33.

     Gozba se održavala u planini - to je, bar, bilo najviše brdo koje je Čarli do tada video. Gotovo stotinu Ledomaca već je čekalo kada stigoše Čarli i Filos i ogromna gomila ljudi. U gaju tamnozelenog drveća, na travi čistoj kao suza, bila je razmeštena hrana, servirana na havajski način u činijama ispletenim od svežeg lišća i širokih stabljika trave. Nijedan japanski aranžer cveća ne bi umeo da stvori nešto lepše nego što su ti ljudi umeli od hrane. Svaka činija i vešto ispletena zelena košarica bile su remek-dela boje i oblika, slaganja i suprotnosti; a mirisi su bili prava simfonija.
     "Posluži se", nasmeši se Filos.
     Čarli je gledao oko sebe kao u zanosu. Ledomci su pristizali sa svih strana, promičući između drveća, pozdravljajući radosnim usklicima. Često su se grlili i ljubili.
     "Odakle?"
     "Svejedno. Ovo pripada svima."
     Prođoše kroz gomilu koja se komešala i sedoše ispod jednog drveta. Pred njima su se uzdizali brežuljci hrane, sačinjeni od gomilica zgodnih za posluživanje, veličine jednog zalogaja, i tako lepo složenih da Čarli nije imao srca da počne, sve dok Filos ne ispruži ruku i ne pokvari simetriju.
     Ljupko dete prođe kraj njih sa poslužavnikom na glavi na kome je stajalo šest krčaga, na izgled posebno napravljenih u tu svrhu; bili su u obliku zarubljene kupe sa širokom osnovom. Filos ispruži ruku i dete im hitro priđe; Filos uze dva krčaga i poljubi dete, koje se nasmeja i igrajući odlebde dalje. Čarli uze krčag i gucnu; podsećalo je na rashlađeni sok od jabuka s primesama breskve. Stade oduševljeno da jede. Hrana je bila isto onako ukusna kao što je lepo i izgledala - u najboljem mogućem smislu te reči.
     Kada je najzad uspeo da se umeri dovoljno da bi opet obratio pažnju na svoju okolinu, otkri da u gaju vlada atmosfera prijatnog iščekivanja; možda se to najbolje moglo videti po onom oblaku muzike koji je lebdeo nad ljudima, jer to je bio širok, milozvučan šapat, koji je nadolazio u talasima što su svakim časom postajali sve pravilniji. Čarliju pade u oči da velika većina ljudi hrani jedan drugog a ne sebe. Upita o tome.
     "Dele između sebe. Kada doživiš nešto izuzetno lepo, zar ne osećaš potrebu da to s nekim podeliš?"
     Čarli prizva u sećanje onaj čudni nalet razočaranja kad je shvatio da nema nikoga kome bi mogao pokazati veliku skulpturu od terakote i reče: "Da... čini mi se." Iznenada pogleda u svog pratioca. "Čuj - nemoj da se iz pažnje prema meni - uh - uzdržavaš da se pridružiš svojim prijateljima."
     Čudni izraz prelete preko Filosovog lica. "To je veoma ljubazno od tebe", toplo reče. "Ali - ja to ne bih učinio ni da tebe nema. Za sada ne bih." (Je li to bio talas blagog crvenila što mu je iznenada oblio vrat i obraze? I šta je to? Bes? Čarli odjednom izgubi volju da istražuje.)
     "Mnogo sveta", primeti posle nekog vremena.
     "Svi koliko ih ima."
     "Zašto su se okupili?"
     "Ako nemaš ništa protiv, voleo bih da mi kažeš šta misliš da je bilo, kad se sve završi."
     Čarli zbunjeno reče: "Dobro..."
     Zaćutaše, osluškujući. Divovsko mnogoglasje ljudi postajalo je sve tiše, pretvorivši se u pevušenje zatvorenih usta, i to samo jednog niza veoma srodnih akorda. Onda se ušunja neki čudni stakato, i gledajući oko sebe Čarli vide da neki od njih blago lupkaju sebe ili svoje prijatelje po najnižem delu grla. Od toga su im glasovi čudno treperili, što se na kraju pretvori u tačno određeni ritam, brz ali jasan. Kao da su bili taktovi od osam udaraca, sa blago naglašenim prvim i četvrtim. Na to se nadovezala tiha četvorotonska melodija, koja je kružila, kružila, kružila... odjednom kao da su svi čučnuli, nagnuli se malo napred, napeli se...
