule i dete bi nestalo, da bi već u sledećem trenutku na njegovom mestu iznikla sićušna i koketna golišava prilika koja saopštava glasno: "Grosid, lice ti je smešno." (I tvoje je.) Uz smeh, mališa nestade.
     Upinjući se da jede polako, Čarli je posmatrao Nejziva kako čuči na obližnjem sedištu, vešto izvlačeći trn iz vlastite ruke. Ruka, iako lepo oblikovana, bila je velika i jaka, i gledajući za vrhom igle koji se podvlačio pod kožu pri korenu srednjeg prsta, Čarlija je iznenadilo koliko je taj deo ruke bio žuljevit. Ceo dlan, i prsti na toj strani bili su grubi kao kod lučkog radnika. Čarli se potrudi da tu činjenicu poveže s lepršavom, grimiznom odećom i 'umetničkim' nameštajem i shvati da, zasada, još nije dovoljno privilegovan da izvlači zaključke te vrste. Ali reče, pljesnuvši po stabilnom naslonu za ruke jedne od stolica u seljačkom stilu: "Jeste li ih ovde napravili?"
     "Baš tu", veselo reče Nejziv. "Da li bi želeo da vidiš kako to radimo?" Ugleda Čarlijev prazan tanjir. "Ili bi možda želeo..."
     Čarli sa žaljenjem odgurnu tanjir. "Hteo bih da vidim."
     Ustadoše i krenuše ka vratima u dnu sobe. Jedno dete, koje se do tada napola skrivalo u zastorima u dnu sobe, jurnu na Nejziva s očiglednom željom da ga napadne. Nejziv, ne prekidajući korak, samo ga uhvati i podiže, okrenu ga naopačke dok se praćakalo i skičalo, blago mu kucnu glavom o pod i vrati ga na noge. Smešeći se, mahnu potom Čarliju da iziđu.
     "Ti zaista mnogo voliš decu", reče Čarli.
     "Bogovi moji", reče Nejziv.
     I ovde je jezik imao jednu nijansu koja je onemogućavala precizno prevođenje. Čarli oseti da rečima 'Bogovi moji' Nejziv neposredno odgovara na pitanje - da to nije bio ni usklik, ni kletva. Znači li to da je dete za njega Bog? Ili je to pojam Boga 'deteta'?
     Soba u kojoj su stajali bila je nešto viša od one iz koje su izašli, i šira, ali potpuno drukčija od skladne, neusiljene, udobne prostorije za dnevni boravak. Ovo je bila radionica - prava proizvodna radionica. Pod je bio od cigle, zidovi glatki i izravnani, ali od neobrađenih dasaka sastavljenih kao brodski pod. Na drvenim kukama visio je alat, osnovne alatke: kovački bat i klinovi - čekići, bradve, šilo, nož za krojenje, sekirica i velika sekira, uglomer i lenjiri raznih oblika, baždar, libele, tesarsko svrdlo, polica sa sitnim alatom i renda raznih veličina. Prislonjene ili obešene o zidove i razbacane po podu stajale su - nazovimo ih tako - mašine-alatljike, ali ove su izgleda bile izrađene rukom, ponekad čak i od masivnog drveta! Okruglu stonu testeru, na primer, pokretala je papučica pod stolom, a putem kolenaste osovine i sistema uzajamno povezanih šipki, obična sabljasta testera pokretala se gore-dole. Montažni okvir s duboko usečenim žlebom bio je pričvršćen za sve to, da bi upravljao gornjim delom sečiva testere, i bio je zakačen za pod drvenom oprugom. Tu je stajala i tokarska klupa, opremljena grozdovima drvenih čekrka za podešavanje brzine, i ogromni točak-zamajac - težak najmanje pet stotina funti - napravljen od keramike.
     Ali Nejziv ga je, u stvari, doveo da vidi peć za pečenje opeke. Stajala je u uglu, izgrađena od cigala, s velikim dimnjakom i teškim metalnim vratima, a bila je postavljena na stubiće od cigala. Ispod nje nalazila se zdela na točkićima koja je služila za vatru i žeravicu - "to nam je ujedno i kovačnica", objasni Nejziv, pošto ju je uz očevidan napor izvukao ispod peći i vratio natrag - s jedne strane na toj zdeli bio je montiran meh s papučicom. Grlo meha vodilo je u ogromni, mlitavi predmet koji je izgledao kao izduvana bešika - što je i bio. Nejziv snažno stade nogom da pritiska papučicu i ta smežurana stvar uzdahnu, umorno se podiže s poda i najzad odskoči uvis. Zatim stade da se naduvava.
