32.

     Dženet se nezadovoljno baca na uredno namešten popodnevni ležaj.
     Zašto sam takva?
     Upravo je s praga oterala trgovačkog putnika s aparatima za domaćinstvo. Što samo po sebi nije prestup. Niko te nestrpljivce ne zove da vam zvone na vrata i zato sami snose posledice. Niko ko je pri svesti neće kupiti ono što mu ne treba, a u današnje vreme morate biti potpuno načisto s tim šta vam treba i morate se držati toga, inače će vas oboriti, iscediti iz vas i poslednju paru.
     Nije bilo to; bio je to način na koji ga je oterala. Već je i ranije to činila, i bez sumnje će opet to činiti, i zato se tako bedno osećala.
     Je li baš morala da bude toliko neljubazna?
     Je li baš morala da mu uputi ledeni pogled, hladne reči, ili da mu, takoreći, tresne vrata pred nosem; ništa od svega taga nije ličilo na nju, na Dženet. Zar to nije mogla da uradi - da ga se otarasi - ponašajući se kao Dženet, a ne kao neka bioskopska parodija teškog života trgovačkog putnika?
     Sigurno da je mogla.
     Seda. Ovog će puta možda uspeti potanko da razmisli o tome i neće se više sekirati.
     Mnogo, mnogo puta do sada uspevala je da se otarasi neželjenih trgovaca i da se izvuče iz sličnih situacija i da ostane prava Dženet. Osmeh, mala laž, nešto kao 'beba mi se probudila', ili 'mislim da mi zvoni telefon', ništa lakše, i bez uvrede. 'Muž mi je to kupio baš prekjuče', 'baš mi je žao što niste navratili pre nedelju dana', 'upravo sam to osvojila na takmičenju'. Zar bi je neko nazvao lažljivicom? Prosto odu, a niko nije uvređen.
     Ali s vremena na vreme, kao i ovog puta, iskrivi usta i izbljuje ledeni šiljak. I, kao i ovog puta, ostane da stoji pored maltene zalupljenih vrata grizući dugački, koralni nokat na palcu, a potom ode da proveri pazeći da je ne vide iza zavese od markizeta, pazeći da je ne zaleluja i ne dodirne, i gleda ga kako odlazi; dok ide niz stazu, po hodu mu se vidi da je uvređen. Ona se sekira, on je uvređen, i niko ništa ne dobija.
     Baš se bedno oseća.
     Zašto baš njega? Nije bio nastrljiv. Daleko od toga. Lepuškast momak s prijatnim osmehom, zdravim zubima, uredno odeven, i nije se ni spremao da stavi nogu u vrata. Ponašao se prema njoj kao prema dami koja će možda imati koristi od ovog što prodaje; prodavao je svoju robu, ne samog sebe.
     Znaš, kaže ona samoj sebi, da je zaista bio loš, jedna od onih nakaza što namiguju i značajno mrdaju obrvama, buljeći u gornju ivicu brushaltera i cmokću imitirajući poljupce, ti bi ga ljubazno otkačila - brzo, lako, neškodljivo.
     Tako, dakle, kaže sama sebi, prepadnuta, to je dakle, odgovor. Ovaj ti se dopao; zato si napravila onu ledenu scenu.
     Seda na ivicu kreveta razmatrajući tu misao, a onda zatvara oči i pušta ludoj mašti na volju, zamišljajući ga kako ulazi, kako je dodiruje; zamišljajući ga baš tu, u postelji s njom.
     Ali uopšte se ne uzbuđuje. Zaista. Ono što joj se na njemu dopalo nije ni izdaleka bilo nalik na to.
     "Kako može neko da ti se dopadne a da ga ne poželiš?" glasno pita samu sebe.
     Nema odgovora. Kod nje je to dogma. Ako ti se muškarac dopada to je zato što ga želiš. Zar može biti drukčije?
     Ljudi ne idu unaokolo i ne puštaju da im se neko dopadne na prvi pogled izuzev. A ako ne može da oseti da ga želi, onda je to jedno od onih podsvesnih kako-se-zvaše; a to nikako neće dozvoliti.
     Ona ne želi da želi nekog drugog momka osim Herba, ali mora. Zato se bedno oseća.
     Ponovo se baca na postelju i kaže sebi da bi je trebalo obesiti glavačke. I oseća se bedno skroz-naskroz.