     Iznenada se kao truba zaću moćni sopran, prava bujica tonova prsnuvši uvis kao sjaktavi vatromet iz ritmičnog mumlanja basova, i polako utihnu. Ponovi ga ili neko daleko u šumarku ili neki tihi glas u blizini - nije se moglo tačno znati. Dva tenora kao čarolijom upadoše tačno za tercu razlike, pevajući u duru i ponoviše eksploziju sazvučja, i dok je ona polako jenjavala, još jedan snažni glas koji je pripadao Ledomcu u plavom ogrtaču pored Čarlija, poduhvati je i ponovo je baci u nebo, ovoga puta ogoljenu i bez svih ukrasa i glisanda, dajući je u najčistijem obliku, samo šest jasnih tonova. Nastade uzbuđeni žamor unaokolo, kao u znak divljenja, i šest raštrkanih glasova unisono ponoviše šestotonsku temu, pa je opet ponoviše. Na drugom od šest tonova neko se oseti nadahnutim da baš na tom mestu počne novu temu; tako nastade fuga i glas za glasom stade da se pridružuje; prasnula bi pa utihnula, prasnula pa utihnula, isprepletena, složena i uzbuđujuća. Sve vreme, u neravnomernom ritmu kuckanja o grlo, mumlajući bas se čuo u pozadini, narastajući i padajući, narastajući još više i povlačeći se.
     Tada, pokretom isto tako eksplozivnim kao i prvobitni sopran, jedna gola prilika pojavi se vrteći se oko sebe, proplićući se između stabala i ljudi: okrećući se tako brzo da je obris tela bio potpuno zamagljen, no ipak sigurnom nogom izbegavajući svaku prepreku. Ledomac, tik do Filosa, skoči visoko, vrteći se oko sebe i pade klečeći na zemlju, s licem i raširenim rukama na mekom busenju. Zatim drugi priđe, vrteći se, pa još jedan; uskoro tamna šuma ožive od kretanja, od kavitlanja raširenih ogrtača i kapa koje su neki nosili, od tela koja su sevala na sve strane i zamagljenih obrisa udova. Čarli ugleda Filosa kako skače na noge; na svoje zaprepašćenje i sam se nađe u čučećem položaju, smlavljen bujicom zvuka i kretanja. Jedva se uzdržavao da se ne baci u to, kao u to, kao u more. Najzad se povuče i grčevito se uhvati za deblo, dahćući; jer bio je obuzet strahom da neće ostati na nenaviklim nogama u toj zakovitlanoj gunguli: da neće s njima moći da se vrti i kreće kao što ni ušima nije mogao da primi sve što se unaokolo odigravalo u vazduhu, kao što ni izbezumljenim očima nije mogao da upije jurnjavu i uzajamno preplitanje tih tela.
     Sve mu se pretvori u isprekidani niz nepotpunih, ali izoštrenih slika; hitri okretaj tela; napeto, zaneseno podignuta glava, zaslepljena groznicom, sa svilenkastom kosom koja je lepršala unazad i drhtećim telom; oštri krik malog deteta u zanosu, koje je trčeći prosecalo krivudavo igranje, ispruženih ručica i zatvorenih očiju, dok su obeznanjeni igrači, naizgled nesvesno, za dlaku uzmicali da prođe, sve dok jedan igrač iz okreta ne uhvati dete, baci ga uvis, a neki drugi ga dočeka na ruke i opet zaošija naviše, i još jednom, da bi ga najzad pažljivo spustili na ivicu prostora za igru. U jednom trenutku, koga nije bio svestan, mumlanje basova pretvori se u urlik, a ritam se od blagog kuckanja u grkljan pretvori u divljačko udaranje pobesnelih pesnica o zadihane grudi i trbuh.
     Čarli je urlao...
     Filos je nestao...
     Talas nečega pojavi se u gaju i bi oslobođen; oseti ga kako je sunuo kraj njega i rasuo se; bio je opipljiv kao zračenje iz otvorene peći, ali to nije bila vrelina. Bilo je to nešto što nikada pre toga nije osetio, zamišljao ili doživeo... izuzev možda sam... oh, ne, nikada sam; s Lorom. To nije bio seks; to je bilo ono što se ponekad izražava kroz seks. I kada to dostiže vrhunac, skladni zvuci i komešanje se malo promeniše, iako ne u kvalitetu; isprepletana tela Ledomaca postadoše okvir koji je okruživao decu - mnoštvo dece - koja su se nekako bila okupila u čvrstu masu; stajala su ponosno, čak i ona najsitnija, ponosno i svesna i srećna iz dubine duše, dok su ih, svuda unaokalo, Ledomci obožavali i pevali.
     Nsu pevali o deci. Nisu pevali ni deci. To se može izraziti samo ovako: pevali su decu.