     "Ideju za ovo dale su mi gajde, na kojima je jedno dete učilo da svira", reče Nejziv blistava lica. Prestade da pumpa nogom i povuče polugu k sebi; Čarli začu kako vazduh šišti kroz rešetke. Hejziv povuče jače i vazduh zaurla. "Može se podešavati kako god želiš i ne moraš zvati nekog mišićavog odraslog da dođe da radi s tobom; svi klinci ovde mogu da uđu kad hoće i svaki uradi koliko može, čak i oni najmanji. Obožavaju to."
     "Izvanredno", iskreno reče Čarli. "Ali - sigurno da postoji i neki lakši način."
     "Oh, da, svakako", ljubazno reče Nejziv, i nijednom rečju nije više proširio priču.
     Čarli se s divljenjem osvrnu unaokolo, na uredno poslagane kamare drveta, očigledno ovde istesterisanog, na temeljne spojeve drvenih mašina, na... "Vidi", reče Nejziv. Otkači sponu sa pritegača na tokarskom stolu i gurnu suport naviše. Šarkama pričvršćen za kraj stola, suport odskoči naviše i zakači se na odgovarajuće mesto. "Presa sa svrdlom!" oduševljeno povika Čarli.
     Uperi prst na zamajac. "Ovo izgleda kao keramika. A sad mi reci, da li si ikada pokušao da ispečeš nešto ovako veliko?"
     Nejziv klimnu glavom u pravcu peći. "Ona može toliko da primi. Ali jedva. Naravno, pečenje je malo duže potrajalo... morali smo takođe da uklonimo sve ostalo iz radionice i imali smo gozbu i igranku sve vreme dok se nije ispekao."
     "I narod je igrao po papučici za mehove", nasmeja se Čarli.
     "I na sve strane. Bila je to pozamašna igranka", odvrati smehom Nejziv. "Ali hteo si da znaš zašto smo napravili zamajac od keramike. Pre svega, takav je masivniji, i potrebno je manje rada da ga izliješ tako da ne ševrda nego što bi trebalo da podesiš kameni točak da se pravilno okreće."
     "U to ne sumnjam", reče Čarli, gledajući u zamajac i misleći na nevidljive liftove, vremeplove, i spravu što može da stane na vrh prsta a pomoću koje, rečeno mu je, možeš da odgrizeš pola brega i da taj zalogaj preneseš gde god hoćeš. U magnovenju mu se učini da ovi ljudi ovde možda ne znaju šta imaju u velikim Jedinicama. Ali odmah se seti da je Grosida i Nejziva prvi put sreo baš u Medicinskoj Jedan. Potom pomisli da, iako znaju šta imaju u velikim Jedinicama, to im je zbog nečeg uskraćeno i moraju da klipšu od kolibe do polja i da na njemu dobijaju žuljeve, dok Sis i Milvis samo kažu hokus-pokus i dobiju doručak i hladan sok iz rupe u zidu pored postelje. Pa, neka šljakaju, kad je tako. "U svakom slučaju, ovo je zaista pozamašna komadina keramike."
     "Pa i nije", reče Nejziv. "Dođi da vidiš."
     Povede ga ka vratima na spoljnjem zidu i kroz njih iziđoše u baštu. Četvoro ili petoro dece praćakalo se unaokolo po travi, a jedno se beše popelo na drvo. Ugledavši Nejziva stadoše da mu viču, guguču, kukuriču, da mu pritrčavaju i beže od njega; onako uz put, razgovarajući, on bi jednome razbarušio kosicu, drugog zavrteo kao čigru, trećem odgovorio namigivanjem ili golicanjem.
     Čarli Džons ugleda skulpturu.
     Čarli pomisli da li bi se to moglo zvati 'Bogorodica s detetom'?
     Figura jednog odraslog čoveka, ovlaš umotana u tkaninu s finim naborima, klečala je pogleda uperenog naviše. Figura deteta je stajala, takođe gledajući naviše, s produhovljenim, čak zanetim izrazom lica.
     Dete je bilo golo, boja gole kože bila je savršeno reprodukovana, u svim nijansama, a isto tako je izgledao i odrasli čovek, čija se odeća prelivala u svim bojama i tonovima koje može da da vatra od drveta.
     Ali izuzetno je upadljivo bilo, prvo, to što je figura odraslog bila visoka svega tri stope a figura deteta preko jedanaest stopa! i, drugo, što je cela grupa bila od jednog jedinog, savršeno glaziranog, nepogrešivo ispečenog komada terakote!
     Čarli je morao da zamoli Nejziva da mu ponovi neke stvari koje mu je već rekao o pećima, jer potpuno ga je porazila čudesna lepota ovog umetničkog dela, savršena obrada - ali, iznad svega, simboličko značenje. Mali odrasli koji kleči obožavajući divovsko dete, zanesenog lica, okrenutog prema ogromnoj stojećoj figuri; a dete, u svom vlastitom zanosu, potpuno odvojeno od odraslog, i teži naviše... negde... negde još dalje u svakom slučaju.
     "Ovu peć ne mogu da ti pokažem", upravo je govorio Nejziv.
     Kao omađijan, Čarli je stao da odmerava veliko i prekrasno delo, pitajući se da li je bilo ispečeno u delovima pa potom podignuto. Ali ne, nije: glazura je bila savršena, od vrha do podnožja nisu se mogli videti nijedna pukotina, nijedan sastav. Čak je i osnova, izvajana i obojena u obliku mnoštva cvetova, prava humka latica, takođe bila glazirana!
     Bogami! čarobno A-polje ipak nije svemoćno!
     Nejziv reče: "Izvajana je tu gde i stoji, i tu je bila i ispečena. Grosid i ja smo uradili najveći deo, izuzev cveća; cveće su radila deca. Više od dve stotine dece obradilo je tu glinu tako da ne popuca u vatri."
     "Oh... i onda ste oko skulpture izgradili peć!"
     "Izgradili smo tri peći - jednu za sušenje, koju smo potom pažljivo srušili da bismo mogli da stavimo boje; drugu da učvrsti boje i glazira ih, koju smo takođe srušili da bismo stavili poslednji premaz, i treću za finalno glaziranje."
     "Koju ste zatim skinuli i bacili."
     "Nismo je bacili. Upotrebili smo opeke da popločamo radionicu. Ali čak i da smo je bacili - isplatilo bi se."
     "I isplatilo se" reče Čarli. "Nejzive... šta je to? Šta predstavlja?"
     "Zove se Tvorac", reče Nejziv. (Na tom jeziku značilo je stvoritelj, izumitelj, ali takođe onaj koji izvršava rad. Vršilac posla.)
     Odrasli čovek koji obožava dete. Dete koje obožava nešto... drugo. "Tvorac?"
     "Roditelj stvara dete. Dete stvara roditelja."
     "Dete, šta čini?"
     Nejziv se nasmeja onim izdašnim, opuštenim smehom bez trunke podsmeha, koji je, izgleda, ovom narodu bio u prirodi. "Ma, hajde: da li ikada neko može postati roditelj ako nema deteta da ga takvim učini?"
     Čarli mu se pridruži smehom, ali dok su odlazili baci preko ramena još jedan pogled na blistavu terakotu. Znao je da je Nejziv mogao i više da kaže. I zaista, Nejziv kao da je shvatio šta Čarli misli i oseća, jer mu dodirnu lakat i tiho reče: "Hodi. Mislim da ćeš kasnije moći bolje da shvatiš."
     Čarli se nekako otrže, ali oči su mu još bile ispunjene prizorom onog prelepog, pobožnog para kako blista u vrtu. Dok su prolazili kroz radionicu, Čarli se zapita zašto je dete veće od roditelja.
     ...I postade svestan da je, u stvari, pitao glasno tek kada Nejziv - ušavši u dnevnu sobu i dograbivši uz put isto ono dete što se onako oduševljeno igralo skrivača u zavesama, i, isto kao prošli put, okrenuvši ga naopačke i bupnuvši mu glavicom o pod, tako da je na kraju stalo da štuca od smeha - konačno izgovori: "Ali - deca i jesu veća, da znaš."
     Hm... na tom jeziku, kao i na engleskom reč 'veći' mogla je da znači i 'veći duhom'... oh, moraće kasnije da razmisli o tome. Blistavih očiju pogleda u ona lica u sobi i tad ga preseče nagli talas tuge. Nedopustivo je da čovek vidi takve stvari a da nema nikoga kraj sebe da i njemu pokaže.
     Filos ga razumede, i reče: "Video je tvoju skulpturu, Groside.
     "Hvala ti, Čarli Džonse."
     Čarli oseti ogromno zadovoljstvo, ali, pošto nije mogao da vidi svoje vlastite blistave oči, ni po cenu života nije mu bilo jasno zbog čega mu se zahvaljuju.